dr. sc. Jadranka Polović: BREXIT KAO GEOPOLITIČKI IZAZOV EUROPSKE UNIJE

Britanski interesi, kao i njezini vanjskopolitički potezi najprije se podudaraju s interesima Sjedinjenih Država, Kanade, Australije i Novog Zelanda, dakle, skupine anglofilskih država (Commonwealth) s kojima dijeli zajednički sustav vrijednosti i jezik. Još je slavni francuski predsjednik, General de Gaulle protiveći se ulasku Velike Britanije u EZ, smatrao da se radi o ulozi  trojanskog konja koju bi Britanija odigrala za američke interese u integriranoj Europi. Opće je poznato da je Velika Britanija često kočila jače procese integracije, odbijala ući u monetarnu uniju, oduvijek je zahtijevala i imala povlašteni položaj unutar EU.

Na izvanrednom samitu Europske unije, održanom 25. studenog 2018. godine, čelnici 27 zemalja članica EU-a potvrdili su sporazum o izdvajanju Velike Britanije iz EU-a, kao i političku deklaraciju o budućim odnosima EU-a i Velike Britanije čime je uspješno okončana još jedna faza Brexita. Sporazumom o Brexitu, kao pravno obvezujućem dokumentu, definirana su mnoga pitanja, međutim, neka su se pokazala osobito spornim. Jedno od njih, pitanje granice između Sjeverne Irske (kao dijela UK-a) i Republike Irske bilo je proteklih tjedana vrlo turbulentno za Theresu May. U središtu spora našao se tzv. „backstop“, odnosno pravno jamstvo da će granica ostati otvorena i „meka“ na čemu je inzistirala EU, osobito irski premijer Leo Vardakar. Kako smo imali prilike vidjeti, britanska se politika zbog ovog našla u kaosu, pljuštale su ostavke, budući da je sve shvaćeno kao aneksija Sjeverne Irske i kršenje teritorijalne cjelovitosti Britanije. Irsko pitanje je i inače povijesno vrlo zahtjevno za Britaniju. „Sporazumom na Veliki petak“ (Sporazum iz Belfasta, 1998.) okončano je 30-ogodišnje nasilje u Sjevernoj Irskoj, ukinute su granične kontrole, a granica između dviju zemalja postala je nevidljiva. Sve je funkcioniralo, budući da su i Ujedinjeno Kraljevstvo, kao i Republika Irska, bile članice EU-a, dakle dio jedinstvenog europskog tržišta i carinske unije. Sjeverna se Irska pokazala među najvećim zaprekama u procesu izlaska Ujedinjenog kraljevstva iz EU-a, jer je gotovo 56% građana Sjeverne Irske na referendumu 2016. godine glasalo za ostanak u EU, međutim, to nije bilo dovoljno budući da je na razini cijele zemlje Brexit podržalo 52% birača.

Premijerka May ipak je (netom prije samita) uspjela osigurati suglasnost vlade za prijedlog Europske unije koji je ugrađen u Sporazum o Brexitu. Sjeverna Irska, tako, privremeno ostaje dio carinske unije i jedinstvenog tržišta, stoga na području Sjeverne Irske i dalje vrijede propisi EU-a. Jedinstveni carinski teritorij obuhvatit će sve robe osim proizvoda ribarstva, a sporazum osigurava i odgovarajuće mehanizme kako bi se osigurala „poštena konkurencija“ između EU27 i Velike Britanije. Međutim, sporazum o Brexitu nalaže i preuzimanje EU regulative, npr. tri pravne direktive – o razmjeni poreznih podataka, izvješćivanje o investicijskim tvrtkama i EU kodeks o oporezivanju. „Non-regression clauses“, također sprječavaju Veliku Britaniju da usvoji niže standarde u području radne regulacije (npr. radno vrijeme), te okoliša. Mnogi od ovih zahtjeva primljeni su u britanskim poslovnim i konzervativnim krugovima „na nož“, budući da su shvaćeni kao prepreka koja onemogućava Velikoj Britaniji, koja je već sada jedna od top 10 poreznih oaza u svijetu, nastavak poslovanja kao „off shore“ raj, dakle, s vrlo niskim porezima i slabom regulativom. Tako su se mediji raspisali o gabuli u kojoj se našao londonski City. Međutim, s poslovne se točke gledišta ništa neće promijeniti. Sporazum uključuje i 21 mjesec dugo tranzicijsko razdoblje (do prosinca 2020.), a Velika Britanija tijekom njega ostaje unutar carinske unije, dio jedinstvenog tržišta. Unatoč formalnim rokovima, tranzicijsko se razdoblje, zapravo, povlači u beskraj. Naime, londonski je City središte svjetskog biznisa i najveća praonica novca na svijetu, stoga si europski financijski i poslovni krugovi ne žele otežati pristup ovom božanskom mjestu.

Drugo otvoreno pitanje, status Gibraltara, nakon pisanih jamstava britanske vlade španjolskom premijeru Shancezu u kojima se navodi kako će se ovo pitanje rješavati bilateralnim ugovorima između Britanije i Španjolske, a ne Sporazumom o Brexitu., prestalo je biti sporno. Ovaj mali prekomorski teritorij Ujedinjenog Kraljevstva, ali geostrateški neobično važan za kontrolu Sredozemlja, dugo je predmet spora između Londona i Madrida koji zahtijeva vlast nad teritorijem kojeg je 1713. godine ustupio Britaniji. Španjolska predlaže da Gibraltar ostane u EU u zamjenu za zajednički suverenitet koji bi dijelila s Britanijom. Međutim, građani Gibraltara većinski su glasovali za ostanak u UK na dva referenduma o suverenitetu, 1967. i 2002. godine.

Dakle, što se tiče Europske unije, sve je manje – više riješeno. Sporazum o Brexitu, kao i političku deklaraciju trebaju potvrditi britanski, a zatim i europski parlament. Britanska je premijerka, Theresa May, u „pismu naciji“ pozvala Britance na potporu Sporazumu o Brexitu koji je omogućio da Ujedinjeno Kraljevstvo „ponovno preuzme kontrolu nad našim granicama, ukidajući jednom zauvijek slobodu kretanja ljudi, da preuzmemo kontrolu nad našim novcem kroz ukidanje uplata velikih iznosa u EU, kontrolu nad zakonima i osiguramo si mogućnost sklapanja vlastitih trgovinskih sporazuma.“ Upravo posljednje postignuće znatno brine Europsku uniju – Velika Britanija bi mogla (i očito hoće) pregovarati s drugim partnerima i stvarati slobodne trgovinske sporazume na štetu EU. Što se tiče migracije, Britanija se odlučila za strogo kontrolirani i selektivni uvoz radne snage, odbacujući tako jednu od četiri EU slobode (sloboda kretanja ljudi).

Zbog čega Theresa May toliko inzistira na „tvrdom“ Brexitu? Pobjeda pristaša Brexita vrlo je znakovito geopolitičko pitanje, koje zahtijeva razumijevanje britanskog geopolitičkog odnosa prema Europi koji uključuje različite dimenzije njenog geografskog (otočnog) položaja, kao i razumijevanje povijesnog konteksta, te geostrateških promišljanja ove nekad snažne imperijalne sile. Ideje britanskog geopolitičara, Sir Halforda Mackindera vrlo su relevantne i za razdoblje nakon Brexita (post Brexit eru). Podsjetimo, u središtu geopolitičkog koncepta Mackindera je tzv. Središnja zemlja, tj. Heartland koji predstavlja teritorijalnu, stratešku, sirovinsku, demografsku i političku osnovicu svjetske kontinentalne moći koju kontrolira Rusija, najveći protivnih britanske imperije, te Njemačka jaka kontinentalna sila. Prostor Heartlanda obuhvaća Središnju Aziju i Istočnu Europu (Rusiju i Njemačku), a zahvaća i baltički i crnomorski bazen, te je kao takav okružen prostorom unutarnjeg prstena ili Svjetskim predgorjem (Rimland), tj. primorskim zemljama koje zauzimaju čitavu Europu (bez Rusije), Sredozemlje, Bliski i Srednji istok, Indiju, Indokinu, Kinu, Koreju, Indoneziju i Japansko otočje. Mackinder najveće geostrateško značenje početkom 20. stoljeća pridaje Europi i Aziji, a glavni takmaci maritimnim silama (Velikoj Britaniji i SAD-U) jesu Njemačka i Rusija zbog čega svaka promišljena strategija britanske vanjske politike i njenih saveznika treba spriječiti ove zemlje da ovladaju prostorim Euroazije.

Ovaj strateški koncept Velika Britanija njeguje i danas. Naime, iako članica Europske unije od 1973. godine, Velika Britanija nikada nije prihvatila kontinentalni identitet, niti sustav europskih vrijednosti. Britanski interesi, kao i njezini vanjskopolitički potezi najprije se podudaraju s interesima Sjedinjenih Država, Kanade, Australije i Novog Zelanda, dakle, skupine anglofilskih država (Commonwealth) s kojima dijeli zajednički sustav vrijednosti i jezik. Još je slavni francuski predsjednik, General de Gaulle protiveći se ulasku Velike Britanije u EZ, smatrao da se radi o ulozi  trojanskog konja koju bi Britanija odigrala za američke interese u integriranoj Europi. Opće je poznato da je Velika Britanija često kočila jače procese integracije, odbijala ući u monetarnu uniju, oduvijek je zahtijevala i imala povlašteni položaj unutar EU.

Suočena s rastućim ambicijama Njemačke, Francuske, kao i same Europske unije nakon hladnog rata, te brojnim izazovima (od migracija, terorizma…) koji destabiliziraju europski kontinent, osobito novom ulogom Rusije, Velika Britanija se odlučila distancirati od zbivanja u Europi, ali i upravljati njima. Nakon Brexita postupno se kristalizira sasvim nova geopolitička, otočna pozicija Velike Britanije, koja će se (bez obzira na trenutni kontekst) još snažnije osloniti na Sjedinjene Države, te s pozicija atlantizma graditi (ili obnavljati) svoj globalni, imperijalni utjecaj (Global Britain). Britanija i dalje ostaje geopolitički oslonac Sjedinjenih Država unutar EU, a upravo putom niza vojnih i trgovinskih sporazuma koje već sklapa, kao i čelne pozicije unutar NATO-a, Velika Britanija će održati, možda čak pojačati svoj utjecaj na prilike u Europi. Nadalje, Velika Britanija vrlo je prisutna na Balkanu, njezin utjecaj na rješavanje krize u regiji, malo poznat javnosti, zapravo je presudan. London, također, osnažuje svoje veze sa zemljama Srednje i Istočne Europe koje nizom diplomatskih inicijativa okuplja i tako namjerava zadržati utjecaj na prilike unutar Europske unije i kada više ne bude član. Ova skupina zemalja, sve utjecajnija (očekuje se da će to biti osobito nakon izbora za Europski parlament) može preko institucija EU osigurati Velikoj Britaniji neposredan utjecaj na političke odluke EU. Istovremeno, preko ovog bloka zemalja, Velika Britanija gradi cordone sanitaire prema Rusiji i onemogućava njezino zbližavanje s britanskim suparnicima u Europi – Njemačkom i Francuskom.

Dakle, geopolitika Brexita vraća nas na početak 20. stoljeća. Antagonizmi i borba za utjecaj i resurse među velikim silama rezultirali su s dva svjetska rata i strašnim posljedicama. Novo odmjeravanje snaga već je počelo, ozbiljno je pitanje može li Europa izbjeći kaos.

0 komentara

You may also like