Pitanje povećanja općenito niskih plaća jedno je od najvažnijih političkih pitanja trenutno u Hrvatskoj. Unatoč rastu BDP-a, ogromnim profitima ostvarenim od turizma, većina zaposlenika i dalje jedva spaja kraj s krajem – Hrvatska je na europskom dnu po visini plaća, nesigurnosti radnog mjesta i kršenju prava zaposlenika što se odražava na trend masovnog iseljavanja. Dominirajući „znanstveni“ model svih dosadašnjih gospodarskih i socijalnih politika, bez obzira na vlade lijevog ili desnog predznaka, temelji se na niskim plaćama, vrlo „inovativnim“ uštedama na zaposlenicima, njihovoj masovnoj eksploataciji, ali i na vladinim poreznim „poklon paketima“ poslodavcima koji im omogućuju da stečeni profit pretvore isključivo u vlastitu dobit ili prihod. Teret svih poreznih reformi koje „olakšavaju poslovanje poslodavaca“, te su temelj za povećanu zaradu istih, idu isključivo na trošak državnog proračuna, odnosno većine zaposlenika kao poreznih obveznika. Poslodavci povećanu dobit nisu obvezni uložiti u poslovne investicije niti u unaprijeđenje životnog standarda vlastitih zaposlenika, a kamoli u povećanje njihovih plaća. S druge strane, većini građana javne usluge – zdravstvena skrb, obrazovanje, javni prijevoz, vrtići, socijalne potpore postaju sve manje dostupne. Godinama slušamo o „glomaznoj državi“, „uhljebima“ ili visokim porezima, tj. „nemogućoj poslovnoj klimi“ za poslodavce. Međutim, nepobitna je činjenica kako u usporedbi s drugim državama EU, Hrvatska ima vrlo skroman državni aparat (njegov potencijal nije predmet trenutne analize), a porezno opterećenje dohotka na razini je drugih članica. Najveći dio prihoda hrvatska država ubire kroz PDV, porez na potrošnju, s 25% Hrvatska je prva u Europi, dok su porezi na kapitalnu dobit među najnižima, ako ne i najniži u Europi. Zapravo, Hrvatska je pravi raj za ultra bogate, malo manje bogate, strane korporacije, ali i domaće uspješne poduzetnike!
Međutim, pitanje distribucije bogatstva ili pravedna raspodjela ukupnog nacionalnog dohotka – BDP-a, ako takvo nešto (s obzirom na prostornu neuhvatljivost kapitala), uopće postoji, jedno je od najprisutnijih i najkontroverznijih pitanja suvremene društvene rasprave, predmet istraživanja brojnih znanstvenih disciplina. Naime, dovodi li dinamika akumulacije privatnog kapitala neizbježno do sve veće koncentracije bogatstva i moći u rukama vrlo malog broja ljudi ili gospodarski rast, konkurentnost i tehnološki napredak reduciraju društvene nejednakosti i povećavaju sklad među klasama, pitanja su o kojima se sve više raspravlja, naravno, ne i u Hrvatskoj. Kako navodi Thomas Piketty, jedan od najslavnijih francuskih ekonomista, autor bestselera „Kapital u 21. stoljeću“, pitanja su previše važna da bi se prepustila isključivo ekonomistima (što je u Hrvatskoj pravilo), budući da ona u sebi sadrže „izrazito subjektivnu i psihološku dimenziju, neizbježno političku i konfliktnu, koju nikakva navodno znanstvena analiza ne može smiriti“. Povijest raspodjele bogatstva oduvijek je duboko politička povijest, stoga se ne može svesti isključivo na ekonomske mehanizme. Piketty svoju knjigu temelji na implicitnoj moralnoj tvrdnji, prema kojoj koncentracija bogatstva u rukama nekolicine krši inherentni osjećaj pravednosti, zbog čega predlaže utopijsko rješenje – uvođenje globalnog poreza na bogatstvo. Europske bi vlade, smatra, trebale biti usmjerene na „stvaranje kontinentalne političke vlasti sposobne za preuzmanje nadzora na patrimonijalnim kapitalizmom i privatnim interesima, i visoko uzdizanje europskog socijalnog modela u 21. stoljeću.“ Piketty smatra kako je suvremena ekonomija i kao teorija i kao praksa u potpunosti zarobljena u „infantilnoj strasti za matematikom“ (dodala bih i statistikom) i teorijskim, očito neutemeljenim, ideološkim spekulacijama. Ovo je definitivno točno ako se pogleda Hrvatska! Naime, suvremena hrvatska ekonomska znanost, politike vlade, kao i najmanje poduzetničke inicijative (da ne govorim o krupnom kapitalu) u popunosti su pod utjecajem neoklasične ekonomske teorije (neoliberalna ekonomska doktrina), kao i ideoloških uvjerenja Miltona Friedmana, danas ozloglašenog, ali vrlo utjecajnog ekonomiste druge polovice 20. stoljeća (ideološkog gurua Margaret Tacher i Ronalda Reagana). Na hrvatskim se sveučilištima vrlo rijetko proučava politička ekonomija, a povijesna istraživanja ove znanstvene discipline, kao i približavanje drugim društvenim znanostima u potpunosti su „out“.
Apokaliptična vizija budućnosti čovječanstva proizašla iz društvenih nejednakosti koje se kontinuirano povećavaju u suvremenom tehnološki determiniranom svijetu, navela je Pikettyija da u svojoj knjizi „Kapital u 21. st“ razmotri povijesni razvoj raspodjele bogatstva. Svoju je analizu, pored ostalih, poglavito usmjerio na dvojicu najutjecajnijih ekonomista 19. st. – Davida Ricarda i Karla Marxa, koji su sasvim jasno ukazali na problem nejednake raspodjele. Naime, obojica su svoje teze utemeljili na tvrdnji da će mala društvena skupina – zemljoposjednici (Ricardo) ili industrijalci (Marx) neprestano prisvajati sve veći udio u proizvodnji i prihodima. U svom izvrsnom djelu, klasiku političke ekonomije „Načela političke ekonomije i oporezivanja“, Ricardo cijenu zemlje analizira kroz „načelo oskudnosti“. Naime, kako cijene u kapitalizmu nemaju ograničenja kao ni morala, neke cijene mogu doseći ekstremne vrijednosti tijekom desetljeća i duboko destabilizirati društva. Piketty navodi kako je za razumijevanje globalne distribucije bogatstva u 21. stoljeću, odnos ponude i potražnje, odnosno „načelo oskudice“ i te kako važno. Ako bismo u Ricardovom modelu cijenu poljoprivrednog zemljištva zamijenili cijenom urbanih nekretnina ili cijenom nafte, te znanstveno potvrđene trendove između 1970. – 2010. projicirali na razdoblje od 2010. do 2100. lako bi došli do zaključka koji bi mogao obeshrabriti mnoge. Naime, razmjeri nevjerovatnih gospodarskih, društvenih, time i političkih neravnoteža, kako među državama tako i unutar njih, nisu daleko od vizije Ricardove apokalipse. Kako navodi Pikety, „prerano je najaviti čitatelju, inače žitelju europskih metropola, da će 2050. stanarinu plaćati katarskom emiru, te postavlja sasvim logično pitanje – hoće li svijet tada biti u vlasništvu trgovaca, vrhovnih menadžera i ultrabogataša, možda arapskih zemalja bogatih naftom ili Kineske banke, ili opet „poreznih rajeva“ u koje će se na neki način skloniti svi zajedno?
Kada je Karl Marx 1867.g.objavio prvi svezak Kapitala, najupadljivija činjenica tog razdoblja bila je zastrašujuća bijeda industrijskog proleterijata. Kao što navodi Piketty, unatoč gospodarskom rastu (ili baš zbog njega), i zbog golemog ruralnog egzodusa, radnici su se gomilali u siromašnim gradskim četvrtima. Razvila se nova gradska sirotinja koja je vjerno opisana u djelima Emila Zole (Germinal), Charlesa Dickensa (Oliver Twist), Victora Hugoa (Jadnici) – dugo radno vrijeme, iznimno male nadnice, dječji rad u manufakturama i rudnicima, samo su dio sramotne stvarnosti rastućih industrijskih društava tog vremena. Radničke nadnice, plaće u Francuskoj i Velikoj Britaniji stagnirale su bez obzira što se gospodarski rast silno ubrzavao. Iako se tijekom prve polovice 19.st. kapital (industrijski profiti, zemljišne rente, najam gradskih stambenih i poslovnih prostora) ubrzano uvećavao i koncentrirao u obje zemlje, to se nije odrazilo na strukturalno smanjenje spirale nejednakosti. Pitanje koje postavlja Piketty vrlo je važno (osobito primjenjivo na današnju situaciju) – čemu je služio razvoj industrije, čemu nezaustavljivi tehnološki razvoj, ako je nakon pola stoljeća industrijskog rasta, položaj masa još uvijek bio jednako bijedan? Potpuni promašaj političkog i ekonomskog sustava bio je više nego očit, stoga Piketty zaključuje kako je velika zasluga ekonomista 19. st. što su pitanje raspodjele postavili u središte znanstvene analize. Suvremeni su ekonomisti, navodi, zanemarili pitanje društvene nejednakosti, zbog čega je nužno ponovno postaviti pitanja otvorena u 19.st. Bogatstvo uvijek generira prihode koji sadrže dvije komponente – prihod od rada (plaće, nagrade, bonuse, honorare…), i prihode od kapitala (najamnine, dividende, kamate, tantijeme…). U 21. stoljeću prihodi od rada postali su za većinu nedostatni (zaposleni siromašni), a glavna sila destabilizacije povezana je s činjenicom da privatna stopa povrata od kapitala može biti trajno mnogo viša od stope rasta dohotka i proizvodnje. Piketty zaključuje kako nejednakost znači da se akumulirana bogatstva iz prošlosti rekapitaliziraju brže nego što rastu proizvodnja i plaće, zbog čega poduzetnici teže da postanu rentijeri, i da sve više i više gospodare onima koji u biti ne posjeduju ništa osim vlastitog rada. Kad se jednom stvori, kapital se sam reproducira, zbog čega u 21. stoljeću nejednakost ponovno postaje normom.
Nesumnjivo, nacionalno bogatstvo (BDP) u većini država vrlo je loše distribuirano, s nesrazmjernim privatnim bogatstvom koje se oslanja na javno siromaštvo. Je li to realna prijetnja globalnom kapitalizmu i liberalnoj demokraciji? Nije samo Piketty potvrdio relevantnost Marxove analize, sve se češće u javnom diskursu pojavljuju stavovi koji sugeriraju kako je Marx bio u pravu kada je predvidio da će kapitalizam uništiti samoga sebe. Dok suvremeni „mainstream“ teoretičari naraslu patologiju i izvitoperenost sustava vide tek kao zbunjujuće odstupanje od neupitnih obećanja kapitalizma, marksistička se analiza i danas čini više nego relevantna. Međutim, uistinu je neočekivano da je i ugledni Foreign Affairs stao u obranu Karla Marxa. Naime, Robin Varghese, visoko rangirani dužnosnik u Sorosevom Otvorenom društvu (Open Society Fundations) u članku „What Did You Expect From Capitalism“ (FA, 7/8 2018), navodi, kako je Marx predvidio da će unutarnja logika kapitalizma s vremenom dovesti do porasta nejednakosti, kronične nezaposlenosti, stagnirajućih plaća, stvaranja moćnih korporacija, i uskogrudne elite čija će ukorijenjenost u političkom sustavu postati kočnica društvenom napretku. Marx je vjerovao da će se socijalističke / komunističke revolucije dogoditi u najnaprednijim kapitalističkim gospodarstvima, ali promjene su se dogodile upravo u tada slabo razvijenim zemljama. Bogate zemlje Zapadne Europe i SAD, želeći zaustaviti širenje komunizma, tada su inteligentno izvukle „pouke“ i naučile upravljati nejednakošću. Socijaldemokracija i kejnzijanska ekonomija bili su zapadni odgovori koji su kroz vrlo uspješan model socijalne države (welfare state) zapravo diskreditirali Marxove ideje u očima mnogih. Ipak, Marxova analiza ostaje jedna od najpreciznijih kritika i najrelevantnijih teorija, navodi Varghese, i dodaje, da danas postoji nasušna potreba za definiranjem egalitarnih ciljeva, a što je moguće postići rekonfiguracijom politike kako bi se izbjegli veliki društveni sukobi i krize. Autor se zalaže za „svježe razmišljanje“ (fresh thinking) ili novi politički pristup koji bi prevladao hladnoratovski diskurs „socijalizam protiv kapitalizma“. Situacija je neobično alarmantna – danas je Amerika zemlja rastuće, zapravo najveće nejednakosti, zbog čega je rasprava o društveno – ekonomskim korijenima nejednakosti i odnosu između koncentracije bogatstva i sve manjih plaća, vrlo važna. Već od 1967. godine prihodi kućanstva u Sjedinjenim Državama stagniraju za 60% stanovništva, dok je dohodak najbogatijih Amerikanaca postajao nemjerljivo veći. Amerika je zemlja zaposlenih siromaha, a ovaj „inovativni“ model ekonomije odavno se proširio i na Europu.
Međutim, razlike između europskih i američkih iskustava su vrlo jasne. Naime, tijekom 20. st. europska su društva uveliko transformirana – nejednakost koja je bila naizraženija pred Prvi svjetski rat, smanjila se na dotad nepoznatu razinu. Kako navodi Piketty, više od pola stanovništva bilo je u prilici steći neki minimum bogatstva, sudjelovati u raspodjeli nacionalnog BDP-a. To dijelom objašnjava veliki uzlet optimizma koji je tijekom druge polovice 20. st. pokrenuo Europu. Međutim, put prema kontinuiranom socijalnom napretku, na žalost, nepovratno je zaustavljen.
0 komentara