dr.sc. Jadranka Polović, Mario Stefanov: SRAZ DIVOVA (2)

U kontekstu narušenih odnosa Sjedinjenih Država i Europske unije, osobito je zanimljiv odnos Washinghtona i Berlina koji kroz „veliku igru“ Donalda Trumpa i Angele Merkel odražava svu kompleksnost političkog, diplomatskog i nadasve ekonomskog nadmetanja, a s ciljem uspostave pune kontrole nad europskim krakom transatlantskog geostrateškog savezništva. Trump Njemačku vidi kao snažnog geopolitičkog suparnika koji trenutno izravno konkurira američkim gospodarskim, trgovinskim i sigurnosnim interesima. Dok Njemačka pokušava uspostaviti centraliziranu i nadnacionalnu federalnu Europsku uniju pod svojom dominacijom, pretvorititi je u globalnu silu i time, posljedično, ograničiti američki utjecaj na europske poslove, američka politika pod Trumpovom administracijom svim silama nastoji suzbiti moć Njemačke, kao i naraslu snage Europske unije.

Berlin i njegova bruxelleska transmisija u otvorenom sučeljavanju sa Sjedinjenim Državama nastoje iskoristiti zajedničku euratlantsku vojnu i sigurnosnu platformu. Agenda stvaranja europske vojske, kao jedan od najpogodnijih instrumenata centralizacije EU, uporno se provlači kroz sustav NATO-a. S druge strane, američka politika žestoko je udarila na energetsku sigurnost europskih partnera, poglavito na njemački projekt plinovoda s Rusijom „Sjeverni tok 2“. Svega nekoliko dana nakon sastanka Putina i Merkel, susreta koji je jasno ukazao na približavanje dviju europskih sila i mogućnost europsko – ruskog otpora američkoj hegemoniji, britanski ministar vanjskih poslova, Jeremy Hunt pozvao je EU na solidariziranje sa SAD-om u uvođenju novih sankcija protiv Rusije. Bez obzira što Velika Britanija napušta EU u ožujku 2019.g., Britanija, kao američki „trojanski konj“, želi diktirati europskom politikom, tako i natjerati europske zemlje da američke interese stave ispred svojih.

U bitku za kontrolu europskog dijela transatlantske integracije američka je politika uvela svoje energetsko oružje – plasman ukapljenog plina LNG-a (Liquid Natural Gas) na europsko tržište. Njemačka poslovna zajednica uključena u posao s ruskim Gazpromom na izgradnji plinovoda „Sjeverni tok – 2“ od Rusije preko Baltičkog mora do Njemačke, svjesna je činjenice kako će sankcije biti korištene za jačanje američkih gospodarskih interesa na europskom energetskom tržištu, stoga smatra da Europa ne smije sebi dopustiti uvlačenje u geopolitičke igre. EU je spremna poduzeti odgovarajuće mjere za kojima upravo traga kancelarka, istinska predstavnica njemačkog kapitala, Angela Merkel. U igri su očito veliki ulozi, kako ekonomski, tako i geopolitički, Berlin i Bruxelles su potpuno svjesni da su njihovi interesi opasno ugroženi američkim energetskim oružjem.

Osovina Berlin – Moskva kojoj bi se priključio i Pariz noćna je mora za Sjedinjene Države. Naime, kroz cijelo 20. stoljeće američka je politika usmjerena na obuzdavanje moći europskih država – Njemačke i Francuske, kao i Rusije. Iako su upravo SAD autor projekta Europske unije, ipak stvaranje ujedinjene, globalno jake Europe nije proces koji Amerika želi ohrabrivati. Novonastala konstelacija moći, zapravo bi znatno izmijenila ulogu SAD-a kao atlantske sile i oslabila njegovu poziciju na zapadnoj hemisferi. Na scenariju uspostavljanja kontrole nad europskim silama, kao i Bruxellesom, vodeći američki think thankovi rade još od završetka Drugog svjetskog rata. Vizija jake Europe „od Atlantika do Urala“, temeljena na francusko-njemačkoj suradnji, francuskog predsjednika Charlesa de Gaullea, ustupila je pred američkom ili „atlantskom“ vizijom Europe koja još od vremena Hladnog rata definira Europu kao prostor geopolitičkih i ekonomskih podjela i permanentnih nestabilnosti. Nakon pada Berlinskog zida, 1989.g., u posthladnoratovskom razdoblju proces ujedinjenja Njemačke, njezina obnovljena moć, ali i rastuća ekonomska moć EU, nezadovoljstvo nekih europskih zemalja američkom ulogom u Europi, kao i prisutne tendencije za većim političkim utjecajem EU u globalnim odnosima, nametnuli su potrebu preispitivanja odnosa Sjedinjenih Država prema Europi.

Pretvaranje Europske zajednice u Europsku uniju (Maastricht, 1992.) dovelo je Njemačku na čelo integracije. Tijekom tri uzastopna mandata kancelarke Angele Merkel, ravnajući se isključivo vlastitim geoekonomskim i geopolitičkim ciljevima, Njemačka je cijelu EU podvrgnula svojim interesima. To je teško osporiva istina koja zaista odgovara tvrdnji američkog predsjednika Trumpa o Europskoj uniji kao instrumentu realizacije njemačkih interesa. Naime, u posthladnoratovskom razdoblju Njemačka je izvor velike zabrinutosti ne samo američke, već i britanske politike. Stvaranjem jedinstvene Njemačke države koja je pristankom sovjetskog predsjednika Mihaela Gorbačova postala članica NATO-a, ali i Europske ekonomske zajednice, ovoj velikoj europskoj sili otvorile su se neslućene mogućnosti širenja političkog i gospodarskog utjecaja prema istoku Europe.

Međutim, priča ima i drugu stranu medalje! Vrlo skoro ostale članice EU, osobito one s istoka i juga Europe, našle su se u raljama financijskog imperijalizma ili financijskog reketa u režiji kancelarke Merkel i njenog (sada već bivšeg) ministra financija Wolfganga Schäublea. Njemačka je, zahvaljujući globalizaciji i liberalizaciji vanjske trgovine, snažno profitirala od proširenja EU na istok Europe. Nove članice EU-a u potrazi za investitorima, nisu se osobito okoristile njemačkom političkom potporom. Njemačka godinama ostvaruje ogroman suficit temeljem izvoza roba i usluga, a novac koji zaradi izvozom posuđuje zemljama u koje izvozi: velike viškove s računa tekućeg plaćanja s inozemstvom Njemačka ulaže u inozemne vrijednosne papire. U izravne investicije u inozemstvu (uključujući i zemlje Istočne Europe) uložila je vrlo skromnih 18 milijardi eura. To znači da novac koji zaradi izvozom Njemačka natrag, uz visoke kamate posuđuje zemljama u koje izvozi. Osim što je najveći svjetski izvoznik kapitalnih dobara, Njemačka je postala i najveći svjetski „kamatar“. Velik dio tog „kamatarskog angažmana“ usmjeren je prema ekonomski slabijim, novim članicama EU.

Za razumijevanje narasle njemačke ekonomske moći vrlo je zanimljiv primjer Grčke, koja je, navodno, nakon tri paketa pomoći, spašena. Prema izvješćima mainstream medija i EK, Grčka je izašla iz „bailouta“, oporavljena je nakon gotovo desetljeća duge dužničke krize i depresije koja ju je pratila. Međutim, to je vrlo daleko od istine! Grčka – od slavnih paketa pomoći  za spašavanje, uglavnom, nikada nije vidjela novac. Naime, čuvena Troika (EC, IMF, ECB) kao instrument i marioneta njemačke politike, novac je izravno uplaćivala privatnim bankama, u najvećem broju njemačkim. Troika je po nalogu njemačke vlade poslužila kao „posrednik“ ili kamatar u prikupljanju novca za njih. Krediti i obveznice koji su kupljeni tijekom desetak godina kako bi se pomoglo Grčkoj rezultirali su profitom od 1,34 milijarde eura za Njemačku (https://global.handelsblatt.com/finance/germany-profits-from-greek). Naime, njemački trgovinski suficit, održava se uz prešutnu potporu EK koja je svjesna da najsnažnija europska zemlja tlači susjede („beggar thy neighbour“ ili „prosjačenje po susjedstvu“).

Grčka se tijekom otplate neetičnih kreditnih aranžmana nastavila zaduživati, a sve što se promijenilo nakon otplate, je da može nastaviti s posuđivanjem od privatnih investitora izravno, kao i prije 2012. Grčka vlada opteretila je vlastite građane neviđenim mjerama štednje – povećanjem poreza, drastičnim snižavanjem plaća (od 31-35%) i mirovina, prodajom nacionalne industrije, infrastrukture, otoka (Njemačka je tražila čak i Akropolu). U Grčkoj se, zapravo, ništa nije promijenilo – nezaposlenost je i dalje visoka, grčke plaće stagniraju, minimalna je smanjena za 21%. Mirovine neprestano padaju, dob za odlazak u mirovinu produžena je za 10 godina. Porezno opterećenje za male poduzetnike i zaposlene je ogromno. Troika je time osigurala prostor za nove kamatare (investirore) koji će već dogodine proglasiti novi dug i prisiliti Grčku na traženje nove pomoći.

Njemačka, pod vodstvom kancelarke Merkel, iskoristila je Europsku uniju za promicanje vlastitih geoekonomskih i geopolitičkih interesa. Ogromno unutarnje tržište EU postalo je zamašnjak njemačkog gospodarstva, a geografska i demografska veličina Europske unije uzdigla je Njemačku na razinu globalne sile, što zapravo nije. Ona je oduvijek bila premala za globalnu silu, a prevelika za regionalnu silu. Europska unija omogućila joj je premostiti taj raskorak, nakon čega je Njemačka krenula putovima razvoja svoje globalne moći.

To je trenutak kada potencijalna moć prelazi u stvarnu moć! Stoga, pomorske sile Rimlanda (SAD i Velika Britanija) kreću u zaustavljanje novog uspona Njemačke koja kao kontinentalna silu dominira Europom i Heartlandom. Trgovinska ekspanzija američkih energenata na europsko tržište zapravo je masivna geoekonomska operacija pomorskih sila Rimlanda, predvođenih SAD-om prema Heartlandu i energetski žednoj Europskoj uniji.  Od Portugala, preko Hrvatske na jugu, do Poljske i baltičkih država na sjeveru otvora se fronta jedinstvenog geoekonomskog nastupa SAD-a kroz izvoz energenata, poglavito LNG-a. Procjenjuje se da će globalni izvoz LNG-a sljedećih godina rasti za više od 20 posto.

Američka je ekspanzija trgovine fosilnim gorivima i posebice LNG-om zasad još uvijek većim dijelom orijentirana na Aziju, no prava poslastica i u gospodarskom i geopolitičkom smislu je Europa, odnosno EU. Europska je unija gotovo potpuno neiskorišteno tržište za američki LNG, na kojem, prema procjeni američkih stratega, vlada opasna ovisnost o uvozu ruskog plina koji Moskva koristi kao oružje geopolitičke manipulacije europskim prostorima. Stoga američka politika drži opravdanim spriječiti ovisnost svojih europskih saveznika o ruskim energentima i europski dio transatlanske integracije opskrbiti iz svojih energetskih potencijala. Pri tome se Washington sudara s interesima najmoćnijih europskih država, krupnim potrošačima ruskog plina na čelu s Njemačkom, koja već plinovodom „Sjeverni tok“ po povlaštenim cijenama direktno, zaobilazeći Ukrajinu i Poljsku, nabavlja ruski plin, a količine koje prelaze njezine potrebe distribuira dalje po Europskoj uniji po višim cijenama. Zahvaljujući činjenici da praktički vlada cijelom strukturom Europske unije, Berlin je uspio svoje energetske projekte s Rusijom izuzeti iz režima europskih sankcija, pa je tako nastala paradoksalna situacija da članica EU, Hrvatska, zbog uvedenih sankcija Rusiji ne može izvoziti mandarine, ali zato moćna Njemačka može s Moskvom graditi kolosalne projekte plinovoda čija se vrijednost mjeri milijardama eura. No to istovremeno izražava svu licemjernost Europske unije kakva je sada i u kojoj je Njemačka preko svoje bruxelleske transmisije preuzela sve konce upravljanja europskom integracijom. Umjesto europske Njemačke kao važnog čimbenika političke strukture Europske unije nastala je Njemačka EU, upravo onako kako su davno upozoravali  nekadašnji europski politički divovi i istinski državnici, francuski predsjednik  Charles de Gaulle i britanska premijerka Margaret Thatcher.

Nova američka administracija svom silinom udarila je stoga na njemačke interese ne samo na europskim prostorima, nego i na pravcima projekcije njezine geoekonomske i geopolitičke moći prema istoku Europe, Rusiji, te Bliskom istoku i dalje prema Aziji. Sva ta dinamika u kontekstu je europskih geopolitičkih transformacija o kojima je Geopolitika News već pisala. Riječ je o bitci za nadzor europskog dijela transatlanske integracije između snažne Njemačke koja se nametnula kao europski hegemon i potiho pretvara EU u svoju imperiju, koristeći pri tom kao štit američku vojnu zaštitu i vojne potencijale NATO saveza u čijem financiranju Washington sudjeluje s gotovo 70 posto. Nitko na svijetu nije toliko lud da svojim novcem i svojom vojnom silom, uključujući i ljudske potencijale, pomaže nekoj drugoj konkurentskoj sili u izgradnji imperijalnih konstrukcija, pa tako ni SAD nakon uspostave Trumpova predsjedništva više ne želi sponzorirati i štititi pretvorbu EU u imperijalnu silu pod Njemačkom dominacijom, koja pod svoje okrilje namjerava integrirati  za američke interese strateški važnu Sjevernu Afriku i Bliski istok (MENA) i zajedno s Europskom unijom pretvoriti ih u jedinstvenu geopolitičku cjelinu kao svojevrsnu suvremenu repliku nekadašnjeg Rimskog carstva.

Sukob je neizbježan! Počela je ogorčena borba za kontrolu euroazijske integracije. Američka politika europski krak transatlanskog mostobrana ne želi prepustiti isključivo dominaciji njemačke politike, koja, prema njihovoj prosudbi,  ugrožava vitalne američke geoekonomske i geopolitičke interese. Zahuktalo njemačko izvozno gospodarstvo, utemeljeno na valutnoj manipulaciji potcijenjenog eura, ostale države EU čini potpuno ovisnima o Njemačkoj i onemogućava SAD-u bilo kakav bilateralni gospodarski ugovor s njima. Naime, ekonomska i gospodarska potčinjenost stvara političku ovisnost i Njemačkoj osigurava dominaciju nad cijelom EU. To pak, Njemačkoj daje geopolitički utjecaj koji inače, bez njezinim interesima prilagođene i potčinjene EU, ne bi imala. Snažni ekonomski interesi njemačkog kapitala Njemačku usmjeravaju prema razini globalnog aktera koji širi svoj utjecaj i koji, stoga, geopolitičkom logikom, ulazi u sukob s američkim regionalnim i globalnim interesima. Istovremeno, ogromni trgovinsku suficit koji Njemačka ostvaruje u trgovinskoj razmjeni sa SAD-om sprječava gospodarski rast u Americi, tvrdi Washington.

 

 

0 komentara

You may also like