dr. sc. Jadranka Polović: GLOBALNA POLITIČKA SCENA: DOBITNICI/GUBITNICI U 2017. GODINI (1)

Utjecaj turbulentnih političkih zbivanja, tijekom 2017., godine na budućnost Europske unije, ali i globalne zajednice, portal Politiko procjenjuje temeljem liste dobitnika i gubitnika u godini na isteku (The winners and losers of 2017, Ryan Heath 27.12.2017.). Tako se na čelu liste dobitnika nalazi mladi francuski predsjednik, Emmanuel Macron, a slijedi ga novi, još mlađi austrijski premijer, Sebastian Kurz, hrvatskoj javnosti manje poznata Cecilia Malmstrom, europska povjerenica za trgovinu, češki premijer Andrej Babiš, irski premijer Leo Varadkar, te konačno američki predsjednik, Donald Trump.

Listu „luzera“ ili gubitnika očekivano predvodi Charles Pugdemon, bivši katalonski predsjednik, trenutno u egzilu u Brusselesu, ali ga u stopu slijedi španjolski premijer Mariano Rajoy kojeg, nakon nedavno održanih katalonskih regionalnih izbora koji možda nemaju jasnog pobjednika, Politico vidi kao višestrukog gubitnika. Međutim, ono što će zasigurno promijeniti europsku političku scenu, jest činjenica da se na listi gubitnika našla i njemačka kancelarka, Angela Merkel, slijedi je britanska premijerka, Theresa May, te Martin Schulz, bivši predsjednik Europskog parlamenta i još uvijek mogući koalicijski partner Merkelove u pokušaju sastavljanja nove njemačke vlade.

Budući da se na listi gubitnika nalaze i nove članice Europske unije, države središnje i istočne Europe (Politico izdvaja Slovačku), svakako je, u tom kontekstu, zanimljivo analizirati što znači uspon Macrona (Francuske) i slabljenje utjecaja Merkel (Njemačke) na odnose u Europskoj uniji u kojoj se francusko – njemačka os nezaustavljivo širi u „vakuumu Brexita“. Autor zaključuje da je rastući nacionalizam istočnoeuropskih zemalja izazvan i potaknut planovima o reformi Europske unije (Europa više brzina). Naime, odnos trenutno čelnih ljudi Europske unije, Angele Merkel i Emanuela Makrona ukazuje na kompleksno geopolitičko suparništvo dviju moćnih europskih zemalja – Njemačke i Francuske koje se odražava na stanje i trendove razvoja Europske unije.

Angela Merkel, dugogodišnja njemačka kancelarka, godinama je dominirala na europskoj političkoj sceni. Kao neprikosnoveni autoritet, Merkel je odlučivala o rješenjima krize eurozone, a prezaduženim zemljama istočne i južne Europe nametnula je gotovo neizdržive mjere ekonomske politike (štednja, rezovi u javnoj potrošnji, financijsko samokažnjavanje) koje su dovele do tihe ekonomske kolonizacije europske periferije i poluperiferije od strane Njemačke. Naime, njemački gospodarski uspon i konkurentnost temelji se na modelu koji je bio zabranjen drugima – visokoj osobnoj i javnoj potrošnji, pri čemu se obilno koristila disfunkcionalnom eurozonom i slabostima drugih ekonomija (čak i Francuska i Italija imaju upola manji rast). Nakon odlaska Obame i ustoličenja Donalda Trumpa, Merkel je kao utjecajna „liderica slobodnog svijeta“ pred naletom populistički i autoritarnih opcija, trebala preuzeti ključnu ulogu u obrani europskih vrijednosti. Ipak, izbor novog francuskog predsjednika, Emmanuela Macrona, svakako je „pomiješao“ karte, na način da je Francusku uveo „u igru“, čime se nova podjela geopolitičkih uloga našla na agendi Europske unije.

Dinamika francusko-njemačkih odnosa sve više iscrtava novo europsko suparništvo, u kojem se Emmanuel Macron, kao bivši Rotschildov bankar, nastoji nametnuti kao novo, autentično lice Europske unije. „Makronizacija“ Francuske ogleda se u demontaži postojeće socijalne države i reformi tržišta rada po modelu anglosaksonskih zemalja, koji ukida europsko – kontinentalni koncept, minimizira uloga sindikata i granskih kolektivnih ugovora, te radikalno smanjuje prava zaposlenih i nezaposlenih. Vodeći se francuskim nacionalnim interesima, Macron sve uspješnije učvršćuje poziciju Francuske kao nezaobilazne sile u međunarodnim odnosima. Novi francuski predsjednik izraziti je pobornik jačanja izvršne vlasti i slabljenja uloge parlamenta, a istovremeno i snažni zagovornik koncepta EU kao naddržave (nadnacionalne tvorevine) svoju je vlast spreman dijeliti tek s Brusselom. Macron, time, preuzima vodeću ulogu u reformi Europske unije.

S druge strane, politička nestabilnost u Njemačkoj koja je uslijedila nakon rujanskih parlamentarnih izbora (bez obzira na snažan gospodarski prosperitet), izravna je posljedica politike Angele Merkel koja je 2015.g. širom otvorila vrata migrantima, nakon čega je u Njemačku pristiglo više od 1,5 novih tražitelja azila. Relativna pobjeda koalicije CDU-CSU (33%) za Merkel je bila pirova pobjeda, mnogi smatraju da je izravno odgovorna za najlošiji izborni rezultat u povijesti stranke. Svi se slažu da Merkelica treba preuzeti osobnu odgovornost. U svakom slučaju, teškoće (ili neuspjeh) u pregovorima o sastavljanju nove njemačke vlade za mnoge su pokazatelj početka kraja njene karijere kao kancelarke, budući da je ogromna politička moć kojom je raspolagala naprosto „isparila“. Kriza njemačke demokracije pokazala se kao kriza stila vladanja Angele Merkel. Kako je netko rekao: „Merkel je prošlost koja spletom okolnosti još nije završila“.





Neobično je zanimljivo je da je Merkeličin pad uslijedio s padom podrške administracije Sjedinjenih Država nakon dolaska novog predsjednika, Donalda Trumpa. Ipak, ostaje otvoreno pitanje čime se njemačka kancelarka, Anglela Merkel, zapravo, vodila u svojoj neobično velikodušnoj politici prihvata („raširenih ruku“) više od milijun i po migranata tijekom posljednje dvije godine. Ako se uzme u obzir da je Merkel samo nekoliko godina prije završila s politikom multikulturalizma („multikulturalizam u Europi je mrtav“), dugo i neumoljivo odbijala i najmanje olakšice viznog režima za Tursku,  odbila pomoći Grčkoj, „iscijedila“ istočnoeuropske članice, sasvim je logično upitati se odakle ovakav napad humanosti koji je na kraju rezultirao opadanjem karizme kancelarke i njenim mogućim odlaskom. Opravdano je pitanje je li suluda migracijska politika, zapravo, bila tek izbor Merkelove, u kolikoj je mjeri kancelarka bila suverena u donošenju određenih političkih odluka ili je Njemačka, možda, još uvijek pod dubokim utjecajem svojih atlantističkih tutora – Sjedinjenih Država, Velike Britanije i Francuske (možda i moćnih paradržavnih struktura), bila primorana na sprovođenje takve destruktivne migracijske agende. Ako se prisjetimo da su obavještajne službe Sjedinjenih Država više od deset godina prisluškivale telefon Angele Merkel, te da je NSA u američkom veleposlanstvu u Berlinu imala „legalno neregistriranu špijunsku podružnicu“ (one postoje u većini europskih glavnih gradova), poziciju njemačke kancelarke moguće je sagledati u nešto drukčijem svjetlu.

Tijekom gotovo 500 godina europske povijesti nadmetanje s Pruskom, poslije i  Njemačkom, dio je europskog narativa. Njemačka je uvijek bila ili preslaba ili prejaka, a nakon završetka hladnog rata ujedinjenje dviju njemačkih država, te njeno članstvo u Europskoj uniji i NATO-u, samo je još jedan u nizu projekata kojim je trebalo iskoristiti ogromni potencijal ove zemlje, ali je istovremeno i obuzdati.

Za razumijevanje ove tematike može poslužiti znanstveni rad vrsnog, na žalost, pomalo zaboravljenog, definitivno najvažnijijeg hrvatskog geopolitičara, prof.dr.sc. Radovana Pavića. U izvornom znnanstvenom radu „Hitlerovi govori: 1922-1939-1943“: prilog poznavanju geopolitičkih aspekata nacizma“ (Politička misao, Vol.XXI /1984, No.4.str.103-120), Radovan Pavić navodi da je “nacionalsocijalistička doktrina, njezini teritorijalizirani aspekti i ratna konflagracija kao sredstvo riješavanja međunarodnih pitanja prvorazredni sadržaji političkog, ali  i politološkog karaktera. Predmet njegovog rada jesu geopolitički i geostrateški aspekti Hitlerovih javnih istupa. U analizi Pavićevih hipoteza treba uzeti u obzir kontekst vremena (hladni rat) u kojem su države bile moćni subjekti međunarodnih odnosa. Pavić navodi da su vanjskopolitički odnosi među državama naglašenog teritorijalnog (dakle geopolitičkog), ali i ekonomskog karaktera, čemu treba dodati i povijesna opterećenja, dok vanjskopolitički odnosi i međunarodno parvo pripadaju sferi nadogranje.





Hitler je u svom opsežnom djelu „Mein Kampf“ utemeljio nacističku doktrinu na rasnoj teoriji, te na borbi za odgovarajuću teritorijalnu bazu, odnosno životni prostor (Lebens-raum), iako pojam geopolitika uopće ne upotrebljava. Upravo svojom teritorijalizacijom koja sadržava geopolitičku, geostratešku i ekonomsku dimenziju (time i vanjskopolitičku i diplomatsku realnost), nacistička doktrina postaje uzročnikom tragedije stravičnih razmjera. Naime, ove osnovne zasade nacizma stalno su prisutne u Hitlerovim javnim istupima, međutim Hitler u “Mojoj borbi”, zbog niza prisutnih sukoba etničkog i graničnog karaktera koji slabe moć većine država na europskom kontinetu, te teritorijalno – političke usitnjenosti europskog prostora s antagonističkim odnosima ključnih aktera, spominje i “balkanizaciju Europe”.

“Balkanizacija Europe do izvjesnog je stupnja bila poželjna i zaista potrebna u svjetlu tradicionalne politike Engleske, isto kao što je Francuska željela balkanizaciju Njemačke“, izdvaja Pavić.

„Dvije sile su u poziciji da odrede budući razvitak Europe: Engleska i Francuska. Engleski cilj ostaje uvijek isti: balkanizirati Europu i uspostaviti ravnotežu snaga u Europi tako da njen položaj ne bi bio ugrožen. Engleska nije glavni neprijatelj Njemačke… Izraziti neprijatelj Njemačke je Francuska. Baš kao što Engleskoj treba balkanizacija Europe, isto je tako Francuskoj potrebna balkanizacija Njemačke kako bi zadobila hegemoniju u Europi“.

Pavić u ovom radu objašnjava geopolitičku i geostratešku lokaciju Velike Britanije, Francuske i međuratne Njemačke. Što se tiče Velike Britanije, njena geografska pozicija snažno je utjecala na njen međunarodni uspjeh i kolonijalno širenje. Velika Britanija, kao otočna država, zaštićena je svojom izolacijom, ali i dovoljno blizu Europi da bi mogla sudjelovati u njezinu životu. Već od 11. stoljeća, ovakva otočna lokacija bila je ključan čimbenik u onemogućavanju stranih invazija. Bez izravnih graničnih kontakata s jakim europskim susjedima ( u prvom redu Francuskom i Njemačkom), Velikoj Britaniji nikada nije trebala velika i snažna kontinentalna vojska. Zauzevši ključne lokacije (Gibraltar, Sueski kanal, Aden, Singapur), Velika je Britanija vrlo rano osigurala najvažnije komunikacijske pravce. Dodatno, Velika se Britanija lakše mogla formirati kao jedinstvena država nego primjerice Njemačka, upravo zbog činjenice što  je bila locirana na europskom zapadu i zaštićena europskim tamponom, prvenstveno srednjepodunavskim i ruskim predziđem. Slijedom toga, britanski otoci nikada nisu bili ugroženi od „razornih osvajačkih impulsa iz Heartlanda, bilo izravno, bilo preko Male Azije“. Takav geografski položaj „pridonosio je kumulaciji britanskih ekonomskih i političkih snaga, što je pridonijelo i afirmaciji te zemlje i kao svjetske sile i, uopće, u procesu europeizacije svijeta., navodi Pavić.

 

 

 

 

 

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like