dr. sc. Jadranka Polović: GLOBALNO UPRAVLJANJE I KORPORATIVNA FILANTROPIJA VODE NAS PREMA GLOBALNOJ KATASTROFI

Na međunarodnoj agendi sve je prisutnija tema „globalnog upravljanja“ koja podrazumijeva globalnu transformaciju multilateralizma, odnosno autoriteta međunarodnih organizacija (poput MMF, WB, NATO-a ili EU…) prema „svjetskoj vladi“. Naime, multilateralno odlučivanje koje je u posthladnoratovskom razdoblju uzelo maha, oduzimajući suverenost nacionalnim državama, snažno mijenja prirodu politike, te uspostavlja novi sustav u kojem sve veći utjecaj imaju članovi korporativne zajednice, te tzv. nevladinih organizacija (također velikih korporacija). Birani političari tako postaju tek marionete ili instrument upravljanja društvom koji u svojim rukama čvrsto drži korporativni sektor koji je uspostavio paralelni sustav odlučivanja o globalnim pitanjima u kojem prema vlastitoj viziji definira nove globalne ciljeve, ali i rješavanje ciljanih prijetnji međunarodnoj sigurnosti. Izazovi koji kao veliki problemi stoje pred međunarodnom zajednicom – globalno siromaštvo i nejednakost, klimatske promjene, održivi razvoj, obnova ratom devastiranih regija itd. – zapravo su rezultat djelovanja te iste korporativne ekipe koja svijet vodi prema globalnoj katastrofi. Osobito omiljeno područje djelovanja besramno bogatih korporatista (koji ne plaćaju poreze) je filantropija, aktivnost kojom „rješavaju“ općedruštvene probleme koje su sami nagomilali, a koja im pruža nesagledive mogućnosti utjecaja na oblikovanje vladinih javnih politika.

Usponom neoliberalne države, filantropija kao sastavni dio vladinih intervencionističkih politika (wellfair state), postaje zastarjeli koncept. Model svemoćne kejnzijanske socijalne države ili države blagostanja, odgovorne za dobrobit vlastitih građana postupno nestaje s pojavom ideja o održivom razvoju, društveno odgovornom poduzetništvu i korporativnom građanstvu. Nova kombinirana javna politika (welfare mix) posebno naglašava ulogu civilnog društva i profitnog sektora, dok se vlade, kao svojevrsni “institucionalni idioti”, kako ih naziva ugledni britanski politolog Colin Crouch, odriču svoje posebne uloge u javnim uslugama koje se privatiziraju ili povjeravaju privatnim tvrtkama.

U filozofskom smislu, filantropija je umijeće davanja, način izražavanja odgovornosti, djelovanja pojedinca i organizacije za opću dobrobit društva, te kao takva podrazumijeva svojevrsni altruizam ili djelovanje na unapređivanju dobrobiti drugog. Filantropija uključuje i žrtvovanje za drugog, dio je altruističke etike koja izrasta iz spoznaje o povezanosti i pripadnosti ljudskom rodu, iz potrebe za životom u zajednici i društvu. Riječ je o dobročinstvu, činu dobra i davanja, najčešće humanitarnog karaktera. Pojam filantropije pojavljuje se u ranoj modernoj s jačanjem prosvjetiteljstva, duhovnog pokreta koji se oslanja na klasičnu kulturu Grčke i Rima, kao i humanističke ideje renesanse, a čije je najutjecajnije nasljeđe sadržano u idejama političkog liberalizma, ljudskih prava i sloboda. Prema Jean Jacquesu Rousseau, društvena, politička nejednakost rezultat je preobrazbe milosrdnog, “prirodnog čovjeka” u sebičnog “društvenog pojedinca” koji slijedi vlastiti sebični ekonomski interes, stoga je neophodno uspostaviti društveni ugovor kako bi se stvorila opća volja usmjerena prema općem dobru i političkom zajedništvu. Svoj pristup ovoj tematici, Katolička je Crkva oblikovala kroz niz enciklika i dokumenata poznatih kao socijalni nauk Crkve (doctrina socialis Ecclesiae) čiji je temeljni cilj promicanje “ljudskijeg društva”, pri čemu je naglasak na zajedničkom dobru (bonum commune). Solidarnost je, zapravo, temeljno načelo socijalnog nauka Crkve u kojem je sadržana cjelokupna dimenzija kršćanskog učenja. Milosrđe ili caritas, kao jedan od središnjih pojmova Biblije, pretpostavlja povezanost i zajedništvo, te iskrenu skrb za drugog.

U 19.st. engleski sociolog Herbert Spencer razrađuje teze socijalnog darvinizma prema kojem se socijalni napredak odvija kroz nesmiljenu konkurenciju u kojoj preživljavaju samo najsposobniji. Posebno su Sjedinjene Američke Države, svojim ozračjem slobode i otvorenih mogućnosti, tijekom 18. i 19.st., privukle milijune europskih migranata koji su napuštali svoje zemlje, osiromašene bezdušnom eksploatacijom i ratovima. Jednakost šansi, individualizam i poduzetnički duh postaju sastavni djelovi novog svjetonazora, prema kojem je osobni uspjeh rezultat “prirodne selekcije” najsposobnijih. Ipak, razvoj gradova i naraslo siromaštvo prijete destrukcijom, te time značajno mijenjaju percepciju vladajućih koji, sumnjičavi prema ideji socijalne države, eskalirajuće socijalne probleme prepuštaju inicijativi bogatih pojedinaca. Američka praksa filantropije proizašla je iz uvjerenja da bogati pojedinci, koji su to postali zahvaljujući individualnim sposobnostima ili “prirodnoj selekciji”, trebaju pomoći siromašnima svojom slobodnom voljom, filantropski, a ne temeljem obveze koju bi im nametnula država. Afirmirajući individualni pristup u rješavanju socijalnih problema, klasična filantropija postala je značajna komponenta američkog društva. Duboko ukorijenjena u radnoj i poduzetničkoj etici protestantizma, ta klasična dobročiniteljska paradigma, danas je dio romantizirane biografije američkih dobrotvora Johna Davisona Rockefellera i Anrewa Carnegia (Letica, 2010). Na jačanje koncepta korporacijske društvene odgovornosti u američkom društvu, neobično snažno su utjecali i aktivistički pokreti tijekom 19.i početkom 20.st.,posebno sindikalni pokret kao i pokret sufražetkinja.

Tijekom 20. st.,čitav niz ekonomskih teoretičara, filozofa i javnih intelektualaca, kao i praktičara, razmatra odnos socijalne države, javnih politika i odgovornosti bogatih pojedinaca. Naime, pretjerana izloženost društva darvinističkoj tržišnoj utakmici dovodi do snažne socijalne polarizacije koja može narušiti sposobnost kapitalizma da se prilagođava i evoluira. U uvjetima sveopćeg političkog, ekonomskog i socijalnog sloma nakon dva svjetska rata, engleski economist John Maynard Keynes osporava teze klasične ekonomske znanosti, te svojim konceptom države blagostanja ili welfare state mijenja paradigmu društvene odgovornosti. Naime, model kejnzijanske socijalne države realizira se kroz opsežne mjere socijalne politike i snažni državni intervencionizam koji do 1980-tih godina 20. st. bitno oblikuje ekonomije zapadnih društava. Veliki zaokret u ekonomskoj teoriji i politici nastupa tijekom razdoblja vladavine konzervativnih političara: Ronalda Reagana, Margaret Thatcher, ali i francuskog predsjednika Valery Giscarda D Estainga. Inspirirani neoliberalnom doktrinom Društva Mont Pelerin (Mont Pelerin Society), osnovanog 1947.g., koje je okupilo ugledne ekonomiste, filozofe te poslovne ljude (Friedrich Hayek, Ludvig Von Misesom, George Stigler, Schumpeter i Popper), ovi su političari spremno prihvatili revidiranu ideju klasičnog liberalizma nakon čega je neoliberalna agenda postala „nova ekonomska ortodoksija“ koja počinje dominirati politikom javnog upravljanja moćnih država Zapada. Kako novodi David Harvey, dugi marš neoliberalnih ideja odvijao se putem međunarodnih think tankova (Institute of Economic Affairs, London, Heritage Fundation, Washington, Centre for Policy Studies, Adam Smith Institute) kao čvrste institucionalne jezgre obilno financirane od strane ideološki naklonjenih fondacija i korporacija, te pridobijanja medija i uglednih intelektualaca koji su preobratili javno mnijenje u korist neoliberalizma „kao isključivog jamca slobode“. Znanstvenici okupljeni u Društvu Mont Pelerin, vremenom su ostvarili snažan utjecaj ne samo na praksu poslovne zajednice i financijske institucije, već i na akademsku zajednicu, nakon čega je klasična ekonomska škola utemeljena na hipotezi slobodnog tržišta kao najboljeg regulatora društva i racionalnosti pojedinaca, postala znanstvena dogma sa snažnim utjecajem na decision makere, oblikovanje javnih politika te posljedično na društvo. Potaknute konkretnim prijedlozima anglosaksonskih ekonomista okupljenih na Sveučilištu u Chicagu (Chicago School of Economiscs), a predvođenih svojim guruom Miltonom Freadmanom, američki predsjednik Ronald Reagan i britanska premijerka Margareth Tacher napuštaju kejnizijanizam te započinju s provedbom radikalnih neoliberalnih reformi: liberalizacije tržišta, deregulacije, smanjenja javnog sektora i javne potrošnje, dok iz javnog diskursa isključuju raspravu o pravičnoj raspodjeli i ekonomskoj demokraciji. Novi svjetonazor sadržan u izjavi Margaret Thatcher da ne postoji društvo, postoje samo pojedinci i obitelj promijenio je ulogu intervencionističke države koja je u zemljama Zapada do otprilike osamdesetih imala mehanizme utjecaja na distribuciju nacionalnog bogatstva i kontrolu mobilnosti kapitala.

Posebno nakon završetka hladnog rata i sloma komunizma, nastupajuće postideološko doba, elaborirano u tezi Fukuyame, donijelo je za mnoge refleksan prijelaz industrijskog društva u globalno društvo rizika koje je narastajućim izazovima, poput ugrožavanja okoliša, proliferacije nuklearnog oružja i problema globalnog siromaštva, potisnulo raspravu oko društvenih benefita – dohodaka i socijalne sigurnosti te time ubrzalo rastakanje do tada prisutnog koncepta socijalne države i vjere u kontinuirani progresivni napredak. Ipak, akteri novog tipa kapitalizma – korporacije, međunarodne organizacije, NGO-s, mediji kao i vlade sve više razvijaju svijest o ograničenosti prirodnih resursa, važnosti poštivanja ljudskih prava i minimalne socijalne pravednosti. Odgovornost prema društvu rezultirala je različitim vidovima zakonske, ali sve više moralne i etičke odgovornosti korporacija. Posebno je, globalna financijska, ali i snažna društvena kriza, s kojom se 2008.g. suočila američka ekonomija, nešto poslije i europska, otvorila rasprave o pravcima društvenog razvoja i potrebi reformiranja suvremenog kapitalizma. Korporativna filantropija kao dio nove političke korektnosti ili  društvene odgovornosti, trebala je pokazati da je sasvim suprotna egoizmu i sebičnosti korporacija, da je izraz njihove spremnosti da djeluju na prevladavanju društvenih problema: od suzbijanja siromaštva, unaprijeđenja infrastrukture i komunalnih resursa lokalne zajednice, zaštiti okoliša, do pružanja potpore razvoju civilnog društva i demokracije.





U novom društvenom kontekstu, donatori, privatne fondacije i korporacije, spremno prihvaćaju naraslu ulogu civilnog društva koje preuzima sve više odgovornosti u pružanju socijalnih usluga, te promicanju širokih društvenih, ekonomskih, ali i političkih ciljeva. Pojam civilnog društva široko je prihvaćen od 50-tih godina 20. st. kada su Ujedinjeni narodi djelovanje svojih agencija u zemljama Trećeg svijeta nakon procesa dekolonizacije legitimno uključile u sferu međunarodne politike. Međutim, njihov negativni image u ovim zemljama proizašao je iz činjenice da su upravo NGO-s često bile instrument neokolonijalističke politike velikih sila koje su otežavale stabilizaciju tadašnjih vlada, često percipiranih kao korumpiranih i nedemokratskih. Civilno društvo, danas, podrazumijeva građane koji se udružuju na dobrovoljnoj osnovi s ciljem promicanja zajedničkih interesa. Riječ je o neprofitnim, privatnim ustanovama, odvojenim od vlade i vladinog utjecaja koje vode profesionalizirani aktivisti. Nevladin sektor često financiraju i same vlade kroz programe potpora, plaćanja ugovorenih usluga ili posredno kroz sustav poreznih olakšica, ali najveći priliv novca dolazi od strane privatnih zaklada koje su često u vlasništvu moćnih pojedinaca i velikih korporacija.

Primjerice, na web stranicama USAID-a vidljivo je da više od 27 banaka, kao multinacionalnih financijskih korporacija, kroz svoje zaklade pruža financijsku potporu nevladinim organizacijama širom svijeta, uglavnom s ciljem poboljšanja životnih uvjeta u zemljama u razvoju. Jačanje korporativne potpore nevladinim organizacijama koje promiču npr. prava žena, LGBT zajednica, mladih, održivi razvoj i socijalno poduzetništvo odvija se usporedo s opadanjem državnih izdvajanja, ali i interesa političkih stranaka i sindikata za ciljeve razvoja ljudskih prava i demokracije, kao i socijalnih potrebi građana. Farmaceutske tvrtke postale su glavni sponzori medicinskih i drugih znanstvenih istraživanja. Javna se sveučilišta sve više prepuštaju sponzoriranju od strane privatnog poslovnog sektora, budući da državno financiranje njihovih programa postaje sve skromnije. Međutim, fenomen korporativne filantropije, kao krucijalni dio društvene odgovornosti korporacija, koji se sve više nameće kao neupitni izvor legitimiteta suvremenog korporativnog kapitalizma, zahtijeva i raspravu o političkoj moći korporacija koje kao donatori i medijski eksponirani filantropi determiniraju političke i šire društvene ciljeve.

Nova paradigma privatnog sponzorstva kao izvora financiranja nekomercijalnih, javnih djelatnosti, te socijalnih potreba građana, elitu multinacionalnih korporacija ili “globalnu tvrtku”, izravno postavlja u poziciju odlučivanja o odredištima javnih fondova. Kako navodi Chrouch “javni novac uvijek slijedi izbor privatnih fondova”, dakle korporacije sve češće samostalno i po vlastitim kriterijima odlučuju koji su od niza javnih prioriteta spremni pomoći, kolikim sredstvima i u kolikom vremenskom trajanju. Istodobno, privlačenje privatnog novca u domenu javnih potreba često je praćeno fiskalnim olakšicama čime privatni sektor dodatno prazni fondove za javne izdatke. U novom društvenom kontekstu, upravljačka elita multinacionalnih tvrtki počinje dominirati i upravljanjem vlade te postupno organizira vladine djelatnosti. Njen društveni utjecaj temelji se na znatno široj političkoj moći, što za demokratsku ravnotežu predstavlja ozbiljan izazov, te upućuje na korporacijske političke privilegije skrivene pod sloganom tržišta i slobodne konkurencije. Sve veća ovisnost vlada, kao i političkih stranaka o privatnom kapitalu, donacijama velikih korporacija i poduzetnika, dovodi do formiranja nove dominantne političko-vlasničke klase koja u suvremenom društvu ima privilegiranu političku ulogu. Prema Colinu Chrouchu, to je središnji čimbenik krize demokracije u 21.st.





Kada je riječ o Europskoj uniji, korporativna filantropija kao suvremena poslovna praksa i model financiranja društvenih potreba, sve češće narušava i čini upitnim vrijednosni sustav Europe kao welfare state. Naime, iako je početkom 21.st. teško govoriti o jedinstvenom europskom socijalnom modelu (European social model), zbog sve većeg gospodarskog raslojavanja i ogromne nejednakosti između bogate europske jezgre i njene periferije, vizija “socijalne Europe” predstavlja i dalje jednu od temeljnih vrijednosti Europske unije. Socijalna Europa kao model društvenog razvoja koji povezuje održivi ekonomski rast i društveni napredak u smislu stalnog poboljšanja uvjeta života i rada, pretpostavlja temeljna socijalna prava, kolektivno pregovaranje, zakonsku zaštitu zaposlenih, široki društveni dijalog, te državnu odgovornost za blagostanje svojih građana.

Koncept CSR-a u bogatim zemljama europske jezgre, danas uključuje partnerstvo različitih sektora i vrlo različite strategije u procesu suočavanja sa naraslim socioekonomskim izazovima. Politika “meke” intervencije vlada sve učestalije je orijentirana na ustupanje prostora korporacijama koje kao odgovorni i dobri građani, preuzimaju brigu za društveni razvoj. Javne politike su tako odraz suradnje vlada, civilnog društva i poslovnog sektora koji u tom procesu sudjeluje na načelu korporacijske dobre volje “dobrovoljnosti”, ali i ekonomske koristi. U službenim dokumentima Europske unije propuštena je mogućnost da se područje CSR-a pa i korporativne filantropije regulira čvršćim normama – konvencijama, poveljama, međunarodnim ugovorima ili onim najsnažnijim pravnom stečevinom Europske unije. Zbog prevladavajućeg stava da europsko gospodarstvo zaostaje za američkim, korporacijski je poslovni sektor, uz pomoć međunarodnih financijski institucija izvršio snažan pritisak na Europsku komisiju i vlade zemalja članica koje redom pribjegavaju politici štednje ili rezanja javne potrošnje kao korporativnom odgovoru na kejnzijanizam i welfare state.

 

 

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like