dr. sc. Jadranka Polović: BUNDESWEHR ZAPOŠLJAVA: MIGRANTI KAO VOJSKA U ZAŠTITI EUROPSKIH LIBERALNIH VRIJEDNOSTI

Na kraju, završit ću s citatom iz knjige Douglasa Murraya –  Čudna smrt Europe – koju svima preporučam: „Naposlijetku se mračna brechtovska šala pokazala istinitom: političke su elite zaključile da im njihove javnosti ne odgovaraju, zbog čega su odlučile raspustiti vlastiti i na njegovo mjesto postaviti novi narod“. 

Vijest, koja je kao i mnoge druge ostala izvan interesa hrvatske javnosti (koja nas se i te kako tiče), stigla je neposredno pred blagdansko ozračje ulaska u Novu, 2019. godinu. Naime, Njemačka, nakon Velike Britanije, namjerava svoje oružane snage puniti po modelu privatnih vojski, dakle, svoje vojne snage dijelom utemeljiti na regrutiranju stranaca kao profesionalnih, plaćenih vojnika. Prema postojećem njemačkom Zakonu o oružanim snagama, pripadnici njemačke vojske mogu postati samo osobe koje imaju njemačko državljanstvo. Međutim, nakon što je Njemačka otvorila svoje tržište rada i strancima izvan Europske unije, u zemlji se uvelike raspravlja o mogućnosti da se strancima dozvoli plaćena vojna služba u Bundeswehru.

Žestoke kritike ove ideje pristižu iz „Saveznog udruženja pripadnika Bundeswehra“ koje upozorava na specifičnosti vojničke profesije,  na postojanje posebnog odnosa vjernosti između države i vojnika, zbog čega vojnički identitet ima enormni nacionalni pečat unatoč bilo kakvom europskom sustavu vrijednosti. Stav ministrice obrane, Ursule von der Leyen,  upravo je dijametralno suprotan: „vojnici i vojnikinje imaju čvrsta uvjerenja koja ne proizilaze iz rodne grude (nacije), već isključivo iz vrijednosti“. https://www.dw.com/bs/hrvati-u-bundeswehru-za%C5%A1to-ne/a-19465235 Unatoč postojećem zakonu, u Bundeswehru već sada ima puno vojnika migrantskog porijekla, često onih koji imaju dvostruka državljanstva, a „nove“ članice Europske unije redom su izrazile zabrinutost zbog mogućeg daljnjeg egzodusa pripadnika svojih oružanih snaga u Njemačku.  Ako se uzmu u obzir sve afere koje ovih dana potresaju hrvatske oružane snage, stanje vojne opreme i tehnike, te neodgovarajući status vojnika i časnika, moguće je očekivati migraciju i našeg vojnog kadra prema Njemačkoj, ali, naravno, to ni najmanje ne zabrinjava hrvatsku vladu, ni resornog ministra.

Pitanje je zbog čega Njemačka to radi i hoće li time povećati svoju stvarnu obrambenu moć. Iako proces profesionalizacije vojske traje već niz godina (od 2011.), Njemačka je suočena s problemom kako osigurati dostatan broj vojnika, odnosno „popunjavanje“ 21 000 praznih mjesta. Njemačka vojska trenutno broji manje od 180 000 vojnika, a očekuje se da će se proces smanjivanja nastaviti, budući da bi do 2030. godine u mirovinu trebala otići gotovo polovica sadašnjih pripadnika Bundeswehra. Američki predsjednik Donald Trump uporan je u zahtjevu da zemlje članice NATO-a povećaju svoje vojne proračune, ali i brojnost svojih vojnih snaga. Od kada je na meniju “ruska prijetnja”, europske zemlje, predvođene Njemačkom, razmišljaju i o stvaranju zajedničkih oružanih snaga na razini EU-a. Suradnja Bundeswehra s vojskama drugih zemalja članica EU-a već postoji, dio je nove sigurnosne strategije EU-a, a trebala bi osigurati učinkovit odgovor na krize (terorizam, nemiri…) unutar EU-a. U tom kontekstu otvaranje oružanih snaga Njemačke za građane Europske unije mnogi smatraju dobrom idejom.

Posljednjih godina sve su učestalija izvješća o lošem stanju vojne tehnike Bundeswehra – o neučinkovitim borbenim zrakoplovima (i manjkavoj obuci za pilote), podmornicama izvan sustava, oštećenoj ili neispravnoj opremi, nestašicama svega, od oklopnih vozila do tenkova –  stoga je pravo pitanje, može li Njemačka ispuniti svoju odgovornost prema NATO-u. Nadalje, česte su primjedbe da je Bundeswehr osobito privlačan tek onima koji mrze strance, a lista skandala koja je posljednjih godina potresla njemačku vojsku je vrlo dugačka, od onih seksualnih do desnog ekstremizma. Prema riječima njemačke ministrice obrane, Ursule fon der Leyen, usprkos vrlo solidnim plaćama, Nijemci ne žele služiti vojnu službu. Nove njemačke, (ali općenito i europske) individualistički i materijalno orijentirane generacije nemaju izgrađen sustav zajedničkih vrijednosti, ne žele znati za rat, niti su za njega osposobljene. Njemačkoj vojsci, stoga, nedostaje običan vojnik. Zanimljivo, Njemačka je pokušala i s novačenjem maloljetnika – 2018. godine se 2128 osoba mlađih od 18 godina pridružilo njemačkoj vojsci kao volonteri, ali je takva praksa izazvala val žestokih kritika, zbog čega se od nje odustaje.

U studenom 2018. Velika Britanija je donijela odluku da se 8200 raspoloživih mjesta u njenim oružanim snagama popuni strancima koji ne samo da nemaju britansko državljanstvo, već nikada prije toga nisu ni bili u Velikoj Britaniji. To je model prema kojem funkcioniraju private vojske, široko zastupljenje na ratnim tržištima od Ukrajine do Sirije.  U članku objavljenom u travnju, 2018., na Foreign Policy, autorica Elisabeth Braw (https://foreignpolicy.com/2018/04/18/army-service-could-be-the-answer-to-europes-integration-problem/), otvoreno se zalaže za regrutiranje migranata u oružane snage europskih zemalja što, prema njoj, može biti uspješan odgovor na integracijske probleme s kojima se Europa suočava.





Braw navodi primjer francuske Legije stranaca koja je već vojna legenda. Naime,  korpus stranaca koji služe francuskoj vladi kao plaćenici, tijekom vremena postao je iznimno uspješna vojna organizacija koju sada francuska vlada proširuje.  Francuska je vlada, 2017. godine, najavila povećanje za još 11 000 vojnika, čime bi bio dosegnut ukupan broj od 77 000.  Autorica predlaže da i druge europske zemlje koje „neizostavno trebaju učiniti više za europsku sigurnost“, slijede primjer Francuske. Stoga im predlaže (budući da ne mogu regruturati svoje državljane) da odgovor potraže u rastućoj populaciji mladih muških imigranata koji imaju vojno iskustvo (napokon i da to čujemo) i koji bi mogli biti „predani služenju u oružanim snagama europskih zemalja primateljica“. Kako navodi, u Njemačkoj ima samo 650 muškaraca u dobi od 15 – 19 godina u odnosu na svakih 1000 muškaraca između 55 i 59. U Italiji, Španjolskoj, Švedskoj, Rusiji, baltičkim državama demografska je situacija jednako zabrinjavajuća. Čak i kad je ženama osiguran pristup u vojsku, situacija je jednako zabrinjavajuća. Imigranti mogu biti od znantne koristi europskim vojskama – pored činjenice da su vojno obučeni, oni mogu biti korišteni kao pomoć u prirodnim katastrofama, logistici, čak i u mirovnim misijama UN-a (migranti vladaju potrebnim jezicima).

Većina stručnih analiza motive imigracijskog „premještanja“ stanovništva, najčešće postavlja u kontekst primarno ekonomskih razloga – migranti mogu nadoknaditi nedostatak radne snage u gospodarstvu Njemačke i najmoćnijih država Europske unije kako bi se održao postojeći gospodarski rast u nepovoljnom demografskom okruženju najvećih europskih ekonomija. Naime, procjenjuje se da samo Njemačka za održanje postignute razine gospodarske aktivnosti godišnje treba jedan milijun novih radnika. Naizgled krajnje logičan razlog, ako se doda da neoliberalni sustav uvozom imigranata ne samo da osigurava izvor radne snage, već i obara cijenu rada. Ipak, u ovoj računici nešto nedostaje! Kako smo već naveli, preko 90% migranata pristiglih u Europu nema obrazovanje ili je ono vrlo nisko. S druge strane, neosporna je činjenica da će u bliskoj budućnosti najveći broj jednostavnih i niskoplaćenih poslova koje bi imigranti mogli obavljati biti automatizirani.

Pa čemu onda usluge tolikog broja uvezenog stanovništva? Nakon ovih, sada već jasno izraženih stavova, možemo se zapitati – nije li imigrantska „masa“ pristigla na europske prostore, od koje jedva jedna desetina aktivno radi, zapravo samo resurs za novačenje ljudskog potencijala za europske vojske i njihove američke saveznike za moguća buduća ratna zbivanja, ali i okršaje s vlastitim stanovništvom u slučajevima socijalnih pobuna?





U svakom slučaju riječ je o klasičnoj, geopolitički motiviranoj migraciji, dobro organiziranoj i cijelo vrijeme pažljivo kontroliranoj s ciljem uvođenja velike mase stanovnika s prostora Bliskoga istoka i Afrike na tlo Europe. Cijela operacija je očito multifunkcionalna i cilja na postizanje više razina učinaka. Uporabna vrijednost uvezene imigrantske mase neosporno je vrlo visoka kada ih se prima s tolikom političkom voljom i upornošću, uz rizike narušavanja odnosa članica unutar Europske unije i u konačnici gubitka vlasti političke elite u najmoćnijim državama članica, te izlaska na scenu novih političkih opcija koje izravno ugrožavaju uspostavljeni poredak moći. Pasivna imigrantska masa, indikativno, uživa u svim povlasticama svoga položaja i drže se ne kao „robovski radnici“, kako se početkom migrantske krize moglo sumnjati da će završiti, nego kao „gladijatori“ pred odlučujuće borbe u areni.

Pitanje svih pitanja je – nisu li oni, zapravo, topovsko meso i ratnici nekih novih ratova,  ako ne i potencijalnog kataklizmičnog velikog europskog rata? Naime, na europskom tlu evidentan je eskalirajući rast vojnih aktivnosti, sve što se na tom planu u Europi odvija doima se kao priprema za rat, a sve geopolitičke postavke gotovo su potpuno identične onima pred Prvi svjetski rat. Ali ono što nedostaje europskim državama, odnosno europskoj komponenti velike vojske koja nastaje na europskom tlu je ljudski potencijal. Europske su vojske nakon ukidanja vojnog roka u većini država brojčano znatno smanjene i mahom preofesionalizirane. U tim vojskama, koje su nakon hladnog rata raspustile mobilizacijski potencijal, sada, zbog nedostatka vojno obučenog i vojno sposobnog  stanovništva nedostaje kadrova. Opće je poznato da se NATO u svim posthladnoratovskim intervencijama koristi uslugama privatnih korporacija koje su ratovanjem razvile vrlo unosan posao. Privatni ratnici, koji zarađuju i do 1000 dolara po danu, najčešće rade za velike korporacije, diplomatske misije, medije, međunarodne organizacije ili NGO-s, međutim, procjenjuje se da je broj međunarodnih plaćenika pod američkim zapovjedništvom veći od 20 000 vojnika. Američke privatne korporacije odrađivale su (to još uvijek rade) cjelokupni program izgradnje policijskih i vojnih akademija u Afganistanu, obuke regruta, kao i svu potrebnu logistiku (npr. Blackwater). Rastuća privatna vojna industrija otvara i pitanja u kolikoj se mjeri moguće osloniti na civile, kakvi su efekti njihove mobilizacije, vojne obuke i sudjelovanja u provedbi vojnih operacija. Navedeno nije samo posljedica ukidanja vojnog roka nego i negativne demografske dinamike u Europi.

Ipak, migranti mogu biti upotrijebljeni i u građanskim, socijalnim sukobima koji bujaju unutar Europske unije. Kao što smo imali prilike vidjeti, pokret Žutih prsluka okuplja uglavnom pripadnike domicilnog stanovništva, nezadovoljne građane raspadajuće srednje klase koji zahtijevaju obranu svog načina života i obranu svojih ekonomskih i socijalnih prava. Migranti ovaj sustav vrijednosti ne prepoznaju, njima ne trebaju integracijska obećanja liberalne i raskalašene Europe, ali su sigurno spremni stati u obranu europskih političkih elita koje im osiguravaju benefite na uštrb europskih građana.  Može li europska migrantska klasa štititi njemačke interese i liberalne vrijednosti Europe? Na kraju, završit ću s citatom iz knjige Douglasa Murraya –  Čudna smrt Europe – koju svima preporučam: „Naposlijetku se mračna brechtovska šala pokazala istinitom: političke su elite zaključile da im njihove javnosti ne odgovaraju, zbog čega su odlučile raspustiti vlastiti i na njegovo mjesto postaviti novi narod“.

 

 

 

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like