dr. sc. Jadranka Polović: DONALD TRUMP: DIPLOMACIJA NA MOJ NAČIN

Predsjednik Europske komisije, Jean-Claude Junker, koji je tijekom upravo završenog summita NATO-a u Bruxelessu jedva stajao na nogama, pridržavan od strane europskih državnika, ogledni je primjer stanja u kojem se već dugo nalazi Europska unija. Naime, unatoč službenom demantiju glasnogovornice EK koja je njegovo teturanje pripisala „bolnom napadu išijasa“, Junker vidno podsjeća na ruskog predsjednika, Borisa Jelcina koji je često na službenim skupovima, a pod utjecajem velikih količina alkohola, imao neviđene ispade. Predsjednika Jelcina, kroničnog alkoholičara i marionetu Zapada, koji je tijekom devedesetih godina Rusiju bacio na koljena, Rusi pamte po okrutnim ekonomskim reformama („šok terapija“) koje su najveći broj građana ove velike zemlje odvukle u stanje krajnjeg siromaštva i neviđene bijede, ali istovremeno omogućile stvaranje malobrojne, neobično povlaštene kaste. Oligarsi su potom, uz svesrdnu pomoć zapadnih „savjetnika“ privatizirali ogromno rusko nacionalno bogatstvo, nekadašnju državnu imovinu, te ga izvezli u „civilizirani“ svijet – zemlje zapadne Europe ili off shore rajeve pod kontrolom britanske kraljice. Slično, i od išijasa bolesni Junker, svoju je osamnaestogodišnju poziciju premijera Luksemburga iskoristio za pretvaranje te malene, ali iznimno bogate, politički neobično moćne zemlje u poreznu oazu usred Europske unije, te time snažno pridonio stvaranju nesocijalne i nesolidarne Europe kao ključnog izazova političke budućnosti i stabilnosti Europske unije.

Vjerujem da je građanima EU-a tijekom posljednjeg zasjedanja NATO-a uistinu bilo teško gledati neumjesno teturanje predsjednika najsnažnije institucije na kontinentu, ali jednako tako i „šamaranje“  europskih državnika od strane američkog predsjednika, Donalda Trumpa, koje se ponovilo i tijekom njegovog posjeta Velikoj Britaniji. Europskim liderima Trump je još jednom poručio – „America first“, te im uz brojne kritike, prijetnje, podrugivanja sasvim jasno obznanio kako želi novac. Kao predstavnik američke poslovne, financijske i gospodarske elite, Trump je pritisnio europske saveznike sa zahtjevom da se vojni proračuni povećaju ne na već dogovorena 2% BDP-a, nego čak na 4% nacionalnih proračuna i to vrlo skoro – do siječnja 2019. godine. Američki predsjednik odlučio je kako SAD-e više neće same snositi troškove NATO-a, ali i globalizacije koja je kroz američki model neoliberalne ekonomije, bogatim zapadnoeuropskim zemljama otvorila svjetska tržišta i donijela ogromne profite. Iako su europski lideri ostali zatečeni Trumpovim zahtjevom, a kad su došli k sebi u pravilu se odlučili oglušiti o njegove „preporuke“, važno je napomenuti da je američki predsjednik postavio potpuno logično pitanje financiranja europske sigurnosti.

Međutim, događaji tijekom dva važna summita, održana u razmaku od dva tjedna (Europsko vijeće, 28. lipanj); NATO summit, 10/11. srpanj) zapravo su sasvim jasno ukazali na vrlo diskutabilnu poziciju Europske unije, i njezinu nesposobnost u suočavanju s ključnim izazovima koji prijete njenom raspadu. Iako su se uskoro oglasili čelnici EU-a i nacionalnih država koji su se napokon odlučili suprotstaviti Trumpu, ipak ostaje nepobitna činjenica kako je europska elita u potpunosti izgubila sposobnost samostalnog donošenja geopolitičke odluke, i održavanja europskog jedinstva u trenutku kada je „stariji brat“ odlučio promijeniti pravila igre.

Naime, Trump svakako želi ojačati Ameriku (America first), poglavito njezinu unutarnju moć, odnosno ekonomiju. To nije tek „izum“ predsjednika Trumpa, ekonomija je, ne zaboravimo, bila i najvažnija okosnica Clintonove vanjskopolitičke strategije. Snažno američko gospodarstvo, koje je poseban zamah doživjelo u vrijeme dva mandata predsjednika Clintona, potvrdilo se kao podloga političkoj i vojnoj moći, globalnom utjecaju i preuzimanju inicijative u međunarodnim odnosima i povratno, upravo takvo snažno angažiranje diljem svijeta otvorilo je Americi, ali i saveznicima svjetska tržišta. Clintonova administracija, pridajući gospodarstvu, jednako kao i stalnom ulaganju u obrazovanje, znanost i razvoju vrhunske tehnologije – strateško značenje, djelotvorno je izbrisala razliku između unutarnje i vanjske politike, naglašavajući kako samo ekonomski moćna Amerika može biti svjetski lider. Clinton je svojom politikom smanjio unutarnji američki deficit, oživio američko gospodarstvo, a uspješnim pregovaranjem oko NAFTE, APEC-a i GATT-a, i sklapanjem gotovo 300 sporazuma o slobodnoj trgovini, otvorio američkom kapitalu inozemna tržišta. Takva vanjskopolitička strategija rezultirala je otvaranjem 22 milijuna radnih mjesta u samoj Americi, čime je Clinton osigurao za Sjedinjene Države najveću ekspanziju u povijesti svjetske trgovine i uopće globalne ekonomije. I ono što je osobito važno – ugrozio ekonomski primat tada ozbiljnih američkih konkurenata – Njemačke i Japana.

Trump želi isto, samo što neupitnu američku poziciju želi izgraditi drugim sredstvima. On sve trgovinske i uopće vanjskopolitičke saveze, kao i vodeću ulogu SAD-a u procesu globalizacije smatra nečim što Americi donosi više štete nego koristi. Stoga se i okomio na Njemačku koja je upravo snažno profitirala zahvaljujući američkom „podmetanju leđa“. Njegova strategija sada je poprilično jasna – Trump želi oslabiti Europu koju doživljava kao ozbiljnog konkurenta, a to će učiniti uz pomoć NATO-a. Upravo završeni summit bio je prilika da američki predsjednik ojača američku dominaciju unutar Saveza, nakon čega će različitim sredstvima i tehnikama nastaviti raditi na slabljenju (možda i raskolu EU), te tako bitno utjecati na prilike u Europi.

Nije tajna kako Sjedinjene Države nikada nisu željele jedinstvenu Europu kao ravnopravnog partnera. Naime, već je američka vanjskopolitička strategija oblikovana netom nakon završetka II. svjetskog rata (Trumanova doktrina (strategy of containtment), oživjela ideje realpolitike Nicholasa Spykmana (1983-1943), prema čijoj je teoriji euroazijski kontinent, sa svojim rubnim područjem dodira sa svjetskim morima od najveće strateške važnosti za Sjedinjene Države. Prostor Rimlanda, koji se proteže od Europe do Bliskog istoka i dalje do Indokine, područje je sukoba maritivnih i kontinentalnih sila, prvenstveno Rusije, stoga Sjedinjene Države i Velika Britanija trebaju zadržati pravo slobodnog i stalnog pristupa tom području i uspostaviti nadzor nad njim kako bi spriječili dominaciju suparničkih sila. Glavna Spykmanova preokupacija osmišljavanje je djelotvornih mehanizama obuzdavanja moći europskih država: Francuske, Njemačke kao i Rusije, stoga stvaranje ujedinjene Europe nije proces koji bi Sjedinjene Države trebale ohrabrivati, budući da bi novonastala konstelacija moći znatno izmijenila ulogu SAD-a kao atlantske sile i oslabila njezinu poziciju na zapadnoj hemisferi. Spykman odbacuje američki izolacionizam i s obzirom na iskustvo dva svjetska rata zagovara stalnu američku nazočnost u Europi, jer globalna odgovornosti za svjetski poredak zahtijeva i globalni domet. Smatrajući da je za dominaciju SAD-a u svjetskim razmjerima najpogubniji savez Njemačke i Sovjetskog Saveza, Spykman smatra da Sjedinjene Države, prostor Euroazije, trebaju držati podijeljenim, posebno spriječiti jači savez Njemačke i Rusije, uz istovremeni nadzor najznačajnijih kopnenih i pomorskih komunikacijskih pravaca.

NATO savez (Nort Atlantic Treaty Organisation) utemeljen daleke 1949. godine kao vojnopolitički savez s ciljem spriječavanja ekspanzije utjecaja Sovjetskog Saveza u Europi, uskoro je dobio vrlo zahtjevan zadatak – postao je najmoćniji američki instrument kontrole utjecaja i snage Njemačke u poslijeratnoj Europi, čime je ova zemlja, smještena u kontaktnoj zoni Heartlanda, imala prilike svoj ekonomski uspon graditi u kontekstu potpune podređenosti, te političke i sigurnosne ovisnosti o „velikom bratu“, tj. Sjedinjenim Američkim Državama. Nakon raspada komunističkih sustava u istočnoj Europi, 1991. godine, te ujedinjenja Njemačke (što je osobito brinulo britansku premijerku Margaret Tacher, te francuskog predsjednika, Mitteranda, ali je provedeno na inicijativu američke politike), europski su političari počeli trabunjati o jedinstvenoj europskoj vanjskoj i sigurnosnoj politici, te propitivati ulogu, smisao i ciljeve NATO-a kao vojno-političke organizacije u posthladnoratovskoj Europi. Američka administracija, daleko pametnija od tadašnje (ali i sadašnje) nadobudne europske elite, odlučila se na strateško preusmjeravanje NATO-a, naravno, pod njenim neupitnim utjecajem. Već ugovorom iz Maastrichta, 1992. godine, Europska unija priznala je NATO kao temelj europske obrane, nakon čega su započeli gotovo simultani procesi proširenja euroatlantskog utjecaja prema istoku Europe (proširenje NATO-a i EU) pod potpunim američkim nadzorom i utjecajem.

Proces posthladnoratovskog proširenja NATO-a (još uvijek nezavršen), za razliku od hladnoratovskog djelovanja koje je imalo prvenstveno vojnu svrhu, imao je politički cilj, stoga je znatno složeniji. Naime, kroz navedeni proces NATO je u velikoj mjeri utjecao na oblikovanje unutarnje politike, osobito obrambenih pitanja novih članica, ali i na oblikovanje odnosa među državama u srednjoj i istočnoj Europi. Nove članice ili države Nove Europe više su naklonjene Washingtonu, manje Bruxellesu i uglavnom vjerno slijede američke intervencionističke ideje. Ipak, tijekom ratova na prostoru bivše Jugoslavije, Iraka (1990. i 2003.), Afganistana, Libije i Sirije, Sjedinjene su Države, unatoč početnim nesporazumima, vrlo koordinirano djelovale sa svojim dugogodišnjim saveznicima (Velika Britanija, Francuska, Njemačka), te podijelili ratni plijen, odnosno zone utjecaja. Novac je tekao u potocima, ratovi su iznimno profitabilan biznis, a spomenute europske zemlje profitirale su temeljem američkih ulaganja. Trump je, kao čovjek iz poslovnog sektora kojem je ekonomski račun primaran, zapravo prvi američki predsjednik koji je odlučio rasčistiti račune. Europskim je saveznicima poručio: „Ako vi ne dajete novce onda čemu NATO?“ Stanje vojnih kapaciteta, opreme i naoružanja u NATO članicama podjednako je loše desetljećima, što je bilo vidljivo već kod jedne od prvih intervencija NATO-a na prostoru SR Jugoslavije (Allied Force,1999.) Tada se pokazalo da vojna moć Sjedinjenih Država ima presudnu ulogu u oblikovanju međunarodnog sigurnosnog okruženja. Zračna kampanja nad Kosovom pokazala je sve razlike između europskih i američkih kapaciteta za vođenja rata. Naime, Sjedinjene su Države osigurale gotovo svu borbenu podršku, sredstva za vođenje elektronskog rata, nadzor zračnog i kopnenog prostora, punjenje goriva u zraku i druge kapacitete ključne za sukob visokog intenziteta, pa je bilo očigledno da su europski saveznici i dalje uveliko ovisni o Sjedinjenim Državama. NATO, nadalje, ne raspolaže dostatnim brojem vojnika, američki vojni budžet raste zbog nevjerojatnog angažmana plaćenika, privatnih vojnih kompanija, opće je poznato da npr. u Afganistanu ratuju plaćeničke vojske.

NATO je najvažniji instrument američke geopolitike i geostrategije, temeljni oslonac američkog vojno – industrijskog kompleksa, ali i ostatka američke privrede, zbog čega ne samo Trump, već i američka duboka država zasigurno vode računa o zadržavanju NATO-a u okrilju američke politike. Stoga nije realno očekivati slabljenje NATO-a, kao ni povlačenje SAD-a iz Saveza, NATO savez predsjednik Trump namjerava koristiti za vršenje pritiska na Europu. Američki mediji još su prošlog mjeseca objavili da je Bijela kuća od Pentagona naručila analizu apokaliptičkog scenarija – povlačenja SAD-a iz NATO-a ili mogućnosti povlačenja američke vojske iz Njemačke. Budući da Washingtonu glavni cilj ne samo zadržati Europu u podređenom položaju, već spriječiti stvaranje gospodarske zone koja bi mogla ujediniti cijelu Europu uključujući Rusiju, ili ne daj Bože, čak i Kinu u okviru „Belt and Road“ strategije (novi Put svile), još je Obamina administracija preko ukrajinske krize, 2014. godine pokrenula novi hladni rat.

Njemačka je zasigurno na američkom nišanu, zbog čega je čak i realna mogućnost povlačenja američkih snaga iz Njemačke. Međutim, one neće napustiti europski kontinent, mogu biti tek premještene u Poljsku (Poljaci su nedavno ponudili 2 milijarde dolara za izgradnju američke vojne baze u Poljskoj, a ta je baza u izgradnji). SAD će fokusirati svoje djelovanje prema istoku Europe, iako Amerika kao i NATO realno nemaju stvarnog protivnika u Europi. Trump ima potrebu malo zagrijati atmosferu, Rusija je zapravo idealan protivnik, a proizvodnja straha od Rusije, te mobilizacija saveznika, u tom je kontekstu već ispisan scenarij na kojem Ameri neumorno rade kako bi europskim zemljama prodali na tone oružja i time još malo obogatili vlastiti  vojno-industrijski kompleks.

Unatoč izjavama predsjednika Trumpa o američkom povlačenju iz NATO-a ne treba vjerovati u takvu mogućnost. Sastanak Trumpa i Putina u Helsinkiju, za Ameriku je idealna prilika da još malo podrije EU. Nije sigurno da će se predsjednik Putin prikloniti takvom scenariju, iako osobno predsjednik Trump gaji velike simpatije za ruskog predsjednika, s kojim bi da nije američke duboke države odavno našao zajednički jezik. Podjela interesnih zona između Amerike, Rusije i Kine, pitanje je Trumpova načina razmišljanja i časti – Trump svoje protivnike, političare s jasnim stavom zapravo cijeni.  Međutim za svoje europske saveznike, klimavce koji zamalo da mu se ne obraćaju s Vaša visosti, Trump ostaje glavni problem. Sada, kada ih je svrstao među protivnike SAD-a (uz Rusiju i Kinu), i uskratio zaštitu i profitabilne poslove (ratove), otvoreno je pitanje mogu li sami definirati odgovore na teške izazove koji razaraju Europsku uniju?

 

 

 

 

 

 

0 komentara

You may also like