Iako misija Europske unije za 21. stoljeće proklamira napredak i stabilnost, uravnotežen gospodarski i socijalni razvoj, očuvanje različitosti naroda Europe, kao i vrijednosti koje dijele (poštivanje ljudskih prava, socijalna tržišna ekonomija, održivi razvoj i zdrav okoliš), te prevladavanje podjela na kontinentu, sasvim je očito kako je briselska vlada sve dalje od ovih vrlo primamljivih ciljeva. Pohlepa kapitala koji dominira strukturama EU i snažne interesne podjele između moćnih članica europske jezgre, temeljni su razlozi zbog kojih Europska unija ne uspijeva implementirati naizgled sjajne politike zbog kojih milijuni migranata hrle u Europu. Integracija se nalazi u središtu nesavladivih, dubokih turbulencija – s jedne strane, BREXIT, s druge, geopolitički izazovi ukrajinske krize i sve snažniji utjecaj Rusije na kontinentu, zbog čega nije u stanju ovladati situacijom na svojoj periferiji – Zapadnom Balkanu. Tako je pitanje početka pregovora o pristupanju Albanije i Sjeverne Makedonije EU zbog blokade Francuske (podržana od strane Nizozemske, Danske, Španjolske i Belgije), odgođeno za summit EU u Zagrebu u svibnju 2020., na kojem će Europsko vijeće ponovno razmatrati pitanja proširenja.
Proces proširenja (enlargement) Europske unije na Zapadni Balkan koji se dugo smatrao najboljom, ali i najuspješnijom europskom politikom ovom je odlukom suspendiran na neizvjesni rok. Navedeni izazovi ogolili su činjenicu da EU ne uspijeva upravljati krizom na svojoj periferiji, ali su potakli i val nezadovoljstva politikama europskih institucija, te jačanje populizma diljem Europe. Perspektiva integracije Zapadnog Balkana u EU postupno je počela gubiti podršku, većim dijelom i zbog narušenih odnosa između SAD-a i EU-a nakon izbora Donalda Trumpa, 2016. godine. Pokazalo se da dojučerašnji saveznici imaju sasvim različit pristup za rješavanje ključnih kriza na prostoru regije, poput pitanja normalizacije odnosa, time i okvira sporazuma Srbije i Kosova, makedonskog spora oko imena, kao i zastoja u funkcioniranju institucija BiH. Ovakva konstelacija odnosa narušila je vjerodostojnost EU-a, ali i dodatno umanjila privlačnost procesa integracije, osobito zbog nesavladivih kriterija koje zemlje Zapadnog Balkana moraju ispuniti kako bi postale primjerni kandidati za članstvo.
Ipak, povijest ove sjajno definirane politike, bilježi zvjezdane trenutke, ali i strmoglavi pad utjecaja EU u regiji koju je uvijek smatrala nevažnom, podređenom i manje vrijednom u odnosu na civilizacijska dostignuća zemalja europske jezgre. Naime, već na Solunskom summitu, 2003., Europska je unija optimistično usvojila Solunski program za Zapadni Balkan (Thessaloniki Agenda for the Western Balkan) koji je predvidio uvođenje niza „novotarija“ ili raznovrsnih oblika suradnje između EU i država regije. Iste godine uspostavljeno je partnerstvo Albanije, Hrvatske i Makedonije s SAD-om (US -Adriatic Charter of Partnership) kao nastavak politike otvorenih vrata NATO-a (NATO open door policy). U ožujku 2003.godine., EU je samouvjereno započela svoju prvu vojnu akciju upravljanja kriznim situacijama na Zapadnom Balkanu. Ipak, Amerikanci su ostali snažna logistička potpora – dopustili su bruxellskoj družini da se malo igra i pravi važna, pa je tako EU preuzela vođenje operacije Concordia) koristeći se NATO-vim resursima i sustavom planiranja. Concordia je već 2005.g., zamijenjena civilnom misijom EU – Proxima sa zadaćom nadziranja i savjetovanja makedonske policije u borbi protiv korupcije i organiziranog kriminala.
Sjedinjene su Države nekoliko godina prije (2001.) nakon višemjesečne procjene stanja u BiH, započele s povlačenjem oko 900 američkih vojnika, te teškog naoružanja iz misije SFOR u BiH. Znatno smanjene snage SAD-a, u Bosni i Hercegovini ostale su temeljem bilateralnog ugovora između dviju zemalja, a odgovornost za proces stabilizacije BiH i šire regije preuzela je Europska unija kojoj su SAD-e prepustile vodeću ulogu. Već od siječnja 2003.g. Policijska misija EU (European Union Police Mission – EUPM) preuzela je mandat od UN-a, a u prosincu 2004. g., Stabilizacijska misija NATO snaga (SFOR) zamijenjena je Vojnom misijom EU-a (EUROFOR – ALTHEA) koja je dobila mandat implementacije vojnog dijela Daytonskog mirovnog sporazuma.
Europska je unija 2007. godine preuzela i vodeću ulogu u crisis menagmentu i prevenciji konflikta na Kosovu. Podjela zaduženja između ICR-a (International Civilian Representative) i NATO-a naglasila je značaj EU-a.
Dakle, u rukama EU našlo se sve što se moglo naći. Dok su se Ameri bavili Bliskom istokom, EU je preuzela isključivu odgovornost za sigurnosnu, političku, gospodarsku i socijalnu situaciju na Zapadnom Balkanu (regija je sve do 2013. uključivala i Hrvatsku). Mogla je regiju preurediti i unaprijediti kako je htjela, međutim, uskoro se pokazalo da je EU tek skup prividno sukladnih interesa, sukladnih samo do točke zadiranja u nacionalne interese vodećih zemalja članica, zbog čega je ujedinjena Europa zahvaćena unutarnjim turbulencijama pokazala nesnalaženje upravo na Zapadnom Balkanu, regiji koju je uvijek smatrala manje vrijednom, inferiornoj zapadnoj kulturi i obrascima upravljanja.
Prva pukotina unutar koordiniranog djelovanja saveznika (EU – NATO – SAD) pojavila se 2008. godine na summitu NATO-a u Bukureštu kada, unatoč ispunjenim kriterijima, Makedonija zbog veta Grčke nije dobila pozivnicu za članstvo u NATO-u. Grčka je time zaustavila i proces njenog daljnjeg integriranja u Europsku uniju, čime je temeljna strategija međunarodne zajednice za stabilizaciju Makedonije, ali i šire regije, značajno narušena.
U svojim iskrenim nastojanjima da se pridruži Europskoj uniji i NATO-u, Makedonija je kao država bila u toliko slučajeva nevjerovatno ponižavana, izložena brojnim bezrazložno teškim, često sramotnim uvjetima na koje su njene političke elite i vrlo miroljubivi makedonski narod bezpogovorno pristajali. Odavno je zaboravljena priča o poniženju koji su makedonski političari doživjeli na summitu NATO-a, 2008.g., u Bukureštu kada su u ovaj vojnopolitički savez trebale biti primljene Hrvatska, Albanija i Makedonija. U Bukurešt je sletio makedonski zrakoplov krcat političara iz vlasti i onih iz opozicije, kulturnjaka, pjevača i plesača koji su iste večeri počeli slaviti ulazak Makedonije u NATO. Sutradan, u službenom djelu sjednice, neočekivano ih je dočekao hladan tuš – Makedonija, ponovno zbog protivljenja Grčke, nije primljena u NATO. Možemo tek zamisliti kako je bilo poniženoj makedonskoj političkoj eliti vratiti se natrag i objasniti svom narodu razloge neuspjeha. Pristajući na sve moguće i nemoguće ustupke koji su Makedoniju praktički učinili podijeljenom zemljom, neosporno je legitimno postaviti i pitanje – zbog čega Naime, Makedonija, čiji je ustavni položaj zakompliciran Ohridskim sporazumom iz 2001.g., kojem je kumovala tzv. međunarodna zajednica, prvenstveno SAD, zbog složenih etničkih odnosa predstavlja još jednu u nizu država koju je moguće destabilizirati već viđenim tehnikama inženjeringa „proizvodnje otpora“ te preko nje, kad moćnim velikim silama zatreba, prelijevati nemire u regiju.
Neovisnost Kosova (2008.) izazvala je duboke podjele unutar međunarodne zajednice koja se nije mogla složiti oko odgovora na pitanje – je li to jedinstven i neponovljiv slučaj ili je riječ o presedanu koji će potaknuti daljnje secesionističke procese u regiji i šire. Većina zapadnih zemalja podržala je neovisnost Kosova, dok su Rusija i Kina oštro osudile ovakvu jednostranu odluku zapadnih saveznika, te je označile kao primjer kršenja međunarodnog prava. Zbog nemogućnosti zauzimanja zajedničkog stava, Europska unija preporučila je svojim članicama da samostalno odluče hoće li priznati neovisnost Kosova ili ne, što je većina i učinila, uz iznimke Španjolske, Cipra, Rumunjske, Slovačke i Grčke koje su zauzele stav da će priznanje neovisnosti Kosova ojačati separatističke tendencije diljem regije, ali i Europe.
Perspektiva članstva u euroatlantskim integracijama bila je ključni poticaj za demokratizaciju država regije, međutim, usporavanje tog procesa zaustavilo je ciljani proces transformacije regije. Priliku za ulazak u Europsku uniju iskoristila je samo Hrvatska (2013.), dok su ostale zemlje regije, u različitom statusu, ostale izvan integracije. Već 2014. godine je Jean – Claude Junker kao novi predsjednik EK, obznanio kako neće biti novog proširenja, što je ponovio i 2017. Njegove izjave bile su odraz niza velikih kriza koje su oslabile institucionalnu strukturu Europske unije – referendumima u Francuskoj i Nizozemskoj (2005.) odbijen je nacrt Lisabonskog ugovora; ulazak Rumunjske i Bugarske (2007.) produbio je politički jaz između istoka i zapada Europe; gospodarska i financijska kriza (2008.) otkrila je nedostatak solidarnosti među članicama (sramotan odnos prema Grčkoj); Ukrajinska kriza i aneksija Krima (2014.) ukazala je na prisutne geopolitičke izazove na kontinentu; migracijska kriza (2015.), kao i val terorističkih napada u Europi koji je uslijedio ugrozili su političku, ekonomsku i sigurnosnu stabilnost EU; te Brexit (2016.) koji je okončao ideju o ujedinjenoj Europi, te se nametnuo kao novi geopolitički izazov za EU.
Naime, regija je posljednjih desetljeća, unatoč politici proširenja, postigla mali, gotovo beznačajni napredak u nizu ključnih područja kojima se uvjetuje pridruživanje EU, dijelom zahvaljujući unutarnjim previranjima i nesposobnosti domaćih političkih elita, ali znatno i zbog zanemarenosti od strane svojih zapadnih sponzora. Unatoč uvriježenom diplomatskom diskursu koji naglašava blagodati procesa proširenja, regija kao dio europske periferije zrcali problematiku ukorijenjenih hijerarhijskih odnosa između civilizatora (EU) i država Zapadnog Balkana koje su podvrgnute civiliziranju ili europeizaciji. Pojam europske periferije je, inače, analitički okvir unutar kojeg brojni analitičari razmatraju politiku proširenja u kontekstu zlokobne neravnoteže moći između Zapadne Europe i europske periferije, teorijski stav koji svakako daje novu (u Hrvatskoj potpuno izostalu) percepciju o karakteru međunarodnog poretka koji je u nastajanju. Dakle, EU je na Zapadnom Balkanu nastojala obnoviti svoj kolonijalni poredak, nizajući jednu za drugom (sve goru od gore) imperijalne strategije (Strategije proširenja EU, posljednja 2018.) utemeljene na duboko kodiranim i uspostavljenim obrascima nejednakosti, hijerarhije, isključenosti i moći. Od država pristupnica zahtijeva se isključivo pristanak na mehanizme kontrole – postavljene ekonomske i političke zahtjeve kao platformu političko – korporativne sprege koja osigurava uspješnu ekonomsku i financijsku ekspanziju razvijenih zemalja (europske jezgre) prema nerazvijenim zemljama istoka Europe.
Stoga je angažman velikih sila na prostoru jugoistočne Europe, koji danas uključuje slabe članice Europske unije – Sloveniju, Hrvatsku, (uz Rumunjsku, Bugarsku i Grčku), kao i fragile države Zapadnog Balkana na putu prema EU rezultirao upitnim političkim rješenjima koji su, umjesto obećanja političke stabilnosti i ekonomskog prosperiteta, većinu zemalja regije učinili sigurnosno nestabilnim, ekonomski i politički potpuno ovisnim o Zapadu. Nakon gotovo dva desetljeća od završetka rata na prostoru bivše Jugoslavije, vrlo je upitno u kolikoj su mjeri koncepti međunarodnog utjecaja – politika proširenja (širenja demokracije i ljudskih prava), te primjena neoliberalnog modela ekonomske politike, rezultirali stvarnom demokratizacijom, te stabilizacijom regije.
Hegemonijski diskurs prema kojem su društva regije nezrela i nasilna, opstaje zahvaljujući zamrznutim međuetničkim i međudržavnim sporovima koje podgrijavaju domaće političke elite, ali najviše izvanjski akteri, zbog čega regija ostaje prostor neokolonijalne protektoracije. Uspostavljene matrice dominacije globalnih aktera, prožete njihovim suprotstavljenim interesima, ne dozvoljavaju uspon neovisnih i nacionalnim interesima posvećenih političkih elita, oblikovanje nove gospodarske agende (potpuno suprotne neoliberalnim pravilima EU i MMF-a), izgradnju regionalnih političkih i gospodarskih struktura, te stabilnih regionalnih odnosa.
S druge strane, provedba strukturnih reformi, kao ni konsolidacija demokracije, ni za EU koja se našla u tradicionalnoj geopolitičkoj igri utjecaja na njenoj periferiji, a unutar koje novi akteri redefiniraju pravila igre više nisu glavni, niti jedini kriteriji za članstvo. Obuzdavanje utjecaja Rusije, Kine, Turske i zaljevskih zemalja, EU smatra ključnim.
Iako je zbog involviranosti niza aktera obnavljanje sukoba visokog intenziteta na prostoru regije malo vjerojatno, ipak stvarni napredak regije krucijalno ovisi o mogućnosti uspostave stvarnog političkog dijaloga između domaćih aktera. Naime, najveći izazovi Zapadnog Balkana, poglavito oni ekonomski i socijalni, mogu se riješiti samo pristupom koji je dijametralno suprotan sadašnjem – uključuje međusobno razumijevanje i suradnju država regije, što zahtijeva barem temeljni politički konsenzus. U protivnom fokus geopolitike ponovno će osnažiti u regiji, a suprotstavljeni interesi velikih sila nastaviti generirati trajnu nestabilnost Zapadnog Balkana.
