dr. sc. Jadranka Polović: Kapitalizam kao „business friendly“ politički sustav

Kako reformirati podivljali kapitalizam, nova je pomodna tema kojom se posljednjih godina bave svjetski poznati ekonomisti (Thomas Piketty, Joseph E. Stiglitz, Paul Krugman, Emmanuel Saez, Gabriel Zucman…), ali i sve veći broj uglednih političara i poslovnih ljudi.  Prošle jeseni je američka CEO grupa – Business Round Table – odlučila redefinirati svrhu korporacije, te promovirati „ekonomiju koja služi svim Amerikancima“, odnosno ekonomiju u kojoj korporacije svoje prioritete, te profit usredotočuju ne samo na dioničare, već i na zaposlenike, kupce, dobavljače i zajednicu. Naime, „The Patriotic Millionaires“ (Patriotski milijunaši), američka skupina izrazito bogatih ljudi, podržala je uvođenje znatno viših stopa poreza za bogate, pozivajući istovremeno i na međunarodnu poreznu reformu. Organizacija je svoju poruku prvotno usmjerila na Sjedinjene Države, gdje je lobirala za uvođenje progresivnih stopa poreza (osobito su prozvani špekulantski investicijski fondovi), a zatim ju je učinila globalno atraktivnom upravo na posljednjem sastanku Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu na kojem je jedna od ključnih tema bila prelazak na drugačiju vrstu kapitalizma ili „ kapitalizam dionika“.

Nije tajna da u Sjedinjenim Državama (praksa prisutna i širom svijeta), vlasnici i menadžeri koji se nalaze na čelu korporacija i hedge fondova, koji su ujedno i neki od najbogatijih ljudi na Zemlji, plaćaju niže porezne stope od svojih tajnica ili zaposlenika. Zakonom o porezima iz 2017. godine omogućeno je ovoj skupini da prihod koji ostvaruju upravljanjem hedge fondovima upišu kao prihod od partnerstva. Ova rupa u zakonu predstavlja blagodat za milijardere koji svoj nepravedno stečeni novac nastavljaju koristiti na način da nepošteno utječu na američki politički sustav. Naime, oni su neki od najvećih političkih donatora u zemlji. Svoj novac ulažu u predizborne kampanje kako bi ponovno izabrali političare koji podržavaju njima prilagođene, ekonomski regresivne politike od kojih građani nemaju nikakve koristi.  Primjerice, tijekom 2018. godine, sedam milijardera iz New Yorka, potrošili su preko 30 milijuna dolara na političke kampanje pokušavajući utjecati na izbore. Da budemo jasniji, svako rješenje ove globalne krize zahtijeva veće poreze na milijunaše i milijardere poput nas, zaključili su ovi pošteni „The Patriotic Millionaires“.

U knjizi Gabriela Zucmana i Emmanuela Saeza, “The Triumph of Injustice” (Trijumf nepravde) autori iznose podatak da je “prvi put u zabilježenoj povijesti 400 najbogatijih američkih obitelji platilo znatno manji porez od većine prosječno bogatog, pa i značajno siromašnijeg dijela američke populacije.  Autori su nadahnuli i američku senatoricu Elisabeth Warren, te američkog „socijalističkog“ političara, Bernia Sandersa da prijedlog o uvođenju porezne stope za najbogatije ugrade u svoje predizborne programe. Naime, u Sjedinjenim je Državama između 67% i 72% najvećih korporacija oslobođeno plaćanja poreza (na njih se primjenjuje nulta porezna stopa), dok one manje i ne toliko moćne, porez ipak plaćaju, ali po stopi od 14%. Istovremeno, njihovi zaposlenici porez plaćaju po stopi između 25% i 30%. Prema US Internal Revenue Serviceu (savezna porezna agencija) porezne utaje su ogromne – 458 milijardi dolara javnih prihoda izgubljeno je svake godine. Najveće američke korporacije zaštitile su više od 2,5 trilijuna američkih dolara u prekomorskim poreznim utočištima gdje ne plaćaju nikakve poreze, čak nisu ni obveznici jednokratnih poreznih stopa.

Već od 1980-tih primjetna je tendencija rasta nejednakosti prihoda i bogatstva, ne samo u Sjedinjenim Državama, proces je uvelike prisutan i na prostoru Europe. Danas je ova spirala nejednakosti poprimila zastrašujuće razmjere, stope rasta svjetske nejednakosti povećavaju se tempom koji je dugoročno neodrživ. Svjetski izvještaji o bogatstvu i prihodima multimilijardera, poput Forbesovu liste, otvaraju i moralna pitanja hijerarhije bogatstva. Naime, iznad nekog praga sva bogatstva, bilo naslijeđena ili nastala poduzetništvom, nastavljaju rasti po vrlo visokim stopama, bilo da vlasnik radi ili ne. Zanimljiv je primjer Billyja Gatesa, osnivača Microsofta, čije je bogatstvo između 1990. i 2010. naraslo s 4 na 50 milijardi dolara, ili Liliane Bettencourt, bogate nasljednice L’Oreala (u istom razdoblju) s 2 na 25 milijardi dolara. Francuski ekonomist, Thomas Piketty, autor bestselera Kapital u 21. stoljeću, smatra da je prijeko potrebno prevladati “često karikaturalnu raspravu o zaslugama i bogatstvima” u kojoj argument poduzetništva ne može opravdati najekstremnije nejednakosti u bogatstvu, ne obazirući se pri tom na društvenu stvarnost.

Planetarna financijska kriza koja je počela 2007.- 2008. otvorila je pitanja „povratka uloge države“, upravo zbog potrebe preuzimanja nadzora nad „poludjelim financijskim kapitalizmom“. Naime, postalo je sasvim očito da je neophodno modernizirati sustave poreza i transfera koji su u središtu moderne socijalne države, a koji su došli do takvog stupnja složenosti koji ozbiljno ugrožava društveno tkivo. Socijalna država je tijekom 20. stoljeća izgrađena oko skupa osnovnih socijalnih prava – prava na obrazovanje, na zdravstvo i na mirovinu, te predstavlja golemi povijesni napredak, jedan je od najznačajnijh „izuma“ čovječanstva koji je stubokom promijenio društva. Pitanje poreza nije tek isključivo pitanje ekonomije, radi se o značajnom političkom, čak i filozofskom pitanju. Naime, bez poreza društvo nema zajedničku budućnost, niti mogućnost zajedničkog djelovanja. Porezi su temeljni prihod države kojim se financiraju javna dobra i zajedničke potrebe – obrazovanje, zdravstvo, mirovine, socijalni transferi, policija i vojska, ali i investicije države u infrastrukturu, različite vrste poticaja, subvencije u različitim područjima, otplata javnog duga itd. Većina razvijenih zemalja ima relativno visoko porezno opterećenje zbog financiranja većeg udjela javne potrošnje u BDP-u, opći društveni napredak zahtijeva širenje područja državnog ulaganja. Utjecaj poreza na pravednost, odnosno prevladavanje nejednakosti u društvu, danas je, svakako, evidentan. Pod utjecajem zahtjeva i preporuka (ideologije) MMF-a i Svjetske banke vrlo su popularne proporcionalne stope (Flat Tax ili ista stopa za sve) osobito u novim članicama EU. Progresivne stope (više za bogatije) imale su  bitnu ulogu u transformaciji strukture nejednakosti zapadnih društava nakon Drugog svjetskog rata. Uvođenje ovih stopa pratio je međunarodni konsenzus, budući da su shvaćene kao snažan instrument ograničavanja nejednakosti koju je donosio industrijski kapitalizam, bile su reflekcija demokracije i općeg prava glasa. Njihova posljedica je i danas omiljeni i neprežaljeni projekt „welfare state“ ili „države blagostanja“. Zanimljivo, upravo su anglosaksonske zemlje SAD i Velika Britanija prve uvele ovu vrstu konfikacijskog poreza na prekomjerne dohotke, što je danas teško zamisliti. Danas je vrlo raširena praksa uvođenja regresivnih poreznih stopa kojima države smanjuju porezno opterećenje za bogatije pojedince (privlačenje investitora). U modernoj fiskalnoj državi ukupna su porezna plaćanja gotovo razmjerna pojedinačnom dohotku i tu Hrvatska nije izuzetak. Tendencija je smanjenje poreznog opterećenja za bogate što dovodi do snažne koncentraciji kapitala, ali i stvaranja ogromnih društvenih nejednakosti. Individualizam i egoizam, na žalost, u suvremenim prilikama idu pod ruku. Ovo je osobito postalo vidljivo nakon 2012. godine kada je sniženje poreznih stopa za najbogatije u zemljama Zapada snažno utjecalo na formiranje astronomskih menadžerskih plaća koje nisu imale, niti danas imaju osobite veze s povećanjem produktivnosti i gospodarskog rasta.



Prema istraživanju Međunarodnog konzorcija istraživačkih novinara (ICIJ, 2015), više od 350 multinacionalnih korporacija zahvaljujući tajnom ugovoru s vladom Luxemburga, izbjegava plaćanje poreza u matičnim zemljama, ali ta je praksa vrlo raširena i u Njemačkoj, Francuskoj, Velikoj Britaniji i Nizozemskoj koje predstavljaju porezne oaze za multinacionalne kompanije koje izbjegavaju plaćanje poreza na dobit u zemljama u kojima posluju. Ovakva nemoć vlada, najčešće zemalja Istočne Europe, inače se podvodi pod “dobru poslovnu klimu”, stoga neke od ovih zemalja visoko kotiraju na ljestvici “doing bussines”.

Silicijska dolina (Silicon Walley) i njeni inovativni milijarderi također su pronašli originalan način izbjegavanja plaćanja poreza. Dok bjesomučno povećavaju svoje bogatstvo na uštrb vrlo niskih plaća zaposlenika (menadžeri zarađuju na tisuće puta više od programera i proizvodnih radnika), ovi tehnološki genijalci razmišljaju darvinistički  pragmatično – svoj novac čuvaju u prekomorskim poreznim utočištima, te istovremeno uživaju vrlo poticajne domaće porezne olakšice. Indikativan je slučaj Amazona – dok njegov plutokrat Jeff Bezos bezočno eksploatira zaposlenike, plaćajući ih svega 12,5 dolara po satu, njegova je dobit tijekom 2016. godine iznosila 80 milijardi dolara. Ili, npr. Walmart, najveći američki trgovački lanac, koji prema dostupnim podatcima zarađuje oko 16 milijardi dolara godišnje, svoje zaposlenike plaća između 10 i 13 dolara po satu, oslanjajući se pri tom na državnu socijalnu pomoć koja ovim nesretnicima osigurava bonove za hranu i skromne zdravstvene usluge (što si od vlastitih plaća ne mogu priuštiti). Riječ je, naravno, o zaposlenim siromasima kakvih je i u Hrvatskoj sve više.

Dakle, radi se o generaciji multimilijardera, neprepoznatljivih u tim razmjerima koji  nemoralno, zahvaljujući vladajućoj ideologiji i sasvim legalnom zakonodavstvu, oplođuju vlastito bogatstvo. Milijarderi svakako ne trebaju biti najpamentniji i najinovatniji ljudi: oni zapošljavaju top menadžere s prestižnim MBA diplomama. Posao ovih unajmljenika dobro je poznat – osmisliti načine smanjivanja plaća zaposlenika, povećati produktivnost, te osigurati daljnje širenje strukturalne nejednakosti. Poduzetnici svoje direktore kupuju na slobodnom tržištu i odbacuju po volji. Kupljene ili unajmljene političke elite u vlastitim su državama zadužene za provedbu politike štednje koja cilja na smanjenje plaća ili otpuštanje zaposlenika (optimalan broj je jedan ili nijedan), smanjivanja obveza u pogledu javnozdravstvene skrbi, te zagovaraju privatizaciju poduzeća i njihovo izmještanje u nisko porezne zemlje s beskrajno jeftinom radnom snagom.

Milijarderi i njihovi politički, pravni i korporativni suradnici dominiraju političkim strankama kao esencijalnim institucijama liberalne demokracije (primjetno i u Hrvatskoj). Oni određuju ključna imenovanja čime određuju daljnji tijek političke akcije – teret gospodarske krize prenosi se na zaposlenike koji se u skladu s agendom politike štednje masovno otpuštaju, a zatim ponovno angažiraju kao nisko plaćeni honorarni (part time) radnici. Istovremeno, zaposlenici ili stvarni porezni obveznici postaju sve manje organizirani, sve manje utjecajni, rade duže za bitno manje plaće, izloženi su nesigurnosti radnih mjesta, ali i ozljedama. Tjelesno i mentalno propadaju, ponekad zapadaju u invalidnost, ispadaju iz sustava, umiru prije, ali njihova neizreciva bijeda i siromaštvo zapravo je savršena podloga ekspandirajućim profitima kaste milijardera.

Milijarderi i njihovi politički plaćenici (političari) uporno mantraju kako bi daljnje regresivno, dakle smanjeno oporezivanje povoljno djelovalo na povećanje ulaganja i radna mjesta. Međutim, podatci govore sasvim drukčije. Većina tako ostvarenih dobitaka usmjerena je na otkup dionica ili povećanje dividendi za investitore, gotovo nikad se taj novac ne ulaže u proizvodnu ekonomiju. Što se tiče zemalja u razvoju poput Hrvatske, niži porezi znače isključivo veću dobit za korporacije, zapravo pojačavaju odljev prihoda iz zemlje. U realnom smislu porezi su glavni čimbenik koncentracije bogatstva i moći.

Ova bezočna nejednakost nije posljedica tehnološkog napretka niti razlika u obrazovanju, kako tvrde konzervativni ekonomisti i novinari. Nejednakost je rezultat niskih plaća, temeljena na prisvajanju najvećeg dijela dobiti financijskim malverzacijama i prijevarama, ali i obilnim potporama javnim novcem koje se usmjeravaju prema poduzetnicima i korporacijama kao “motoru gospodarskog rasta”.  Vladajuća gospodarska i financijska elita dobro je svladala „tehnologiju“ iskorištavanja države kroz pljačku državnih proračuna i neplaćeni rad najvećeg dijela zaposlenika. Istovremeno kapitalističko iskorištavanje nisko plaćenih zaposlenika, ostavlja prostor za njihove medijske savršeno pokrivene „filantropske aktivnosti”, omiljene predstave koje kreiraju javnu sliku ove beskrupulozne manjine. Nije zanemariv još jedan poticaj – oslobađanje od plaćanja poreza kroz donacije.

Normalni građani kao zaposlenici plaćaju nesrazmjerne poreze za obrazovanje, zdravstvo, društvene i javne usluge, te naposlijetku za subvencije bilijunerima. Tako, u Sjedinjenim Državama vojno – industrijski kompleks prima više od 700 milijardi dolara iz američkog saveznog proračuna, dok više od 100 milijuna američkih radnika nema odgovarajuću zdravstvenu skrb, odgovarajuće stanovanje i školsku infrastrukturu. Multimilijunaši naravno uživaju duži i zdraviji život, njih se ne tiču rasprave o javnozdravstvenim politikama ili javnim bolnicama. Privatne ekskluzivne klinike, vrhunska medicinska skrb, najnapredniji oblici liječenja i lijekovi osiguravaju multimilijarderima duži i zdraviji život.

Nejednakosti su kumulativne, međugeneracijske i višesektorske. Njihove obitelji, njihove djeca i unuci naslijeđuju i ulažu milijarde, imaju povlašteni pristup najuglednijim obrazovnim ustanovama, obično se povezuju i stupaju u brak s pripadnicima svoje klase, nakon čega formiraju još veće financijske imperije. Njihovo bogatstvo kupuje masovnu medijsku pokrivenost i usluge najutjecajnijih odvjetnika i računovođa koji im prikrivaju (u skladu sa zakonom) prijevare i utaje poreza. Milijarderi zapošljavaju vrhunske mendžere s ciljem osmišljavanja načina smanjivanja plaća, povećanja produktivnosti i osiguranja širenja nejednakosti ( ovi se nalaze na slobodnom tržištu, mogu poletjeti ali i odbaciti po volji). Milijarderi su izravno povezani u vrlo utjecajne zajednice poslodavaca, te s političkom elitom koje kao njihovi pijuni lagano klize kroz rotirajuća imenovanja unutar MMF-a, Svjetske banke, banaka Walla Streeta, prestižnih odvjetničkih društava. Trebamo li sada vjerovati da će ova ista skupina promjeniti, reformirati kapitalizam, u business friendly politički sustav?

 

 

Komentari

komentar

loading...

You may also like