Je li migrantska kriza, sustavno planirana i kreirana organiziranim dovlačenjem milijun i pol, a po nekim procjenama i gotovo dva milijuna imigranata sa prostora Bliskog istoka i Afrike na europsko tlo, zapravo najveće prikriveno premještanje vojnih snaga u povijesti ratovanja u svrhu priprema za mogući novi, veliki rat na europskim prostorima?
To pitanje opravdano se može postaviti nakon niza zbivanja, analiza uglednih američkih i europskih think-tankova i izjava vodećih njemačkih političara koja su nekim čudom prošla ispod radara javnosti. Nije li imigrantska „masa“ smještena sada na europskim prostorima, od koje jedva jedna desetina aktivno radi, zapravo samo resurs za novačenje ljudskog potencijala za europske vojske i njihove američke saveznike za moguća buduća ratna zbivanja.
Od samog početka, očito unaprijed organizirane i planski usmjeravane migrantske krize, sasvim opravdano se postavljalo pitanje stvarne svrhe dovlačenja na europske prostore, u tako kratkom vremenu, milijunske „mase“ imigranata sa Bliskoga istoka i Afrike. Analiza dobno – spolne strukture useljenika: 25% djece, 17% žena, 58% muškaraca, kao i obrazovne: preko 90% bez obrazovanja ili s vrlo niskim obrazovanjem (prema S. Šterc, 2017.) nipošto nije u skladu s potrebama njemačkog ili europskog društva, a koje su šokiranoj javnosti manipulativno prezentirane od strane političkog kruga njemačke kancelarke Angele Merkel. Na vrhuncu premještanja stanovništva, 2015.g. Merkel je, prethodno oduzevši vlastitom ministru unutarnjih poslova sve ovlasti u vezi s migrantima, javno promovirala svoju politiku otvorenih vrata, nakon čega su europske granice postale neviđeno prohodne za tisuće izbjeglica s Bliskog istoka i Afrike. Iako je 2010.g. racionalno ustvrdila kako je multikulturalizam mrtav, kancelarka je odjednom promijenila ploču – „čelična lady“ neočekivano se prometnula u „Majku Angelu“ (Der Spiegel, 2015.) te doživjela neviđenu ljudsku i političku preobrazbu.
Međutim, medijski oblikovan narativ kako je riječ o filantropskom djelu i pružanju pomoći populaciji izbjegloj s područja ratovima uništenih bliskoistočnih država, jednostavno je neozbiljan. Tvrdnja da su njemačka politka i politike ostalih najmoćnijih država Europske unije to učinile iz čiste empatije i dobročinstva dodatno je krajnje neuvjerljiva. Nadalje, inauguriranje tvrdnje da je imigrantske valove bilo nemoguće zaustaviti na granicama država Europske unije, protivi se zdravom razumu. Europski sigurnosni i obrambeni sustavi koji svake godine troše milijarde eura, svakako su mogli osigurati kontrolirani ulazak migranata. Pored toga, riskirati i u nastavku prihvatiti kao posljedicu jačanje desnih anti – imigracijskih snaga u Njemačkoj, ali i u većini država odredišta imigranata, koje, kako je vidljivo, ugrožavaju vladajuću poziciju ne samo njemačke kancelarke, nego i vodećih političkih struktura iz jezgre gospodarske i političke moći EU, uistinu je prevelika cijena milosrđa, čak i za jednu opjevanu dobru majku Merkel. Istovremeno, takva je politika očekivano narušila odnose sa onim članicama Europske unije koje su uporno odbijale tranzit i prihvat imigranata na svome teritoriju. Imigracijom potaknuti jaz između tzv. „stare“ Europe i novih članica, prije svih: Poljske, Madžarske, Češke i Slovačke, u međuvremenu se samo produbio. Te države, inače članice Višegradske skupine u znatnoj su se mjeri distancirale od mainstreama politike Europske unije, međusobno čvršće povezale i orijentirale na traženje uporišta u američkim geopolitičkim i geoekonomskim opcijama na europskom tlu.
Ako je Berlin i Brussels pristao na ovakve procese, na „plaćanje“ izrazito visoke cijene, onda uvezena imigrantska „masa“ ima mnogo veću vrijednost nego što se to do sada moglo pretpostaviti. Većina stručnih analiza motive imigracijskog „premještanja“ stanovništva, najčešće postavlja u kontekst primarno ekonomskih razloga – migranti mogu nadoknaditi nedostatak radne snage u gospodarstvu Njemačke i najmoćnijih država Europske unije kako bi se održao postojeći gospodarski rast u nepovoljnom demogafskom okruženju najvećih europskih ekonomija. Naime, procjenjuje se da samo Njemačka za održanje postignute razine gospodarske aktivnosti godišnje treba jedan milijun novih radnika. Naizgled krajnje logičan razlog, ako se doda da neoliberalni sustav uvozom imigranata ne samo da osigurava izvor radne snage, već i obara cijenu rada. Ipak, u ovoj računici nešto nedostaje! Kako smo već naveli, preko 90% migranata pristiglih u Europu nema obrazovanje ili je ono vrlo nisko. S druge strane, neosporna je činjenica da će u bliskoj budućnosti najveći broj jednostavnih i niskoplaćenih poslova koje bi imigranti mogli obavljati biti automatizirani. Pa čemu onda usluge tolikog broja uvezenog stanovništva? Mnogi su isticali činjenicu da sadašnji imigranti nisu nekadašnji gasterbajteri duboko motivirani željom povratka u svoje domovine punih džepova i materijalno osigurani zasluženom njemačkom mirovinom, nego nepregledna masa ljudi kojima ne pada na pamet povratak u svoje ratovima uništene domovine, a za koje je sasvim razvidno da će ratu biti izložene još desetljećima. Procjene da će iz takve imigrantske mase teško biti iscijediti nekakvu radnu motivaciju do sada su se pokazale točnima. Migranti pasivno primaju socijalne transfere iz proračuna i stječe se dojam da na svojim odredištima u europskim državama, bez imalo nervoze, potpuno hladno nešto čekaju. Racionalno je postaviti pitanje odakle tolika pasivnosti i što to većina od njih čeka, umjesto da se prihvate ponuđenih poslova. Objašnjenja da se prethodno trebaju integrirati ne drže vodu, jer bi se eventualna integracija najbrže postigla upravo radnom aktivacijom.
Postoji i tumačenje da iza imigrantske mase stoji angloamerički blok kojem je interes destabilizacija konkurentske Europske unije, no, tu tezu uglavnom promiče vladajuća njemačka i EU politika. Ne treba zaboraviti da je upravo Merkel uputila javni poziv imigrantima na useljavanje. Stoga se opravdano možemo zapitati o čemu se radi – ili tada Merkel nije znala što čini ili je kolaboracionist „zavjereničke“ američke politike prema Europi. Drugog logičnog objašnjenja, ukoliko se razmatra ova teorija, ne bi bilo.
U svakom slučaju riječ je o klasičnoj geopolitički motiviranoj migraciji, dobro organiziranoj i cijelo vrijeme pažljivo kontroliranoj s ciljem uvođenja velike mase stanovnika sa prostora Bliskoga istoka i Afrike na tlo Europe. Cijela operacija je očito multifunkcionalna i cilja na postizanje više razina učinaka. Uporabna vrijednost uvezene imigrantske mase neosporno je vrlo visoka kada ih se prima sa tolikom političkom voljom i upornošću, uz rizike narušavanja odnosa članica unutar Europske unije i u konačnici gubitka vlasti političke elite u najmoćnijim državama članica i izlaska na scenu novih političkih opcija koje izravno ugrožavaju uspostavljeni poredak moći. Pasivna imigrantska masa indikativno uživa u svim povlasticama svoga položaja i drže se ne kao „robovski radnici“, kako se početkom migrantske krize moglo sumnjati da će završiti, nego kao „gladijatori“ pred odlučujuće borbe u areni.
Pitanje svih pitanja je – nisu li oni zapravo topovsko meso i ratnici nekih novih ratova, ako ne i potencijalnog kataklizmičnog velikog europskog rata?
Naime, na europskom tlu evidentan je eskalirajući rast vojnih aktivnosti, sve što se na tom planu u Europi odvija doima se kao priprema za rat, a sve geopolitičke postavke gotovo su potpuno identične onima pred Prvi svjetski rat. Na cijelokupnom prostoru Euroazije, od La Mancha do Vladivostoka ponovno se, u ovom ili u onom obliku, stvaraju carstva, nove imperijalne tvorevine. Najnoviji prijedlog Martina Schulza, novog – starog šefa njemačkog SPD-a, o stvaranju Sjedinjenih Europskih Država do 2025., dakle federativne Europe (ili Europe jedne vlade) koja bi bila sposobna oduprijeti se pokretima nacionalističke desnice koji jačaju u Njemačkoj, Austriji, Finskoj, Francuskoj i Nizozemskoj, na tragu je realizacije takve ideje. Europska se unija sigurno centralizira i sve više poprima obličje imperije u koju bi se trebala integrirati Europa i MENA (Bliski istok i Sjeverna Afrika) kao bizarna replika nekadašnjega Rimskoga carstva ili barem kasnijeg Svetog Rimskog carstva. Turska na prostorima nekadašnjeg Osmanskog carstva nevjerojatnom upornošću pokušava izgraditi njegovu reinkarnaciju od geopolitičkih lego kockica koja im se svako malo sruše i razbacaju. Rusija, s druge strane, uzdiše za nekadašnjom veličinom carstva Romanovih i kasnijega SSSR-a, Putin nesumnjivo obnavlja imperiju. I ne samo velike svjetske sile, nego i male države Europe ponovo izvlače stare zemljopisne karte i potiho se pozivaju na povjesne nepravde, oduzete teritorije i sve otvorenije iskazuju volju za novim teritorijalnim preslagivanjima.
Sve što se događa u Europi odiše vonjom priprema novoga rata. Utvrđuje se politička i vojna operativna osnova budućih vojnih djelovanja, stvaraju se zapovjedna mjesta, teritorij se uređuje za potrebe vojnih baza velikih kopnenih snaga i njihovog manevra po budućem ratištu, i naravno, sve se osnažuje „moralnom“ (hibridnom) medijskom kampanjom. Dovlači se (kupuje) američko oružje, raspoređuje ljudstvo, integriraju se zapovjedništva, na način da se pojedine postrojbe stavljaju pod zapovjedništvo Njemačke i posredno SAD-a. Na europskom kontinentu od država članica EU, SAD-a i NATO-a stvara se velika integrirana vojna sila. Modernizira se naoružanje i vojna oprema i sustav obaviještajne pripreme, zapovijedanja i kontrole. Ratne pripreme odvijaju se i na ruskoj strani. Intenzivno se moderniziraju oružane snage i vrše uvježbavanja većih razmjera kako na teritoriju Ruske federacije, tako i na teritoriju bliskih država poput Bjelorusije. Europske i američke vojne snage u Europi već sada su opremljene najmodernijim oružanim sustavima, visoke vojne tehnologije, a u budućnosti će taj segment vojne moći nesumnjivo biti podignut na još višu razinu.
No, ono što nedostaje europskim državama, odnosno europskoj komponenti velike vojske koja nastaje na europskom tlu je ljudski potencijal. Europske su vojske nakon ukidanja vojnog roka u većini država brojčano znatno smanjene i mahom preofesionalizirane. U tim vojskama, koje su nakon hladnog rata raspustile mobilizacijski potencijal, sada, zbog nedostatka vojno obučenog i vojno sposobnog stanovništva nedostaje kadrova. Opće je poznato da se NATO u svim posthladnoratovskim intervencijama koristi uslugama privatnih korporacija koje su ratovanjem razvile vrlo unosan posao. Privatni ratnici koji zarađuju i do 1000 dolara po danu, najčešće rade za velike korporacije, diplomatske misije, medije, međunarodne organizacije ili NGO-s, međutim, procjenjuje se da je broj međunarodnih plaćenika pod američkim zapovjedništvom veći od 20 000 vojnika. Američke privatne korporacije odrađivale su (to još uvijek rade) cjelokupni program izgradnje policijskih i vojnih akademija u Afganistanu, obuke regruta, kao i svu potrebnu logistiku (npr. Blackwater). Rastuća privatna vojna industrija otvara i pitanja u kolikoj je mjeri moguće se osloniti na civile, kakvi su efekti njihove mobilizacije, vojne obuke i sudjelovanja u provedbi vojnih operacija. Navedeno nije samo posljedica ukidanja vojnog roka nego i negativne demografske dinamike u Europi.
(nastavlja se)
0 komentara