dr.sc. Jadranka Polović: Budućnost obrazovanja

Online nastava koja je od sredine ožujka 2020. godine zbog utjecaja SARS-CoV-2 pandemije globalno, pa stoga i u Hrvatskoj zamijenila tradicionalni model obrazovanja, odnosno interakciju učenika/studenata i učitelja/nastavnika/profesora po principu  face-to-face smještenih u radnim prostorima osnovnih i srednjih škola, fakulteta i akademija….. i dalje brodi zacrtanim smjerom.

Nadu u povratak na “staro normalno” više nitko i ne spominje kao jedinu mogućnost. Učionice, predavaonice, laboratoriji, fakultetski amfiteatri… su ispražnjeni od ljudi. Učitelji/nastavnici/profesori improviziraju sa svojim učenicima/studentima nastavu “od kuće”. Ankete, tablice i silna dokumentacija koju su do jučer bili obvezni voditi učitelji, nastavnici i profesori nisu više u fokusu mjerodavnih institucija. Naravno, to je uvijek bila površna slika stanja kako bi se zadovoljio imperativ potražnje za izvrsnošću i potrebom za visoko obrazovnim kadrom. Danas je akademska izvrsnost prestala biti tražena roba.  Kako u svijetu tako i kod nas. Treba li nabrojiti sve predmete u osnovnim i srednjim školama, sve kolegije na fakultetima i akademijama i zaključiti da je opstanak, sad vidimo napuhanog sadržaja nemoguća misija bez velike redukcije svega, odnosno kompletnog obrazovanja pod budnim okom korporativnog kapitalizma.

U Hrvatskoj formalno još uvijek država koordinira te procese ali se korporacije sve više upliću sa svojim argumentiranim zahtjevima. Pitanje je dana kad će se ovo sukcesivno nasljeđivanje jedne u drugu akademsku godinu prekinuti i uvesti rigorozna promjena prema novoj agendi.

Učitelje/nastavnike/profesore u free lencere, a projekte na vidjelo! U istom koritu blata se utapaju i “tete“ u vrtićima zajedno s predškolskim uzrastom djece. Sve je pod upitnikom. Nije dobro, jer da je dobro da djeca ostaju kod kuće ne bi nikad ni došlo do društvenih formacija i odnosa koji su sada područje poremećaja. Kud god kreneš, sve je trpljivo, jer je trpljivost potiskivanje pred represijom. A u funkciji represije su i epidemiološke mjere koje su na jedan umješan način spojile politiku i zdravstvo, točnije javno zdravstvo koje je već ionako načeto interesom privatnog sektora. Bojimo se da je ovo u stvari sigurnosno pitanje kamuflirano u opće zdravstveno. Kao što su se učenici i studenti preko noći prometnuli u digital natives (digitalne domoroce),odnosno prvu generaciju navučenu na računalne gadgete (pametne uređaje) koji su najprije bili znanstveni instrumentarij, a onda spravice za igru da bi na posljetku postali krucijalni elementi komunikacije, odnosno prijenosa podataka pa tako i školskog/fakultetskog gradiva.

Još uvijek aktivni nastavnici (nazovimo tako sve one koji prenose neka usvojena znanja po školama, fakultetima…) su “posljednji Mohikanci” u novom okolišu. Vrlo brzo će ih zamijeniti autonomni programi. Škola na Trećem je samo prijelazni oblik, onog trenutka kad se uhoda interakcija između strojeva, “tetama“u vrtiću i nastavnicima svih fela je odzvonilo. Vrtići, škole i fakulteti će se prenamijeniti, a stanovi i kuće će se prekrajati knauf pločama kako bi što više ukućana moglo neometano sazrijevati u otuđenju. Za sav scenarij je već spremna podrška. Analitički secirati tu podršku tražeći u njoj ravnotežu smisla i besmisla bi bilo zadiranje u prezrene teorije zavjere što nam nije namjera. Naša je “futurologija” još uvijek na zdravim nogama, bavimo se bliskim predviđanje na osnovu priloženih dokaza. Okrenite se oko sebe, pogledajte svog sina studenta koji se ranom zorom u krevetu uključi u online nastavu, isključi kameru i pokrije se dekicom po glavi, pogledajte sustav provjere nastavnog gradiva, komunikacijske vještine, mimiku lica, govor tijela, zabilježbe…Što je domet u domeni teorijske nastave? Što s njom, ašto je praktičnom nastavom, s ”fizikalijom” i nužnim instrumentarijem za gomilu predmeta i kolegija?

Nemojte mi reći da su staklene podloge za mirisne svijeće postale petrijeve zdjelice, a make up boje slikarski materijal. Hodnici (tko ih ima) bi prema novom normalnom bili trkaće staze, a stolice prepone. U konačnici, što s medicinom, a što sa zdravljem i COVIDOM-19 koji je pokrenuo ovu kolektivnu histeriju? Do sada smo mislili da se histerija lijepi na čovjeka pojedinačno i društvo u cjelini, a sad vidimo da ni virusi nisu imuni. I na njih djeluje histerija, prisiljava ih na dugoročnu mutaciju kako bi se obranili od ljudi. Tko jači taj tlači. Jednom kad se svi cijepimo, jer je to naputak odozgo, virus će se vratiti u svoje nepomično stanje i do daljnjeg ostati opasno latentan, po ljude. Ljudi će biti sretni, sve će se vratiti na staro normalno s malom obavezom povremenog cijepljenja od ponedjeljka do petka, zbog predostrožnosti. Nakon nekog vremena će farmaceutska industrija organizirat online odvikavanje od cjepiva, a psiho tretman za one teško navučene će se odvijati putem zooma ili neke druge internetske platforme koje niču kao lude gljive poslije kiše.




Vratimo se školama i pogubnom utjecaju epidemioloških mjera ne ulazeći u procjenu i sumnju u stvarne razloge. Rekli smo da je to SARS-CoV-2 i opći stav o njegovom pogubnom utjecaju na populaciju. Nemojmo sumnjati, neka za sad to bude fakat, samo analizirajmo učinke na obrazovni sustav, na primjer.

Škole i fakulteti su zatvoreni (globalni lockdown), vanjski prostor je i dalje na raspolaganju veselom djetinjstvu i još veselijem mladenaštvu. Ako ste navikli na zatvoreni prostor, a da to nije topli dom, na raspolaganju su klimatizirani trgovački centri. Trljanjem tamo možete jedino pokupiti po koju bakteriju, ali što su  dobroćudne prokariote prema zloćudnim virusima-mutantima? Na otvorenom je to zog za balote i buteljka vina, zidić u kvartu, pivo i dostava hrane na biciklu. Jutarnju kavu popijte doma, do ljeta.





Kako bilo, budućnosti za dosadašnje obrazovanje nema. Blago informatički i računalno potkoženim, jer nisu svi dovoljno bogati da bi imali po nekoliko računala u kući i po nekoliko soba za izdvajanje kako ne bi došlo do kakofonije i posljedično lupanja vratima. U tom je smislu globalni digital gap (the digital divide in education) kolonijalno nasljeđe, a lokalni prekarno stanje zaposlenika iz obitelji. Ako u kući vlada blagostanje, ako su tata i mama sretno zaposleni ili privatni poduzetnici, a stariji brat računalni freak ili start up majstor iz garaže, onda je i mali Edip siguran, ali ako je tata “digao tunju”, a sestre su prekarne radnice u obližnjem dućanu, onda nema laptopa za malog Ivicu. A Ivica i Marica k’o u priči, puna ih je šuma. Srednjoškolcima je nešto lakše, lupanje šakom po kuhinjskom stolu (kad se ne bulji u mobitel) je trpljiva adolescencija, spava se do daljnjega, a na budućnost se još i ne misli. Kvragu škola i zelena klupa, kvragu besplatni udžbenici i obavezna srednja škola. A studenti, usmjerenost na njih i izvrsnost, zaboravljeni bolonjski proces, “bakalari” i magistri, diplome i titule… gdje je sada smisao svega toga? Globalni korporativni vizionari, inžinjerci koji pripremaju teren za prodor novih snaga i razvoj novih projekata, a i po koji domaći zanesenjak, uopće i ne traže diplome kao potvrdu sposobnosti, dovoljno je udovoljiti usmjerenom višednevnom drilu koje kompanije organiziraju za svoj budući kadar. Sve svjetsko znanje nije u interesu posebne pozornosti, tu smo kulturnu nadgradnju i kulturološke navade prevladali, zar ne? Uskoro će, ako dragi Bog da umjetnoj inteligenciji da se razmaše i prenatalni naraštaj biti obuhvaćen informatikom za sve. Od pred rođenja pa do poslije smrti. Za svakog po jedno sučelje. E sad, poslovi koji se nude, osim onima ”sretno čipiranima” u bogato doniranim elitnim školama, su kratkoročni (radite mjesec dan, a tri mjeseca gluvarite), povremeni ili privremeni (radite utorkom od osam do dva, a onda petkom deset minuta) i volonterski (skupljate plastične boce, ne za sebe kako biste ih unovčili nego zbog zelene agende). Čak ni konobarenje više nije in, ako niste primili dvije doze AstraZeneca. A i ako jeste, to još uvijek ne znači da se bolest neće javiti. Danas se u stvari najbolje baviti podvodnim radovima, po mogućnosti u skafanderu sa dovodom čistog kisika iz spremnika napunjenih u prošlom stoljeću.

Ali, nova tehnološka revolucija i razvojni plan za umjetnu inteligenciju ne podliježu pogubnosti učinka COVIDA-19, kao da nisu u dometu virusa(?) Tu se oblikuje zasebno tržište rada na interakciji koja se i ne može objasniti tradicionalno i široko shvaćenim radnim odnosima među živim ljudima. Komodifikacija (premještanje proizvodnje) i fleksibilizacija (prekarni i povremeni rad) su raspršili i rastvorili poslove globalno i onemogućili bilo kakvo tjelesno udruživanje, ako to nije u interesu kapitala. Zaštita radnih mjesta, dostatne plaće(?) i socijalna prava nisu u fokusu. Kapital se ne osvrće, ne pati od savjesti i ne stremi empatiji; on razmiče ljude silom i pustoši teritorijem. Obrazovanje mu samo stoji na putu; inflacija školovanih, sklonih razmišljanju i “neradu”, ljudi koji se pitaju o smislu svega je akcidentalni višak. U stvari, ova masovna histerija kodirana u epidemiološkim mjerama, naročito u  lockdownuje najava budućih podškolovanih generacija, atomiziranih pojedinaca zatvorenih u strahu od bilo kakve zajednice. Što bi se baš svi ljudi muvali tamo-amo po svijetu, gurali se u fantastičnom krajobrazu, nakupljali na bisernim plažama i tumarali zelenim šumama kad mogu lijepo ostati kod kuće, zatvoreni u kontejnere, a oni preko 65 godina starosti (po novom normalnom deadline) uškancije. Stoj di jesi, ima tko će uživati boga svoga. Tisuću izabranih, milijun najviše, skorup s vrha, nije bitno, bitno je da tebi crkne krava i da te više nema, da mi ne smrdiš po ageru. To je čisti darvinizam primjenjiv samo na one za one koji imaju sreću ili naviku biti u “gornjem domu”.

Naravno, u ovom big resetu 2020./202.1/2022./2023… koji fino prati “meteorologe” iz Davosa, koji se fino jednom godišnje okupljaju u tom pitoresknom mjestašcu u Švicarskoj i raspravljaju (definiraju) agendu za sutra nema ravnopravnog mjesta za drugu ligu. Tko nije s njima taj je ionako out, samo što to još ne zna. A out smo svi mi, zamantani mjerama koje su smišljeno globalno-lokalne, asimetrične i neraspoznatljive da se više i ne mogu pohvatati i usustaviti u nešto funkcionalno za sve. Ovo je čisti pad sustava, a obrazovanje je poligon za testiranje. Tko više može dosegnuti resarch and development (istraživanje i razvoj), a da nije jedan od milijun? Koliko nas danas može biti potencijalno izvrsnih, kao npr. u socijalističkim državama na istoku i socijalnim društvima na zapadu tijekom druge polovi 20. stoljeća? Kome je mukotrpno školovanje otvoreni put u budućnost? Danas je na tržištu korporacijski model obrazovanja, uspješno obrazovanje ne podrazumijeva dostojan posao u budućnosti, nego je dug iz budućnosti uvjet školovanju  (studenti se kreditno zadužuju, na zapadu, a zapad je smjer u kojem gledamo). Dug je sisa na kojoj se napaja kapital. Nema besplatnog školovanja kao u utopijskim društvima bliske prošlosti. Kud god krenuli, budućnost je distopična. Pa to nam se i ne krije; ako nećemo krepat od gladi, spržit će nas sunce, potopit voda ili dokrajčiti virusi. U filozofiji se to zove disjunktivna sinteza.

Neka će sveučilišta opstati, vjerojatno ona u privatnom sektoru uz par studijskih programa od višeg društvenog interesa (famozno STEM područje). Predstoji nam duboka transformacija obrazovnog sustava koja nam prema zagovornicima reseta donosi “edukacijski procvat” i “hiper individualizirano obrazovanje” u kojem neće biti potrebe za preispitivanjem stvari koje su već naučene, jer to štedi vrijeme i novac; gradivo bilo kojeg studijskog programa je moguće savladati za mjesec dana. Interakcija, druženje, zajednički boravak i uradak, dodir i pažnja, igra i grupna zabava; sve otpada, ide u ropotarnicu povijesti. Stoga je i prezreni Fukuyama točan s odgodom; je li ovo napokon taj kraj povijesti?




Gdje se zagubio povampireni kurikulum, gdje su sveučilišni statuti, gdje je sustav za kvalitetu po sastavnicama, gdje su uvjeti za reakreditaciju fakulteta i akademija, gdje su studentske ankete, gdje je sve ono čime su nas strašili zadnjih godina? Je li s nama u ropotarnicu odlaze i svi oni ljudi koji još uvijek sačinjavaju sustav, od podvornice do ministra? Čemu uopće Ministarstvo znanosti i obrazovanja i svi njegovi zaposlenici s ministrom na čelu? Zar cijela ova priča o obrazovanju nije fatamorgana koja pliva na horizontu pustinje, sad kad nam SARS-Cov-2 lijepo govori da se bez nas može? Plaće i naknade još uvijek redovito stižu, kako u javnom tako i u privatnom sektor. Odakle novac? Jesu li su nas prodali?

Hoće li tek uspostavljeno interdisciplinarno obrazovanje posustati pred korporativnim stručnim obrazovanjem? Hoće li opstati ijedan studijski program, a da nije transformiran u projekt koji će mobilizirati free lancere, a ne iskoristiti postojeći kadar? Hoće li se sav nastavni kadar prilagoditi procesualnoj zbilji projekata dotiranih iz različitih fondova, a mjesečne plaće otići u ropotarnicu povijesti?

Nalazimo se usred živog laboratorija u kojem se oblikuje vrlo profitabilna budućnost bez dodira. To je budućnost u kojoj naši domovi prestaju biti osobni prostori; oni postaju putem računalnih sučelja naše škole, liječničke ordinacije, teretne… a ako zatreba i naši zatvori. Zaboravimo poslovna putovanja i konferencijske dvorane, erasmus iskustva u autentičnim sredinama, javne nastupe i natjecanja, živu interakciju između kolega. Na djelu je socijalna distanca ili potpuno odvajanje  jednih od drugih. Stoj di jesi, niti ima akcije niti reakcije, samo bonaca, farmakološki preparati i mir do neba za one kojih i dalje bude.

Online obrazovanje ide na tržište rada koje nudi neiscrpne mogućnosti zarade, samo nekima. Sveučilišta su osuđena na preoblikovanje prema ustroju korporacija. Tko ne uspije, otpada, zajedno s pomoćnim osobljem. Koliko su naša sveučilišta prilagodljiva? Liste od prvih petsto ili tisuću  sveučilišta prema broju objavljenih znanstvenih radova u prestižnim i bodovanim časopisima i drugim kriterijima izvrsnosti ne garantiraju ništa. Povjerenstva, komisije, odbori, vijeća… ništa.

Lingue franca je međunarodni engleski jezik. Korporacije su međunarodne, to dakle govori sve.

 

Komentari

komentar

You may also like