dr. sc. Jadranka Polović i Mario Stefanov: VELIKI BLISKI ISTOK: AMERIČKO-IZRAELSKI PLAN REDIZAJNA REGIJE

Američka politika sve češće djeluje potpuno disfunkcionalno po svjetski mir, što potvrđuje podatak da je zona terorizma, zbog kojeg je i pokrenut kontraverzni rat protiv terora, 2001.g. bila ograničena tek na područje Afganistana, Libanona i Palestinske samouprave. Petnaest godina nakon, džihadističke su organizacije čvrsto pozicionirane u Iraku, Siriji, Pakistanu, Libiji, Egiptu, Tunisu, Alžiru, Maliju, Nigeriji, Somaliji kao i na prostoru Indonezije.

Ako se odlukom američkog predsjednika, Donalda Trumpa, Sjedinjene Države povuku iz Iranskog nuklearnog sporazuma, ostatak svijeta bit će, kako navodi agencija  Associated Press, „stjeran na potpuno nepoznati teren“, odnosno primoran na snalaženje u složenoj mreži američkih sankcija koje su bile ukinute sporazumom, ali će, moguće, ponovno biti uspostavljene. Britanski ministar Boris Johnson posljednji je u nizu predstavnika tzv. EU 3 – Francuske, Njemačke i Velike Britanije – ključnih saveznika u povijesnom nuklearnom sporazumu s Iranom (2015.) koji pregovara s čelnim ljudima američke administracije kako bi predsjednik Trump odustao od povlačenja iz Sporazuma. Njemačka kancelarka, Angela Merkel i francuski predsjednik, Emmanuel Macron, izravno su, krajem travnja, lobirali kod Trumpa. Europske zemlje, iako načelno brane stavove SAD-a, ujedinjene su u pokušaju zaustavljanja iranskog ponašanja koje Bliski istok čini manje sigurnim: od njegovih kibernetskih aktivnosti, potpore Hezzbolahu i raketnom programu kojim naoružavaju Hute u Jemenu, ipak su (napokon) zajednički odbacile sankcije Iranu s kojim, zapravo, trguju i imaju milijarde eura vrijedne ugovore.

Prva ili tzv. „nuklearna opcija“ koja bi nametnula sve sankcije odjednom, dovela bi Sjedinjenje Države u poziciju neposrednog kršenja uvjeta Sporazuma u kojem se navodi da sankcije prestaju važiti sve dok Iran ispunjava uvjete. Međunarodna agencija za atomsku energiju, kao i UN-ova agencija za nuklearno praćenje svojim su priopćenjem potvrdili da se Iran pridržava uvjeta sporazuma, dodatno se s tim suglasio i državni tajnik Mike Pompeo. Druga, „blaža“ opcija, podrazumijeva nametanje sankcija američkog državnog trezora koje bi počelo u prvih 180 dana nakon američkog napuštanja Sporazuma. To znači da će korporacije ili zemlje smanjiti kupovinu nafte od Irana „milom ili silom“, inače će ih Washington žestoko kazniti.

Međutim, neočekivano, europske zemlje nisu podlegle pritisku trenutno najutjecajnijih lidera svijeta – američkog predsjednika Donalda Trumpa, izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, kao ni moćnog saudijskog princa Mahammada bin Salmana, za koje je Iran nedvojbeno država koja im podriva planove, zbog čega je vanjskopolitički i sigurnosni imperativ „smjena režima“ u Teheranu. EU ne želi nove sukobe s Iranom, što se može podvesti pod „povijesnu odgovornost“, primjetan je i sklad sve tri velike europske sile – Velike Britanije, Francuske i Njemačke. Neki analitičari postavljaju i pitanje – rađa li se time i nova europska politika? Svakako je važno da međunarodna zajednica podržava postojeće obveze ugovora počevši od Ugovora o nuklearnoj proliferaciji iz 1968.g. ( Nuclear Non-proliferation Treaty (NPT), pa nadalje. Kako vidimo, europske zemlje nemaju namjeru povlačenja iz sporazuma čak ako se SAD i povuku, međutim, prema Associated Pressu, to nije bitno, jer je globalni financijski sustav u tolikoj mjeri vezan uz New York da je naprosto nemoguće da bilo tko u svijetu nastavi poslovati s Iranom bez rizika da krši sankcije SAD-a. Važno je napomenuti kako se Trump, svega nekoliko tjedana poslije namjerava susresti s korejskim predsjednikom Kim Jong-unom što će se sigurno odraziti i na nuklearni program Sjeverne Koreje.

Mediji bruje i o najnovijem „potezu“ predsjednika Trumpa čiji su suradnici angažirali privatnu izraelsku obavještajnu agenciju s ciljem prikupljanja podataka, odnosno „prljavog rublja“ koje bi im moglo poslužiti u diskreditaciji ključnih ljudi administracije bivšeg predsjednika Baraka Obame koji je potpisao nuklearni sporazum s Iranom. U sklopu pomno razrađene sheme potkopavanja sporazuma, još u svibnju prošle godine dužnosnici Trumpove administracije kontaktirali su privatne istražitelje kako bi iskopali neugodne podatke iz privatnog i političkog života bivšeg savjetnika za nacionalnu sigurnost Bena Rhodesa, pomoćnika bivšeg predsjednika, Colina Kahla, ali i bivšeg potpredsjednika Joa Bidena. Kako navodi britanski Observer, istražitelji će se pozabaviti učešćem u lobiranju s Iranom, kao i mogućim osobnim ili političkim koristima proizišlim za njih, budući da se bivši državni tajnik, John Kerry kao privatna osoba tajno sastao s iranskim ministrom vanjskih poslova, Javadom Zarifom u Velikoj Britaniji (čime je prekršio Zakon još iz 18. st., koji privatnim osobama brani bavljenje diplomacijom).

Kada su 2003.g. SAD pripremale napad na Irak, Benjamin Netayahu svjedočio je pred američkim Kongresom i uvjeravao ga kako Sadam Husein radi na razvijanju nuklearnog oružja. Netayahu, sada ponovno, kao aktualni premijer Izraela, slične optužbe upućuje na račun Irana. Zanimljivo, Izrael koji posjeduje neprijavljeni arsenal nuklearnog, kemijskog i biološkog oružja smatra se odgovornom nuklearnom silom, poznato je da je još američki predsjednik John F. Kennedy izrazio neodobravanje razvoja izraelskog programa nuklearnog oružja, smatrajući kako će to utjecati na stvaranje utrke u nuklearnom naoružanju na Bliskom istoku.

Američko inzistiranje na odstupanju od Iranskog nuklearnog sporazuma, kao i upravo iznijete optužbe stavljaju nas pred pitanje: slijedi li američki (planirani) napad na Iran? Naime, Mike Pompeo optužio je Iran za napad 11. rujna 2001. i povezanost s Al-Qaidom. Iako većina analitičara ne vjeruju u mogućnost izbijanja direktnog sukoba, odnosi između Irana i Izraela visoko su rizični. Sukobi traju već desetljećima, a najnovija uloga Irana u očuvanju Assadovog režima, doslovno je  „približila“ Iran izraelskim granicama. Iran je postao neposredan susjed od kojeg Izrael itekako zazire. Naime, Iran u regiji nesumnjivo ugrožava primat Izraela ali i Saudijske Arabije. Važno pitanje koje „visi u zraku“ nakon američkog napuštanja Sporazuma je: što će Iran, kao velika zemlja Bliskog istoka učiniti – hoće li nastaviti s razvijanjem balističkih raketa ili s potporom militantnim grupama u inozemstvu?

Bliski istok kao terminološki pojam, u suvremenoj politici i znanosti često izjednačen s pojmom Srednjeg istoka (Middle East), sinonim je za jednu od najheterogenijih i politički najkonfliktnijih regija u suvremenom svijetu. Granice Bliskog istoka slabo su definirane i često korištene proizvoljno, jer još uvijek ne postoje usklađeni stavovi o tome koje države čine regiju. Politologinja Mirjana Kasapović, u Politološkom pojmovniku upozorava na moguće kontraverze kod korištenja pojma i definiranja regije, poglavito naglašava razliku između anglosaksonskog naziva Srednji istok (Middle East) i europske kontinentalne tradicije koja se uobičajeno koristi pojmom Bliski istok  (Near East) za područje koje je u političkom i fizičkom smislu vrlo blisko Europi. Kasapović smatra da regija izvorno obuhvaća devet entiteta: Egipat, Irak, Iran, Izrael, Jordan, Libanon, Siriju, Tursku i Palestinsku samoupravu koji čine jezgru regije (core area) ili Bliski istok u užem smislu, dok ostale rubne zemlje (fringe areas) čine Bliski istok u širem smislu ili tzv.Veliki Bliski istok. Do Prvog svjetskog rata pojam se rabio za označavanje jugoistočne granice Europe, tada kolonijalne sile, te se u tom smislu može smatrati “terminološkim izdankom klasičnog europskog kolonijalizma”. Ako se prisjetimo, upravo na razvalinama Otomanske imperije, 1916.g. tajnim sporazumom Sykes-Picot, iscrtane su granice i nove interesne zone Bliskog istoka u skladu s interesima kolonijalnih sila Velike Britanije i Francuske.

Međutim, arhitekturu regije uspostavljenu tijekom 20.st. narušava američki plan stvaranja Velikog Bliskog istoka (the Greater Middle East)), koji je tijekom devedesetih godina 20.st. posebno razrađen u okviru Projekta za novo američko stoljeće (Project for the New American Century). Najvažniji geopolitički i geostrateški ciljevi, izloženi u dokumentima PNAC-a, koje je kasnije usvojila administracija Georga Busha, mlađeg, uključuju očuvanje globalne nadmoći Sjedinjenih Država u međunarodnim odnosima kao i ovladavanje ključnim regijama svijeta: Euroazijom, Mediteranom, Bliskim istokom, Perzijskim zaljevom i jugozapadnom Azijom zbog uspostave nadzora nad energetskim resursima. Upravo u dokumentu  Rebuilding America s Defenses: Strategy, Forces and Resources For a New Century, A Report of the Project for the New American Century, september 2000, izloženom neposredno pred terorističke napade na Sjedinjene Države, 11. rujna 2001., krije se začetak američke doktrine preventivnog ratovanja i rušenja nepoćudnih režima. Izvještaj uskoro postaje integralni dio Bushove Strategije nacionalne sigurnosti (Grand Strategy, 2002), time i model vanjske politike SAD-a u kojoj rat protiv terorizma postaje globalni poduhvat neodređenog trajanja. Prema Strategiji doktrina preventivnog napada (preemtive action) obuhvaća sve one aktivnosti kojima danas svjedočimo: od političkih i gospodarskih sankcija, pomaganja opozicije do poduzimanja vojnih operacija koje mogu imati i karakter unilateralne intervencije s ciljem rušenja neprijateljskih režima.

Američka strategija redizajna Bliskog istoka podrazumijeva usitnjavanje regije, tj. slabljenje i razbijanje velikih arapskih država, dakle, stvaranja konstruktivnog kaosa, i formiranje luka nestabilnosti od Libanona, Sirije, Iraka, Perzijskog zaljeva, Irana, Afganistana, sve do Kine. U američkoj viziji Veliki Bliski istok prostire se od Maroka i Mauritanije do Afganistana i Pakistana, te Turske na sjeveru, dok je jedina pripadajuća nemuslimanska zemlja Izrael. Međutim, redizajn regije temelji se na prijašnjim dokumentima, pripremljenim u Izraelu. Naime, još daleke 1982.g. „Yinonov plan“ ili „Strategija za Izrael“ objavljen u hebrejskom časopisu Kivunim jasno je definirao trajni cilj Izraela – balkanizirati arapske i muslimanske države, pretvoriti ih u etničke, sektaške mini države. Egipat, Libanon, Sirija i Irak istaknuti su kao glavni kandidati. U tom kontekstu slabljenje susjednog Libanona, poticanje napetosti između muslimanskog i kršćanskog stanovništva kako bi područje južno od rijeke Litani bilo predano Izraelu, navedeno je kao cilj i u dokumentu „A Clean Break: A New Strategy for Securing the Realm“ iz 1996. Svaki od dokumenata jasno poziva na neutralizaciju, odnosno razbijanje velikih država Bliskog istoka, uključno i Siriju.

Izrael u svojim geopolitičkim ciljevima treba potporu SAD-a! Stoga su dva mandata predsjednika Busha obilježili ratovi, vođeni protiv nepoćudnih država (rouge states) uvijek s agendom širenja demokracije i ljudskih prava, kao i borbe protiv globalnog terorizma. Međutim, invazije na Afganistan (2001.), a zatim i na Irak (2003.) esencijalni su dio strategije anakonde tj. zaokruživanja Heartlanda, kojom su Sjedinjene Države stvorile pretpostavke za dugoročnu prisutnost u regiji. Naime, države Bliskog istoka, kao pripadajućeg dijela Rimlanda, ili unutrašnjeg prstena, posjeduju obilne svjetske zalihe nafte, prirodnog plina te drugih mineralnih bogatstava, zbog čega regija postaje područje snažnog nadmetanja i sukobljavanja globalnih centara moći oko kontrole energetskih resursa. Nova velika svjetska igra koja se vodi oko naftnih i plinovodnih projekata u regiji, direktno konfrontira interese euroatlantskih saveznika predvođenih Sjedinjenim Državama s Rusijom, Kinom, Iranom i Turskom. Stoga, američka potpora radikalnom islamu u regiji, kao i različite strategije rata protiv terorizma, imaju za cilj spriječiti gospodarsku i političku integraciju prostora Euroazije, jer, kako navodi Brzezinski, „globalni primat Sjedinjenih Država, izravno ovisi o opsegu i učinkovitosti njihove moći na euroazijskom kontinentu“.

Ključno je shvatiti kako je politika SAD-a prema Siriji i regiji sukladna onoj koju kreira Izrael. Već dva desetljeća Amerika provodi politiku destabilizacije regije, upravo prema planu koji je otkrio američki umirovljeni general, Wesley Clark. Naime, destabilizacija sedam zemalja regije, počevši od Iraka, Sirije, Libanona, Libije, Somalije, Sudana do Irana, nakon 11. rujna postao je legitiman cilj koji je trebalo „izvršiti“ u razdoblju od pet godina. Sekularne nacije Iraka, Sirije i Libije nisu imale nikakve veze sa sunitskom islamističkom al-Qaedom koja je navodno izvršila napade na SAD 11. rujna, kao ni šiitski Iran. Međutim, ovakva koncepcija vanjske politike SAD-a koja se oslonila na iskorištavanje etničkih i sektaških sukoba, kao i uporabu islamističkih proxy vojski postala je standardna taktika američke duboke države. Izvješće Rand korporacije (Rand Corporation) iz 2008.g. pod nazivom „Unfolding the Future of the Long War: Motivations, Prospects and Implications for the U.S. Army“ osobito upućuje na potrebu poticanja konflikta između sunitskih i šiitskih muslimana radi uspostave kontrole nad energetskim resursima.

Uspostava sigurnog okružja i hegemonije na Bliskom istoku, ostaje prioritetni cilj Izraela. Američka politika sve češće djeluje potpuno disfunkcionalno po svjetski mir, što potvrđuje podatak da je zona terorizma, zbog kojeg je i pokrenut kontraverzni rat protiv terora, 2001.g. bila ograničena tek na područje Afganistana, Libanona i Palestinske samouprave. Petnaest godina nakon, džihadističke su organizacije čvrsto pozicionirane u Iraku, Siriji, Pakistanu, Libiji, Egiptu, Tunisu, Alžiru, Maliju, Nigeriji, Somaliji kao i na prostoru Indonezije.

 

0 komentara

You may also like