dr. sc. Jadranka Polović: KAKO JE „BELLA ITALIA“ PLATILA CIJENU GLOBALIZACIJE

Epidemija koronavirusa koja je potkraj siječnja i tijekom veljače poharala kinesku pokrajinu Hubei i 11- milijunski Wuhan,  za europske je vlade, ali i građane bila sasvim iracionalna, gotovo Spielbergova filmska priča, stoga se nitko u Europi, (kao ni u Sjedinjenim Državama), nije bavio mjerama koje je već tada bilo neophodno poduzeti kako bi se spriječilo njeno širenje. Zanimljiv je slučaj Italije i Hrvatske koje su u jeku krize, bez ikakvih provjera primile grupu turista koji su stigli, ni manje ni više, već iz srca epidemije – Wuhana. Što se tiče Hrvatske, Wuhanovci su neometano pohodili Plitvice, Zadar i Dubrovnik, zatim malo obišli BiH, te nastavili svoju turu po Europi. Danas je svima jasno (mnogima već tada) da COVID-19 nije tek verzija gripe, već je riječ o ozbiljnoj i teškoj bolesti koja čak i u slučajevima blažih simtoma ugrožava, odnosno ostavlja posljedice na vitalnim organima oboljelih, prvenstveno plućima. Stoga je bilo za očekivati da grupu turista iz Wuhana smjesta vratimo odakle su došli i da žurno pripremimo antiepidemijske mjere, da osiguramo zaštitnu opremu i dezinfekcijska sredstva (do kojih je u Hrvatskoj, ali i širom EU nemoguće doći), da informiramo ljude s kakvom se prijetnjom suočavaju i da već tada uvedemo određene mjere ograničenja slobode kretanja.

Ipak, sloboda kretanja ljudi, roba i kapitala jedna je od „najvećih vrijednosti EU“, daleko ispred značaja nacionalne sigurnosti i zdravlja ljudi, stoga su europske vlade, osobito Europska komisija zaštitile profit, te se odlučile za nedjelovanje do trenutka izbijanja epidemije.

Nakon što su u zemlji, u drugoj polovici siječnja, potvrđena dva slučaja oboljenja od koronavirusa, Italija je bila prva zemlja u Europi koja je smjesta obustavila zračni promet s Kinom. Mnogi su tada za širenje bolesti okrivili veliku talijansku zajednicu Kineza, pa je smrtonosna epidemija novog koronavirusa u Kini, pokrenula atmosferu mržnje, diskriminacija i uvreda, snažni val „sinofobije” u zemlji.  Naime, u Italiji živi oko 300 000 Kineza, stoga je sumnja da je jedan od njih mogao donijeti virus u Italiju zvučala sasvim uvjerljivo. Ipak, do sada, uključujući i toskanski grad Prato, gdje živi oko 45 000 Kineza nema zaraženih koronavirusom, a čak ni na rimskom brdu Esquilin, koji je tijekom godina postao pravi kineski grad sa stotinama kineskih trgovina, još nije zabilježen slučaj zaraze.

Ipak, mnogi smatraju da je Italija, time i Europa, u ovom trenutku snažno pogođena koronavirusom, svojevrsna kolateralna žrtva globalizacije. Naime, u Sjevernoj Italiji postoje brojne međunarodne kompanije koje aktivno trguju s Kinom, osobito su s ovom zemljom raširene veze talijanske luksuzne modne industrije, zvučnih modnih brendova, čiju pohlepu za profitom mnogi smatraju odgovornom za širenje virusa. “Made in Italy” znak je prestiža za svjetske luksuzne brendove, najpoznatije svjetske modne korporacije koje u zemlji proizvode odjeću, torbe i druge modne dodatke tzv. accessories, te obuću. Uslijed neviđenog širenja epidemije, premijer Giuseppe Conte je početkom ožujka proglasio karantenu za Milano, Veneto i druga područja sjeverne Italije (nekoliko dana poslije proširena na cijelu zemlju) kako bi zaustavio širenje smrtonosnog koronavirusa. Sjever Italije inače je sjedište luksuzne modne industrije (čak 60 posto italijanske proizvodnje tekstila i odjeće), koja se tom odlukom našla u karanteni, čime su talijanske modne kompanije koje su u 2020. godini očekivale ukupan promet od 42 milijarde dolara, utonule su u neizvjesnost. Tvrtke su u velikoj mjeri spremne nastaviti s poslovanjem, premda se od njih traži da dopuste zaposlenicima koji to žele da odu na godišnji odmor ili pronađu alternativne radne mogućnosti.

U tvornicama koje proizvode za modni sektor čini se da se posao uglavnom nastavlja, uz pojačane mjere opreza. Tvornica Candiani, koja opskrbljuje klijente višeg ranga poput Hugo Bossa i Stelle McCartney, na svoju je web stranicu postavila obavijest da se proizvodnja i isporuke odvijaju uobičajeno, ali uz ograničene posjete dobavljača, te  ograničena putovanja osoblja u inozemstvo. Benetton je primjerice zatvorio svoje pogone u regiji Veneto. Talijanski luksuzni modni brendovi suočavaju se i s drugim izazovima, te neočekivanim rizicima. Naime, širenje koronavirusa smanjilo je luksuznu potrošnju, jer bogati kupci ostaju kod kuće i otkazuju planove putovanja na shopping destinacije. Brzinsko istraživanje preplašenih menađera uglednih modnih kompanija pokazalo je da bi planirani profit lako mogao izostati. Prema izjavi jedne od kooperantskih tvrtki koja proizvodi torbice za Gucci, broj proizvoda je u veljači pao na 450 (od uobičajenih 1000), dok za sada nema narudžbi za ožujak, travanj ili svibanj. Pad narudžbi bilježe i Louis Vuitton, Prada i Ferragamo, a zabrinutost raste s povećanjem rizika od daljnjih poremećaja u Italiji.



Talijanski luksuzni brandovi izravno podržavaju borbu protiv virusa, pa je tako slavni talijanski modni kreator, Giorgio Armani, donirao čak 1,25 milijuna eura bolnicama u Milanu i Rimu, kao i Institutu za civilnu zaštitu, dok je Bulgari osigurao mikroskope nove generacije za bolnicu Lazzaro Spallanzani u Rimu.

Zaista etično i plemenito. Ipak, već godinama svjetske modne korporacije, brendirane s „made in Italy“, posluju na rubu zakona, osobito etičnosti. Njihovi glavni kooperanti su kineske „tvornice znoja“ u kojima u užasnim, nehigijenskim uvjetima ilegalno rade rade kineski migranti, ali i oni pristigli s područja Azije i sjeverne Afrike. Procvat industrije luksuznih brendova i njihov nezapamćeno visoki profit temelje se na robovskom radu ilegalaca koji nigdje nisu službeno registrirani.

Grad Prato, središte talijanske tekstilne industrije, jedno je od područja s najvećom koncentracijom kineskog stanovništva u Europi. Povijesno gledajući, ovaj je srednjovjekovni grad, smješten sjeverozapadno od Firence, desetljećima centar talijanske modne industrije, brendirane „made in Italy“. Prvi značajni val kineskih imigranata stigao je u industrijsku zonu oko Prata, već ranih 1990-ih, a gotovo svi su došli iz Wenzhoua, lučkog grada južno od Šangaja. Tijekom godina, globalni i lokalni uvjeti pogodovali su razvoju kineske proizvodne tekstilne niše. Naime, krajem 20. stoljeća postalo je očito da Italija više nije neupitna modna prijestolnica, globalno se tržište izmijenilo pojavom novih država koje su Italiji konkurirale jeftinom radnom snagom iz Afrike, zemalja Azije i naravno, Kine. Kinezi su počeli učestalo pristizati u Kinu, Italija se smatrala obećanom zemljom za neobrazovane kineske migrante, koji su snivali poduzetničke prilike na sjeveru Italije, centru svjetske modne industrije  koji je svoju stratešku granu – proizvodnju odjeće nonšalantno još osamdesetih „outsoursao“ kooperantima u siromašnoj južnoj Italiji. Novopridošli kineski migranti bili su više nego dobrodošli, srdačno primljeni od strane lokalnih proizvođača tekstila, ali i uglednih talijanskih brendova visoke mode, budući da su im svojom cijenom rada bitno snizili troškove, odnosno enormno povećali profit. Primjerice, u 2004. godini direktni trošak obrade u kineskim radionicama ili sklepanim „tvornicama znoja“ bio je mizernih 5% konačne tržišne cijene luksuznih odjevnih predmeta, odnosno tek polovica prosječnog troška obrade koji su naplaćivali Talijani. Pored toga, kineske su radionice uglednim modnim brendovima jamčile „organizacijsku fleksibilnost“ – bržu obradu i kraće vrijeme isporuke (pristigli su radnici, uz bijednu nadnicu, često i neisplatu, radili i po petnaest sati dnevno). U uvjetima globalizacije, konkurentna prednost talijanske modne industrije – made in Italy – temeljila se desetljećima na imageu Milana (uopće sjevera Italije) kao centra svjetske mode, mobiliziranju transnacionalnih mreža koje su olakšavale kontinuirani dolazak jeftine radne snage iz Kine, te uvozu isto tako jeftinih sirovina. Naravno, basnoslovno bogati i ugledni brendovi talijanske visoke mode (kao i ostali), koji se zaklinju u etično poslovanje, ne libe se koristiti prednosti „fleksibilnog“ rada kineskih migranata zaposlenih u kooperantskim kineskim tvrtkama ili „tvornicama znoja“ u kojima vrijede robovlasnički uvjeti i najsurovija eksploatacija zaposlenih, dok je izbjegavanje plaćanja poreza, tek način poslovanja na koji je talijanska država dugo zatvarala oči.

Već od 2006. godine, kineski su migranti počeli kupovati male talijanske tekstilne tvrtke, uglavnom zbog nedostatka interesa mlađih generacija da slijede način poslovanja svojih roditelja (lakše je biti rentijer, nego proizvođač i obrtnik).  Procjenjuje se da je oko 80% proizvodnje odjevnih predmeta u Pratu sada u vlasništvu Kineza koji su ovo povijesno središte talijanske tekstilne industrije pretvorili u središte proizvodnje nekvalitetnih, često krivotvorina (zbog korištenih sirovina i otrovnih), odjevnih predmeta, koje su umjesto „made in China“ brendirale s „made in Italy“.  U kineskim tvrtkama u Pratu, u užasnim uvjetima i uz kršenje svih mogućih ljudskih i radnih prava, rade većinom migranti koji potječu iz Albanije, Maroka i Pakistana.

Prato je danas grad s najvećom koncentracijom Kineza u Europi (nakon Pariza), a novi doseljenici su sve do nedavno svakodnevno pristizali u Toskanu, često s turističkim vizama (Prato ima najveći udio imigranata u Italiji, uključujući brojne migrante pristigle sa sjevera Afrike). Zračna linija između Wenzhoua i Rima bila je svakodnevna, sve do odluke talijanske vlade da blokira zračne veze s Kinom. Situacija je izmakla kontroli talijanskih poreznih vlasti, opće je poznato da kineski poduzetnici iz Prata dnevno šalju u Kinu gotovo dva milijuna eura, a većina tog novca potječe od trgovine tekstilom. Ogromni profit, naravno, nije prikazan u poreznim dokumentima, stoga Italija zbog silne utaje poreza nimalo ne profitira, unatoč živim i razgranatim poslovnim aktivnostima svojih kineskih sugrađana.

Iako se može tvrditi da su Kinezi oživjeli Pratovu proizvodnu industriju, posljednjih godina Talijani sve češće optužuju kineske imigrante da su u grad donijeli organizirani kriminal, ustoličili utaju poreza, te da koriste taljanske škole i bolnice izbjegavajući pri tom platiti bilo kakav doprinos. Kineske su tvrtke postupno proširile svoju nišu, izrađujući odjeću za brendove srednjeg sloja, poput Guessa i American Eagle Outfitters, a postupno su, u proteklom desetljeću postali glavni proizvođači Guccija, Prade i drugih luksuznih modnih kuća, koje često koriste jeftinu ili robovsku radnu snagu za izradu odjeće, obuće, te preskuph modnih dodataka koji nose željenu oznaku “Made in Italy”. Mnogi od njih potom se prodaju širom svijeta, pa i u Šangaju i Pekingu. Kineski imigranti često rade po 18 sati na dan, bez slobodnog dana tijekom tjedna, u stvarno ropskim uvjetima. Ipak, to ništa ne priječi poznate i brendirane modne kuće da sklope ugovore s kineskim poduzetnicima koji djeluju unutar vrlo složenog kriminalnog sustava.

Novčana ekonomija koja se odvija ispod stola kineskih tvornica Prato (crno tržište) olakšala je utaju poreza. Prošle je godine, talijansko ministarstvo financija provelo istragu te utvrdilo da su upitni transferi veći od pet milijardi dolara. Kineska tvrtka s podružnicom u Milanu koja je imala neprijavljeni prihod ostvaren krivotvorenjem talijanske modne robe, odlučila je platiti nagodbu veću od dvadeset milijuna dolara. Kinezi se već duže u Italiji osjećaju Židovi tridesetih, osobito nakon izbijanja epidemije koronavirusom. Naime, u Pratu živi izolirano klasa iznimno bogatih Kineza koji voze najskuplje automobile, troše novac u reprezentativnim restoranima, te se odijevaju po posljednjoj modi – sve ono što većina prosječnih Talijana više ne može. . To je vrlo opasna situacija.

U vrijeme kada je Europa i Italija obuzeta antimigrantskom retorikom, svi oni koji odmiču od političkog mainstrema (a takvih je brojčano sve više), ukazuju na snažne demografske pomake u Pratu, te naprijed iznesene činjenice koriste kao dokaz za tezu da je Italija pod opsadom. Kinezi imaju svoje restorane, vlastite banke, čak i svoju policiju. Dvostruko oštećuju talijansku ekonomiju – nelojalno konkurirajući Talijanima unutar modne industrije (koju u sve većem postotku kontroliraju Talijani), te utajom poreza (odbijajući da bilo kako doprinesu talijanskom zdravstvu i školstvu).

Epidmija koronavirusa i njene tragične posljedice samo su ojačale duboki rascjep koji već odavno postoji u talijanskom društvu.

 

 

Komentari

komentar

loading...

You may also like