Smjena savjetnika za nacionalnu sigurnost predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, Vlade Galića, a osobito turbulentna smjena savjetnika za unutarnju politiku, Mate Radeljića, bez obzira na „sretan kraj“, odnosno napokon uspostavljenu idilu i do sada neviđenu harmoniju između premijera Andreja Plenkovića i predsjednice, otvorila je brojna pitanja proizišla iz hrvatske političke močvare, duboko zagađene lažnim ideologijama, PR-om, medijskim spektaklom i opasno suprotstavljenim osobnim interesima moćnih političkih aktera. Ovom zagonetnom situacijom koja je dramatičnim priopćenjem Radeljića poprimila i filmske razmjere, ovih se dana bave mediji, pokoji oporbeni političar, ali ne i „državni“ analitičari ili medijski eksponirana stručna javnost bliska vladajućem mainstreamu koja bi trebala ponuditi promišljanja (ako već ne i odgovore) zbog čega se predsjednica države odlučila tako naprasno riješiti svog najdugovječnijeg, vrlo odanog savjetnika, i to baš na ulasku u izbornu godinu, pred važnu bitku za drugi mandat.
Krajnji domet analitike svodi se na jednostavan zaključak, prema kojem je Radeljićeva smjena bila cijena zatopljenja odnosa s premijerom Plenkovićem, budući da je predsjednici potpora HDZ-a nužna u kandidaturi za novi mandat. Predsjednica Grabar Kitarović, iznenada se odlučila upristojiti, ne solirati, te se od heroine „desne struje“ HDZ-a, vratiti u okvire hrvatskog političkog mainstreama, čiji su svjetonazorske, ali i one praktične reformske (neoliberalne) politike potpuno kompatibilne s bruxelleskom EU i NATO agendom. Prema svim provedenim istraživanjima, građani ne podupiru smjer Vlade, a predsjednica, kojoj formalna potpora HDZ-a praktički nije ni trebala, istu bi zasigurno dobila, budući da HDZ nema drugog političara ili političarku koji bi mogli parirati omiljenoj Kolindi, kao što kandidata nema ni SDP koji će podržati Zorana Milanovića, tajnog kandidata Andreja Plenkovića.
Pred europske parlamentarne izbore (svibanj, 2019.), novo ozračje hrvatske politike oblikuje se preko niza vrlo konkretnih političkih poteza koji dezavuiraju ili bolje rečeno „metu“ političare, intelektualce i novinare konzervativne, dakle, u hrvatskom skučenom intelektualnom razmišljanju – desne provenijencije, dok su istovremeno ideje mainstream neoliberalne ljevice ponovno jako aktualne. Zašto je Kolinda Grabar-Kitarović pristala prestati biti „narodna predsjednica“ ili političarka sa stavom, upravo pred vrlo neizvjesne izbore za Europski parlament u svibnju 2019. godine? Zašto se Zoran Milanović u svom nedavnom javnom istupu dohvatio ni manje ni više već „jadnih migranata“? Grabar-Kitarović, Plenković i Milanović, svoje su karijere počeli u ministarstvu vanjskih poslova i predstavljaju tzv. hrvatsku „Davos klasu“, tj. sljedbenici su globalno umreženih elita koje žive u vlastitoj paralelnoj stvarnosti, potpuno izolirane od vlastitog naroda ili običnih ljudi. Ipak, hrvatski političari sigurno su svjesni hrvatske stvarnosti, pa je pravo pitanje što je snašlo ovu diplomatsku ekipu, odnosno pod čijim su pritiscima odlučili hrvatsku politiku lišiti racionalnog dijaloga o nužnoj reformi političkog i ekonomskog sustava, zapravo rasprave o gorućim pitanjima koja pritišću hrvatsko društvo, ali i Europsku uniju.
Odgovori na mnoga nerazjašnjena pitanja ove špijunske story mogli bi se potražiti (i pronaći) u sveobuhvatnoj šijunskoj operaciji koja je pred izbore za Europski parlament osmišljena u bruxelleskim sigurnosno-obavještajnim uredima (ili think – tankovima) NATO-a i Europske unije. Naime, sasvim je vidljivo da trenutne lijevo-liberalne elite EU-a i NATO-a gube tlo pod nogama i da se zbog eskalirajućih unutarnjih izazova – sve veće nejednakosti, razaranja socijalne infrastrukture cijelih država, migracija, terorizma… – pred europske parlamentarne izbore susreću s uznemirujućim trendom jačanja konzervativnih, suverenističkih snaga širom čitavog prostora Europske unije. Upravljanje društvima unutar EU-a postaje sve teže, a vrlo turbulentna zbivanja u Europi, koja su se proširila i na najprosperitetnije države Zapada, jasno pokazuju da se Europska unija nalazi u dubokoj sistemskoj i društvenoj krizi. Razdoblje spokojstva globalističkih elita je završeno, nagomilane su ogromne društvene proturječnosti, a politički sustav, koji se žilavo pokušava održati, ne može odgovoriti na narasle izazove. Neuspjeh retorike i narativa liberalnog mainstrema proizilazi iz projekta neoliberalne ekonomije odnosno premoći ekonomskog interesa nad procesom političkog odlučivanja, stoga je trenutnim vladarima u Bruxellesu vrlo teško, gotovo nemoguće zaustaviti dezintegraciju, ali i moralnu eroziju Europske unije koja je počela Brexitom. Hegemonija uspostavljenog lijevo (neo)liberalnog poretka vidljivo slabi, a od građana prezrene birokratske elite EU-a imaju sve manje sposobnosti za obuzdavanje proces resuverenizacije koji se širi kontinentom, kao odgovor na sulude politike globalne oligarhije čiji su protuhumani ekonomski i politički eksperimenti doveli građane Europe na rub poniženja, propasti, ali i organiziranog otpora.
Ipak, europski establishment ne posustaje – ako već ne mogu kontrolirati narasle izazove na području zapadne i srednje Europe, ova je globalistička oligarhija odlučila konzervirati ekonomski „poredak“ i lijevo – liberalnu agendu na prostoru jugoistoka Europe na kojem je raznoliko društvo država, nastalih na političko-vojnom atomiziranju prostora bivše Jugoslavije, uveliko ovisno o njihovim uputama. Naime, nove države, koje možemo označiti kao slabe (fragile states), nastale u razarajućim okolnostima ratnih sukoba, istovremeno se smještaju u međunarodni kontekst novog svjetskog poretka što ih čini višestruko ovisnim o globalnim akterima, bilo da je riječ o stjecanju i očuvanju samostalnosti, odabiru vanjskopolitičkih ciljeva, tranzicijske strategije, razvojnih, ekonomskih modela ili pak podložnih njihovim geopolitičkim promišljanjima i potezima. U tom kontekstu (bez obzira na članstvo u EU) treba promatrati i Hrvatsku. Hrvatski političari, zapravo, nemaju pravo na vlastite politike, pravo na izbor, zbog čega ne mogu štititi ni nacionalnu ekonomiju, niti nacionalne interese. Naime, limitirani su mrežom uvjeta ili globalnih pravila o trgovini i investicijama koje je pred pred njih postavila globalistička agenda.
Jedno od prvih pitanja koje treba biti raspravljeno u Hrvatskoj jest pitanje ekonomskog identiteta. Upravo pod pritiskom nametnute nehumane agende, tranzicijske zemlje istočne Europe, tako i Hrvatska, razvijale su se pod snažnim utjecajem ideologije neoliberalizma. Program strukturnih prilagodbi za tranzicijska je društva posebno dizajniran u okviru Washingtonskog konsenzusa, još daleke 1989.g. Objedinjavajući politički i ekonomski pristup Sjedinjenih Država, Europske unije i novih globalnih aktera međunarodnih financijskih institucija: MMF-a, WB, WTO-a, Washingtonski je konsenzus ponudio standardizirane preporuke ili jedinstveni “recept” za sveobuhvatnu “demokratizaciju” ovih zemalja. Njegov autor, John Williamson, novi diskurs rasprave koji je prevladao unutar međunarodnih financijskih institucija, pretočio je u deset temeljnih zapovjedi za zemlje u razvoju: fiskalna disciplina, porezna i vanjskotrgovinska liberalizacija, liberalizacija financijskog sustava, otvorenost prema stranim ulaganjima, privatizacija, deregulacija, jasna vlasnička prava, te ideja minimalne vlade. Time su mjere deregulacije i liberalizacije nacionalnih tržišta, kao i komodifikacije državne imovine postale preporučene reformske politike, a uskoro je projekt eurointegracija i stvaranja jedinstvenog tržišta izložio istočnu Europu, time i Hrvatsku, zahtijevanom procesu privatizacije i hiperliberalizacije prethodno zaštićenih sektora – telekomunikacija, komunalnih, kao i ostalih javnih usluga.
Tranzicijska su društva, čak i novih članica Europske unije, u usporedbi s bogatim članicama europske jezgre, izrazito siromašna. Prema Izvještaju World Bank (2016) u EU 11 (Bugarska, Rumunjska, Mađarska, Latvija, Litva, Estonija, Češka, Poljska, Slovačka, Slovenija i Hrvatska) novo siromaštvo, uzrokovano krizom postaje značajan problem urbanog i nezaposlenog stanovništva. Postotak siromaštva kreće se od 10% u Češkoj do 22% u Bugarskoj. Stopa rizika od siromaštva u Hrvatskoj je iznad 20% što znači da najmanje milijun građana preživljava s dohotkom čiji je iznos ispod praga rizika od siromaštva. Ciljevi političkih elita: stvaranje dobre poduzetničke klime, osiguranje poduzetničkih sloboda, pružanje snažnih poticaja poduzetnicima kao primarnih preduvjeta za gospodarski rast i stvaranje novih radnih mjesta, rasplinuli su se u socijalnim posljedicama tzv. strukturnih reformi: kontinuirano visokim stopama nezaposlenosti (bez obzira na statistiku), masovnom iseljavanju, rastu siromaštva, bitnom smanjivanju dostupnosti obrazovanja i zdravstvenih usluga, rezanju socijalnih programa. Sasvim je očigledno da korelacija između gospodarskog rasta i socijalne jednakosti ne postoji, te je pitanje preraspodjele nacionalnog dohotka urgentni problem hrvatske vlade.
Dok retorika hrvatskih političkih elita naglašava vladine ciljeve: stvaranje dobre poduzetničke klime, osiguranje poduzetničkih sloboda i poticaja poduzetnicima, kao nužnih preduvjeta kompetitivne moći, gospodarskog rasta i stvaranja novih radnih mjesta, socijalne implikacije fantomskih „strukturnih reformi“ su više nego vidljive: bitno smanjivanje dostupnosti zdravstvenih usluga, rezanje socijalnih programa i rast društvene nejednakosti. Što se tiče “stvaranja novih radnih mjesta”, vidimo da ih je iz godine u godinu sve manje, pregledom ponuda može se zaključiti da se radi o nekvalitetnim, privremenim i slabo plaćenim poslovima. Stoga, Hrvatskoj nesumnjivo treba resuverenizacija, odustajanje od poslušnosti Bruxellesu i promišljanje vlastite političke i ekonomske agende.
0 komentara