Iako je demografska problematika u Hrvatskoj, unatoč masovnom iseljavanju i padu nataliteta (o čemu u 7dnevno iz broja u broj piše kolega Stjepan Šterc), izvan interesa hrvatskih mainstream medija, znanstvenici širom svijeta naveliko raspravljaju o ovoj temi. Zanimljivi, ponekad zastrašujući, scenariji i projekcije utjecaja rasta ili smanjivanja broja globalne populacije na društvo, buduće geopolitičke relacije, te međunarodnu sigurnost, teme su brojnih novih knjiga, ali i znanstvenih članaka. Upravo o dilemama budućnosti koje pred čovječanstvo postavlja problem prenapučenosti, ali i vjerojatnijeg scenarija – smanjenja broja ljudi na zemlji – piše američki kolumnist Zachary Karabell u članku „The Population Bust: Demographic Decline and the End of Capitalism as We Know It“ (Foreign Affairs, September / October 2019).
Naime, većim dijelom ljudske povijesti, svjetska je populacija rasla iznimno sporo tako da se taj rast činio statičnim. Na primjer, s 200 na 600 milijuna (okvirne brojke) svjetsko se stanovništvo povećalo u razdoblju između 1. i 1700. godine; do 1800. jedva je milijarda ljudi živjela na zemlji. Međutim, tada je rast stanovništva „eksplodirao“, prvo u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Državama, zatim u većem dijelu Europe, te na kraju i u Aziji. Krajem 1920-ih svjetska populacija je dosegla dvije, do 1960. tri, a već oko 1975. četiri milijarde ljudi. Od tada se gotovo udvostručila. Sada na planeti živi oko 7,6 milijardi ljudi!
Nakon što je veći dio svijeta doživio ubrzani rast stanovništva, čini se da se trendovi mijenjaju, ovaj put u obrnutom smjeru. Razvijeni svijet svjedoči oštrom i naglom padu nataliteta, što je općepoznata činjenica. Ipak, statistički pokazatelji nas još uvijek ne zabrinjavaju iz razloga što stopa smrtnosti također opada, jer ljudi posvuda duže žive. Međutim, tim oscilacijama koje su vidljive u razvijenim zemljama nije lako upravljati. Demografija je, stoga, sve češća tema u ozbiljnim društvima (u Hrvatskoj je na marginama interesa), pa su tako ovim procesima posvećene i dvije knjige koje je Zackary Karabell predstavio u svom autorskom članku – „The New Tide“, demografa Paula Morlanda, te „Empty Planet“, Darrella Brickera i Johna Ibbitsona. Prema ovim autorima, demografija očito postaje dio sudbine čovječanstva, stoga vlade nipošto ne bi smjele podcijeniti potencijalne posljedice smanjenja broja stanovništva koje nas očekuje u narednim desetljećima.
Naime, nepodudarnost između očekivanja ubrzanog rasta globalnog stanovništva, kao i svih pratećih učinaka na klimu, kapitalizam i geopolitiku (katastrofični scenariji koje „gura“ UN) i realnosti usporavanja stopa rasta (o kojima se malo govori), toliko je velika da će ova statistička zabluda predstavljati značajnu prijetnju u narednim desetljećima, smatraju autori. Naime, vlade širom svijeta pripremaju se za izazov upravljanja povećanom populacijom, stoga često zanemaruju činjenicu da se broj stanovnika smanjuje, osobito izostavljaju značajan aspekt starenja stanovništva. Međutim, ovaj proces ima izravan utjecaj na društveno-ekonomski i politički sustav, budući da je kapitalizam vrlo ranjiv u svijetu u kojem se populacija rapidno smanjuje. Ne zaboravimo, značajan dio gospodarskog rasta koji je pokrenuo kapitalizam u posljednjih nekoliko stoljeća bio je moguć isključivo u okolnostima bujanja svjetskog stanovništva, osobito mladog. Ljudi su postali, prvenstveno, strastveni potrošači, nezasiti konzumenti roba i usluga koje je nudio sustav. Ako budućnost donosi trendove smanjenja stanovništva, hoće li se nastaviti trend ekonomskog rasta ili hoće li se isti moći održati bar na sadašnjoj razini, vrlo su ozbiljna politička pitanja. Čini se da smo nespremni odgovoriti na njih, smatraju autori.
O utjecaju prenapučenosti na društvenu strukturu i političku ravnotežu europskog društva, pisao je još u 18. stoljeću britanski znanstvenik, Thomasa Malthusa. Malthus u svom „Ogledu o načelu stanovništva“ (Essay on the Principle of Population), iz 1798. godine postavlja tezu prema kojoj ubrzani rast stanovništva postaje opasna prijetnja socijalnoj i političkoj stabilnosti društva i države. Slavni je ekonomist bio uvjeren da su ljudi predodređeni za rađanje više ljudi, nego što ih se može prehraniti. Iako je bogati dio populacije učinio sve da svoje potrebe zadovolji, ipak je većina društva osuđena na nestašicu hrane i oskudicu. Nastavak tog trenda dovesti će do gladi i ratova, što bi opet posljedično dovelo do smanjenja stanovništva. Stoga je Maltus bio zagovornik ukidanja svake pomoći siromašnima, te preporučio nadziranje njihova nateliteta kako bi se spriječila prenapučenost, kaos i bijedu.
Pa ipak, čim je Malthus objavio svoje zaključke, svijet se promijenio. Povećani prinosi usjeva, poboljšanje zdravstvene i sanitarne zaštite, te ubrzana urbanizacija nisu doveli do beskonačnog ciklusa gospodarske depresije i osiromašenja, te smanjivanja, već do eksplozije rasta globalnog stanovništva. Morland u svojoj knjizi „The Human Tide“ (moderna povijest demografije) daje detaljan prikaz globalnog rasta stanovništva u devetnaestom stoljeću, te zaključuje da svjetska populacija počinje naglo rasti u trenutku kada dojenačka smrtnost opada. Iz ovog proizilazi teza prema kojoj fertilitet ili plodnosti pada kao odgovor na nižu smrtnost dojenčadi. Drugim riječima, dok je smrtnost dojenčadi visoka, žene su sklone rađanju velikog broja djece, očekujući da će dio njih umrijeti prije nego što dosegnu zrelost. Međutim, suvremeno je doba preokrenulo ovaj trend. Zahvaljujući zdravstvenoj i socijalnoj skrbi, te higijeni, tijekom 20. stoljeće, žena koja je rodila šestoro djece mogla je očekivati da svi prežive do odrasle dobi. Ipak, trebalo je vremena da se nove generacije prilagode i postupno odluče za manju obitelj.
Rast globalnog stanovništva u posljednja dva stoljeća vjerno je pratio obrasce industrijalizacije, modernizacije i, što je najvažnije, urbanizacije. Započeo je u Velikoj Britaniji krajem devetnaestog stoljeća, prije nego što se proširio na Sjedinjene Države, a potom Francusku i Njemačku. Trend je zahvatio i Japan, Indiju i Kinu, te se probio do Latinske Amerike. Konačno je stigao u subsaharsku Afriku, koja je doživjela snažan rast stanovništva zahvaljujući poboljšanjima medicine i sanitarne zaštite, iako nije bila zahvaćena procesom industrijalizacije.
Eksplozija stanovništva pokrenula je novi val zabrinutosti, pa je tako, 1968., Paul Ehrlich, biolog sa Sveučilišta Stanford, objavio knjigu „The Population Bomb“ u kojoj je tvrdio da su smanjene stope smrtnosti stvorile neodrživu situaciju prevelikog broja ljudi koji se ne mogu hraniti ili odgovarajuće zbrinuti. “Bitka za prehranjivanje čovječanstva je završena”, napisao je. “U 1970-im svijet će trpjeti glad – stotine milijuna ljudi će umrijeti od gladi, usprkos bilo kakvim programima koji su već započeli.” Ehrlichovo proročanstvo, naravno, pokazalo se pogrešnim, iz razloga koje su elaborirali autori Bricker i Ibbitson u spomenutoj knjizi „Empty Planet“. Naime, niz inovacija u poljoprivredi utjecalo je na povećanje prinosa, time i zadovoljavanja potreba čovječanstva. Pored toga, vlade širom svijeta uspjele su sanirati najgore posljedice zagađenja i propadanja okoliša, čak i u megapolisima poput Pekinga, Kaira, Mexico Cityja ili New Delhija. Iako se ovi gradovi i danas suočavaju s akutnim izazovima koji se odnose na nedostatak pitke vode ili industrijsko zagađenje, ipak se nije dogodila kriza koju je najvljivao Ehrlich.
Pa ipak, vizije distopijskih populacijskih bombi ostavile su znatnog traga, npr. u prognozama koje Ujedinjeni narodi redovito objavljuju. Danas, UN predviđa da će globalno stanovništvo do 2050. dostići gotovo deset milijardi. Sudeći prema dokazima iz Morland i Bricker/Ibbitson knjiga, čini se da ta procjena ne drži vodu – „bitno je previsoka“, slažu se autori. Čini se da netko namjerno napuhava brojeve. Vlade i međunarodne statističke agencije se ne trude više – koriste formule i pretpostavke koje su već ponuđene, ali koje ne odgovovaraju suvremenoj realnosti, zaključuju. Prema Bricker i Ibbitsonu: “UN koristi neispravan model zasnovan na pretpostavkama koje su djelovale u prošlosti, ali koje se možda neće primjenjivati u budućnosti.” Očekivanja rasta broja globalnog stanovništva ne predstavlja tek akademski interes – ovi su podatci ključni za analitičke procjene i razmišljanja o budućnosti ljudskog društva, ali i međunarodnih odnosa, osobito potencijalnih geopolitičkih napetosti, te ratova i sukoba. Ove procjene (svi smo pod utjecajem zastrašujuće paradigme koju nameće UN) potiču strah od klimatskih promjena i zagađenja okoliša, budući da nova generacija srednje klase zahtijeva enormne količine energije, hranu, i sve druge benefinte suvremenog života. U pozadini tog udobnog života stoje ekološki izazovi – više emisije štetnih plinova, iscrpljeno tlo i nebriga o izvorima pitke vode. U kombinaciji sa sušama, olujama i promjenjivim vremenskim obrascima uzrokovanim zagrijavanjem, čini se da bi ti trendovi mogli opasno ugroziti način života koji vodimo.
Međutim, svi ti brojevi i svi scenariji koji zazivaju „sudbinski“ dan čovječanstva vjerojatno su pogrešni, tvrde Bricker i Ibbitson. „Mi se ne suočavamo s izazovom populacijske bombe, već sa smanjivanjem ljudske populacije. Znakovi nadolazećeg „nestajanja“ su očigledni – gotovo svaka zemlja u Europi ima stopu plodnosti ispod 2,1 promila, dakle broja djece koja je potrebna za održavanje populacije. Iako UN napominje da se u nekim europskim zemljama natalitet povećao u posljednjem desetljeću, te su stope, zapravo, neznatne – sveukupni europski natalitet tako je povećan s 1,5 na 1,6 promila. Ovo upućuje na činjenicu da će stanovništvo Europe u narednim desetljećima i dalje stariti i smanjivati se. Taj je trend naveliko u tijeku u Japanu, čije se stanovništvo već bitno smanjilo, ali i u Rusiji, koja bilježi i visoke stope smrtnosti muškaraca, što je dovelo do značajnog pada broja stanovnika. Stope plodnosti u Kini i Indiji, čije stanovništvo čini gotovo 40% ljudi na svijetu su također u opadanju, kao i ostalim, sada vrlo naseljenim zemljama, poput Brazila, Malezije, Meksika i Tajlanda. Međutim, Podsaharska Afrika ostaje neobična u pogledu demografije, kao i neke zemlje na Bliskom Istoku i Južnoj Aziji, poput Pakistana. Ipak, održivost takvih stopa nataliteta je vrlo upitna, s obzirom na sve veći broj obrazovanih žena, smanjenje smrtnosti dojenčadi i činjenicu da sve više ljudi seli u gradove, dakle urbanizira se. Morland, koji je za razliku od Brickera i Ibbitsona demograf po izobrazbi, s pravom ističe da će čak i ako stopa plodnosti dramatično opadne u Africi, na kontinentu još uvijek biti dovoljno mladog stanovništva koje će desetljećima prevladavati u svjetskim razmjerima. Morland smatra da će kinesko stanovništvo u 2030. dostići brojku od 1,5 milijardi, a zatim stagnirati, nakon čega slijedi starenje stanovništva i postupni apsolutni pad. Bricker i Ibbitson slično procjenjuju – kinesko bi se stanovništvo u drugoj polovici 21. stoljeća moglo smanjiti na manje od 700 milijuna ljudi.
Implikacije opadanja broja globalne populacije stanovništva, trebale bi biti u fokusu kolektivne rasprave o budućnosti čovječanstva. Naime, sve procjene koje upućuju na nestašicu resursa i oskudicu uslijed klimatskih promjena i zagađenja okoliša, pod utjecajem kojih se oblikuje priroda međunarodnih odnosa i unutarnjodržavnih tenzija, izgrađuju se na pretpostavci kontinuiranog rasta stanovništva u protekla dva stoljeća (persistently ballooning population). Međutim, ako je na djelu obrnuti trend – smanjivanja globalne populacije – tada su svi statistički sustavi i temeljne teze, zapravo, „u opasnosti“ (netočne). Obje knjige naglašavaju da bi demografski kolaps mogao biti „svijetla točka klimatskih promjena“. S obzirom da su emisije ugljika izravni rezultat prenapučenosti ili velikog broja ljudi kojima je potrebno i više stvari (od hrane i vode, do stanovanja, automobila i zabave), logički se nameće zaključak da manje ljudi potražuje i manje stvari. Osobito sveprisutan trend starenja stanovništva upućuje na zaključak da stariji ljudi troše manje resursa, trebaju manje stvari itd… „To je plus strana demografske deflacije“, zaključuju autori, koja upućuje da bi (ako u narednih 20 do 30 godina čovječanstvo ne nanese nepovratne štete ekosustavu), druga polovica 21. stoljeća mogla biti znatno svjetlija nego što većina pretpostavlja.
Ali budućnost nije bez problema! Loša strana naglog pada globalne populacije ogleda se u naprezanju globalnog ekonomskog sustava. Kapitalizam je, u osnovi, sustav koji se temelji na maksimiziranju – više proizvodnje, više robe i više usluga. Ako globalno stanovništvo prestane rasti, kapitalizam kao sustav neće moći napredovati u svom sadašnjem obliku. Stareće stanovništvo fokusirano je na usluge zdravstvene skrbi (to je sektor koji će doživjeti rast), međutim globalno smnjivanje populacije znači da će ljudi ukupno trošiti manje. Naime, najviše troše ljudi u mladim i srednjim godinama, jer imaju djecu i kupuju kuće, opremaju ih, kupuju automobile, putuju… To je činjenica ne samo u razvijenim dijelovima svijeta, već i u bilo kojoj zemlji u kojoj se pojavila srednja klasa. Što će se dogoditi ako se ovi trendovi zaustave ili preokrenu? Razmislite o budućim troškovima kapitala i pretpostavkama inflacije, upozoravaju autori. Nijedan kapitalistički ekonomski sustav ne djeluje na pretpostavkama nultog ili negativnog rasta. Nitko ne ulaže investicijski kapital ili dijeli kredite ako očekuju manje nego danas. Ali u svijetu smanjene populacije, to je vrlo vjerojatni scenarij, koji već imamo prilike vidjeti na primjeru Japana. Svijet od „nultog do negativnog rasta stanovništva, vjerojatno će biti svijet od nultog do negativnog ekonomskog rasta“, jer sve manje ljudi, pri tom i starijih logički konzumira i potrebuje manje. Budući svijet može biti „paradise“ (raj), mjesto na kojem će biti dovoljno hrane i obilje materijalnih dobara u odnosu na broj stanovnika. Međutim, teško da će ovaj scenarij zaživjeti. Bit će to budućnost u kojoj kapitalizam kao sustav u najboljem slučaju propada, dok se u najgorem potpuno raspada.
Naime, globalni financijski sustav već je izuzetno krhak, što se pokazalo tijekom financijske krize, 2008. godine. Svijet s negativnim stopama ekonomskog rasta, industrijskim kapacitetima koji premašuju zahtjeve tržišta, milijarde dolara koje očekuju ulaganja (koja u ovim okolnostima postaju besmislena, jer ne jamče povrat), mogli bi izazvati niz financijskih kriza. Moglo bi to izazvati smrt kapitalizma kakvog poznajemo. Kako se gospodarski rast usporava ili čak zaustavlja, ljudi će možda početi razmišljati i zahtijevati novi i drugačiji ekonomski sustav. Ako se dodaju efekti automatizacije i umjetne inteligencije, koji već milijune radnih mjesta čine suvišnim, rezultat će vjerojatno biti budućnost u kojoj kapitalizam, kao danas poželjan, društveno – ekonomski – politički sustav, više ne prolazi. Ako bi se smanjivanje stanovništva prepoznalo kao najvjerojatniji scenarij budućnosti, temeljni obrisi kapitalizma mogli bi biti sačuvani kroz fokusiranje društva na smanjenje troškova (što tehnologija već radi). Ali takve će prakse vjerojatno kratkoročno naići na snažno protivljenje svijeta biznisa, korporacija i poslovnih interesa koji imaju snažan utjecaj na kreatore javnih politika i vlade. Opasnost i strah od nadolazeće promjene, mogli bi opstruirati jasnu potrebu za oblikovanjem novih javnih politika.
Različite zemlje će dostići prijelomnu točku u različitim vremenima. Trenutno se demografska deflacija događa u bogatim društvima koja su sposobna snositi troškove sporijeg ili negativnog rasta, koristeći akumuliranu zalihu bogatstva koje se stvaralo generacijama. Neka društva, poput Sjedinjenih Država i Kanade, mogu privremeno zaustaviti posljedice smanjenja broja stanovnika putem useljeničkih politika. Međutim, uskoro neće biti ni dovoljno imigranata. Što se tiče milijardi ljudi koji čine populaciju zemalja u razvoju ostaje nada da će oni postati bogati prije nego što ostare. Naime, alternativa vjerojatno neće biti lijepa: bez dovoljnog bogatstva po glavi stanovnika, zemljama u razvoju biti će izuzetno teško podržati starenje stanovništva.
Dakle, demografska budućnost mogla bi biti „čaša napola puna“ s ublažavanjem najgorih učinaka klimatskih promjena i iscrpljivanja resursa, ali i „čaša napola prazna“ s procesom propadanja kapitalizma, sustava kakav poznajemo. Bilo kako bilo, preokret trendova u globalnoj populaciji je „pomak paradigme prvog reda“, trenutno gotovo potpuno neprepoznate. Nejasno smo pripremljeni za svijet sa više ljudi, ali smo krajnje nepripremljeni za svijet s manjim brojem ili opadajućom populacijom. To je naša budućnost u koju upravo idemo, zaključuje Zachary Karabell.
0 komentara