Mike Pompeo, američki državni tajnik, je tijekom nedavne europske turneje posjetio Poljsku, Češku, Austriju, te nama susjednu Slovenije, obnavljajući tako već zaboravljenu Inicijativu tri mora koja je ukolovozu 2016.g. grandiozno predstavljena kao politička platforma integriranja Srednje i Istočne Europe kroz konkretne projekte energetskog, prometnog i telekomunikacijskog povezivanje država članica EU smještenih između Jadrana, Baltika i Crnog mora.
Projekcijom „Inicijative Jadran – Baltik – Crno more ili nove vanjskopolitičke strategije prema Europi, Sjedinjene su Države (još za vrijeme Obamine administracije) započele s novom / starom geopolitikom koja igra na kartu podjele Europe. Okupljanjem niza država Nove Europe (riječ je o novim članicama EU) unutar ove inicijative, SAD postupno stvaraju svojevrsni geopolitički tampon između, narastajućih geopolitičkih aktera, pri tom i izravnih konkurenata – snažne Njemačke i sve utjecajnije Rusije. Naime, dok o rivalstvu s Rusijom više – manje sve znamo, američki odnosi s Njemačkom nisu bili u fokusu javnosti sve dok predsjednik Trump nije započeo otvoreni trgovinski rat. „Nijemci su loši, jako loši“, rekao je odmah po dolasku u Bijelu kuću, tada novi američki predsjednik, okomivši se na Njemačku i njenu prodaju automobila na tržištu SAD-a. Njemačka se kancelarka Merkel tada suočila s činjenicom da nesuglasice oko trgovine postupno prerastaju u nepremostive geopolitičke razlike, te da se Europa (koju predvodi Njemačka) više ne može osloniti na svoje, do jučer, pouzdane partnere, ali i zaštitnike – Sjedinjene Države i Veliku Britaniju. Američki je Senat uveo sankcije Rusiji još 2014., za vrijeme Obamine administracije, a iako je EU podržala sankcije, činjenica je da europske zemlje, osobito Njemačka i njena poslovna zajednica koja ima vrlo razvijenu ekonomsku razmjenu s Rusijom, već godinama trpe izravnu štetu.
Projekt plinovoda Sjeverni tok II unatoč otporima Sjedinjenih Država gotovo je dovršen (oko 94%), te su izdane uporabne dozvole od strane svih država čijim vodama prolazi. Međutim, zbog snažnih pritisaka američke administracije (afera Navaljni) vrlo je moguće da izgradnja uskoro bude zaustavljena zbog čega bi se njemačka vlada mogla suočiti s iznimno skupim sudskim procesima. Naime, opće je poznato da su u izgradnji plinovoda sudjelovale pored Gazproma i europske korporacije – Wintershall, Uniper, OMV, Royal Dutch Schell i Eni, a geopolitičke implikacije ekonomskog partnerstva Njemačke i Rusije nikako nisu prihvatljive ni Sjedinjenim Državama, kao ni njihovoj najbližoj saveznici Velikoj Britaniji. Stoga, američka duboka država, i sa i bez Donalda Trumpa računa na europske podjele i u tom kontekstu izuzetno su im važne različite inicijative i mogući savezi s Novom Europom. Njemačka i Francuska pripadaju Staroj Europi, one su nukleus EU-a i oduvijek su imale separatni interes da se povežu s Rusijom koju vide kao svog prirodnog saveznika u realizaciji, Amerikancima omražene ideje Charlesa de Gaullea – snažne i velike Europe „od Atlantika do Urala.“
Dakle, Pompeo je posjetio zemlje srednje Europe, između njih i Sloveniju koja inače ima vrlo razvijene odnose s Rusijom, da ih najozbiljnije upozori kao NATO saveznike na “opasnost od rastućeg utjecaja Kine i Rusije”, odnosno na nužnost odbacivanja Huaweia kao potencijalnog investitora u razvoju 5G mreže, ali i na potrebu diverzifikacije dobavnih pravaca plina i nafte. U tom kontekstu, Pompeo je sa slovenskim državnim vrhom razgovarao i o mogućim američkim investicijama u izgradnju novog bloka nuklearne elektrane Krško, što će biti tema razgovora i s hrvatskim premijerom (napomena: tekst je napisan uoči Pompeovog posjeta Hrvatskoj). Naime, nuklearka je u suvlasništvu hrvatskog HEP-a i slovenske GEN Energije. Tu je, naravno, i LNG terminal na Krku u zajedničkom vlasništvu HEP-a i Plinacro-a, vrlo zgodan za američke investicije budući da bi s radom trebao početi uskoro. Ako bi terminal bio pod američkim nadzorom i usmjeren na prihvat američkog ukapljenog plina, time bi bili zadovoljeni američki strateški interesi jer bi se tako zasigurno eliminirala konkurencija, odnosno dobavni pravci jeftinijeg plina iz Rusije ili Katara. Svakako je važno napomenuti da će Pompeo lobirati i za obrambenu suradnju, a u tom kontekstu na „meniju“ će se naći i američka službena ponuda za prodaju novih borbenih višenamjenskih zrakoplova F-16 s kojom konkuriraju na natječaju u Hrvatskoj. Uz ukidanje prakse dvostrukog oporezivanja, te potpisivanjem zajedničke izjave o sigurnosti 5G mreže, bili bi zadovoljeni svi uvjeti Sjedinjenih Država nakon čega bi Hrvatska bila nagrađena ukidanjem viznog režima što je opet dio osobite „torbarske“ prakse velikog saveznika (ali o tome drugi put).
Dok su Sjedinjene Države u ofenzivi eliminiranja poslovnih i političkih utjecaja Rusije iz Europe ipak ograničene potpisanim ugovorima, time i obvezama ugovornih strana, nastojanje američke administracije da izolira Kinu i ukloni njene investicije iz europskog rimlanda olakšano je činjenicom da su najavljene kineske investicije „samo neobvezujući memorandumi o razumijevanju, pisma o namjerama, tek iskazani interes s formalnom težinom kao i priopćenja za javnost“ (D. Proroković, Novi Standard, 21.09.2020.) ili tek bilateralno dogovoreni projekti, poput hrvatskog Pelješkog mosta. Stoga Pompeo žuri, rat za digitalno-tehničku dominaciju oko 5G mreže ulazi u fazu izravne konfrontacije Kine i SAD-a, budući da Sjedinjene Države ne namjeravaju olako prepustiti Europu Kini. Naime, obujam postojećih, još više najavljenih kineskih infrastrukturnih i korporativnih investicija unutar EU izaziva iznimnu zabrinutost ne samo vodećih zemalja Europske unije, već i Sjedinjenih Država koje su pored opsjednutosti „ruskom prijetnjom“, razvile i politiku strateškog natjecanja s Kinom. Kineska ponuda ima potencijal promijene geopolitike ne samo EU-a, već i većeg dijela svijeta, a s ciljem prometnog premrežavanja svijeta Kina nastoji staviti pod kontrolu najvitalnije pomorske luke u Aziji, Africi, Latinskoj Americi, sada sasvim očito i u Europskoj uniji. Već 2016. godine kineska korporacija China Ocean Shipping Company – COSCO kupila je grčku luku Pirej. Pored Pireja, Kina investira i u belgijsku luku Bruges, a prisutni su i u Antwerpenu, te Roterdamu.
Sve do pojave koronavirusa, u siječnju ove godine, gospodarski, tehnološki, time i vanjskopolitički uspjeh Kine činio se nezaustavljivim. Sve značajnija kineska ulaganja u Europsku uniju, tijekom posljednjih godina postala su integralni dio vladine sveobuhvatne strategije „Belt and Road“ (BRI) koja se oslanja na „soft power“ i koristi prilično liberalni pristup u ostvarenju kineskih geopolitičkih ciljeva. Još 2012. godine, početkom mandata, kineski predsjednik, Xi Jinping, predstavio je koncept ”Chinese Dream” kao ideološku podlogu svoje politike. ”Kineski san” uključuje obećanje poboljšanja životnog standarda kineskih građana, te promicanje prosperitetnog društva u Kini, ali ideja ”harmonio us society” (skladno društvo) postupno bi se trebala proširiti na ”harmonio us world”, zapravo osigurati Kini novu, vodeću ulogu u međunarodnim odnosima. Harmonični svjetski koncept čini ”kineski san” teritorijalno neograničenim, a upravo ta činjenica ne dopušta drugim globalnim akterima da se opuste.
Na krilima ove moćne politike, Xi Jinping je prošle godine posjetio Rim, a zatim se susreo s isto tako moćnom europskom trojkom – tadašnjim predsjednikom EK, Junkerom, njemačkom kancelarkom Merkel i francuskim predsjednikom Macronom koji su se nevoljko, u vremenu prateće recesije i sve lošijih odnosa sa SAD-om, odlučili djelomično prilagoditi novoj ekonomsko – trgovinskoj paradigmi koju donosi Kina. Najdalje je otišla Italija koja je s visokom razinom duga i iskustvom dugogodišnje recesije „zaratila“ s Europskom komisijom oko proračunskog deficita. Na zaprepaštenje Njemačke i Francuske, kao i drugih razvijenih zemalja europske jezgre, Italija je, iako članica G7, u ožujku 2019. godine potpisala „Memorandum o razumijevanju s Kinom“ kojim se pridružila kineskoj Inicijativi pojas i put (BRI – Belt and Road Initiative). Najvažniji dio neobvezujućeg, ali potpisanog Memoranduma s Italijom odnosi se na mogućnost kineskog investiranja u talijanske luke – Genovu, kao i Trst i Palermo. Ove dvije su osobito interesantne, budući da bi njihovim „zauzimanjem“ kineskim investitorima preko Jadranskog mora bio otvoren prolaz prema Središnjoj i Istočnoj Europi. Stoga su bilateralni talijansko – kineski razgovori izazvali veliku zabrinutost ne samo Njemačke i Francuske, već i Nizozemske i Belgije koje smatraju da će ovim izgubiti svoj primat u pomorskoj trgovini u korist Južne Europe.
U okviru suradnje, Italija i Kina dogovorile su 29 ugovora koji vrijede 2,8 milijardi dolara. Italiju su ubrzo slijedile i druge europske zemlje, nakon čega je Kina počela gomilati pristupnike BRI-a, gotovo na svim kontinentima. Ali ekonomski gledano, ulaganja su razočarala – očekivano gospodarsko jačanje Italije potpomognuto kineskim investicijama tek se trebalo dogoditi, međutim, COVID-19 je prekinuo ovo nepoželjno savezništvo.
Kina je tako uspostavila forum „17 + 1“ kako bi surađivala sa zemalja srednje i istočne Europe, posljednja se pridružila Grčka (11 članica EU-a). Budući da su te zemlje znatno siromašnije u odnosu na bogatu europsku jezgru koja ih često tretira kao Europljane druge vrste, one su posebno pozdravile kineska ulaganja. Poput Marshallovog plana kojim su SAD podigle Europu nakon Drugog svjetskog rata, i BRI, također, ima važnu geopolitičku dimenziju privlačenja Europe u kinesku sferu utjecaja.
Zbog svega navedenog Sjedinjene Države sve češće procjenjuju sigurnosne implikacije kineskih ulaganja u digitalnu i fizičku infrastrukturu u Europi. Naime, potpuno je jasno da svaka investicija koju Europa odluči odobriti kineskim tvrtkama i mrežama 5G, te drugoj strateškoj infrastrukturi, poput luka, izravno će utjecati na transatlantsku obavještajnu i sigurnosnu suradnju. Stoga se procjenjuje zaista sve – od strukture trgovine, protoka podataka, mogućnosti održavanja vodstva u ključnim tehnologijama, podjele sigurnosnih opterećenja i specifičnih izazova koje kineska ekonomska i tehnološka moć predstavlja za vrijednosni sustav Zapada. Za Sjedinjene Države to znači i sasvim novi pristup. Naime, do prije nekoliko godina uvođenje bilo kakvih mehanizama kojima bi se kontrolirala kineska ulaganja u EU nailazila su na neodobravanja europskih čelnika što je pojačalo nerazumijevanje između EU i SAD-a. Već 2016. godine, SAD su predložile zajednički front ili „bolju koordinaciju“ u ograničavanju pristupa kineskoj tehnologiji, kao i suradnju na financiranju infrastrukturnih projekata kao protutežu kineskoj inicijativi „Belt and Road“ (BRI) što su europski lideri odbili.
Međutim, ista logika koja je dovela do promjene politike SAD-a, utjecala je na promjenu stava EU-a. U ožujku 2019. su europski lideri raspravljali o novom strateškom dokumentu Europske komisije „EU-Kina: Strateški pregled“ koji opisuje Kinu kao “ekonomskog konkurenta koji nastoji uspostaviti tehnološko vodstvo i sistemskog rivala koji promiče alternativne modele upravljanja od nabave, podataka, antimonopolskih pravila, telekomunikacija, industrijske strategije do umjetne inteligencije. Očito je da je razdoblje asimetrične otvorenosti s Kinom zapravo završeno!
Koncentracija moći u rukama predsjednika Xija Jinpinga, te istovremeno uspješnost njegove strategije “Made in China 2025”, koja cilja na kinesku dominaciju u deset ključnih sektora visoke tehnologije, razbili su europske (neutemeljene) nade za političku i gospodarsku liberalizaciju. U navedenom se dokumentu predlaže da WTO (Svjetska trgovinska organizacija) natjera Kinu da eliminira državne subvencije kineskoj industriji, što Kinu samo nasmijava. Europski političari sve se češće susreću s poslovnim pritužbama da Kina u nelojalnoj konkurenciji kupuje tvrtke iz EU-a, kao i njihove tehnologije, istovremeno odbijajući osigurati pristup europskih kompanija. Kina je razvila moćne sustave industrijske i tehnička špijunaže, zahvaljujući civilno-vojnoj fuziji. Naime, špijuniranje je u Kini postalo veliki biznis. Kako zemlja troši nevjerojatna sredstva za nadzor, tako nove generacije kineskih start up-ova nastoje zadovoljiti potrebe vlade. Tech tvrtke i vlada su u neviđenoj simbiozi – tehnološki bum pomaže vladinim ambicijama i povratno. Štoviše, kineske tvrtke tako razvijaju globalno konkurentne aplikacije za prepoznavanje slike i glasa. Način je to na koji se Kina bori protiv Silicijske doline kojoj polako otima primat.
Nakon prošlogodišnjeg uhićenja Meng Wanhzou, jedne od čelnica Huaweia u Vancuveru, a na zahtjev SAD-a, Huawei se našao pod optužbama za špijunažu i prijetnju američkoj nacionalnoj sigurnosti. Upozorenje su potom izdali i Velika Britanija, Australija i Novi Zeland, koji su zajedno sa SAD-om i Kanadom članice saveza obavještajnih službi pod nazivom ‘Pet očiju’. Australija i Novi Zeland odlučili su da neće dopustiti kineskim tvrtkama rad na uvođenju 5G mreža u njihovim zemljama, dok je Velika Britanija odlučila dopustiti kompaniji Huawei ograničeni pristup mobilnoj mreži novije generacije 5G, tražeći tako kompromis u žestokom sporu između Sjedinjenih Država i Kine oko budućih generacija komunikacijske tehnologije.
Pompeo je strateški izgurao Huawei iz Češke, Poljske, Rumunjske, Estonije, Letonije i Slovenije, nedavno potpisanim Washingtonskim sporazumom i iz Srbije, a sada je na redu Hrvatska, te Bosna i Hercegovina, te druge državice Zapadnog Balkana. Kineskih investicija u Grčkoj ima prilično, stoga će biti zanimljivo vidjeti rezultate posjete Mikea Pompea.
