dr. sc. Jadranka Polović: NA BALKANU NAS OČEKUJE „KONSTRUKTIVNI“ KAOS

Posljednje, vrlo ozbiljne napetosti na relaciji Beograd-Priština uslijedile su nakon što se u javnosti i medijskom prostoru pojavio niz lažnih, manipulativnih informacija, koje su ionako turbulentne prilike na Kosovu ponovno dovele do usijanja. Naime, nagađanja,  prema kojima kosovski Srbi namjeravaju jednostrano proglasiti autonomiju kao odgovor na petogodišnje odbijanje kosovskih vlasti da ispune obvezu iz Briselskog sporazuma (sporazum o normalizaciji odnosa Srbije i Kosova) i formiraju Zajednicu srpskih općina (ZSO) na sjeveru Kosova, izazvala su oštru reakciju kosovskih vlasti koje na svom teritoriju ne žele novu Republiku Srpsku. Većina analitičara navodi kako se radi o dogovorenim incidentima (Vučić/Tači) budući da vrijeme za postizanje sporazuma između Beograda i Prištine istječe. Mnoštvo fake newsa u javnom prostoru lako može postati okidač za reakcije s obje strane i izazvati kontrolirano nasilje, nakon čega će teritorijalna podjela postati moguća. Predsjednik Kosova Hashim Tachi prije nekoliko dana istaknuo je „povijesni zahtijev Albanaca iz Preševa, Bujanovca i Medveđe“ za pripajanje Kosovu i najavio mogućnost korekcije granice duge 400 kilometara koja dijeli dvije države.

Raspoređivanje američkih vojnih snaga iz sastava KFOR-a na punktovima strateški važne hidroelektrane Gazivode i trafostanici Valač, u subotu 4. kolovoza, podiglo je napetosti. Ruske tajne službe, navodno su upozorile srpske vlasti kako Kosovske sigurnosne snage, uz pomoć Sjedinjenih Država, pripremaju upad na Sjever Kosova u okviru operacije „Zlatna sablja“. Iako je KFOR do kraja dana napustio područje hidroelektrane (javnost su informirali kako se radi o redovitoj vojnoj vježbi), američki vojnici i dalje kontroliraju magistralnu cestu u Zubinom Potoku, dok sjever Kosova povremeno nadlijeću helikopteri KFOR-a. Naime, hidroelektrana Gazivode ima stratešku važnost i za srpsku i za albansku stranu. Albanska je strana u više navrata pokušala nametnuti jezero Gazivode kao temu u dijalogu s Beogradom, ali je stav srpske strane kako bi to trebao biti dio pregovora o imovini. Priština nastoji preuzeti upravljanje ovim resursom, budući da Gazivode opskrbljuju Prištinu i veći dio kosovskih općina vodom, a o jezeru ovisi i funkcioniranje TE Obilić. Međutim, prepuštanje „Gazivoda“ za Srbiju nije opcija, jer bi u tom slučaju opskrba vodom i strujom Srba na sjeveru bila prepuštena kosovskim vlastima. Trenutno, upravo Srbija još uvijek ima mogućnost nadzora elektro sustava Kosova.

Pregovori o konačnom riješenju statusa Kosova i normalizaciji odnosa sa Srbijom traju još od 2013.g. Iako informacije o pregovorima slabo dopiru do srpske javnosti, ipak, čini se kako je pravno više manje sve riješeno. Međunarodna je zajednica Vučiću ostavila vrijeme da kroz „unutarnji dijalog“ pripremi srpsku javnost na priznanje kosovske neovisnosti, odnosno realnosti. Kosovo je, nesumnjivo, emocijama duboko prožeto identitetsko pitanje suvremene Srbije, međutim, istovremeno i vrlo složeno pitanje u regionalnom balkanskom prostoru. Što se tiče Srbije, za nju je Kosovo već odavno izgubljeno, ono ni politički, gospodarski, a kamoli identifikacijski, već dugo nije Srbija.

S druge strane, Srbija se teško odriče ovog teritorija i to iz nekoliko razloga. Smještena u balkanskom Heartlandu, Srbija uporno nastoji balansirati između Zapada i Rusije. Iako je od 2012.g. u statusu kandidatkinje za članstvo u Europsku uniju, Srbija inzistira na vojnoj neutralnosti, doktrini kojoj nikako ne ide u prilog njezino sigurnosno okružje. Naime, Srbija je okružena članicama NATO-a – Hrvatska, Mađarska, Crna Gora, Bugarska i Rumunjska, a snage NATO-a snažno su nazočne i na Kosovu (KFOR, Bondsteel) i Makedoniji koja je ovog ljeta dobila pozivnicu za članstvo, što se, svakako, reflektira na njezin geopolitički položaj. Srbija je jako podijeljena u svom nacionalnom biću – dio intelektualne elite svoje uporište gradi u pravoslavnom identitetu, time i sustavu vrijednosti koje iz njega proizilaze. Srbiju doživljavaju kao veliku i moćnu, stožernu državu Balkana, zbog čega se ne mire s vazalnim statusom koji im nudi Zapad. Ovakva geopolitička vizija Srbije do sada se realizirala kroz srednjovjekovnu Srbiju, koja je svoj vrhunac doživjela sredinom 14. st. u vrijeme cara Stefana Dušana, ali i u formi dviju Jugoslavija, a u suvremenim okolnostima nerealno se oslanja na vjeru u pomoć i savezništvo s Rusijom. Međutim, unatoč sveprisutnoj mantri o „ruskom malignom utjecaju na Balkanu“, Rusija koja već ima (i zadržat će ih) čvrste pozicije u Ukrajini i Siriji, nema namjeru, vjerujemo niti sredstava da na Balkanu otvora novi „front“ u odnosima sa Zapadom. Od dolaska na vlast Trumpove administracije, Moskva je pokazala malo interesa za Balkan – nije se protivila ulasku Crne Gore u NATO, sa strane je gledala „obojanu revoluciju“ u Makedoniji, nije pomogla Tziprasu kada je tražio financijsku pomoć i zaštitu od Troike, ne upire osobito na Bugarsku u kojoj ima „proruskog“ predsjednika, i ne namjerava pomoći ni Dodiku tijekom predstojećih izbora u BiH. Predsjednik Vučić, kao i premijerka Brnabić, u potpunosti su od strane Zapada „kupljeni“ političari, tako da stavovi ovog dijela intelektualne i političke elite koji se oslanja na imaginarno savezništvo s Rusijom, zapravo, ne drže vodu.

S druge strane, većina građana želi biti dio Europske unije, prihvaća europski identitet, ali ne i članstvo u NATO-u. Srbi ipak teško zaboravljaju neke konkretne poteze Zapada prema njima – bombardiranje NATO-a 1999., kao i izravnu potporu samostalnosti Crne Gore (2005.) i Kosova (2008.), čija je posljedica teritorijalno dekomponiranje ili “sužavanje“ Srbije.

Srbija je oduvjek isticala svoje povijesno pravo na Kosovo, budući da je ono u srednjem vijeku bilo u sastavu države Raške. Ipak, povijest međusobnih odnosa dviju država, ali i naroda – Srba i Albanaca vrlo je turbulentna i prepuna „turn over“ scenarija u kojima su velike svjetske sile bile neprikosnoveni akteri. Naime, početkom 20. st. Kosovski je vilajet bio provincija Osmanskog carstva (teritorij je obuhvaćao ne samo današnji teritorij Kosova već i Sandžak, Preševsku dolinu i zapadnu Makedoniju). Stvaranje „Velike Albanije“ ugrozilo je nacionalne interese susjednih država, zbog čega su srpska i crnogorska vojska 1912. napale Osmansko carstvo. Tijekom Balkanskih ratova Srbija je pripojila oblast Sandžaka, Makedonije, Kosova i Metohije, te na kratko i Albanije (Drački okrug), ali vraćanje “povijesnih oblasti” bilo je praćeno nevjerovatnim zločinima i brutalnostima. Diplomatska povijest često određuje Balkan kao barutanu Europe, a razlog su upravo Balkanski ratovi. Maria Todorova, ugledna američka/bugarska povijesničarka, u svojoj knjizi “Imagining the Balkans” (Todorova, 1997.) navodi kako se civilizirani svijet po prvi put ozbiljno pozabavio Balkanom u vrijeme Balkanskih ratova (1912.-1913.), kada su vijesti o okrutnim zločinima počinjenim na području udaljenog europskog poluotoka zaprepastile svijet. Međunarodna komisija, sastavljena od predstavnika Francuske, SAD-a, Velike Britanije, Rusije, Njemačke i Austro-Ugarske, istražujući uzroke, ali i ekonomske, socijalne i moralne posljedice Balkanskih ratova, u svom je izvješću 1914.g zaključila da ih treba tražiti u povijesti. Zabrinuti oko političke budućnosti regije, Komisija je svoje izvješće dovršila pitanjem “što civilizirani svijet može učiniti na Balkanu?” Todorova ovo izvješće uspoređuje sa člankom jednog od najutjecajnijih američkih stratega Georga Kennana, poznatog kao kreatora američke politike containmenta, koji je 1993.g., pišući o sukobu na prostoru bivše Jugoslavije još jednom ustvrdio: “Historia est magistra vitae” (Kennan, 1993.).





Po završetku 1. svjetskog rata, Srbiji su priznata teritorijalna proširenja, a nakon stvaranja Kraljevine Jugoslavije, Kosovo je postalo njezin integralni dio. Između dva svjetska rata, srpska je vlada provodila opsežan program kolonizacije i naseljavanja Srba na imanja često oduzeta Albancima, s ciljem izmjene etničke strukture Kosova u korist Srba. Nakon okupacije i podjele Jugoslavije 1941. g. Italija je najveći dio Kosova pripojila okupiranoj Albaniji. Talijani, koji uvode albanski jezik u upravu i škole, na Kosovu su dočekani kao osloboditelji. Međutim, uskoro je nastupio krvavi progon Srba. Tako su dva svjetska rata, kao i razdoblje između njih teško opteretili međusobne odnose dvaju naroda.

Ustavom SFRJ, iz 1974.g., Kosovo je steklo široku autonomiju i status federalne jedinice unutar bivše Jugoslavije. Na Kosovo se vraćaju mnogi Albanci protjerani u vrijeme kolonizacije, međutim, već od kraja 1970.-tih godina mnogi Srbi iseljavaju. Nakon Titove smrti, Kosovari zahtijevaju republiku i status konstitutivnog naroda. Sjedinjene Države odmah su „prepoznale“ ključnog aktera za svoju posthladnoratovsku politiku prema jugoistoku Europe. Američki senator Robert Dole bio je najistaknutiji zapadni političar koji reagirao na eskalirajuće kršenje ljudskih i manjinskih prava na Kosovu i Metohiji, pa je već 1989.g. zahtijevao uvođenje sankcija prema Jugoslaviji. Kosovo je uskoro postalo okidač za raspad Jugoslavije, s otvorenim pitanjima njegovog statusa započeo je rat na prostoru bivše Jugoslavije (iako ne formalno), s uspostavljanjem američkog protektorata nad Kosovom, ovaj je rat i završio.

Za razumijevanje geopolitike Balkana dvije su stvari od fundamentalne važnosti: regija je granično područje između Europe i Bliskog istoka koje predstavlja istočna vrata Mediterana, ili kako navodi Huntington „kontaktnu zonu civilizacija“ – zapadne, pravoslavne i islamske. Stoga je Balkan poprište stalnog nadmetanja nekoliko sukobljenih geopolitičkih aktera – srednjeeuropskog kontinentalizma (Njemačka i Austrija), ruskog euroazijanizma, turskog neoosmanizma i angloameričkog atlantizma. Tijekom protekla dva desetljeća neke su države regije postale izložene procesu dezintegracije (Srbija, Makedonija), druge procesu integracije (Albanija, Kosovo), za BiH postoje obje vrste opcija, a sve s ciljem kako bi se Zapadni Balkan „prekrojio“ i time posložila nova geopolitička realnost na jugoistoku Europe prema interesima zapadnih centara moći. Anglosaksonska opcija (SAD i Velika Britanija) vješto koriste i održavaju duboke podjele među narodima regije, ali manipuliraju i interesima drugih velikih sila – Njemačke i Turske osobito. Balkanizacija Balkana tekući je projekt zbog kojeg možemo očekivati „dogovorene incidente“ ili „konstruktivni kaos“ u regiji.





 

 

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like