dr. sc. Jadranka Polović: Na što se obvezala Hrvatska nakon Trumpovih pritisaka za veća izdvajanja za NATO?

Na nedavno održanom summitu Sjevernoatlantskog Saveza u Londonu (3. i 4. 12.) kojim je obilježena 70. godišnjica postojanja NATO-a, hrvatska je delegacija, predvođena premijerom Plenkovićem i ministrom obrane Krstičevićem, pristigla s napokon jasno  definiranim planom izdvajanja za obranu do 2024. godine. Prema planu, Hrvatska će tijekom idućih pet godina povećati izdvajanja za obranu u iznosu od dva posto BDP-a, što je gotovo 9 i pol milijardi kuna godišnje, odnosno povećanje od 40 posto. Riječ je o ispunjavanju obveze koju je Hrvatska preuzela još 2014. godine, na summitu NATO-a u Walesu, kada je dogovoreno da će zemlje članice postupno povećati rashode za obranu do 2 posto u razdoblju od jednog desetljeća, s ciljem ispunjavanja postavljenih prioriteta.

Europske saveznice (zemlje članice NATO-a) tada su zadovoljno napustile Wales, te gotovo odmah zaboravile na preuzete obveze, uzdajući se i dalje u američku zaštitu i pokroviteljstvo. Naime, jedno od glavnih načela NATO-a, sadržano je u članku 3. koji obvezuje svaku članicu da “održava i razvija svoje pojedinačne, ali i kolektivne snage kako bi bile sposobne pružiti otpor u slučaju oružanog napada.” Tijekom hladnog rata, svaka je zapadnoeuropska država (članica NATO-a) izdvajala gotovo tri posto BDP-a za održavanje stabilnih kopnenih i zračnih snaga. Primjerice, 1981. godine zapadna je Njemačka potrošila 3,2 posto BDP-a na obranu, dok danas Njemačka troši jedva 1,3 posto.

Niz američkih predsjednika prigovarali su europskim saveznicima zbog nespremnosti da ispune svoje financijske obveze prema NATO-u, ali nijedna nije poduzela ništa, zbog čega se ustalila praksa da Amerika prešutno preuzima obvezu financiranja Saveza, time i europske obrane. Već jedna od prvih operacija NATO-a u posthladnoratovskom razdoblju, bombardiranja SR Jugoslavije (Allied Force, 1999.), jasno je ukazala na postojeće disbalanse između saveznika. Naime, tijekom operacije postalo je očito da vojna moć Sjedinjenih Država ima presudnu ulogu u oblikovanju međunarodnog sigurnosnog okruženja. Zračna kampanja nad Kosovom pokazala je sve razlike između europskih i američkih kapaciteta vođenja modemskog rata. Sjedinjene su Države osigurale gotovo svu borbenu podršku, sredstva za vođenje elektronskog rata, nadzor zračnog i kopnenog prostora, punjenje goriva u zraku i druge kapacitete ključne za sukob visokog intenziteta, pa je bilo očigledno da su europski saveznici i dalje uveliko ovisni o Sjedinjenim Državama.

Međutim, dolaskom Donalda Trumpa u Bijelu kuću, 2016. godine, odnosi SAD-a i europskih saveznika dramatično su se promijenili. Stalni obračuni između američkog predsjednika i europskih partnera svode se na Trumpovu tezu da europske članice premalo izdvajaju za obranu.  Stoga, američki predsjednik, ultimativno zahtijeva od članica NATO-a da počnu poštivati preuzete financijske obaveze prema Savezu.

Hrvatska je, kako vidimo, napokon spremna. Od 2014. do sada nije učinjeno gotovo ništa, iako je vlada namjeravala obnoviti zrakoplovstvo što je trebalo podići udio vojne potrošnje u BDP-u, time i udio modernizacije u okviru obrambenog proračuna. Ipak, posao s kupovinom polovnih američkih zrakoplova F-16 u modificiranoj verziji Barak je propao, budući da su Sjedinjene Države odbile izdati suglasnost Izraelu za prodaju tih zrakoplova.



Prema usvojenom planu, Hrvatska bi za obranu do 2024. trebala izdvajati oko dva posto (ukupni obrambeni troškovi trebali bi se kretati od 7,19 milijardi kuna u 2020. prema 9,4 milijarde kuna u 2024.). Najveći dio povećanja obrambenog proračuna bit će usmjeren u opremanje i modernizaciju, a tim sredstvima osigurala bi se nabavka eskadrile borbenih zrakoplova i helikoptera Black Hawk, te vozila Bradley, kao i nadogradnja Patrie s dodatnim oružnim sustavima. Saborski odbor za obranu već je dao pozitivno mišljenje za nabavku helikoptera Black Hawk koji bi se koristili za sudjelovanje u međunarodnim misijama i operacijama te zaštitu i nadzor državne granice, traganje i spašavanje, hitni medicinski i strateški prijevoz. Hrvatski je cilj oformiti i mehaniziranu brigadu po NATO standardima sa svime što jedna moderna brigada treba imati. Naime, opremanje i modernizacija HV je neobično značajna i radi veće interoperabilnosti sa saveznicima, kao i većeg spektra operativne uporabe, stoga će se najmanje 20 posto budućeg vojnog proračuna trošiti za nabavu suvremenijeg naoružanja i borbenih sredstava.

Za razliku od Hrvatske, ali i ostalih istočnih članica koje više – manje prihvaćaju zahtjeve (naredbe) predsjednika Trumpa, zapadnoeuropske članice, osobito one najmoćnije (Francuska i Njemačka) nisu baš spremne povećati svoja izdvajanja za obranu u tako velikim iznosima. Naime, unatoč tome što su se sve države NATO-a 2014. obavezale da će potrošiti najmanje 2 posto BDP-a na obranu, pola desetljeća poslije 22 članice NATO-a ostaju ispod cilja. Razlog je jasan: za razliku od Sjedinjenih Država, one ne vide egzistencijalnu „prijetnju s istoka“ (Rusija), te i dalje vjeruju da će Amerika nastaviti jamčiti njihovu sigurnost.

NATO savez osnovan je 1949. radi obrane euroatlantskog područja od sovjetske agresije i obuzdavanja širenja komunističke ideologije. Unatoč završetku hladnog rata i nestanku „sovjetske prijetnje“, sedamdeset godina poslije NATO-ov je strateški smjer još uvijek orijentiran uglavnom na Moskvu što je potvrđeno i najnovijom, jedva usvojenom, zajedničkom Deklaracijom s posljednjeg NATO summita u Londonu. Francuski predsjednik, Emmanuel Macron, međutim, za razliku od predsjednika Trumpa, ima sasvim drukčije mišljenje o suvremenim sigurnosnim izazovima koje stoje pred NATO-om. Rusija i Kina nisu neprijatelji NATO-a, smatra Macron: “Naš današnji zajednički neprijatelj je terorizam, koji je pogodio brojne zemlje članice“. Iako Rusiju nije oslobodio odgovornosti, Macron smatra da su Moskva i Peking ipak racionalni akteri, sile s kojima se može ostvariti dijalog, za razliku od terorističkih skupina koje predstavljaju prijetnju sasvim drukčije prirode.

Unatoč ritualnim „recitacijama“ o jedinstvu, solidarnosti i vrijednostima, na posljednjem turbulentnom summitu pokazalo se da države članice imaju vrlo oprečne stavove o ciljevima i budućim aktivnostima Saveza. Tako su Poljska i baltičke države i dalje opsjednute Rusijom koja je anektirala Krimski poluotok, potakla pobunu u Istočnoj Ukrajini, napala Gruziju (praktički 2008. anektirala Abhaziju i Južnu Osetiju), te „intervenirala u europskoj politici sa sve preciznijim operacijama dezinformacija“, tj. vodi hibridni rat. S druge strane, Italija smatra da bi se NATO trebao usredotočiti na ilegalnu migraciju što je neriješivi problem za ovu članicu. Postoje i značajne razlike u stavovima unutar saveza u pogledu toga je li diplomatsko približavanje Kremlju na čemu inzistiraju Francuska, ali i Njemačka, primjereno, bi li NATO trebao osnažiti svoje borbene kapacitete na istočnom boku, te treba li usvojiti zajednički stav o Kini.

Naime, NATO je tijekom summita u Londonu planirao odobriti vojni plan obrane Poljske, Litve, Latvije i Estonije u slučaju navodnog ruskog napada. Ovaj je plan logičan korak u okviru američke i NATO-ove neprekidne militiarizacije istočne Europe pod izgovorom odvraćanja od tzv ruske prijetnje. U skladu s odredbama Sjevernoatlantskog sporazuma iz 1949. godine, oružani napad na jednu od zemalja potpisnica pakta jednak je napadu na sve zemlje NATO-a. Stoga je jedina svrha novog plana bila dobiti dodatni pravni izgovor za ratne pripreme protiv Rusije. Estonija, Latvija, Litva i Poljska već su na čelu američke kampanje protiv Rusije, bilo da je riječ o medijskim, diplomatskim, gospodarskim ili vojnim sferama. Te države, podstiču regionalnu konfrontaciju, često svojim izjavama potkopavaju napore za deeskalaciju oružanog sukoba na istoku Ukrajine. Geopolitičke napetosti na Baltiku i na istoku Ukrajine, čini se samo su još jedan od „tekućih“ izazova Europske unije, međutim, jedan od mogućih scenarija eskalacije napetosti ne isključuje i stvarni sukob NATO-a i Rusije. Prema jednom od scenarija, ukrajinske oružane snage, potpomognute NATO-om, pokreću veliku ofenzivu u regijama Donjeck i Lugansk koje drže proruski separatisti. Bez ruske potpore, snage lokalne samoobrane vjerojatno neće moći odbiti takav napad. Rusiji preostaju dvije mogućnosti odgovora: reagirati na NATO „agresiju“ isključivo u diplomatskoj i medijskoj sferi, prihvatiti milijune izbjeglica iz istočne Ukrajine i zatvoriti granicu sprječavajući infiltraciju NATO-ukrajinskih jedinica u Rusiju; započeti aktivno podržavati DPR i LPR vojnom opskrbom, savjetnicima i možda čak ograničenom vojnom akcijom. Ovaj bi scenario na kraju mogao dovesti do otvorenog sukoba između NATO-a i Rusije koji bi se, opet, mogao pretvoriti u veliki regionalni rat, ili u najgorem scenariju, globalni rat.

Od usvajanja ovog plana ipak se odustalo. Najviše zbog Turske koja je zahtijevala veću „političku potporu“ za svoju borbu protiv kurdskih milicija YPG na sjeveru Sirije, a budući da je takva potpora izostala, Ankara je odbila podržati ovaj plan. Novi neprijatelj oko kojeg NATO članice lome koplja je terorizam. Naime, sve države članice imaju sigurnosni interes u obrani svoje zemlje i naroda od terorizma. Mnoge od njih su žrtve – Francuska, Njemačka, Belgija, Sjedinjene Države, Velika Britanija i Nizozemska pretrpjele su teške napade u posljednje četiri godine. Suzbijanje terorizma, za NATO naizgled predstavlja „savršeni cilj“ kojim je moguće ponovno okupiti i usuglasiti svih  29 (uskoro bi to moglo biti 30) članica. Ipak, terorizam je vrlo škakljiva tema. Zemlje članice imaju zaista različite kriterije i stavove o tome koje bi skupine trebale biti imenovane kao terorističke. Uglavnom se sve slažu oko toga da su Al-Qaida i Islamska država terorističke skupine, međutim, Ankara i dalje inzistira da se kurdske jedinice u Sirijskim demokratskim snagama klasificiraju kao terorističke zbog povezanosti s turskom i iračkom PKK-om. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan otišao je toliko daleko da je blokirao usvajanje NATO-ovog plana obrane za Baltik.

Kao što je Macron ovog tjedna priznao u Londonu, “žao mi je što za stolom nemamo istu definiciju terorizma…“ Borba oko toga koja bi skupina trebala biti na popisu, a koja ne bi, zaista je neprimjeren početak stvaranja ponovnog jedinstva alijanse. Pored toga, europske saveznice i Sjedinjene Države nisu baš uspjele pronaći konsenzus o prihvatu tisuća militanata ISIS-a koji ostaju zatvoreni na sjeveroistoku Sirije. Dok je NATO formalno član koalicije koju provodi SAD protiv ISIS-ove koalicije, pojedine članice NATO-a to nisu. Dok Washington agresivno lobira da europske vlade vrate svoje državljane i podvrgnu ih sudskim postupcima, europski politički čelnici jako se dvoje oko ljudskih prava islamističkih boraca, tj. nisu sigurni postoji li dovoljno dokaza prema kojima bi im mogli suditi. Berlin tek proučava slučajeve povratka njemačkih boraca ISIS-a jer ih je Turska počela deportirati. Pariz se žestoko protivi ponovnom prihvatu francuskih džihadista na svom tlu. London bi radije oduzeo državljanstvo britanskim članovima ISIS-a nego ih odveo u sudnicu. Vidljivo je da je usuglašavanje, a kamoli  postizanje jednoglasnosti u Savezu o tome kako ih pritvoriti i procesuirati veliki, gotovo nedostižan zadatak. Macron smatra da označavanje terorizma kao univerzalne opasnosti za sve članice može pomoći povratiti pomaže solidarnost u NATO-ove redove. Ali, potpuno je pogrešno procijenio prirodu prijetnje i NATO-ovu sposobnost da se bori protiv nje.

Konačno, ne postoje vojna rješenja za probleme terorizma. NATO je vojna organizacija, što znači da je predisponiran razmišljati o izazovima u vojnom smislu. Terorizam se ne može pobijediti razmještanjem primjerice 30 borbenih brodova, 30 kopnenih bataljuna i 30 eskadrila kroz 30 dana. Terorizam je amorfan i nekonvencionalan način ratovanja koji se može pojaviti nasumično i u trenu, a napadi se mogu izvoditi s najokrutnijim oružjem. Teroristi u Europi izvršili su planove koji su bili smrtonosni, poput vozača koji se svojim kamionom zaletio na pješake na berlinskom božićnom trgu ili usamljenih vukova koji nožem iznenada napadnu ljude. Protuterorizam, osobito na području Europe i SAD-a, najbolje je prepustiti obavještajnim agencijama i policijskim odjelima koja mogu locirati izvore, prepoznati trendove i raditi s lokalnim zajednicama na sprečavanju napada. Multilateralni vojni savez kao što je NATO, zaista nije prikladan za ovaj posao.

Na summitu su se predsjednici Donald Trump i Emmanuel Macron posvađali oko sudbine europskih pripadnika ISIS-a koji i dalje sjede u zarobljeničkim logorima u Siriji, te čekaju na priliku za bijeg usred rata između Turske i sirijskih Kurda. Kurdske Sirijske demokratske snage (SDF) drže nepoznati broj stranih ISIS-ovih boraca. Desetine tisuća stranaca sjede u zloglasnom kampu Al-Hawlu – sami. Europske države polako vraćaju svoje građane, no kako rat između Turske i SDF-a prijeti zatvaranjem SDF-ovih zatvora, vrijeme da se zaustavi val izbjeglica ISIS-a s europskim putovnicama, nepovratno istječe. Naime, europske zemlje odbijaju primiti članice ISIS-a. Otprilike dvjesto muškaraca i osam stotina žena i djece pobjeglo je u prvih nekoliko tjedana vojne kampanje, navodi se u nedavnom zajedničkom izvještaju Kongresa kojeg su proveli Pentagon, State Department i Američka agencija za međunarodni razvoj (Agency for International Development). Oni koji su u kampu uglavnom imaju lažni identitet, iza kojeg se skrivaju.

Postojala je ideja o osnivanju međunarodnog suda radi suđenja zatočenicima ISIS-a, međutim, od toga se odustalo jer bi trebalo nekoliko godina da se veliki broj osumnjičenih ISIS džihadista privede pravdi. Najdjelotvorniji način da se osigura odgovornost i spriječi borce ISIS-a da izađu na slobodu je da ih matične zemlje preuzmu i procesuiraju kao svoje građane za zločine, zatim ih rehabilitiraju i ponovno integriraju, te nadgledaju sve njihove buduće aktivnosti, preporuka je State Departmenta.

I za kraj, povratak u regiju. Naime, u Sarajevo za nekoliko dana stiže prva grupa državljana BiH koji će biti deportirani iz Sirije (očekuje se povratak ukupno oko 265 osoba). Među ženama i djecom poginulih ili zarobljenih džihadista mogli bi se naći i devetorica terorista za kojima je BiH već odavno raspisala crvene interpolove tjeralice. Ostaje sasvim legitimno pitanje koje je javno izrekao predsjednik Macron – je li Bosna i Hercegovina tempirana bomba koja može eksplodirati u regiji, a na štetu Europske unije, time i Hrvatske. Naime, u BiH se već vratilo oko 100 džihadista, a otvorena su svega 42 kaznena predmeta, od kojih je 21 završen dogovorom prema kojem džihadisti mogu robijati tek godinu dana u zatvoru ili kaznu novčano otplatiti.  U sigurnosnom vakuumu koji se održava uslijed nestabilnih političkih i ekonomskih prilika, povratnici svoja znanja i vještine prenose na nove generacije, uglavnom na siromašne, neobrazovane mlade ljude (Bošnjake) koji nemaju nikakvu jasnu perspektivu. Je li to jasan sigurnosni izazov za Hrvatsku i hoće li nam NATO pomoći u njegovom rješavanju?

 

 

 

 

Komentari

komentar

loading...

You may also like