dr.sc. Jadranka Polović: Bacanje atomske bombe na Japan bilo je nepotrebno

Izvor: tjednik 7Dnevno

Amerikanci su već pobijedili i samo su svoju snagu htjeli pokazati Rusima

Hirošima je  u mnogočemu bio idealna meta za iskušavanje djelovanja atomske bombe, a cilj je bio višestruki – ne samo završetak rata, već i pravi ‘spektakl’ kojim su Sjedinjene Države mogle pokazati svojim tadašnjim saveznicima, prije svega Sovjetima, svu razornu moć svojeg novog oružja za masovno uništenje

U sjeni proslave 25. godišnjice vojno-redarstvene akcije „Oluja“, kao i potresnih slika iz Bejruta koji je zadesila razorna eksplozija, u Hrvatskoj je gotovo neprimjećeno ostalo obilježavanje 75. godišnjice stradanja Hirošime i Nagasakija, japanskih gradova koji su prvi i jedini u svjetskoj povijesti iskusili zastrašujuću moć nuklearnog oružja. Prema procjenama znanstvenika s  Massachusetts Institute of Tehnology, eksplozija u Bejrutu bila je jednaka eksploziji 240 tona TNT-a, dakle gotovo 20 puta snažnija od američkog najjačeg konvencionalnog oružja – bombe MOAB ili „majke svih bombi“.  Little Boy, atomska bomba koju su Sjedinjene Države bacile na Hirošimu 6. kolovoza 1945. oko 8:15 sati po lokalnom vremenu, imala je snagu između 13 i 18  tisuća tona TNT-a. Grad, smješten na ravnici i okružen brežuljcima, u mnogočemu je bio idealna meta za iskušavanje djelovanja atomske bombe, barem iz perspektive idejnih kreatora ovog nehumanog čina kojem je cilj bio višestruki – ne samo završetak rata, već i pravi „spektakl“ kojim su Sjedinjene Države mogle pokazati Japancima, svojim tadašnjim saveznicima, prije svega Sovjetima, ali i cijelom svijetu, koliko je razoran potencijal novog oružja kojim raspolažu.

Stravične žrtve




Japan je tijekom Drugog svjetskog rata na strani nacističke Njemačke bio žestoki neprijatelj SAD-a i njegovih saveznika, Britanije, Kine i Sovjetskog Saveza. Međutim, do 1945. godine saveznici su potisnuli japanske snage s mnogih lokacija, što je samo pojačalo njihov otpor i namjeru da se bore do kraja korištenjem različitih smrtonosnih taktika napada, poput kamikaza, tj. samoubilačkih napada japanskih borbenih pilota na američke ratne brodove. Bomba Little boy, „pošteno“ obogaćena uranijem, koju je na tek probuđeni grad ispustio američki bombarder Enola Gay, proizvela je eksploziju snage 15 tisuća tona TNT-a i, prema američkim procjenama, trenutačno usmrtila oko 135 tisuća ljudi. Tri dana poslije, 9. kolovoza 1945., bačena je i druga, plutonijska bomba Fat man na Nagasaki koja je prouzročila smrt približno 80 tisuća građana. Materijalna razaranja i stradanja ljudi poprimila su nevjerojatne razmjere, a do prosinca 1945. broj smrtnih slučajeva porastao je za još 140 tisuća. Deseci tisuća ljudi umrli su od posljedica ranjavanja i radijacijskog trovanja, te karcinoma koji je postao vrlo raširena bolest u godinama koje su slijedile. Čak i danas, više od 70 godina poslije, Japan je pogođen „odloženim učincima“ ovog neljudskog čina, odnosno utjecajem radijacijskog zračenja na nove generacije. Zapravo, odgovor na pitanje – koliko je ljudi poginulo kao posljedica atomskog bombardiranja Hirošime i Nagasakija – nepoznat je. Naime, stvarni broj poginulih i umrlih temelji se na američkim procjenama budući da Japanci  tada nisu imali precizne statističke podatke o broju stanovnika bilo kojeg od njihovih gradova. Službene procjene temelje se na podacima znanstvenika „Projekta Manhattan“, kao prvog američkog tima koji je već 30. kolovoza 1945. stigao u Japan kako bi analizirao učinke napada A-bombom, zbog čega točan broj poginulih, umrlih, kao i posljedice neselektivne štete nanijete gradovima i Japanu kao državi, ali i društvu – nikada nisu precizno utvrđeni. Međutim, procijenjene žrtve više od sedam desetljeća koriste se u različitim „narativima“ kojima se opravdava uporaba ovog razornog oružja, dok sve više povjesničara sugerira da je oružje imalo dvostruki cilj. Prvi, široko prihvaćen, mainstream argument spašavanje je na tisuće života američkih vojnika, zaštita nedužnih japanskih građana, te prijeka potreba da se okonča Drugi svjetski rat. Pretpostavlja se da je drugi cilj bio znatno važniji – zastrašivanje Sovjetskog Saveza! Naime, dok su se neki članovi administracije predsjednika Trumana zalagali za suradnju sa Sovjetima, smatrajući to jedinim načinom da se izbjegne već započeta utrka u nuklearnom naoružanju, sasvim oprečan stav iznio je George Kennan, dužnosnik američke ambasade u Moskvi. On je u svom osam tisuća riječi „dugom telegramu” nadahnuo predsjednika Trumana u konceptu nove hladnoratovske strategije, tzv. Trumanove doktrine ili politike obuzdavanja sovjetskog ekspanzionizma i komunističke ideologije.

Uzaludne molbe

Time je novostečeni američki monopol nad nuklearnim naoružanjem bilo moguće eksploatirati kao agresivno sredstvo u okvirima antisovjetske diplomacije, čemu se zasigurno nije nadao Albert Einstein koji je u kolovozu 1939. napisao pismo predsjedniku Franklinu D. Rooseveltu. U pismu je preporučio američkoj vladi da započne rad na izradi atomskog oružja, s ciljem odvraćanja nacističke Njemačke koja je već tada razvijala program atomske bombe. Projekt Manhattan, kao apsolutni prioritet američke vlade, okupio je početkom 1940-ih više od 125 tisuća vrhunskih znanstvenika i drugih stručnjaka na čelu s američkim fizičarom Robertom Oppenheimerom, te ih uz ogroman proračun usmjerio na izradu atomske bombe – strahovito razornog i ubojitog oružja kakav svijet još nije vidio. Atomska bomba trebala je biti sredstvo odvraćanja, a ne napada, pa je zanimljivo spomenuti da se dva mjeseca prije Hirošime i Nagasakija, mađarski fizičar i emigrant, Leo Szilard, privatno sastao s Trumanovim državnim tajnikom Jamesom F. Byrnesom i bezuspješno ga pokušao uvjeriti da se nuklearno oružje ne smije koristiti za uništavanje civilnih ciljeva, kao što su japanski gradovi. Unatoč naporima znanstvenika, do kolovoza 1945. godine odnosi između Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Država znatno su se pogoršali.  Odmah po dolasku na Konferenciju u Potsdam na kojoj se okupila „velika trojka“ – američki predsjednik Harry S. Truman, sovjetski čelnik Joseph Staljin i britanski premijer Winston Churchill – kako bi odredili budućnost Njemačke nakon Drugog svjetskog rata, pristigla je vijest o uspješno testiranoj američkoj atomskoj bombi Trinity u pustinji New Mexico.

Ravnodušni Staljin

Takva situacija dala je dodatnu diplomatsku prednost predsjedniku Trumanu u pregovorima sa Staljinom kojeg je upozorio da Sjedinjenje Države raspolažu s vrlo destruktivnim oružjem. Staljin nije pokazao osobiti interes za tu činjenicu, a uskoro je postalo jasno da su sovjetske obavještajne službe posjedovale informacije o Projektu Manhattan gotovo već od početka. Od 1940. Sjedinjene Države radile su na razvoju atomskog oružja nakon što su upozorene da nacistička Njemačka već provodi istraživanja nuklearnog oružja. Do trenutka kada su Sjedinjene Države izvele prvi uspješan test, Njemačka je već bila poražena. Rat protiv Japana u Tihom oceanu, međutim, i dalje je bjesnio. Trumanu su vijesti o uspješnom testiranju A-bombe omogućile izbor utemeljen na postavkama realizma, potpuno oslobođen etike i morala. Nuklearne bombe bačene na Hirošimu i Nagasaki primorale su Japance da odustanu od borbe, međutim, istovremeno je ovakav potez značio da se Sjedinjene Države više neće morati oslanjati na Sovjetski Savez u završnim operacijama koje su značile i „podjelu plijena“. Narastajuće suparništvo između dojučerašnjih saveznika utemeljeno je na optužbama i sumnjama, ali i sasvim konkretnim potezima. Naime, ruska vojska okupirala je veći dio istočne Europe, zbog čega su se predsjednik Truman i njegovi savjetnici nadali da bi im atomski monopol mogao pružiti diplomatsku prednost pred Sovjetima.

Već 8. kolovoza sovjetske su snage napale Mandžuriju i otok Sahalin  pod okupacijom Japana kršeći ranije potpisan pakt o nenapadanju s Japanom. U tom trenutku, Trumanova administracija više nije bila zainteresirana za to da Crvena armija oslobodi sjevernu Kinu od japanske vojne okupacije, kao što su Roosevelt, Churchill i Staljin dogovorili na konferenciji na Jalti, u veljači 1945. Sasvim suprotno! Javno naglašavajući političko-diplomatske, a ne vojne motive Trumanove odluke da uništi Japan, nobelovac Albert Einstein izjavio je da se velika većina znanstvenika protivi korištenju atomske bombe u vojne svrhe.  Japan je zapravo već bio poražen i bacanje atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki bilo je nepotrebno. Japanski car Hirohito 15. kolovoza objavio je bezuvjetnu kapitulaciju Japana čime je okončan Drugi svjetski rat. Međutim, snažno suparništvo i ideološke podjele između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza oblikovale su u narednim desetljećima hladnoratovsku utrku u nuklearnom naoružanju – 29. kolovoza 1949. Sovjeti su uspješno testirali vlastitu nuklearnu bombu eksplozijom od 20 tisuća tona što je bio ekvivalent američkom Trinity testu. Već 1946., tijekom prvog sastanka Komisije UN-a za atomsku energiju, Sjedinjene Države predstavile su tzv. Baruchov plan kojim je Sovjetski Savez pozvan da podijeli sve pojedinosti svog programa razvoja atomske energije, uključujući otvaranje svih postrojenja međunarodnim inspektorima. Plan, naravno, nije obvezivao Sjedinjene Države, zbog čega su Sovjeti odbacili ove uvjete, a samim time i plan.

Stalna prijetnja

Na sreću, do sada ni u jednom trenutku nakon što je 6. kolovoza 1945. na Hirošimu bačena prva atomska bomba, čovječanstvo nije bilo bliže nezamislivom – nuklearnom holokaustu. Međutim, prijetnja atomskim oružjem duboko je obilježila drugu polovicu 20. stoljeća, te snažno utjecala na stvaranje geopolitike hladnog rata tijekom kojeg su se dvije vodeće sile, SAD i SSSR, utrkivale u stjecanje ove destruktivne tehnologije. Za vrijeme hladnog rata prevladavala je doktrina ravnoteže snaga između dvaju blokova utemeljena na prijetnji međusobnog sigurnog uništenja. Strateškim rječnikom, kapacitet za uzvratni udar kojim su raspolagali i Sjedinjene Države i Sovjetski Savez postao je temelj nuklearne strategije supersila, te je do danas ostao najznačajnija komponenta, istovremeno i ključna točka sporenja prilikom bilo kakve rasprave o redukciji nuklearnog naoružanja.

Svijet ipak nije išao prema miru. Nakon 11. rujna svjedočimo privatizaciji nuklearnog oružja, ali time i privatizaciji mogućeg nuklearnog rata. Danas, vojno-industrijski kompleks i s njima povezane multinacionalne korporacije ne samo da ostvaruju višemilijunske zarade od proizvodnje nuklearnih bombi, već imaju priliku izravno odlučivati unutar vladinih tijela o uporabi i  raspoređivanju nuklearnog oružja. Naime, industriju nuklearnog oružja, koja uključuje proizvodnju nuklearnih uređaja, kao i sustave za isporuku projektila, kontrolira tek nekolicina korporacija –  Lockheed Martin, General Dynamics, Northrop Grumman, Raytheon i Boeing. Vrijedi napomenuti da je još 2003. Nacionalna uprava za nuklearnu sigurnost raspustila svoj savjetodavni odbor koji je pružao „neovisan nadzor” američkog nuklearnog arsenala, uključujući testiranje  ili upotrebu novog nuklearnog oružja. Utrka u nuklearnom naoružanju ponovno je otvorena, a pored Kine i Rusije svakako je predvode Sjedinjene Države koje su u narednih 30 godina spremne potrošiti trilijune dolara s ciljem obnavljanja svog nuklearnog arsenala – bombi, raketa, bombardera i podmornica. Sve tri sile istovremeno se odriču ugovora o kontroli oružja, te svojim provokativnim aktivnostima održavaju stanje stalnih napetosti u međunarodnim odnosima. Trenutno, zasigurno svjedočimo novom hladnom ratu iako su brojni analitičari vrlo podijeljeni oko pitanja međunarodne stabilnosti. Znači li to da se kao čovječanstvo približavamo globalnoj katastrofi, mogućem Trećem svjetskom ratu koji bi značio i „kraj civilizacije kakvu poznajemo“ , kako je rekao ruski predsjednik Putin.

 

Komentari

komentar

loading...

You may also like