dr. sc. Jadranka Polović: JE LI MARX BIO U PRAVU (2)

Najavljena porezna reforma vlade, koja je fokus odlučila staviti na manje oporezivanje plaća zaposlenika, sastavni je dio najgorih ekonomskih mjera koje prema neoliberalnom scenariju (Washingtonski konsenzus) vode daljnjem snižavanju plaća, kao i radnih standarda zaposlenika. Porezna će reforma osloboditi dodatni iznos poslodavcu koji ovaj sigurno neće vratiti zaposlenicima kroz plaće, kao ni poboljšane uvjete rada (vidjeli smo da se snižava iznos za zaštitu na radu). Naime, riječ je o gotovo četiri desetljeća dugom procesu kontinuiranog smanjivanja poreznih stopa na bogatstvo, što  je rezultiralo golemim prinosima na akumulirani kapital. Ili jednostavno – u političkom okruženju koje je dizajnirano kao potpora poduzetnicima i vrlo bogatim, ne postoji način da se obogatite vlastitim radom. Sve više ljudi, uz stalne poslove, obavlja i niz honorarnih poslova (čime se radno vrijeme beskonačno produžuje), međutim ukupni prihodi ostvareni radom vrlo se slabo odražavaju na njihov životni standard. Kao i društvima viktorijanske Engleske ili Belle  epoque u Francuskoj, i danas je bolje usredotočiti se na pronalaženje bogatog supruga ili supruge, ukoliko već niste sretni da ste okrunjeni nasljedstvom. Od rada samo rijetki profitiraju!

Već od 1980.-tih primjetna je tendencija rasta nejednakosti prihoda i bogatstva, ne samo u Sjedinjenim Državama, proces je uvelike prisutan na prostoru Europe. Danas je ova spirala nejednakosti poprimila zastrašujuće razmjere, stope rasta svjetske nejednakosti povećavaju se dinamikom koja je dugoročno neodrživa. Svjetska izvješća o bogatstvu i prihodima multimilijardera, poput Forbesove liste, otvaraju i moralna pitanja hijerarhije bogatstva. Naime, iznad nekog praga sva bogatstva, bilo naslijeđena ili nastala poduzetništvom, nastavljaju rasti po vrlo visokim stopama, bilo da vlasnik radi ili ne. Zanimljiv je primjer Billa Gatesa, osnivača Microsofta, čije je bogatstvo između 1990. i 2010. naraslo s 4 na 50 milijardi dolara, ili Liliane Bettencourt, bogate nasljednice L’Oreala (u istom razdoblju) s 2 na 25 milijardi dolara. Francuski ekonomist, Thomas Piketty, autor bestselera Kapital u 21. stoljeću, smatra kako je prijeko potrebno prevladati “često karikaturalnu raspravu o zaslugama i bogatstvima” u kojoj argument poduzetništva ne može opravdati najekstremnije nejednakosti u bogatstvu, ne obazirući se pri tom na društvenu stvarnost.

U neobično zanimljivoj analizi, objavljenoj na Global Researchu, autor James Petras (How Billionaires Become Billionaires, Global Research, Oktober 5, 2017) raspravlja o korijenima iznimne socio-ekonomske nejednakosti u suvremenom američkom društvu, ali i o utjecaju koncentracije bogatstva u rukama poduzetničke elite na životni standard, time i plaće zaposlenika. Iako se analiza odnosi na Sjedinjene Države, sve rečeno vrlo je primjenjivo i na Hrvatsku. Nije nepoznanica kako američko društvo ima najveću stopu nejednakosti i siromaštva koje pogađa ne samo nezaposlene, već i sve veći broj obitelji u kojima oba roditelja rade. Istovremeno, s najvećim regresivnim porezima, i najvećim subvencijama za bankare i milijardere, od bilo koje razvijene kapitalističke zemlje, Amerika je i pravi raj za bogate.

Suprotno kontinuiranoj medijskoj propagandi koju manipulativno oblikuje poslovni, korporativni tisak istina je sasvim drukčija – između 67% i 72% najvećih korporacija u Sjedinjenim je Državama oslobođeno plaćanja poreza (na njih se primjenjuje nulta porezna stopa), dok one manje i ne toliko moćne, porez ipak plaćaju, ali po stopi od 14%. Istovremeno, njihovi zaposlenici porez plaćaju po stopi između 25% i 30%. Prema US Internal Revenue Serviceu (savezna porezna agencija) porezne utaje su ogromne – 458 milijardi dolara javnih prihoda izgubljeno je svake godine. Najveće američke korporacije zaštitile su više od 2,5 trilijuna američkih dolara u prekomorskim poreznim utočištima gdje ne plaćaju nikakve poreze, čak nisu ni obveznici jednokratnih poreznih stopa.

Američke korporacije zahvaćene krizom 2008. godine, primile su više od 14,4 trilijuna dolara javnog novca od američkih poreznih obveznika, pretežito radnika, zaposlenika i umirovljenika, a u svrhu spašavanja. Nakon ovog velikodušnog poklona, spretni su se bankari (uz zgražanje američke javnosti) počastili ogromnim bonusima i veći dio novca uložili u različite prevarantske “bailout” fondove i nastavili zarađivali milijarde. Zahvaljujući američkim zakonima, bankari su iselili 9,3 milijuna obitelji zbog nezakonitih, često nepostojećih dugova. Mali broj “ovih financijskih varalica” kako ih zove Petras, uključujući čelne ljude vodećih bankarskih kuća na Wall Streetu (Goldman Sachs, J.P. Morgan…) zbog ovog kriminalnog djelovanja i ogromne prijevare koja je milijune Amerikanaca odvela u neviđenu bijedu, platio je tek skromne novčane kazne, međutim, nitko od njih nije završio u zatvoru.

Silicijska dolina (Silicon Walley) i njezini inovativni milijarderi također su pronašli originalan način izbjegavanja plaćanja poreza. Dok bjesomučno povećavaju svoje bogatstvo na uštrb vrlo niskih plaća zaposlenika (menadžeri zarađuju na tisuće puta više od programera i proizvodnih radnika), ovi tehnološki genijalci razmišljaju darvinistički  pragmatično – svoj novac čuvaju u prekomorskim poreznim utočištima i istovremeno uživaju vrlo poticajne domaće porezne olakšice. Indikativan je slučaj Amazona – dok njegov plutokrat Jeff Bezos bezočno eksploatira zaposlenike, plaćajući ih svega 12,5 dolara po satu, njegova je dobit tijekom 2016. godine iznosila 80 milijardi dolara. Ili, npr. Walmart, najveći američki trgovački lanac, koji prema dostupnim podatcima zarađuje oko 16 milijardi dolara godišnje, svoje zaposlenike plaća između 10 i 13 dolara po satu, oslanjajući se pri tom na državnu socijalnu pomoć koja ovim nesretnicima osigurava bonove za hranu i skromne zdravstvene usluge (što si od vlastitih plaća ne mogu priuštiti). Riječ je, naravno, o zaposlenim siromasima kakvih je i u Hrvatskoj sve više.





Dakle, radi se o generaciji multimilijardera, neprepoznatljivih u tim razmjerima koji  nemoralno, zahvaljujući vladajućoj ideologiji i sasvim legalnom zakonodavstvu, oplođuju vlastito bogatstvo. Milijarderi svakako ne trebaju biti najpamentniji i najinovatniji ljudi: oni zapošljavaju top menadžere s prestižnim MBA diplomama. Posao ovih unajmljenika dobro je poznat – osmisliti načine smanjivanja plaća zaposlenika, povećati produktivnost i osigurati daljnje širenje strukturalne nejednakosti, navodi autor. Poduzetnici svoje direktore kupuju na slobodnom tržištu i odbacuju po volji. Kupljene ili unajmljene političke elite u vlastitim su državama zadužene za provedbu politike štednje koja cilja na smanjenje plaća ili otpuštanje zaposlenika (optimalan broj je jedan ili nijedan), smanjivanja obveza u pogledu javnozdravstvene skrbi, i zagovaraju privatizaciju poduzeća i njihovo izmještanje u nisko porezne zemlje s beskrajno jeftinom radnom snagom.

Milijarderi i njihovi politički, pravni i korporativni suradnici dominiraju političkim strankama, kao esencijalnim institucijama liberalne demokracije (primjetno i u Hrvatskoj). Oni određuju ključna imenovanja, čime određuju daljnji tijek političke akcije – teret gospodarske krize prenosi se na zaposlenike koji se u skladu s agendom politike štednje masovno otpuštaju, a zatim ponovno angažiraju kao nisko plaćeni honorarni (part time) radnici. Nova paradigma manipulativno je iznjedrila i novi društveni konsenzus – spašavanje privatnih banaka i velikih privatnih korporacija državnim novcem. Istovremeno, zaposlenici ili stvarni porezni obveznici postaju sve manje organizirani, sve manje utjecajni, rade duže za bitno manje plaće, izloženi su nesigurnosti radnih mjesta ali i ozljedama. Tjelesno i mentalno propadaju, ponekad zapadaju u invalidnost, ispadaju iz sustava, umiru prije, ali njihova neizreciva bijeda i siromaštvo zapravo je savršena podloga ekspandirajućim profitima kaste milijardera.

Milijarderi i njihovi politički plaćenici (političari) uporno mantraju kako bi daljnje regresivno, dakle smanjeno oporezivanje povoljno djelovalo na povećanje ulaganja i radna mjesta. Međutim, podatci govore sasvim drukčije. Većina tako ostvarenih dobitaka usmjerena je na otkup dionica ili povećanje dividendi za investitore, gotovo nikad se taj novac ne ulaže u proizvodnu ekonomiju. Što se tiče zemalja u razvoju poput Hrvatske, niži porezi znače isključivo veću dobit za korporacije, zapravo pojačavaju odljev prihoda iz zemlje. U realnom smislu porezi su glavni čimbenik koncentracije bogatstva i moći.





Ova bezočna nejednakost nije posljedica tehnološkog napretka niti razlika u obrazovanju, kako tvrde konzervativni ekonomisti i novinari. Nejednakost je rezultat niskih plaća, temeljena na prisvajanju najvećeg dijela dobiti financijskim malverzacijama i prijevarama, ali i obilnim potporama javnim novcem koje se usmjeravaju prema poduzetnicima i korporacijama kao “motoru gospodarskog rasta”.  Vladajuća gospodarska i financijska elita dobro je svladala „tehnologiju“ iskorištavanja države kroz pljačku državnih proračuna i neplaćeni rad najvećeg dijela zaposlenika. Istovremeno kapitalističko iskorištavanje nisko plaćenih zaposlenika, ostavlja prostor za njihove medijske savršeno pokrivene „filantropske aktivnosti”, omiljene predstave koje kreiraju javnu sliku ove beskrupulozne manjine. Nije zanemariv još jedan poticaj – oslobađanje od plaćanja poreza kroz donacije.

Normalni građani kao zaposlenici plaćaju nesrazmjerne poreze za obrazovanje, zdravstvo, društvene i javne usluge, i naposlijetku za subvencije bilijunerima. Tako, u Sjedinjenim Državama vojno-industrijski kompleks prima više od 700 milijardi dolara iz američkog saveznog proračuna, dok više od 100 milijuna američkih radnika nema odgovarajuću zdravstvenu skrb, odgovarajuće stanovanje i školsku infrastrukturu. Multimilijunaši, naravno, uživaju duži i zdraviji život, njih se ne tiču rasprave o javnozdravstvenim politikama ili javnim bolnicama. Privatne ekskluzivne klinike, vrhunska medicinska skrb, najnapredniji oblici liječenja i lijekovi osiguravaju multimilijarderima duži i zdraviji život.

Nejednakosti su kumulativne, međugeneracijske i višesektorske. Njihove obitelji, njihova djeca i unuci naslijeđuju i ulažu milijarde, imaju povlašteni pristup najuglednijim obrazovnim ustanovama, obično se povezuju i stupaju u brak s pripadnicima svoje klase, nakon čega formiraju još veće financijske imperije. Njihovo bogatstvo kupuje masovnu medijsku pokrivenost i usluge najutjecajnijih odvjetnika i računovođa koji im prikrivaju (u skladu sa zakonom) prijevare i utaje poreza. Milijarderi zapošljavaju vrhunske mendžere s ciljem osmišljavanja načina smanjivanja plaća, povećanja produktivnosti i osiguranja širenja nejednakosti (ovi se nalaze na slobodnom tržištu, mogu poletjeti ali i odbaciti po volji). Milijarderi su izravno povezani u vrlo utjecajne zajednice poslodavaca, te s političkom elitom koja kao njihovi pijuni lagano klizi kroz rotirajuća imenovanja unutar MMF-a, Svjetske banke, banaka Walla Streeta, prestižnih odvjetničkih društava. Stoga pitanje plaća treba staviti u kontekst sve veće koncentracije dohotka i bogatstva u rukama bogatih poduzetnika.

Ipak, i za ovo veselo društvo stvari mogu poći po zlu. Dok se najveći intelektualci današnjice premišljaju što bi trebala biti alternativa podivljalom neoliberalizmu, kao “posljednjem stadiju kapitalizma” (Marx), ovi odnarođeni superbogataši daleko su odmakli u svojim pripremama za Event (događaj, Sudnji dan) ili apokalipsu nad apokalipsom. Vrlo zanimljivu priču američkog pisca i teoretičara medija, Douglasa Rushkoffa, objavio je nedavno Guardian (“How tech’s richest plan to save themselves after apocalypse”, Guardian, Juliju 24). Rushkoff navodi kako je prošle godine pozvan da grupi bankara i financijaša u iznimno luksuznom privatnom resortu održi predavanje o budućnosti tehnologija. Kako je za to predavanje dobio ogroman honorar (polovicu svoje godišnje plaće kao sveučilišni profesor), Rushooff se odlučio dobro pripremiti, shvaćajući kako njegovu publiku budućnost tehnološkog razvoja poglavito zanima u kontekstu budućnosti investicija. Medutim, na predavanju je izostala publika, mikrofoni i stage. Našao se okružen s petoricom milijardera koji nisu pokazali nikakav interes oko budućnosti tehnologija niti informacija koje je pripremio. Stvarne teme koje su ih interesirale vezane su uz apokalipsu ili veliki Event (socijalni nemiri, nuklearne eksplozije, masovne migracije, globalne pandemije – nekontrolirani virusi, klimatske promjene, iscrpljivanje resursa). Naime, izvršni direktor jedne od brokerskih kuća rekao je da je upravo dovršio izgradnju svog vlastitog sustava podzemnih bunkera. Tjelesna garda je osigurana, međutim pitanja koja su mu postavili odnosila su se na mogućnosti isključivo vlastitog preživljavanja – kako plaćati angažirane zaštitare u trenutku kada novac i sredstva plaćanja kakva danas poznajemo naprosto postanu bezvrijedna. Kako osigurati da čuvari ostanu odani i kako ih zaustaviti da se sami ne organiziraju. Milijarderi trenutno razmatraju specijalne kombinacije koje osiguravaju neograničeno trajanje zaliha hrane i vode koje samo oni znaju. Hoće li stražari biti motivirani time, ili je bolje angažirati robote, bila su neka od pitanja postavljena Rushoofu, koji na kraju svog izvršnog eseja zaključuje kako tehnološki razvoj u povampirenom kapitalizmu nema nikakve veze s društvenim razvojem, blagostanjem zajednice, niti stvaranjem boljeg svijeta. Budućnost tehnologije služi isključivo da najbogatijima osigura bijeg i osobno preživljavanje. Riječ je tek o izoliranju nove kaste milijardera od vrlo realne i prisutne opasnosti Eventa ili Apokalipse. Mogući socijalni nemiri dio su očekivanog scenarija o kojem razmišljaju i za kojeg se pripremaju, dok ga teoretičari društvenih znanosti drže malo vjerojatnim.

 

 

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like