dr. sc. Jadranka Polović: MOGU LI LIJEVO LIBERALNE, IDENTITETSKE POLITIKE PREŽIVJETI IZBORE ZA EU PARLAMENT?

Europa ulazi u razdoblje u kojem će na duže vrijeme plaćati posljedice politika svojih trenutnih, otuđenih, globalističkih lidera. „Europa više brzina“, Junkerova ili Makronovoa vizija budućnosti Europe samo su neke od optimističnih, ali i slabo primjenjivih smjernica za budućnost Europske unije. Zbog vlastite neučinkovitosti, neprincipijelnosti, poglavito dvostrukih standarda, Europa sve više propada i politički i ekonomski, i postaje geostrateški marginalizirana u odnosu na glavna svjetska zbivanja.

Nekoliko mjeseci pred izbore za Europski parlament koji će se održati u svibnju 2019. godine, briselska politička elita i njeni najslavniji predstavnici – francuski predsjednik Emmanuel Macron i njemačka kancelarka Angela Merkel  zapali su u velike nevolje, zbog čega je njihova vizija obnove Europske unije postala fantazija, odnosno „magla“. Osobito se zapanjeni Macron, potrčko Rothshilda i bankarske ekipe, koji je nedavno pobrojao izvanjske neprijatelje (Rusiju, Kinu i Sjedinjene Države), našao uznemiren eskalacijom bijesa običnih ljudi, građana Francuske, koji su trenutno postali unutarnji subverzivni element.  Na stranu tko mobilizira „Žute prsluke“, je li CIA-e ili najbogatiji Francuz, Bernard Arnault, vlasnik Le Parisiena, činjenica je da je njihov zahtjev – povećanje kupovne moći nacije  – potpuno racionalan i utemeljen. Bilo kako bilo, pokret je očito otišao dalje od svojih inspiratora, zbog čega je službena vlast i njezin „monarhistički“ predsjednik suočen s najvećom pobunom Francuza u 21. stoljeću.

Današnje stanje u Europi vrlo je slično, gotovo identično, onoj u Francuskoj prije revolucije 1789. godine kada su monarhija, aristokracija i Crkva (plemstvo i svećenstvo) uspostavljeni monopol nad političkom moći smatrali potpuno prirodnim, vječnim i neupitnim stanjem. Sami oslobođeni bilo kakvih poreza, odlučili su dodatno oporezovati tadašnju građansku klasu (buržoaziju) i seljake kojima nisu bili spremni priznati politička prava. Narod je tražio „kruha i slobode“ i otvoreno kritizirao vladu. Nije sasvim jasno je li Maria Antoaneta, supruga kralja Luja XVI, svojim ekstravagantnim kraljevskim troškovima povećala ionako ogroman dug francuske države, ili svojom nepromišljenom izjavom „ako nemaju kruha neka jedu kolače“ (objava Robespierra), razbjesnila mase, ali je zasigurno izazvala bijes i očaj gladnog naroda uoči revolucije.

Preslikano na današnju situaciju, cjelokupno je porezno opterećenje prebačeno na obične građane, zaposlene koji primaju plaće nedostatne za život, dok povlašteni sloj, uključno i gospođu Macron, kupuje servis za jelo vrijedan pola milijuna eura. „Žuti prsluci“ traže smanjenje poreza, stvaranje skupštine građana, državne subvencije tvrtkama kako bi povećale zapošljavanje (sjetimo se samo naših škverova), veće mirovine i pristojnu nacionalnu minimalnu plaću. Zanimljivo, „žuti“ su i rasisti i sekstisti, na njihovim prosvjedima nema migranata, međutim njihov protest koji po mnogima ima potpis američkih tajnih službi, podržava preko 80% Francuza.

Posljednjih godina svjedočimo kako se pod utjecajem brojnih izazova – gospodarske krize, mjera štednje i teških socijalnih rezova, nekontroliranog priljeva useljenika, terorističkih napada i Brexita – urušava mit o Europi kao civilizacijskoj tekovini čije su vrijednosti univerzalne, neupitne i u pravilu pozitivne. Kao što vidimo, institucije Europske unije niti jedan od ovih ozbiljnih problema ne riješavaju. Naime, iako su financijske institucije vrlo odgovorne za stanje ekonomije, poglavito na prostoru europske periferije i poluperiferije, bankovni sustav nije niti malo promijenjen, neoliberalna agenda štednje i posvemašnje privatizacije i dalje je mantra, dok su udari na imovinu građana, bilo kroz poreze ili direktnim nasrtajima postali dio vladinih politika. Institucije EU nikada nisu povele ozbiljan razgovor o uzrocima masovnih migracija ili terorizma, te problem rješavale tamo gdje su ga proizvele zajedno s američkom i britanskom politikom – na Bliskom istoku i Sjeveru Afrike. Ali to su neke druge teme o kojima ćemo valjda jednom raspravljati.

Plaćajući ceh za pogrešne, rekla bih zlonamjerne odluke političko financijske oligarhije u Bruxellesu, koju su nacionalne vlade bile primorane slijediti, milijuni ljudi diljem Europe ostaju bez posla, izloženi siromaštu, dok vlastiti životni standard nastoje održavati zadužujući se preko granica osobnog bankrota. Socijalni dijalog, na žalost, kao temeljna vrijednost EU-a više ne postoji, pedeset godina star koncept europske socijalne države kontinuirano se urušava.





Nije slučajnost da je val populističkog nacionalizma zapljusnuo Zapad nakon financijske i gospodarske krize 2008. godine, kada su milijuni ljudi izgubili poslove, štednju, ali i perspektivu. No liberalne su politike postale predmet propitivanja i tamo gdje su ekonomski sustavi ostali netaknuti, poput Poljske, Njemačke ili Nizozemske. Nizozemska je politika, poput njemačke dugo oscilirala između liberalno orijentiranih stranaka lijevog i desnog centra. Nizozemsko je gospodarstvo ostalo snažno, međutim, rastuće stope useljavanja dovele su do bizarnih situacija. Nakon što su Nizozemci postali manjina u četiri najveća grada u zemlji, birači su odlučili podržati politiku obnove nizozemskog identiteta. Lijevo liberalne identitetske politike koje naglašavaju pravo svake skupine i podskupine sve više postaju „out“, a europski „populisti“ glasno propituju članstvo u EU, zalažu se za jačanje nacionalnog identiteta, poštivanje nacionalnog suvereniteta, protive se većim ovlastima EU, pružaju otpor prema trenutnoj politici prihvata migranata, kao i drugim obvezama koje nameće Bruxelless.

Neoliberalni individualizam i na njemu temeljen globalizam u suprotnosti je s njihovom vizijom funkcionalne države. a uspon ovih stranaka i pokreta u Europi, sve teže može zaustaviti europski establishment.  Populisti teže povratu većih ovlasti nacionakne države, vrlo su kritični prema političkim strankama centra ili socijademokrata čije lijevo liberalne, identitetske politike nikako nisu u skladu s očekivanjima građana. Liberali su skloni svoje vrijednosti smatrati univerzalnim i samorazumljivim, njihovo „kozmopolitsko“ nametanje gender ideologije sve je manje privlačno europskim biračima koji uslijed globalizacije ljudi, roba i radnih mjesta zahtjevaju redefiniranje politika, odnosno novi „New Dealom“ ili novi društveni ugovor.

Svi pokušaji nametanja direktiva o migrantskim kvotama zemljama Višegradske skupine, ali i Austriji, samo govore o još jednom propalom konceptu EU koji narodi EU nisu spremni slijediti. Naime politika otvorenih vrata izazvala je nekontrolirani priljev izbjeglica. Jedno je pitanje humanosti i solidarnosti, a sasvim drugo nekontrolirana imigracija koja urušava europska društva.





Ovi pokreti predstavljaju nadalje i samoobranu pred nasrtajim globalističkih elita da europski gradovi, kao i države koji su kreirani po mjeri nacionalnog stanovništva, prestanu to biti, zbog čega Europljani odbijaju slaviti rasnu, etničku, kulturnu i religioznu različitost na način na koji im to nameću američke, odnosno europske elite. Samoubojstvo Zapada je na djelu! Svaki od ovih  nacionalno – suverenističkih pokreta je jedinstven. Međutim, ono što im je zajedničko je – antiglobalistička, antiuseljenička, pa i populistička retorika koja ima i zajednički uzrok – strah od gubitka vlastitog nacionalnog identiteta i vlastite nacionalne domovine pod pritiskom nametnute „različitosti“ – multietičke, multirasne, multikulturalne. Ove političke stranke ili populistički pokreti nastali su na valu nezadovoljstva mainstream politikom koja generira kontradiktornosti globalnog političko-ekonomskog sustava.

Nove stranke raspršene su u svim porama društva, podržavaju ih široke mase ljudi, uglavnom gubitnici procesa globalizacije, jer je na njih svaljen teret krize. Europske vrijednosti, koje su u isti „lijevi“ koš  potrpale migrante, LGBT, gender politiku i stav prema pobačaju, gube privlačnost i argumentaciju, budući da su europski građani bilo „lijevi“, bilo „desni“ ugroženi pogubnim ekonomskim politikama koje proizvode nevjerojatne nejednakosti i opće nezadovoljstvo u društvu.

Nesumnjivo, ekonomskoj politici ili devastirajućem neoliberalizmu napokon treba biti posvećena dužna pozornost, a u tom kontekstu nameće se pitanje pravedne raspodjele društvenog dohotka. BDP ne pripada samo bogatima, niti samo korporacijama! Nacionalne države trebaju voditi računa o ravnomjernom razvoju svojih djelova, a EU o smanjivanju sve većih razlika između bogate europske jezgre i njezine periferije ili poluperiferije. Zapadne su demokracije na prekretnici baš kao 1930.-tih i vrlo lako mogu skliznuti prema autoritarnim politički eksperimentima.

Europa ulazi u razdoblje u kojem će na duže vrijeme plaćati posljedice politika svojih trenutnih, otuđenih, globalističkih lidera. „Europa više brzina“, Junkerova ili Makronovoa vizija budućnosti Europe samo su neke od optimističnih, ali i slabo primjenjivih smjernica za budućnost Europske unije. Zbog vlastite neučinkovitosti, neprincipijelnosti, poglavito dvostrukih standarda, Europa sve više propada i politički i ekonomski, i postaje geostrateški marginalizirana u odnosu na glavna svjetska zbivanja.

 

 

 

 

 

Obični ljudi pozivaju na revoluciju, jer su plaćeni bijedno, porezni nameti na njihove dohotke se umnožavaju zbog čega su izloženi kontinuiranom opadanju standarda ili preživljavanju. Nakon godina organiziranog sindikalnog djelovanja, uličnih ili facebook prosvjeda, dakle, kazališne kulise demokracije, građani su se suočili s činjenicom da su političke elite gluhe i nijeme za njihove životno važne zahtjeve. Prosvjedi u liberalnim demokracijama sve više liče na cirkus, unatoč masovnosti, nimalo ne dodiruju čvrsto kastinski utemeljene i nedodirljive političke elite. Pokazalo se da se njima ne mogu zaustaviti loše politike, niti mijenjati političke agende. Do nedavno ste mogli prosvjedovati do mile volje, ležati po ulicama, svlačiti se, svirati, nositi parole ili biti Pernar, nitko se ne bi ni osvrnuo na vas. Ipak, u međuvremenu su elite uvidjele da društveni protesti, čak i oni motivirani egalitarnim i demokratskim težnjama, mogu lako izletjeti iz kontrole, te se pretvoriti u složene, nekoordinirane aktivnosti masa. Zahtjeve građana koji su predugo zanemarivani i odbacivani od strane moćnika, odjednom postaje nemoguće zanemariti nakon što oni pronađu izlaz u sukobima s pravnim poretkom i policijom.

uvrijedile, izmislile “lažne vijesti”, Ruse, I verbalni delict, tako da zbog  bilo čega možete završiti u zatvoru ili platiti pozamašnu kazn. Demokracija se ponovno odlučila za ustoličenje verbalnog delikta, a vrijeme u kojem živimo sve više podsjeća na vrijeme McCartiya u Americi 50-tih godina prošlog stoljeća kada se tražio komunist više, ili da se vratimo u Hrvatsku na razdoblje informiroa I 1949. U kojoj su se tražili staljinisti I zagovornici boljševizma.

 

 

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like