dr. sc. Jadranka Polović: DRUŠTVENA PRERASPODJELA: SVA OTVORENA PITANJA POREZA U HRVATSKOJ (1)

U modernoj fiskalnoj državi ukupna su porezna plaćanja gotovo razmjerna pojedinačnom dohotku i tu Hrvatska nije izuzetak. Tendencija je smanjenje poreznog opterećenja za bogate što dovodi do snažne koncentracije kapitala, ali i stvaranja ogromnih društvenih nejednakosti. Individualizam i egoizam, na žalost, u suvremenim prilikama idu pod ruku. Ovo je osobito postalo vidljivo nakon 2012. godine, kada je sniženje poreznih stopa za najbogatije u zemljama Zapada snažno utjecalo na formiranje astronomskih menadžerskih plaća, koje nisu imale, niti danas imaju osobite veze s povećanjem produktivnosti i gospodarskog rasta.

Dugo toplo ljeto, sparni dani, mnoštvo turista, i, naravno, ležerna atmosfera fjakastog kolovoza zaklonili su, od tradicionalno nezainteresirane hrvatske javnosti, dva neobično važna događaja koja su proteklih tjedana „protresla“ domaći politički prostor. Događaji, slijedom njih i niz otvorenih pitanja,  još su uvijek aktualni: s jedne strane prijedlog ministra financija, Zdravka Marića, o povećanju minimalne osnovice plaća direktora i doprinosa koje (ne) plaćaju državi, u redovima poduzetničke, ali i političke elite dočekan je „na nož“; dok je, s druge strane, neisplata plaća (inače kazneno djelo) radnicima brodogradilišta „3. maj“, i „Uljanik“, zbog čega štrajkaju, izazvala tek mlaku i opreznu reakciju vlade, poduzetničkih „udruga“ i političara. U trenutku pisanja ovog teksta plaće nisu isplaćene niti u Brodotrogiru, pripreme za štrajk su u tijeku. Naime, ovi događaji, kao i manipulativne, medijski usmjeravane rasprave koje su uslijedile, jasno su pokazale razmjere moći poduzetničke elite koja u svojim šakama drži vladu (zbog čega se ministar posuo pepelom), i razmjere nemoći i beznađa 4 500 zaposlenika na koje uprave brodogradilišta šalju policiju (pravna država na djelu). Radnici „škverova“, još uvijek nesvjesni da su ciljevi (sindikalno organiziranje, kolektivno pregovaranje, plaće, radno vrijeme…) dosegnuti tijekom 20. st. u potpunosti obezvrijeđeni, nastoje se (neorganizirano) grupirati na marginama zamrlog sindikalnog života i nezainteresirane politike, istovremeno dok njihove uprave (poduzetnici i menadžeri) koriste privilegirane pristupne kanale prema političarima koji pjevaju kako oni sviraju. Brodogradilišta su u Hrvatskoj na putu „u otpis“, unatoč činjenici da je globalno pomorska trgovina u ekspanziji, a gradnja trgovačkih ili ratnih brodova zahuktali biznis. Imaginarni privatni vlasnici (ili strateški partneri) „državnih“ brodogradilišta, kao i umreženi političari ne kriju da im je nastavak proizvodnje zapravo na zadnjem mjestu, usmjereni su tek na vrijedno, iznimno atraktivno zemljište posrnulih škverova kao prostor za megaturističke projekte.

Međutim, vratimo se na novo „porezno opterećenje“ poduzetnika i rentijera (iznajmljivača).  Iako loše obrazložen i nepripremljen, prijedlog ministra Marića o povećanju doprinosa za članove uprava, zapravo vlasnike firmi, pogodio je u srž problema.  Naime, javno je poznato da su poduzetnici u Hrvatskoj iznimno poduzetni u „igricama“ s (njima prilagođenim) poreznim  sustavom, koji za iznajmljivače, budimo iskreni, ni ne postoji. Prijavljivanje minimalne plaće i na nepuno radno vrijeme tek je dio biznis prakse, zapravo to je već „legalan“ i općeprihvaćeni način ponašanja koji nitko ne sankcionira. U hrvatskom gospodarskom životu zavladala je paradigma prema kojoj su isključivo poduzetnici stvaratelji nacionalnog dohotka, stvaratelji radnih mjesta i hranitelji brojnih uhljeba ili zaposlenika u državnoj upravi i javnom sektoru. Međutim, za razliku od poduzetnika direktora, ovi „uhljebi“ ili paraziti na grbači poduzetnika nemaju izbora, stoga redovito podmiruju svoje obveze prema državi. Naime, porez na dohodak, kao i obvezni doprinosi u približnom iznosu pola bruto plaće (bez ikakve mogućnosti izbjegavanja) skidaju se prije isplata u netto iznosu. Kad je riječ o „realnom“ sektoru (ovaj javni je manje vrijedan, imaginaran) već je ustaljena praksa da poslodavci pribjegavaju isplatama minimalne zakonske plaće, ostatak na ruke. Time, naravno, oštećuju ne samo državu, već i vlastite zaposlenike. Zanimljivo je kako poduzetnici nemaju ništa protiv da većina ljudi radi za tri-četiri tisuće kuna i na to plaća poreze i doprinose. Hoće li ovi ljudi propasti ili su već propali, u Hrvatskoj ne brine ni poslodavce niti političare. Zbog čega zaposlenici trebaju snositi trošak poreznog opterećenja, zbog čega nema organiziranih skupina koje bi štitile rad od pretjeranog poreznog opterećenja, i zbog čega se ne bune oni od kojih se redovito i vrlo lako uzima, pitanja su za raspravu.

Prijedlog ministra Marića usmjerio se, dakle, na skupinu poreznih obveznika koja definitivno nije ugrožena kategorija, koja raspolaže svim socijalnim pravima, stoga ne postoji niti jedan razlog zbog kojeg ne bi trebala pridonositi financiranju javnih rashoda u Hrvatskoj. Međutim, dočekan je skandalozno – „mi radimo za dobit, a ne za plaću“ jedinstven je stav malih i srednjih poduzetnika“. Iako se većina njih koristi blagodatima privatne zdravstvene skrbi i nije zainteresirana za javnozdravstvene politike, ipak u situacijama dugotrajnog liječenja, svakako, oni ili članovi njihovih obitelji koriste usluge javnog zdravstva. Njihova djeca idu u javne škole, korisnici su usluga npr. javnih vrtića. Međutim, djelatnost ovih javnih ustanova odvija se u kontekstu nametnute, nerazumne i neopravdane „politike štednje“ ili privatizacije sustava – smanjivanja plaća, broja zaposlenika, smanjivanja dostupnosti usluga za korisnike, itd. To što ovih dana otpadaju stropovi u javnim bolnicama, pucaju cijevi i oprema, stara „sto godina“, ne radi ili masovno odlaze liječnici, nije predmet interesa niti vlade niti oporbenih stranaka. Braneći vlastite pozicije krajnje sebično, u skladu s načelom minimaliziranja davanja i maksimiliziranja onoga što dobijaju od države (vidjeti „Marićevim prijedlozima nedostaje Linić“), udruga poreznih obveznika „Lipa“ istakla je svoje  „prirodno pravo“ da uplaćuju u državni proračun što manje, odnosno da poduzetnici budu izuzeti od državne intervencije ili „neovlaštenog političkog uplitanja“ Ove individualističke premise snažno podsjećaju na Hobbesov „Levijatan“, prirodno stanje „rata svih protiv svih“ ili „čovjek je čovjeku vuk“. Naime, profitno društvo treba biti prihvaćeno kao „prirodno“ i nepromijenjivo stanje u kojem su državne institucije (time i politika) podvrgnute isključivo tržišnoj logici. Građani su tek „mušterije“ ili potrošači državnih usluga koje trebaju biti pretvorene u privatnu opskrbu na ugovornoj osnovi.

Marićev prijedlog izmjena, koji zapravo zahtijeva vrlo ozbiljne izmjene Zakona o radu, Zakona o zdravstvenom i mirovinskom osiguranju, kao i Zakona o trgovačkim društvima, cilja na bolju i pravedniju raspodjelu poreznih opterećenja u Hrvatskoj. Ministar Marić prvi je koji se usudio poduzetnike etiketirati kao varalice koje u zakonu traže rupu kako bi izbjegli plaćanje poreza. Ipak, ministar nije mislio na svih 175 tisuća članova uprava, tek na njih 100 tisuća što je i dalje iznimno visok broj, poglavito ako se uzme u obzir činjenica da je ukupni učinak poreznog rasterećenja unutar reforme započete 2017.godine, procjenjen na šest milijuna kuna. Sama rasprava otvorila je pitanje potpuno nepravednog poreznog sustava u Hrvatskoj, koji visoko opterećuje zaposlene, dok poduzetnike i rentijere snažno štiti. Prijedlog je izvorno usmjeren na sprječavanje široko rasprostranjenih zlouporaba sustava, međutim, kako vidimo, naišao je na otpor čak i HNS-a, stranke koja je koalicijski partner u Vladi, a čiji se predsjednik, Ivan Vrdoljak, javno pohvalio da je i sam sebi isplaćivao minimalac, jer je „ulagao u ljude, računala i licence“. Nezamislivo!  Uz ovakvu strukturu vlasti direktori na minimalcu mogu sasvim bezbrižno nastaviti maksimalno iskorištavati sustav.  Stoga, rasprave o modernizaciji Hitne uistinu nemaju nikakvog smisla. Kao što je ministar Kujundžić rekao – „sami su građani odlučili o rezovima u Hitnoj“. Izborom ovakvih političara, naravno! Kako vidimo, uskoro će nam hitnu pomoć pružati vozači ili već tko se nađe, predlažem da u sklopu uvoza radne snage uvezemo i vračeve. Tako nam Bog pomogao!

Poduzetnici postaju neupitna kasta, oni zahtijevaju legalizaciju svog „prirodnog poticaja za što manjim uplatama u porezni sustav“, sve ostalo zadire u prostor slobode poduzetništva i presvete privatne inicijative. Nevjerojatan bezobrazluk!  Inspiraciju, vjerujem, traže u francuskoj političkoj eliti koja je u praskozorje Francuske revolucije, 1789.g. i dalje odbijala promijeniti sustav oporezivanja, odnosno sudjelovati u plaćanju poreza. Naime, francusko plemstvo nije željelo prihvatiti činjenicu da nema riješenja nagomilanih financijskih problema, siromaštva, ali i nagomilanog nezadovoljstva ljudi, bez rezanja njihovih neupitnih povlastica.

Slično je i danas! Dok retorika hrvatskih političkih elita naglašava vladine ciljeve: stvaranje dobre poduzetničke klime, osiguranje poduzetničkih sloboda i poticaja poduzetnicima, kao nužnih preduvjeta kompetitivne moći, gospodarskog rasta i stvaranja novih radnih mjesta, socijalne implikacije fantomskih „strukturnih reformi“ su više nego vidljive: bitno smanjivanje dostupnosti zdravstvenih usluga, rezanje socijalnih programa i rast društvene nejednakosti. Što se tiče “stvaranja novih radnih mjesta”, vidimo kako ih je iz godine u godinu sve manje, pregledom ponuda može se zaključiti da se radi o nekvalitetnim, privremenim i slabo plaćenim poslovima.

Pitanje poreza nije tek isključivo pitanje ekonomije, radi se o važnom političkom, čak i filozofskom pitanju. Naime, bez poreza društvo nema zajedničku budućnost, niti mogućnost zajedničkog djelovanja. Porezi su temeljni prihod države kojim se financiraju javna dobra i zajedničke potrebe – obrazovanje, zdravstvo, mirovine, socijalni transferi, policija i vojska, ali i investicije države u infrastrukturu, različite vrste poticaja, subvencije u različitim područjima, otplata javnog duga itd. Većina razvijenih zemalja ima relativno visoko porezno opterećenje zbog financiranja većeg udjela javne potrošnje u BDP-u, opći društveni napredak zahtijeva širenje područja državnog ulaganja. Utjecaj poreza na pravednost, odnosno prevladavanje nejednakosti u društvu, danas je, svakako, evidentan. Tradicionalno razlikujemo porez na dohodak, porez na kapital (dobit), i porez na potrošnju (PDV), međutim europski porezni sustav poznaje i socijalne doprinose koji su namjenjeni transferima socijalnog osiguranja (doprinosi za mirovinsko i invalidsko osiguranje, zdravstvo, za slučaj nezaposlenosti).  Porezne stope mogu biti različite! Pod utjecajem zahtjeva i preporuka (ideologije) MMF-a i Svjetske banke vrlo su popularne proporcionalne stope (Flat Tax ili ista stopa za sve), poglavito u novim članicama EU. Progresivne stope (više za bogatije) imale su  bitnu ulogu u transformaciji strukture nejednakosti zapadnih društava nakon Drugog svjetskog rata. Uvođenje ovih stopa pratio je međunarodni konsenzus, budući da su shvaćene kao snažan instrument ograničavanja nejednakosti koju je donosio industrijski kapitalizam, bile su refleksija demokracije i općeg prava glasa. Njihova posljedica je i danas omiljeni i neprežaljeni projekt „welfare state“ ili „države blagostanja“. Zanimljivo, upravo su anglosaksonske zemlje SAD i Velika Britanija prve uvele ovu vrstu konfiskacijskog poreza na prekomjerne dohotke, što je danas teško zamisliti. Danas je vrlo raširena praksa uvođenja regresivnih poreznih stopa kojima države smanjuju porezno opterećenje za bogatije pojedince (privlačenje investitora).

U modernoj fiskalnoj državi ukupna su porezna plaćanja gotovo razmjerna pojedinačnom dohotku i tu Hrvatska nije izuzetak. Tendencija je smanjenje poreznog opterećenja za bogate što dovodi do snažne koncentracije kapitala, ali i stvaranja ogromnih društvenih nejednakosti. Individualizam i egoizam, na žalost, u suvremenim prilikama idu pod ruku. Ovo je osobito postalo vidljivo nakon 2012. godine, kada je sniženje poreznih stopa za najbogatije u zemljama Zapada snažno utjecalo na formiranje astronomskih menadžerskih plaća, koje nisu imale, niti danas imaju osobite veze s povećanjem produktivnosti i gospodarskog rasta.

 

0 komentara

You may also like