dr. sc. Jadranka Polović: BOSNA I HERCEGOVINA KAO SIGURNOSNI IZAZOV

Proteklih smo dana svjedočili eskalaciji napetosti u odnosima Hrvatske i Bosne i Hercegovine do koje je došlo nakon što je novinarka Jerusalem Posta predsjednici Grabar-Kitarović pripisala izjave prema kojima je BiH pod kontrolom militantnog islama, povezana s Iranom i brojnim drugim terorističkim organizacijama koje oblikuju politiku susjedne države.  Iako je sama novinarka dijelom opovrgla iznijete tvrdnje ili umanjila njihov značaj, reakcije članova zajedničkog predsjedništva BiH, Šefika Džaferovića i Željka Komšića, kao i poglavara Islamske zajednice u BiH, Huseina Kavazovića, predsjednika Židovske zajednice, Jakoba Fincija itd., bile su daleko od diplomatskih, čini se unaprijed pripremljene i sročene u ovoj umreženoj diplomatsko-obavještajnoj igri ili režiranom skandalu s jasnim ciljem daljnje destabilizacije stanja u regiji.

Naime, nakon više od petnaest godina od potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma vidljivo je kako međunarodna zajednica nije uspjela stabilizirati Bosnu i Hercegovinu, a  kamoli stvoriti funkcionalnu državu s djelotvornim zajedničkim državnim institucijama. Daytonski sporazum, nastao kao rezultat kompromisa zaraćenih strana i međunarodnih aktera, uvažio je, ratnim sukobima i etničkim čišćenjima, izvršenu etničku podjelu Bosne i Hercegovine i uspostavio međunarodni suverenitet zemlje u postojećim granicama.  Ova kontradiktornost proizišla iz Daytonskog sporazuma, tijekom vremena je dovela do potpunog zastoja u funkcioniranju države (protektorata).

Bosna i Hercegovina duboko je politički podjeljena zemlja, a već time i sigurnosno nestabilna. Ključnu ulogu u održavanju takvog stanja koje oblikuje sigurnosni diskurs imaju izvanjski akteri, dakle, oni „legitimni“, poput SAD-a, NATO-a, EU-a, Velike Britanije, Njemačke ili drugih moćnih zapadnoeuropskih država, koji smatraju da je upravo njima bivši američki predsjednik, Bill Clinton, Daytonskim sporazumom Bosnu ostavio u „amanet“, ili brojni drugi „nelegitimni“ – od kojih je u medijskom i političkom prostoru osobito zastupljen ruski „maligni“ utjecaj. Međutim, unutar BiH (ali i Kosova, Albanije i Makedonije) snažno su prisutni i drugi zainteresirani akteri – Turska, čije se djelovanje grana u dva vrlo suprotstavljena smjera (snažan utjecaj predsjednika Erdogana, ali i još uvijek raširena mreža muslimanskog klerika Fethullaha Gulena); zemlje Perzijskog (Arapskog) zaljeva, od kojih je najznačajniji utjecaj Saudijske Arabije; diplomatsko – humanitarno – obavještajne strukture Islamske Republike Irana; te posljednji, ali svakako znakovit utjecaj Pakistana s kojim je bošnjački SDA uspostavio vrlo bliske veze (BiH u Pakistanu ima veleposlanstvo, te čak tri konzulata). Djelovanje ovog komplota, međusobno često konkurirajućih islamskih zemalja na prostoru Bosne i Hercegovine za druga dva konstitutivna naroda (Hrvate i Srbe), kao i za susjedne zemlje (Hrvatsku i Srbiju) nesumnjvo predstavlja sigurnosni izazov, stoga oni imaju sasvim legitimno pravo propitivanja sigurnosnog stanja unutar BiH (naravno, i unutar šire regije).

Treba se prisjetiti kako su ratne prilike u Bosni i Hercegovini tijekom 90-tih, zapravo bile idealne za prodiranje i infiltriranje brojnih terorističkih organizacija zadojenih militantnim islamom. Upravo je Clintonova administracija bila optužena da je prešutno, 1994. godine, dopustila tajnu operaciju ilegalnog zračnog prebacivanja tisuća tona iranskog oružja koje je bilo namijenjeno bosanskoj vladi, a koje se dopremalo preko Hrvatske, uz suglasnost hrvatske vlade. Operativno, za nesmetan dotok oružja bila je zadužena TWRA, službeno “humanitarna nevladina organizacija” usko povezana s radikalnim islamistima, koja je, uz prešutno dopuštenje SAD-a, ali i Britanije, Austrije i Njemačke, još od 1992. g. službeno surađivala s muslimanskom vladom u Sarajevu, financirala i organizirala nabavku oružja za Armiju BiH, a ogroman novac koji je pristizao osigurale su Saudijska Arabija, Iran, Pakistan, Turska, Malezija i druge islamske zemlje, naravno u zamjenu za islamizaciju Bosne. O razmjerima i značaju suradnje, možda najbolje govori podatak da je TWRA bila povezana s Osamom bin Ladenom, ali i šeikom Omarom Abdelom Rahmanom, radikalnim imamom koji je osuđen na doživotni zatvor zbog terorističkih bombaških napada na World Trade Center, 1993.g. u New Yorku.

Osobnom odlukom o prebacivanja ogromne količine iranskog oružja muslimanskoj vladi u BiH, predsjednik Clinton doveo je u pitanje ne samo temeljne strateške odrednice američke vanjske politike (Iran je uvijek neprijatelj), već se suprotstavio odluci Ujedinjenih naroda o tada još uvijek važećem embargu na isporuke oružja bivšim jugoslavenskim republikama. Štoviše, američka je administracija na čelu s predsjednikom Billom Clintonom, Antonyjem Lakeom, tadašnjim čelnim čovjekom NSC-a i američkim veleposlanikom u Hrvatskoj, Peterom Galbraihom, a pod izlikom suosjećanja s bosanskim Muslimanima koji su bili velike žrtve rata, iskustvo iz Afganistana – kako islamske militante iskoristiti za realizaciju vlastitih geopolitičkih ciljeva – primijenila na prostoru Balkana. Uz iransko oružje, u Bosnu su tada pristigli i pripadnici Iranske revolucionarne garde, iranski obavještajci (koji i danas nesmetano stoluju u hotelu Europa u centru Sarajeva), zajedno s brojnim mudžahedinima koji su, kao strani plaćenici, nastavili voditi rat u BiH.

Danas, zapadne sigurnosne službe otvoreno upozoravaju da u BiH tajno djeluje preko tisuću obavještajnih agenata iz islamskih zemalja. Prema izvještaju Europskog parlamenta iz 2017., zemlje Arapskog zaljeva znatno su pojačale svoj ekonomski, ali i ideološki utjecaj na Zapadnom Balkanu, osobito u Bosni i Hercegovini (https://www.radiosarajevo.ba/vijesti/bosna-i-hercegovina/utjecaj-saudijske-arabije-na-balkan-i-bih-finansirali-militante-sa-800-miliona-dolara/284670). Tako je Saudijska Arabija uložila više od milijardu eura u razne investicijske projekte na Balkanu što nije sporno, međutim, ova zaljevska monarhija svoj ekonomski utjecaj izgrađuje na ideološkom pristupu regiji. Naime, Saudijska je Arabija još od pojave Mladih muslimana i Islamske deklaracije Alije Izetbegovića, a osobito nakon agresije, 1992. godine (i dolaska mudžahedinskih brigada uz njenu pomoć), neobično važan akter na prostoru BiH. Iako su sve Zaljevske zemlje tada podržale muslimane u Bosni i Hercegovini, Saudijska je Arabija potrošila stotine milijuna eura mobilizirajući islamske borce iz cijelog svijeta, ali donirajući i humanitarnu pomoć. Nakon rata, Saudijci su se fokusirali na investicije u osnaživanju vlasti (financijska potpora bošnjačkim političkim strankama) i unaprijeđenju zdravstvenog sustava. S vremenom, uspostavljanje usporednog obrazovnog i religijskog sustava na području BiH tj. izgradnja i financiranje džamija i škola koje šire ultra-konzervativnu doktrinu, poznatu kao vehabizam, postao je najsporniji dio utjecaja Saudijske Arabije u BiH.  Postojanje paradžemata na prostoru BiH prouzrokovalo je ozbiljne socijalne i sigurnosne probleme u BiH, ali i cijeloj regiji. Naime, ekonomsku podršku brojnim obiteljima kojima je nužna (npr. studentima stipendija), uvjetuju nošenjem burke ili hidžaba, puštanju brade i prakticiranjem ove radikalne forme islama.





„Političke, ekonomske i kulturne veze Saudijske Arabije u regiji najviše se tiču muslimanskog identiteta, ali je konstantno nastojanje da se u regiji proširi verzija konzervativnog islama – vehabizam, iako muslimani s područja Balkana odavno prakticiraju modernu verziju islama“, navodi se u izvještaju EP.  „Iako je Saudijska Arabija uložila mnogo novca u humanitarne centre i nevladine organizacije, njima se spočitava formiranje takozvanih vehabijskih centara, kao što je džamija Kralja Fahda, dok druge islamske zemlje koje su ulagale svoj novac u humanitarnu pomoć za BiH, kao što je Turska, nisu bila usmjerene na formiranje bilo kakvih ideoloških centara”, pojašnjava se u izvještaju Europskog parlamenta. Međutim, Saudijska je Arabija dodatno osigurala i brojne druge investicije na prostoru BiH – luksuzni resorti, posebna naselja za arapske državljane ili trgovački centri. Investicije se naveliko šire i na regiju.

Paralelno s humanitarnom potporom i gospodarskim investicijama, Saudijska je Arabija izdvojila za financiranje militantnih islamista u regiji gotovo 800 milijuna dolara. Širenje vehabizma, vjeruje se, jedan je od razloga zašto se veliki broj boraca iz regije pridružio takozvanoj Islamskoj državi, točnije njih gotovo 900. Prema brojnim studijama to je proizvelo brojne sigurnosne prijetnje i dodatnu radikalizaciju jednog dijela stanovništva, netoleranciju prema drugim religijama i nacijama, što je i jedna od najvećih prijetnji po cijelu Europu.

Poznato je kako Sjedinjene Države, posebno Njemačka, u Albaniji, Kosovu i Makedoniji podržavaju djelovanje organizacije Fetulaha Gulena FETO/PDY koju turske vlasti drže odgovornom za organizaciju puča u srpnju 2016., a sve kako bi smanjili utjecaj Erdogana na Kosovu. Nakon zatvaranja ovih institucija na prostoru BiH, FETO nastavlja pojačano djelovanje na Balkanu najviše kroz obrazovne institucije u kojima obrazuju kadar koji se poslije infiltrira u poduzetništvo, medije i vladine institucije i na taj način izravno utječe na oblikovanje društvenih procesa. FETO je npr. na Kosovu i u Albaniji snažno prisutan i u nevladinom sektoru čije članove suportira na vrlo inovativne načine – stipendijama, pomaže im pri zapošljavanju, vjenčanjima, sprovodima…





Narastajuća islamizacija BiH proces je koji je, nakon svih zala koja su tijekom 90.-tih pogodila ovu prekrasnu zemlju, napokon otpilio „raju“ i sekularnu državu, te čuvenu bosansku inačicu multikulturalizma. Šerijatska pravila danas su gotovo općeprihvaćena, ona se uvode u javni život i javne institucije, a uz potporu vlasti u Sarajevu, te uz blagoslov svih međunarodnih sigurnosnih, političkih i gospodarskih institucija koje vršljaju po Bosni. Bosna i Hercegovina je, tijekom protekla dva desetljeća, uistinu promijenila svoj identitet – na tisuće ljudi simpatizira vehabijski pokret.

Prema riječima ombudsmena za ljudska prava BiH, Ljubinka Mitrovića, u BiH bi u ovoj godini trebalo ući više od 60.000 migranata, dok ih je u prošloj godini bilo ukupno 24.000. U gotovo 80% slučajeva riječ je o ekonomskim migrantima iz Pakistana, Irana, Iraka, Libije i Afganistana, tek 25% ovih osoba dolazi iz Sirije. U više od 98 posto slučajeva, pristigli su migranti bez ikakvih identifikacijskih dokumenata i ulaze na mjestima koja nisu predviđena za prelazak BiH granice http://www.snapshotsfromtheborders.eu/post_bosnia/ocekuje-se-dolazak-vise-od-60-000-migranata-u-bih-u-2019/. Migranti u BiH ulaze ilegalnom rutom Grčka – Makedonija – Crna Gora, te Srbija – Republika Srpska – BiH. Najveći broj je stacioniran u Sarajevu, Velikoj Kladuši, Bihaću i Tuzli. Migranti koji na teritorij BiH pristižu organizirano uz pomoć mreže krijumčara, nevladinih organizacija, ali i IOM-a, ugrožavaju prava domicilnog stanovništva, stvarajući stanje potpune anarhije.

Iako je već u svojim prijašnjim izvješćima BiH sigurnosna agencija (OSA) kao najveće prijetnje zemlji navela povratak ratnika sa sirijskog i iračkog ratišta koji su se borili na strani Islamske države zbog njihovih veza s međunarodnim teroristima, BiH je jedna od rijetkih država koja je odlučila prihvatiti te sigurnosno osjetljive kategorije državljana.  Sve to unatoč činjenici da se zbog migrantske krize suočava s brojnim iskušenjima, te da službe BiH ne posjeduju kapacitete koje bi ove osobe držale pod stalnim nadzorom (što ne čine ni zapadnoeuropske službe). Te radikalizirane povratnike, bošnjačka je vlada odlučila doseliti u Salakovac, dijelom i u Vučjak, uz hrvatsku granicu, što je legitiman sigurnosni izazov za hrvatsku vladu koji zahtijeva žurno rješavanje.

Sasvim otvoreno pitanje o kojem bi trebalo raspraviti je: zašto Sjedinjene Države, kao i drugi involvirani međunarodni akteri u regiji nisu djelovali i zaustavili širenje ekstremizma u Bosni i Hercegovini, te na Kosovu –  najsiromašnijim europskim državama, zapravo protektoratima, u kojima, pored sve učestalijeg vrbovanja za džihad, caruje mafija, kriminal i korupcija kao neizostavni dio neoliberalnog poretka.

Bosna i Hercegovina je postala jedna od najatraktivnijih destinacija za državljane Bliskog istoka koji postaju vlasnici brojnih nekretnina. Prema riječima akademika Durakovića „arapska invazija na BiH“ dio je dugoročne strategije koja će snažno mijenjati geopolitičke prilike regije, a o čemu Hrvatska, nesumnjivo, treba voditi računa.

Hrvatska je zbog svog turbulentnog okruženja kao i geopolitičkog položaja – na raskrižju Balkana i Zapadne Europe, te na braniku granica EU – pogodna za tranzit oružja i radikalnih islamista. Uz sigurnosni problem, bilo kakav teroristički napad imao bi nemjerljivo negativan utjecaj ne samo na turizam, već i na brojne druge političke, socijalne i gospodarske aspekte hrvatskog društva. Hrvatska u tome baštini nesretno iskustvo iz Domovinskog rata i ostalih sukoba koji su se tijekom devedesetih vodili u regiji.

Ekskluzivno: Zoran Meter: ZAMJENE TEZA O DRŽAVNOM TERORIZMU IZMEĐU BIH I RH

 

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like