dr. sc. Jadranka Polović: KINESKI POHOD NA EUROPU RAZOTKRIO POSTOJEĆU PODJELU EU NA CENTAR I PERIFERIJU (1)

Posjet kineskog premijera Li Keqianga Hrvatskoj, kao i summit „Kina + 16“ (koji se u trenucima pisanja ovog teksta održava u Dubrovniku), sigurno su vrlo značajni poslovni, ali i politički događaji za našu zemlju. Skup 16 zemalja srednje i istočne Europe i Kine u Dubrovniku već se smatra jednim od najvećih i najvažnijih vanjskopolitičkih događaja ikada organiziranih u Hrvatskoj. Dolazak mnogobrojne kineske delegacije u Zagreb (potom i u Dubrovnik) nastavak je nezaustavljivog kineskog pohoda na Europu – kineski je predsjednik Xi Jinping tek prije nekoliko dana posjetio Rim, a zatim se susreo s moćnom europskom trojkom, Junkerom, Merkel i Macronom koji, bez vlastite vizije budućnosti, već razmišljaju kako se u vremenu prateće recesije prilagoditi novoj ekonomsko-trgovinskoj paradigmi koju donosi Kina.

Na zaprepaštenje Njemačke i Francuske, kao i drugih razvijenih zemalja europske jezgre, Italija je, iako članica G7, nedavno potpisala „Memorandum o razumijevanju s Kinom“ kojim se pridružila kineskoj Inicijativi pojas i put (BRI – Belt and Road Initiative). Kako navodi William Engdahl u članku China’s President Xi Jinping in Italy: It’s Maritime Ports, April, 2, 2019, dostupno na https://www.globalresearch.ca/xi-jinping-italy-its-ports/5673397 , „kineska ponuda ima potencijal promijene geopolitike ne samo EU-a, već i većeg dijela svijeta“. S ciljem prometnog premrežavanja svijeta, Kina nastoji prisvojiti, odnosno staviti pod kontrolu najvitalnije pomorske luke u Aziji, Africi, Latinskoj Americi, sada sasvim očito i u Europskoj uniji.

Trenutni kineski „prodor“ u Europu svakako zabrinjava europske čelnike, koji se, kako smo vidjeli, ne mogu složiti oko toga kako se nositi s globalno snažnom Kinom i njenim rastućim utjecajem u Europi. Toliko o jedinstvenom stavu EU. Naime, dok su se lideri vodećih zemalja EU nedavno okupljali u Bruxellesu kako bi počeli razgovore o uvjerljivijem zajedničkom pristupu, kineski predsjednik Xi Jinping je posjetio Rim. Najvažniji dio neobvezujućeg, ali potpisanog Memoranduma s Italijom odnosi se na mogućnost kineskog investiranja u talijanske luke – Genovu, kao i Trst i Palermo. Ove dvije su osobito interesantne, budući da bi njihovim „zauzimanjem“ kineskim investitorima preko Jadranskog mora bio otvoren prolaz dalje prema Središnjoj i Istočnoj Europi. Stoga su bilateralni talijansko-kineski razgovori izazvali veliku zabrinutost ne samo Njemačke i Francuske, već i Nizozemske i Belgije koje smatraju da će ovim izgubiti svoj primat u pomorskoj trgovini u korist Južne Europe. Naime, kako navodi Engdahl, talijanska vlada, izložena nerazumnim ekonomskim pritiscima od strane EK i Europske središnje banke, nada se da će, zahvaljujući kineskim infrastrukturnim ulaganjima, revitalizirati talijansku ekonomiju, pretvarajući je u tranzitno tržište između Europe i Azije.

Već 2016. godine kineska korporacija China Ocean Shipping Company – COSCO kupila je grčku luku Pirej. Međutim, Kina je u luci Pirej prisutna od još od 2009. od kada se trgovinska aktivnost višestruko povećala, zapravo oživjela. Pored Pireja, Kina investira i u belgijsku luku Bruges, a prisutni su i u Antwerpenu i Roterdamu. Obujam kineskih infrastrukturnih i korporativnih investicija unutar EU izaziva iznimnu zabrinutost ne samo vodećih zemalja Europske unije, već i Sjedinjenih Država koje su tijekom posljednje dvije godine (pored opsjednutosti „ruskom prijetnjom“) razvile i politiku strateškog natjecanja s Kinom. Nacionalna strategija obrane, kao i Strategija nacionalne sigurnosti koje je usvojila Trumpova administracija, sasvim jasno definiraju Kinu kao strateški izazov, kao rivala ne samo u vojnom smislu, već kao gospodarski i tehnološki nadmoćnijeg globalnog aktera.

Za Sjedinjene Države to znači i sasvim novi pristup budući da se strategija obuzdavanja narastajuće sile ne može više osloniti tek na postojeća sigurnosna partnerstva u Indo-pacifičkoj regiji (Australija, Japan, Indija). Podjednako tako i EU, kao i njene vodeće države članice, unatoč svim sporenjenima s Amerikom, zapravo dijele svoju zabrinutost zbog narastajućeg utjecaja Kine u svjetskim razmjerima. Naime, do prije tri godine, uvođenje bilo kakvih mehanizama kojima bi se kontrolirala kineska ulaganja u EU (unatoč evidentnoj „poplavi“ uvoza kineskog čelika) nailazila su na neodobravanja europskih čelnika što je pojačalo nerazumijevanje između EU i SAD-a. Već 2016. godine, SAD su predložile zajednički front ili „bolju koordinaciju“ u ograničavanju pristupa kineskoj tehnologiji, kao i suradnju na financiranju infrastrukturnih projekata kao protutežu kineskoj inicijativi „Belt and Road“ (BRI), što su europski lideri odbili.

Međutim, ista logika koja je dovela do promjene politike SAD-a, utjecala je na promjenu stava EU-a. U ožujku su europski lideri raspravljali o novom strateškom dokumentu Europske komisije „EU-Kina: Strateški pregled“ koji opisuje Kinu kao “ekonomskog konkurenta koji nastoji uspostaviti tehnološko vodstvo, i sistemskog rivala koji promiče alternativne modele upravljanja – od nabave, podataka, antimonopolskih pravila, telekomunikacija, industrijske strategije do umjetne inteligencije.  Očito je da je razdoblje asimetrične otvorenosti s Kinom zapravo završeno! Poput njihovih američkih kolega, iako to nisu spremni uvijek javno i potvrditi, europski političari sve više brinu zbog izazova koje im donosi „autoritarna, etatistička i tehnološki dominantna Kina“. Koncentracija moći u rukama predsjednika Xi Jinpinga, te istovremeno uspješnost njegove strategije “Made in China 2025”, koja cilja na kinesku dominaciju u deset ključnih sektora visoke tehnologije, razbili su europske (neutemeljene) nade za političku i gospodarsku liberalizaciju. U navedenom se dokumentu predlaže da WTO (Svjetska trgovinska organizacija) natjera Kinu na eliminaciju državnih subvencija kineskoj industriji, što Kinu samo nasmijava. Europski političari sve se češće susreću s poslovnim pritužbama da Kina u nelojalnoj konkurenciji kupuje tvrtke iz EU-a, kao i njihove tehnologije, istovremeno odbijajući osigurati pristup europskih kompanija kineskim tržištima. S obzirom na novonastalu situaciju, EU bi trebala biti prirodni saveznik SAD-a u pokušaju otvaranja kineskih tržišta i zaštite intelektualnog vlasništva stranih ulagača.  Međutim, predsjednik Trump, čini se, nema vremena za saveznike, on sve češće EU proziva “neprijateljem” kojem prijeti trgovinskim ratom. Upravo stoga, europski lideri ne podnose Trumpov unilateralni protekcionizam i njegov pogled na svijet, oličen u sintagmi “America First”.  Zapravo mu ne vjeruju, možda s pravom sumnjajući da bi Trump nakon svih zavrzlama mogao lako sklopiti sporazum s Kinom i to na štetu EU.  Iz tog razloga, Europska unija nerado staje iza Trumpove „kineske politike“.

Zbog čega je nastupio pomak u europskom razmišljanju? Kako navodi Foreig Affairs ( vidjeti Andrew Small: Why Europe is Getting Tough on China, April 3,2019 And What it Means for Washington dostupno na https://www.foreignaffairs.com/articles/china/2019-04-03/why-europe-getting-tough-china)  politički i sigurnosni kontekst odigrao je značajnu ulogu – od produbljivanja kineske autoritarnosti pod predsjednikom Xi Jinpingom do njezinih nastojanja za proširenje političkog utjecaja u Europi. Međutim, najjači pokretači promjene europskog stava su ekonomski. Europa je izgubila nadu da će Kina reformirati svoje gospodarstvo ili omogućiti veći pristup svojim tržištima, dok su, istodobno, kineske korporacije, potpomognute državnim subvencijama, napredovale u sektorima koje Europa smatra ključnim za svoju gospodarsku budućnost. Provedba „Made in China 2025“, bujica osjetljivih kineskih preuzimanja u Europi i izvoz kineskih domaćih gospodarskih praksi u treće zemlje u sastavu BRI-ja, ukazuje na prijetnju, ne samo kad je u pitanju gospodarska budućnost Europske unije, već i njen sustav vrijednosti.

Kada je riječ o Kini, često se isprepliću komercijalni i ideološki problemi. Jačanje utjecaja kineske komunističke partije na kineski privatni sektor, izvoz kineskih nadzornih sustava na zapadna tržišta, korištenje ekonomske prisile protiv europskih država i tvrtki, te utjecaj kineskih financija i investicija na političku i ekonomsku situaciju zemalja Istočne i Južne Europe, ali i zemalja pristupnica EU s tzv. Zapadnog Balkana (dakle, ekipe okupljene u Dubrovniku), neki su od izazova zbog kojih europski političari obično govore o Kini kao o “sistemskom konkurentu” – koriste pojam koji nisu skovali zagovornici ljudskih prava ili veliki stratezi, već Federacija njemačkih industrija. Odavno je poznato da su interesi europskih poslovnih krugova onemogućavali zauzimanje strožijeg stava prema Kini. Europska unija svakako ima svoje podjele po nizu vrijednosnih pitanja kada se radi o Kini. Države članice ne slažu se oko mnogo čega, bilo da je riječ o zatvorima u Xinjiangu, situaciji u Južnokineskom moru, rizicima vezanim uz kineske investicije, prisutnosti kineskih tvrtki u europskim telekomunikacijskim mrežama itd.

(Nastavlja se)

 

0 komentara

You may also like