Francuski predsjednik Emanuel Macron nedavno je predstavio Parišku inicijativu za povjerenje i sigurnost u cyber prostoru, dokument koji reafirmira ideju regulacije interneta s pozicije zaštite ljudskih prava. Ovo je nova/stara inicijativa francuskog predsjednika koja se nastavlja na već postojeću ideju Tima Bernersa Lea, izumitelja weba, čija je zaklada World Wide Web Foundation nedavno predstavila „Ugovor za bolji web“ koji sadržava temeljna načela (slobode, otvorenosti, neograničenog pristupa, sigurnosti…), koji bi trenutni internet trebali učiniti boljim.
Ugovor je namijenjen vladama, velikim korporacijama, ali i pojedinačnim korisnicima budući da svi zajedno snose odgovornost za kvalitetu online sadržaja. Berners Lee smatra kako mreža „tapka u mjestu“, jer to više nije otvorena ni konstruktivna platforma kakvu je zamislio prije 29 godina. Naveo je niz razloga za zabrinutost, poput nezadovoljstva korisnika komercijalnim oglašavanjem, narušavanjem privatnosti i širenjem govora mržnje i lažnih vijesti. Ugovor o webu zahtijeva od vlada da tretiraju privatnost kao temeljno ljudsko pravo, a tu ideju podupiru i vodeće tehnološke korporacije, poput Googla, Facebooka, Applea i Microsofta.
Ugovor je otvorio raspravu o potrebi regulacije mreže, budući da se radi o cyber prostoru kojim se koristi polovica čovječanstva, a trenutačno njime upravlja tehnička zajednica privatnih igrača. „Ako ne reguliramo odnos prema podacima korisnika, kakav onda smisao imaju demokratski izabrane vlade“, zapitao se Macron. Rusija i Kina već su odbile potpisati slične prijedloge u okviru UN-a budući da one naglašavaju državni suverenitet iznad ljudskih prava pojedinaca, što znači da inzistiraju na vlastitom suverenom pravu na prikupljanje podataka o svojim državljanima ili definiranja standarda govora mržnje različito od zapadnog vrijednosnog sustava.
Fake news, ruska propaganda i širenje dezinformacija koje bi mogle detronizirati europske čelnike pred izbore za Europski parlament, postaju zaglušujuća top tema. Francuski je predsjednik, Macron, pokrenuo još u siječnju 2018. usvajanje Zakona o suzbijanju lažnih vijesti na internetu tijekom izbornih kampanja, ali ga je Senat u toj namjeri zaustavio. Zaključivši da je, zahvaljujući potpori RT France i Sputniku, Marine Le Pen na prošlim parlamentarnim izborima zamalo pobijedila, odlučio se za osnivanje tijela koje će se „boriti“ protiv pokušaja destabilizacije zemlje koju provode izvana nadzirani audiovizualni mediji (RT France i Sputnik). Njemačka je već usvojila Zakon protiv govora mržnje i lažnih vijesti na internetu, prema kojem društvenim mrežama (Facebook, Twiter), ali i programima za komunikaciju poput WhatsApp-a, platformama za elektroničku poštu i video komunikaciju, prijete iznimno visoke kazne do 50 milijuna eura. Radi se o komercijalnim platformama koje imaju više od 2 miijarde korisnika, a čiji su vlasnici prinuđeni preuzeti ulogu pravosuđa i razmatrati žalbe korisnika na „govor mržnje“. Facebook je, suočen s optužbama da potiče ruski upliv u demokratske izbore (ne samo američke), napokon formirao tzv. „war room“ u kojoj regimenta inženjera, znanstvenika i drugih stručnjaka svakodnevno radi na zaustavljanju širenja dezinformacija i ruske propagande.
Europska je unija također prionula poslu i formirala ekspertnu radnu skupinu za borbu protiv dezinformacija i lažnih vijesti online (fake news). Inkvizicijski tim od 39 stručnjaka, koji okuplja novinare, znanstvenike i nezaobilazne aktiviste nevladinog sektora, ima neobično zahtjevan posao – u moru informacija kojima nas svakodnevno zapljuskuju društvene mreže i on line mediji, eksperti bi trebali identificirati one lažne, dakle izmišljene, ali i problematične sadržaje koji mogu (ili već jesu) utjecati na izbore u zemljama članicama. Što se tiče zapadnih vlada, u tijeku su značajni napori za zaustavljanjem lažnih vijesti i ruske propagande koja se služi širokom lepezom sredstava i instrumenata (soft power), kao što su skupine za strateško promišljanje, specijalne zaklade (Ruski mir), televizijske i multimedijske kuće (RT i Sputnik), vjerske skupine, a sve s ciljem potkopavanja demokratskih vrijednosti Europe i pridobijanja potpore europske javnosti. Medijska pismenost, stoga, postaje jedna od najvažnijih kompetencija u 21. st.
Međutim, kampanja borbe protiv lažnih vijesti je, kako vidimo, praćena politikama usmjerenim na cenzuru alternativnih medija i demontažu propisa o neutralnosti mreže. Proučavajući izvještavanje korporativnih medija o suvremenim sukobima, ugledni američki autor, Peter Lang, u knjizi „Media, Propaganda and the Politics of Intervention“ (NY, 2017), zaključuje kako zapadni mediji, zapravo, predstavljaju glavne izvore i kreatore lažnih i pristranih vijesti. U proteklih nekoliko desetljeća zapadni mainstream mediji bili su pratitelji razornih vojnih intervencija i iznimno angažirani u oblikovanju selektivnog i navijačkog diskursa. Naime, „fake news“ odavno su prisutne na medijskom tržištu, vrlo su korišten alat zapadnih liberalnih demokracija u uspostavljanju globalnog poretka. Pojam je popularizirao predsjednik Trump, koji je ovom kovanicom osporavao vijesti suprotne njegovim interesima, ali je time samo pojačao percepciju da su informacije bilo lažne, bilo istinite, samo oružje u nečijim rukama. Sasvim je poznato da u izvještavanju o ratnim sukobima, zapadni mainstream mediji primjenjuju dvostruke standarde i da su odnosi s javnošću u funkciji realizacije zapadnih strateških interesa.
Još od „Pustinjske oluje“ (1990.), kao prvog rata „u živo“, čiji smo prijenos mogli pratiti zavaljeni u svoje naslonjače, mediji su, bez pretjerivanja, dio globalne zavjere. Najutjecajnija vijest o iračkoj invaziji na Kuvajt bila je „fake“. Mlada djevojka, Kuvajčanka, koja je navodno radila kao volonterka u bolnici, javno je svjedočila o užasima ubojstava beba u inkubatorima koji su počinili irački vojnici. Njezinu priču je potvrdio Amnesty International i ona je bila presudna za mobilizaciju međunarodne javnosti u potpori Sjedinjenim Državama u okupljanju vrlo široke koalicije i, poslije, u invaziji na Irak. U stvarnosti priča o bebama bila je „fake“. Djevojka koja je svjedočila nije bila bolnička volonterka, već kćer kuvajtskog veleposlanika u Washingtonu.
Ako se prisjetimo, invazija na Irak, 2003., pokrenuta je temeljem „fake newsa“, tj. lažnih informacija koje je plasirao predsjednik Bush, a prema kojim je Sadam Husein posjedovao oružje za masovno uništenje. Pobijeni su milijuni ljudi i nikome ništa! Romantičarski narativ o Arapskom proljeću, 2011. razbijen je u „paramparčad“ nakon što je postalo jasno da su CIA i druge američke obavještajne službe upravljale društvenim mrežama Twitterom i Facebookom tijekom demonstracija. Opće je poznato kako je CNN lider u lažnom i iskrivljenom ratnom izvještavanju, koji javljanje uživo iz sigurnog okruženja „začini“ pozadinskim audiovizualnim efektima tj. kazališnom scenom. Na medijske „lažnjake“ stradale djece, ubijenih ljudi, manipulaciju slikama u svrhu ratne propagande, valjda smo već oguglali.
Dvadeset godina poslije, tijekom priprema za intervenciju u Libiji, zapadni su mediji velikodušno otvorili medijski prostor za čelnike američkih, britanskih i vlada država članica EU-a, zapadnih stručnjaka, kao i glasnogovornike libijskih oporbenih skupina koji su zahtijevali vojnu intervenciju i uspostavu zone zabrane leta. Glavni argument ove kampanje bio je da će Gaddafijeve zrakoplovne snage neselektivno gađati vlastite građane, a dodatno, mediji su plasirali vijest o zločinima nad ženama koje su silovale libijske službene postrojbe. Središnja uloga zapadnih mainstream medija bila je uvjeriti zapadnu javnost da je Gaddafi čudovište koje mora biti srušeno. Amnesty International, Human Rights Watch, kao i Odbor UN-a odlučili su se za šutnju, i tek nakon što je Gadafi ubijen, a rat na terenu eskalirao, odlučili su se objaviti kako nisu pronašli nikakve dokaze o silovanju.
Prilikom „pokrivanja“ sirijskog rata zapadni su mediji usvojili isti model izvještavanja koji su već institucionalizirali. Medijske vijesti o Siriji jako su se oslanjale na izvore iz druge ruke, koje su pružili službeni zapadni i sirijski oporbeni izvori (zapravo, šačica iz tzv. Opservatorija za ljudska prava). Propaganda zapadnih medija u potpunosti je naglasila krivnju sirijske vlade i osobno Bashara al – Assada. Izvještavanje iz Sirije uvijek je imalo ekskluzivu licence al-Qaeda koja nije tolerirala uravnoteženo izvješćivanje. Kampanje su se sastojale od vjerodostojnih laži koje su imale maksimalni politički utjecaj.
U tom, ali i u svim slijedećim (uključujući ratove na prostoru bivše Jugoslavije), CNN, kao i druge velike globalne medijske korporacije, postali su nedjeljivi čimbenici ratovanja, zapravo, predvodnici ratnih kampanja. Izvješćivanje u realnom vremenu, na žalost, nije neposredna spoznaja istinitih zbivanja, radi se o primarnoj medijskoj manipulaciji, masovnoj obmani, koja kod gledatelja izostavlja vlastito analitičko razmišljanje. CNN-ove spektakularne snimke iračkog rata 1990., a zatim 2003. (live from Bagdad), kojima je Amerika poslala poruku svijetu, udarale su na naše emocije kombinacijom različitih pristupa. Manipulacija krvavim snimkama ljudskih tragedija, rat kao televizijski spektakl u režiji CNN-a, uspješno su konstruirali lažnu stvarnost. Propaganda, namjerna manipulacija informacijama, oduvijek je bila središnja komponenta ratovanja, a uvijek se sastoji od istinitih, ali pažljivo odabranih činjenica koje mediji mogu prikazati kao pozitivne ili ih sotonizirati. Istina u mainstreamu uvijek je selektivna!
Zapadni novinari u mainstream medijskim korporacijama izloženi su snažnim političkim pritiscima kako bi prevladali „osobna uvjerenja“ i „etičke ideale“, i svojim izvještavanjem ili analitikom zapravo podržali postojeći sustav odnosa moći. Američki znanstvenik W. Lance Bennet ističe kako su mediji zapravo „papagaji vlade“ (ova je kovanica široko citirana u znanstvenoj javnosti). Profesionalni novinari usklađuju svoje stavove i uređivačke politike prema rasponu mišljenja vlade. Kada je riječ o predsjedniku Trumpu sve što se ne slaže s vrijednosnim sustavom „duboke“ ili korporativne države medijski je sotonizirano, ali njegova militaristička politika uopće nije predmet interesa niti istrage medija, budući da je u suglasnosti s vizijom ne samo republikanaca, već i demokrata u Washingtonu.
Osim toga, postoji vrlo suptilna veza između obavještajnih službi i medija. Prema Royu Greensladeu, medijskom blogeru i uredniku u Guardianu „većina tabloidnih novina su igračke M15, a većina njih ovise o korporativnom sponzorstvu kroz oglašavanje. Mediji su, također, pod kontrolom bogatih vlasnika i dioničara zbog čega primarno djeluju u skladu s njihovim ekonomskim interesima na tržištu. Stoga, što je vidljivo i u hrvatskim mainstream medijima, njihovo pisanje treba podržavati ključne interese poslovne zajednice čiji članovi djeluju kao njihovi sponzori. O tome piše i Thomas Ferguson (Golden Rule: The Investment Theory of Party Competition and the Logic of Money Driven Political Systems) koji navodi kako mediji pod kontrolom velikih investitora koji teže maksimiziranju profita ne potiču širenje vijesti koje mogu dovesti do masovnog nezadovoljstva vladinim politikama. Slijedom toga, mnogi problemi zapadne populacije (uključujući i trenutačnu migrantsku krizu) neće biti objektivno prikazani. Benjamin I. Page definira takvo izvještavanje kao „elite-mass gaps“ (jaz između elite i masa). O nekim pitanjima taj je jaz tako velik da javni diskurs može biti vrlo daleko od vrijednosti i zabrinutosti građana.
Digitalna tehnologija potencijalno podržava različite tijekove informacija, načelno je prostor slobode, međutim, pokazalo se da je okružje starog medijskog sustava ostalo žilavo i neporaženo. U knjizi „Digital Disconnect: How Capitalism is Turning the Internet Against Democracy (NY, The New Press, 2013), Robert W. McChesney navodi kako su još sredinom devedesetih godina, kao rezultat političkog odlučivanja (dogovora) “svi aspekti javne usluge interneta zapravo privatizirani i preobraženi u slobodno tržište, naravno, uz nelagodu znanstvenika (pa i čuvenog Tima Bernersa Lea) koji su internet i moderne komunikacijske tehnologije stvorili javnim novcem. Nakon institucionalizirane privatizacije, alati i prostor za oglašavanje postali su glavna pokretačka snaga razvoja internet tehnologije. Stoga je temeljna funkcija digitalnog komunikacijskog sustava praćenje korisničkih podataka. Online oglašavanje je nezaustavljivo otvorilo prostor za globalno masovno nadgledanje građana od strane komercijalnih korporacija i obvještajnih službi. Monopolske su korporacije, usko vezane uz zapadne korporativne (strateške) interese, učinkovito kolonizirale mrežno okruženje, zbog čega je sasvim jasno da će nova regulacija smanjiti prostor slobode i povećati nadzor.
0 komentara