dr. sc. Jadranka Polović, Mario Stefanov: EUROPSKO BUĐENJE NARODA (2)

Kako se urušava europski liberalni raj ili liberalni komunizam

U prošlotjednoj analizi nastojali smo objasniti u kakvom su odnosu dva koncepta („pobuna masa“ i „pobuna elita“) koja prijete novom europskom revolucijom. Riječ je o stvarnoj pobuni građana ili europskih naroda protiv klike lijevo liberalnih globalista koji su preuzeli sve nivoe institucionalnog odlučivanja protiv volje, interesa i dobrobiti građana. Nova europska postnacionalna globalistička „aristokracija“, ekonomskom je represijom, tijekom protekla četiri desetljeća (od vremena „thatcherizma“ i „reganizma“), europsku srednju klasu pretvorila u prekarijat bez budućnosti, a kroz dehumanizirine društvene eksperimente uspjela je proizvesti nejednakost nezabilježenu u povijesti! Tako je 2017., pred održavanje Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu, svjetska javnost ostala zatečena podatkom da 85 superbogatih ljudi posjeduje bogatstvo od 426 milijardi dolara, baš kao i 3,6 najsiromašnijih na planeti. Taj 1% je prisvojio ukupno 82% novostvorenog bogatstva koristeći se slabo plaćenim ili čak neplaćenim radom milijuna ljudi, međutim, ova zaprepašćujuća analiza naišla je tek na ignoriranje političkih elita koje su (potpuno bezosjećajne) samo pojačale svoje napore na podjarmljivanju i pauperizaciji građana kroz provedbu monstuoznih „strukturnih reformi“, ne pridajući pri tom ni najmanju pozornost manifestacijama nezadovoljstva građana.

Sada kada se pobunjeni građani polako pretvaraju u neprijatelje demokracije, demonstracije se suzbijaju silom i brutalnom političkom akcijom. Ono što osobito upada u oči je činjenica da revolucionarna zbivanja potresaju ključne zemlje Europe, „stare“ demokracije – Francusku, Veliku Britaniju i Njemačku koje nas desetljećima nasilno podučavaju demokratskim standardima. Pokret žutih prsluka, konfuzni događaji oko Brexita ili neuspjeh stranaka vladajuće koalicije u Njemačkoj, uzdrmali su temelje vlasti triju najjačih lidera Europe – Emmanuela Macrona, Therese May i Angele Merkel, te jasno ukazali na istrošenu matricu europskih političkih sustava. Naime, niti njihove etablirane političke stranke, kao ni vladajuće političke grupacije unutar struktura Europske unije nemaju rješenja ni odgovore za brojne socijalne i ekonomske izazove u tim zemljama, ali i šire unutar EU-a. Ovi izazovi uključuju ne samo Brexit, već i socijalne posljedice ekonomske krize 2008. godine,  veliku migrantsku krizu koja od 2015. godine neprekidno ugrožava Europu, ali i unutarnje europske migracije o kojima se vrlo malo govori, a koje devastiraju istočnu, i južnu Europu, te ekonomiju koja je tijekom godina mijenjala svoje oblike s tim što se industrijska baza sve više gubila i prelazila na uslužnu ekonomiju (http://standard.rs/2019/01/17/krize-u-nemackoj-britaniji-i-francuskoj-radjanje-nove-evrope/).  Ostaje otvoreno pitanje kako će se neprilike koje su snašle vodeće europske lidere odraziti na „krvnu sliku Europe“ nakon izbora za Europski parlament u svibnju 2019. godine, jer je za očekivati da će tri, do sada vladajuće grupacije  – Europska pučka stranka (kršćanski demokrati koji promiču politiku neoliberalnog desnog centra), europski socijalisti (neoliberalni lijevi centar) i liberalna grupacija (neoliberali) koje su do sada bile neupitni stupovi europskog poretka, moguće slabiti zbog pomicanja političkog spektra udesno.

Što u kontekstu neoliberalne agende i globalističke ideologije koje je nametnuo ekstremni politički centar (bilo desni ili lijevi, danas vladajući u nacionalnim ili europskim strukturama vlasti), više uopće znače pojmovi ljevice i desnice? Uvriježeni model podjele političkih stranaka na lijeve i desne ustoličen je tijekom francuske revolucije, 1789. godine, kada su na desnoj strani Ustavotvorne skupštine sjedili monarhisti (u obrani kralja i starih vrijednosti), a na lijevoj revolucionari (antimonarhisti, zagovornici republike). Od tada se kao glavna obilježja političke desnice uzimaju zaštita tradicionalnih vrijednosti (brak, obitelj, nacionalni i vjerski identitet), očuvanje države, poretka i hijerarhije (status quo), a u ekonomskom smislu obrana privatnog vlasništva i laissez faire kapitalizma. Ljevica, s druge strane, zagovara univerzalizam, poriče tradicionalne vrijednosti, a u ekonomskoj sferi podržava različite vrste kolektivnog nad privatnim vlasništvom, socijalnu jednakost, društvenu pravdu… U suvremenim zapadnim društvima, politička podjela na ljevicu (progresiviste) i desnicu (konzervativce) snažno je, tijekom dvadesetog stoljeća, oblikovala društveni svjetonazor, odnosno bila temelj za oblikovanje mnogih javnih politika. Ipak, ova dihotomna podjela političkih sustava vremenom se mijenjala, da bi početkom 21. stoljeća poprimila potpuno identičan, zapravo neutralni oblik.

Naime, u eri prevladavajuće američke liberalne ideologije koja je u posthladnoratovskoj Europi široko prihvaćena, novoustoličene vrijednosti poništavaju dihotomiju političkog života, budući da nova globalistička aristokracija promovira nove vrijednosti – globalizam, krajnji individualizam, odustajanje od bilo kakvog identiteta (nacionalnog, etničkog, vjerskog), poništavanje tradicionalnih vrijednosti (obitelj, brak), te rodnu ideologiju, inženjerstvo i tehnološki napredak (progres) koji potpuno izostavlja etički i moralni aspekt, bilo individualnog, bilo društvenog djelovanja. Američka liberalna ideologija uvezena je u zapadnu Europu sa studentskim pokretom iz 1968. godine, nakon čega je libertarijanizam postao mainstream svjetonazor koji je snažno djelovao na uništavanje socijalnog ljevičarskog modela i desničarskog moralnog kodeksa. Postupno su poništene razlike između desnice i ljevice, u ekonomskoj i socijalnoj politici potpuno, dok su u svjetonazorskim pitanjima (odnos prema pobačaju, istospolnim brakovima, migracijama…) tek prividno zadržane.

Svatko tko je protiv globalizma kao izvorno američke ideologije koja spaja ekonomski liberalizam (fundamentalizam tržišta) i politički liberalizam ili lijevu liberalnu ideologiju (ljudska prava…) postaje marginaliziran, neprijatelj sustava. Prema Slavoju Žižeku, multikulturalizam kao ideološka vodilja lijevog liberalizma (ljevice), zapravo je kulturna forma kasnog kapitalizma (desnice). Naime, upravo je kapital ustoličio novu ideologiju ljudskih prava, toleranciju prema različitosti – rasi, spolnom identitetu, razgradio tradicionalne autoritete i patrijarhalnu obitelj. Bilo kakva analiza političkih sustava danas ne uključuje socijalna pitanja, dakle status zaposlenih, već isključivo pitanja manjinskih prava (političkim elitama sklonih) rodnih skupina. Interesi ugrožene radničke klase i osiromašenih slojeva koji ne djele stavove lijevih kozmopolita potpuno su diskvalificirani unutar same ljevice, za koju su ova pitanja passe. Ljevica se tako potpuno odmakla od kritike tržišne ekonomije, razmatranja dosega eksploatacije zaposlenih čija su radna mjesta, stanovanje, zdravlje i obrazovanje ozbiljno ugroženi, osobito od alarmantne činjenice da nikada nije bilo više ljudi (zaposlenih) koji od svoje zarade ne mogu sastaviti kraj s krajem. Osobito, u okviru ljevičarske ideologije nije promišljeno (zapravo je potpuno ignorirano) mjesto i uloga nacije / države u globaliziranom svijetu, zbog čega je ljevica ostala bez ikakvog odgovora na narasle izazove europskog društva.

Vjera u globalizaciju, tehnologiju i kontinuirani progres pokazala se kao velika obmana, tek fikcija instalirana od strane mainstream liberalnih medija. Ovoj neoliberalnoj agendi, koja je početkom osamdesetih započela kao konzervativna revolucija, provedena od strane konzervativnih političara, Margaret Thatcher i Ronalda Reagana, završni touch su dali upravo liberalni (Tony Blair) i socijaldemokratski (Gerhard Schroder) političari, nakon čega ovu ideološku matricu kao univerzalni okvir preuzima ljevica, a sve na tragu Fukuyaminog kraja ideologija (i povijesti). Ljevica je, tako, još od devedesetih napustila svoje izvorno biračko tijelo, te se oslonila na „treći put“ Antonyija Giddensa, zapravo, ideologiju lažnog lijevog centra čiji su najpoznatiji predstavnici Tony Blair i Bill Clinton. Čak i ostatak radikalne (anarhističke) ljevice postao je imun na društvene nepravde, te je kao svoju agendu usvojio manjinske politike oslonjene na fukoovsko – deridijansko naslijeđe, nakon čega je rodna ili feministička ideologija postala najdinamičnija ideološka matrica nove europske ljevice. Zbog ideje progresa potpuno je ignorirana ekonomska sfera (zahtjevi za zaštitom radnih i socijalnih prava, zaštita javnog dobra, kolektivizam…). Bilo da glasaju za ljevicu ili desnicu, ljudi danas glasaju za kapital, protiv svojih socijalnih i ekonomskih interesa.

Ipak sve ima svoj rok trajanja, a ideologije, svakako! Antisistemske političke stranke kao iznenađujuća novost na političkoj karti Europe,  svojim programima, danas, objedinjuju antiliberalne vrijednosti ljevice (socijalnu jednakost, pravdu…) s neliberalnim vrijednostima desnice (konzervatizam, jaka država, antiimigrantska politika…). U intrigantnom članku koji je objavljen u američkom Foreign Affairsu (Dan Slater, After Democracy: What Happens Freedom Erodes, November 6, 2018), autor Dan Slater, zabrinut za entropiju ovakvog globalističkog sustava, postavlja pitanje – što nakon demokracije? Slater, vrlo zabrinut, naravno, odmah nalazi i jednostavan odgovor – budućnost je u autoritarizmu. Demokracija je pod brojnim prijetnjama, budući da se mogu identificirati dva nedemokratska modela vladavine. Ako zanemarimo izborni autoritarizam u kojem autokrati dobijaju vlast kroz manipulirane i nepoštene izbore, globalne elite osobito zabrinjava trend u kojem dojučerašnji demokrati (poput Orbana), nakon osvajanja vlasti ugrožavaju temeljne postulate demokracije i manjinska prava ili „liberalnog raja“.

Joschka Fischer, njemački vicekancelar u vladi Schrodera (1998.-2005.) svjestan posljedica europskog buđenja naroda, najavljuje: “Započelo je novo razdoblje u povijesti Europe čije će se osobitosti jasno moći definirati tijekom 2019. godine. U svakom slučaju, tradicionalne europske rasprave više se ne mogu, zdravo za gotovo, oslanjati na snagu transatlanskoga saveza ili ubrzani put prema sve čvrščoj integraciji Europe… Zapadne elite neće povratiti povjerenje javnosti dok ne pruže odgovore na zahtjeve koje se pred njih postavljaju i bez kojih demokracija i njezine temeljne institucije neće moći funkcionirati“.

Britanski politički analitičar, Brendan O’Neill,  u autorskom članku „A European Spring Beckons“ od 21. prosinca 2018. godine sasvim otvoreno govori o novom proljeću europskih naroda, pri čemu sadašnji trenutak Europe uspoređuje s revolucionarnom 1848. godinom. O’Neill smatra da europski prosvjedi ne počivaju tek na ekonomskim zahtjevima naroda, oni imaju širu, nacionalnu dimenziju. On navodi:“ Najveća glupost sadržana je u izgovorenim tvrdokornim tezama koje su iznosili primjerice nadbiskup od Canterburyja, te samozvani radikalni ljevičari, a prema kojima se vraćamo u tridesete godine 20. stoljeća. Promatrajući zbivanja oko Brexita, europski zaokret protiv socijaldemokracije, uspon antisistemskih stranaka i širenje pobune žutih prsluka, oni posvuda vide fašizam, bauk koji po njima izlazi iz groba poput zombija, te koji nastoji  progutati progresivne tekovine posljednjih desetljeća“. Dakako analiza je potpuno pogrešna, smatra autor. Ako doista moramo tražiti odjeke prošlosti u današnjici onda to nije 1930. godina, jer naše doba više podsjeća na 1848., godinu u kojoj su se narodi diljem Europe pobunili tražeći radikalnu političku promjenu. „To su bile demokratske revolucije koje su zahtijevale uspostavu ili poboljšanje sustava parlamentarne demokracije, slobodu tiska, uklanjanje starih monarhijskih struktura i njihovu zamjenu od strane neovisnih nacionalnih država. Godina 1848. u povijesti Europe je zabilježena kao Proljeće naroda. Sadašnji trenutak Europe također se osjeća kao Proljeće naroda, budući da milijuni ljudi diljem EU-a žele ponovo uspostaviti ideale nacionalne suverenosti i istinske demokracije, te ustaju protiv onoga što bismo mogli nazvati neomonarhističkim strukturama tehnokracije 21. stoljeća. Uspješne pobune u Francuskoj pokreću bujicu. Ovdje imamo gotovo monarhijskog  vladara samoproglašenog  božanskog  jupiterijanskog  predstavnika na zemlji,  Emmanuela Macrona, koji se suočio sa ljudima koji žele veći utjecaj na politiku i veću nacionalnu nezavisnost. Macron = Louis XVI, kazuje grafit na pariškim ulicama. A znamo što se Louisu XVI dogodilo“.

O’Neill smatra da ljudi diljem Europe dovode u pitanje prevladavajući, politički, moralni i kulturni poredak. To nisu puke ekonomske pobune, čak ni u Francuskoj gdje ekonomska pitanja prevladavaju, budući da revolt ima istinski i radikalni karakter.  Otpor je svjesni izazov ne samo neoliberalizmu na koji se oslanja cijeli projekt Europske unije, nego i kulturnim normama, političkoj korektnosti, te uopće političkoj praksi novih elita u Europi 21. stoljeća. Nova kultura ideološkog multikulturalizma, tehnokratska vladavina, nadnacionalni elitizam, sve usmjereno protiv nacionalne države, ekološki diktati – to je ono čemu se sada svjesno suprotstavljaju francuski, a slijede ih građani i drugih europskih država, zaključuje autor. Europska unija i cijela Europa sučeljavaju se s gigantskim nestabilnostima na barem dvije razine. Na jednoj je sraz između neoliberalne ekonomije i europskih tradicionalnih vrijednosti (ili bolje reći zdravog razuma), dok je na drugoj otpor suverenističkih, nacionalnih snaga protiv agende centralizacije Europske unije i stvaranja nadnacionalne integracije s imperijalnim ambicijama i težnjom geopolitičkog, te potom stvarnog entitetskog povezivanja s MENA-om (Sjevernom Afrikom i Bliskim istokom). U pozadini ove fatalne story, ono što povezuje obje strane jednadžbe europskog unutarnjeg sukoba je upravo neobuzdani, amerikanizirani, ekonomski liberalizam koji se preslikava na sve društvene odnose. Neoliberalna praksa koja uključuje prenošenje liberalnih tržišnih mehanizama na cijelu socijalnu strukturu europskih društvenih zajednica, stoga, stvara strahovit pritisak na europske narode, na njihove moralne, kulturološke i vjerske vrijednosti. Organizirana imigracija s bliskoistočnih prostora, indikativno s istih onih na koje europska liberalna elita namjerava širiti svoju imperijalnu EU, samo je zastrašujući primjer onoga što okrutna i isključivo profitom motivirana neoliberalna politika može učiniti europskim narodima.

Na žalost, ovaj turbulentni trenutak Europe dodatno urušava europski mirovni poredak koji je vladajuća, liberalna europska elita, sada već samoproglašena aristokracija, u suradnji sa svojim američkim i arapskim partnerima već razgradila. Gotovo je nemoguće procijeniti u kojem će se pravcu ovako pokrenuti procesi dalje odvijati, međutim, sasvim je sigurno da građani Europe  dobro znaju da se njihovo odlučivanje o vlastitom identitetu, naciji, državi, klasi, te naposlijetku obitelji, može postići jedino suspenzijom postojećeg političkog sustava, što objašnjava jačanje opozicije neoliberalnom projektu Europske unije. U tom su kontekstu rasprave o ljevici i desnici potpuno besmislene!

dr. sc. Jadranka Polović, Mario Stefanov: EUROPSKO BUĐENJE NARODA: „POBUNA MASA“ ILI „POBUNA ELITA“ (1)

 

0 komentara

You may also like