dr. sc. Jadranka Polović, Mario Stefanov: DEKOMPOZICIJA ILI TERITORIJALNO „SUŽAVANJE“ SRBIJE KAO TEMELJNI CILJ AMERIČKOG PREUSTROJA REGIJE

Sredinom prosinca, kosovski je parlament usvojio tri zakona kojima je započet proces transformacije Kosovskih sigurnosnih snaga (KBS) u vojsku Kosova. Ovaj, posljednji u nizu vrlo samouvjerenih postupaka kosovskih vlasti izazvao je vrlo različite reakcije – dok su NATO i EU iskazali zabrinutost, nesumnjivu potporu kosovskim vlastima pružile su Sjedinjene Države i Velika Britanija. Reagirala je i Rusija koja je diplomatski upozorila na „konfliktni potencijal“ Kosova i kršenje međunarodnog prava, budući da formiranje oružanih snaga Kosova nema utemeljenje u Ustavu Kosova i krši (za Srbiju temeljni dokument) Rezoluciju 1244 Vijeća sigurnosti UN-a iz davne 1999. godine kojom su Ujedinjeni narodi uspostavili međunarodnu civilnu i vojnu prisutnost na Kosovu. Prema Rezoluciji, uloga međunarodnih snaga sigurnosti KFOR-a bila je osigurati mir na način da se istovremeno omogući povlačenje jugoslavenske (SRJ) vojske i paravojnih formacija s Kosova, ali i da se izvrši demilitarizacija pripadnika OVK-a i drugih naoružanih skupina kosovskih Albanaca.

Kosovo je najmlađa europska država, nastala na razvalinama bivše Jugoslavije, koja danas ima više – manje vrlo otvorena pitanja sa svim susjednim državama, izuzev s Albanijom. Zasigurno, najotvorenije je ono sa Srbijom, a kriza u odnosima dvaju naroda traje još od 80.-tih godina 20. st. Zapravo, kosovsko pitanje postalo je inicijalni okidač koji je pokrenuo raspad Jugoslavije i krvave ratove na prostoru Hrvatske i Bosne i Hercegovine. U slučaju Kosova, Sjedinjene Američke Države od samoga početka preuzimaju vodeću ulogu u rješavanju krize, te uz taktiku mirovnog posredovanja uvode dodatne mjere pritiska na Srbiju, uz jasno izrečenu prijetnju vojnom intervencijom. Nakon masakra u selu Račak, u siječnju 1999.g., a za koji su optužene srpske snage, uslijedili su pregovori u Rambouilletu (veljača-ožujak 1999.) na kojima su, prema američkoj preporuci, sudjelovali i predstavnici OVK na čelu s Hashimom Thacijem. Prema prijedlogu Sporazuma iz Rambouilleta Kosovo je dobilo visok stupanj autonomije, jer je značajan dio državnih nadležnosti prenesen na upravljanje pokrajinskim institucijama. Međutim, unatoč jakom američkom pritisku, srpska strana, iako spremna prihvatiti političke uvjete Sporazuma, odbila ga je potpisati ne želeći pristati na odredbe prema kojima se cjelokupni teritorij SRJ stavlja na raspolaganje NATO-u kako bi mogao pružiti logističku podršku svojoj misiji na Kosovu. Tako su Sjedinjene Države, Sporazumom iz Rambouilleta, započele, dva desetljeća dug proces, definitivne dekompozicije / dezintegracije Srbije. Naime, nakon vojne intervencije NATO-a u SR Jugoslaviji (Allied Force, 1999.), na Kosovu je uspostavljen međunarodni protektorat pod upravom Ujedinjenih naroda (UNMIK) i NATO-a (KFOR-a), uz aktivno sudjelovanje i drugih međunarodnih aktera kao i brojnih nevladinih organizacija i diplomatskih misija.

Kosovo je 17. veljače 2008. g. proglasilo nezavisnost od Srbije, a taj akt snažno je podijelio međunarodnu zajednicu, za koju se otvorilo pitanje je li to “jedinstven i neponovljiv slučaj ili je to presedan za daljnje secesionističke procese u regiji i šire.” Većina zapadnih zemalja podržala je neovisnost Kosova, dok su Rusija i Kina oštro osudile ovakvu jednostranu odluku zapadnih saveznika kao primjer kršenja međunarodnog prava. Rusija je zatražila poštivanje Rezolucije 1244 prema kojoj se jamči teritorijalni integritet Srbije. Možda je indikativno da je Afganistan prvi priznao Kosovo, zatim su to učinile Sjedinjene Države, kao i  većina članica EU-a, uz iznimke Španjolske, Cipra, Rumunjske, Slovačke i Grčke koje su zauzele stav da će priznanje nezavisnosti Kosova zapravo ojačati separatističke tendencije od Nagornog Karabaha, Abhazije pa sve do Tajvana. Nešto kasnije Grčka je zauzela neutralan stav, uz ponovljenu zabrinutost za mir na području jugoistočne Europe. Priznanje Kosova postalo je time ne samo političko, već i značajno pitanje međunarodnog prava. Sjedinjene su Države istakle posebnost kosovske nezavisnosti koja je, prema njihovom tumačenju, nastala kao rezultat procesa raspada bivše Jugoslavije, i zauzele stav da se radi o jedinstvenom slučaju koji ne može biti upotrijebljen kao model u rješavanju sličnih situacija. Gotovo desetljeće poslije, ruski je predsjednik, Vladimir Putin aneksiju Krima pravno temeljio na presudi Međunarodnog suda pravde u slučaju Kosovo. Tako je u posthladnoratovskom razvoju odnosa na jugoistoku Europe, rješenje kosovske krize postalo jedno od najsloženijih pitanja s kojim se suočila međunarodna zajednica, posebno Sjedinjene Američke Države.

Nakon desetljeća turbulentnih odnosa u regiji, sam akt proglašenja kosovske vojske definitivno je potvrdilo kosovsku državnost, nepovratno poništio Briselski sporazum Srbije i Kosova iz 2013. godine kojim se trebao uspostaviti dijalog pod patronatom i uz jamstva Europske unije (ovim je činom bitno umanjen autoritet EU u regiji). Kosovski premijer Ramush Haradinaj, neposredno po prihvaćanju odluke o formiranju vojske, odlučio je Srbiji zadati dodatni udarac! Naime, Haradinaj je predstavio (također, vrlo samouvjereno) nacrt prijedloga „Sveobuhvatnog sporazuma između Republike Kosovo i Republike Srbije“ prema kojem se sva otvorena pitanja između dviju država trebaju regulirati po načelima sukcesije ili pravilima Arbitražne, tzv. Badinterove komisije, koju je EU (tada EZ) uspostavila 1991.g., s ciljem rješavanja spornih pravnih pitanja koja su se javila u procesu raspada SFRJ. Sjetimo se, petoročlano tijelo ustavnih sudaca na čelu kojeg je bio predsjednik Ustavnog suda Francuske, Robert Badinter, trebalo je dati odgovore na nastojanja republika da ostvare svoj međunarodnopravni subjektivitet. U prosincu 1991. g. Europska je zajednica usvojila Deklaraciju o Jugoslaviji,  u kojoj se sve jugoslavenske republike koje žele međunarodno priznanje pozivaju da ga zatraže i da se obvežu na poštivanje obveza sadržanih u smjernicama. Navedeni dokumenti imali su znatan utjecaj na međunarodno priznanje novih država na prostoru bivše Jugoslavije, i na tumačenje i primjenu međunarodno-pravnih propisa vezanih uz priznanje novih država.

Prema mišljenju Komisije, bivše republičke granice postaju državne (ne pokrajinske) i ne mogu se mijenjati silom, već isključivo dogovorom. Komisija je odbila prihvatiti tvrdnju Srbije da suverenitet pripada narodima, zauzevši stav da on ostaje republikama, a manjinskom stanovništvu  (i pokrajinama) treba biti pružena zaštita u skladu s europskim standardima. Mišljenja komisije, kako vidimo, ne odnose se na status pokrajina, međutim, Haradinaj najnovijim prijedlogom traži da se davno uspostavljena pravila prošire i na Kosovo.

Prema Sputniku, pred Srbiju su postavljeni već uobičajeni zahtjevi – priznanje Kosova kao neovisne države, što bi omogućilo njezino članstvo u međunarodnim organizacijama, ali i novi (za Srbiju neprihvatljivi) – isplata ratne odštete proistekle iz sukoba na KiM, kao i materijalno obeštećenje žrtava rata,  te potpuna integracija sjevera Kosova (teritorij na kojem žive kosovski Srbi ostao bi bez ikakvih ingerencija Srbije). Prema Haradinajevom zahtjevu, Srbija bi trebala isplatiti odštete za mirovine, dinarsku i deviznu štednju u vrijeme SFRJ, odštetu za socijalna davanja, dječje doplatke, te prijenos električne energije. Jamstvo za provedbu ovog sporazuma trebaju dati Sjedinjene Države, Velika Britanija, Njemačka, Francuska, Italija i Europska unija.

Zaokupljene geopolitičkim preustrojem Bliskog istoka, Sjedinjene su Države, nakon 2000. g, na Balkanu bile prisutne posredno, kroz djelovanje savezničkih aktera koji provode politiku proširenja sigurnosnog (NATO), te ekonomskog poretka (EU, MMF), a uz pomoć kojih se regija politički konstituira kao zapadna vrijednost. Naime, sve države Zapadnog Balkana odavno su predmet interesa i planova Sjedinjenih Država. Nakon što su se Rumunjska i Bugarska, 2007. g. pridružile NATO-u, administracija Georga Busha, mlađeg, usmjerila je svoju pozornost na “nedovršeni posao” na Zapadnom Balkanu. Izdvajanje Crne Gore (2006.) iz državne zajednice sa Srbijom, te proglašenje samostalnosti Kosova (2008.), definitivno su utjecali na promjenu geopolitičkih odnosa u regiji. Naime, teritorijalnim ”sužavanjem” Srbije, Sjedinjene su Države znatno oslabile njezin utjecaj na susjedne zemlje, time djelovale na uspostavu regionalne ravnoteže. Nadalje, trećim krugom proširenja tj. članstvom Hrvatske i Albanije u NATO-u (2009), SAD su sigurnosno ”zaokružile” prostor Zapadnog Balkana, geopolitički iznimno važan za kontrolu Jadranskog bazena, istočnog Sredozemlja i Crnomorske regije.

Kako Europska unija očito nije bila sposobna osigurati američke i europske geostrateške interese, Washington je pokrenuo agendu velikog povratka na Balkan. Ona će imati velike posljedice i za regiju i za Europsku uniju. Dok se Bruxelles oslanja(o) na meku moć (soft power), Washington, potpomognut Velikom Britanijom, primjenjuje mnogo grublji način realizacije svojih ciljeva, što bi na jugoistoku Europe moglo izazvati niz kauzalno povezanih sukoba, možda čak i oružanih. Iz svega postoji vjerojatnost stvaranja kontroliranog kaosa koji će na kraju američka politika riješiti u skladu sa svojim temeljnim interesima.

Spor Beograda i Prištine dug je preko tri desetljeća i jedan je od glavnih izazova za stabilnost Balkana.  „Recept“ za okončanje ovog spora i stabilizaciju prilika sadržan je u integraciji svih zemalja regije u Europsku uniju. SAD su se dugo oslanjale na EU, međutim, nakon neuspjeha (propasti) njenih vanjskopolitičkih u Siriji, Ukrajini, ali i na Balkanu, postavlja se pitanje je li Europska unija još uvijek postoji kao globalni, ali i regionalni čimbenik? Sjedinjene Države su svjesne da slabljenje utjecaja EU-a na zemlje Zapadnog Balkana može biti iskorišteno od strane Rusije i Kine za jačanje njihovog geopolitičkog i geoekonomskog utjecaja u regiji.

Međutim, kako je EU prepuna vlastitih problema, proces integracije regije je nepovratno završen, stoga je vrlo otvoreno pitanje, što s otvorenim kriznim žarištima na Balkanu? Već prije nekoliko godina, John Kery, tadašnji američki državni tajnik u administraciji predsjednika Obame, navijestio je da će se Srbija vrlo skoro naći na „liniji vatre“ između Washingtona i Moskve. U skladu s ovom futurističkom najavom, Srbija je danas pod snažnim diplomatskim pritiscima velikih sila, ali i njihovih „proxy“ partnera, s ciljem slamanja njene vanjskopolitičke pozicije koja se temelji na zanimljivom, ali teško održivom odabiru srpskog predsjednika Aleksandra Vučića.

Naime, Srbija sve teže balansira između Zapada i Rusije. Iako je od 2012. g. u statusu kandidatkinje za članstvo u Europsku uniju, Srbija inzistira na vojnoj neutralnosti, čemu nikako ne ide u prilog njezino sigurnosno okruženje. Naime, Srbija je okružena članicama NATO-a – Hrvatska, Mađarska, Crna Gora, Bugarska i Rumunjska, a snage NATO-a snažno su prisutne i na Kosovu (KFOR, Bondsteel) i Makedoniji, što se svakako reflektira na njezin geopolitički položaj. Nadalje, Srbija je i članica Partnerstva za mir (PFP), te provodi reformu vojnog i sigurnosnog sustava prema zahtijevima i standardima NATO-a, međutim, istovremeno gradi i čvrste veze s Euroazijskom ekonomskom unijom, kao i s Turskom, a ono što osobito smeta Sjedinjene Države je činjenica da je Srbija odbila primijeniti režim obvezujućih sankcija prema Rusiji.

Srbija je, danas, jako podijeljena u svom nacionalnom biću! Naime, dok većina građana želi biti dio Europske unije, Srbi ipak teško zaboravljaju neke konkretne poteze Zapada prema njima – bombardiranje NATO-a 1999., kao i izravnu potporu samostalnosti Crne Gore i Kosova, čija je posljedica teritorijalno dekomponiranje ili “sužavanje“ Srbije. Srbija je, također, izložena daljnjim prijedlozima (ili zahtijevima) koji vode „kljaštenju“ nacionalnog teritorija –  Međveđa, Bujanovac već su dio dogovora o „trampi“, međutim, Srbija vrlo teško kontrolira prilike na Sandžaku, dok se sve češće otvaraju rasprave i o statusu Vojvodine. Bez obzira što su Crna Gora i Makedonija već u okrilju Zapada i što se radi o jednoj od najsiromašnijih europskih država, za Sjedinjene Države nova geopolitička arhitektura regije nije posložena bez ovladavanja nad suverenitetom Srbije. Stoga je za očekivati da će ideološki i vojni pritisak na Srbiju, kao i na države regije koje još uvijek nisu članice NATO-a jačati.  Naime, proces sigurnosne integracije (ulazak u NATO),  i u uvjetima snažnog zastoja procesa proširenja EU na regiju, bit će ubrzan. SAD i ključni europski saveznici svjesni su da je došao trenutak konačnog geopolitičkog oblikovanja regije u skladu sa zapadnim geoekonomskim i geopolitičkim interesima, koji uključuju i potiskivanje ruskih regionalnih opcija. Ipak, preslagivanje granica na jugoistoku Europe nikako ne može biti miran proces, ako se otvori, zasigurno će izazvati nove krvave ratne sukobe na prostoru regije.

 

 

0 komentara

You may also like