katalonija catalonia

dr.sc. Jadranka Polović: NAKON KATALONSKOG REFERENDUMA OTVARA SE PANDORINA KUTIJA UNUTAREUROPSKOG SEPARATIZMA

Katalonska neovisnost može pokrenuti Pandorinu kutiju – osim zapadnoeuropskih prostora i istočna, kao i jugoistočna Europa vrlo je zainteresirana za referendumske mogućnosti – pored Republike Srpske koja se želi izdvojiti iz BiH (i pripojiti Srbiji), Albanci sanjaju objedinjavanje svih “albanskih teritorija”. Polet referendumskih mogućnosti zapljusnio je i Vojvodinu koja je ovih dana osvanula s ispisanim grafitima “Vojvodina – Katalonija”.

Najmanje 800 osoba je povrijeđeno u jučerašnjim sukobima španjolske policije s građanima Katalonije koji su se usprkos zabranjenom referendumu željeli izjasniti o budućnosti te regije. Katalonija je već tjednima izvan ustavnih i pravnih okvira Španjolske, a politička volja separatističkog katalonskog vodstva koje ima većinu u Generalitatu (vlada Katalonije) nesumnjivo ide prema odcjepljenju. Nakon što je Ustavni sud proglasio referendum nezakonitim, a katalonska vlada nastavila s pripremama za njegovo održavanje, središnja vlada u Madridu poduzela je niz akcija: od zaplijene gotovo 10 milijuna glasačkih listića, zatvaranja tiskara, pretresanja medijskih redakcija, zabrane zaposlenicima katalonskih javnih službi u sudjelovanju u pripremi referenduma, do uhićenja 14 dužnosnika regionalne Vlade Katalonije (između ostalog i potpredsjednika Josep Maria Hove), kao i brojnih katalonskih gradonačelnika koji su unatoč odluci središnje vlade u Madridu nastavili s pripremama za održavanje referenduma. Vlada u Madridu poslala je gotovo devet tisuća španjolskih policajaca u namjeri sprječavanja  građana da glasuju na zabranjenom referendumu, što je rezultiralo brutalnim okršajima, pravim gerilskim ratom na ulicama Barcelone.

Samo nekoliko dana prije, španjolski premijer Mariano Rajoy, odlučan da spriječi održavanje referenduma, jasno je istaknuo kako nije riječ o političkom zahtijevu, već o  fundamentalnim načelima španjolske demokracije. „Pravna država će ih zaštititi“, rekao je Rajoy. Za nasilje koje se dogodilo na ulicama Barcelone prilikom policijske akcije, španjolski je premijer optužio katalonsku vladu kao odgovornu za razbijanje suživota i kršenje zakona. „Napravili smo ono što smo morali, ispunili svoju obvezu, ponašajući se u skladu sa zakonom i samo sa zakonom“.

Postavlja se pitanje je li premijer Rojay trebao drukčije postupiti, nije li se mogao ugledati na svog kolegu, bivšeg premijera Velike Britanije, Davida Cameruna koji je 2014.g. „riskirao“ i dozvolio (neuspjeli) referendum u Škotskoj. Naime, po pitanju neovisnosti, katalonsko je društvo duboko podijeljeno, na protekla tri ciklusa regionalnih izbora, potpora neovisnosti nije prelazila 48,7%. Prema anketi iz srpnja svega 41,% građana bilo je spremno podržati odcjepljenje Katalonije. Iako većina građana jesu „lokal patrioti“ i nesumnjivo teže većoj regionalnoj autonomiji, ipak mnogi smatraju kako bi se referendum trebao organizirati u suradnji sa središnjom vladom u Madridu.

Prvi referendum za neovisnost Katalonije proveden je 2014.g., međutim, iako je 80% onih koji su izašli glasalo za neovisnost, središnja vlada u Madridu proglasila ga je neustavnim. Budući da se radilo o broju od 2,3 milijuna glasača naspram njih 5,4, milijuna koji su od pokrajinske vlasti dobili pravo glasa, referendum nije bio važeći jer na njega nije izišla apsolutna većina. Međutim, nakon neuspjelog referenduma, na regionalnim izborima 2015.g. pobijedila je koalicija desnih i lijevih stranaka „Zajedno za DA“, koja je u roku 18 mjeseci najavila razdruživanje od Španjolske. Ono što je u aktualnoj situaciji oko novog referenduma postalo osobito provokativno za središnju vladu u Madridu bila je agresivnost kampanje i stvaranje atmosfere u kojoj su se ljudi bojali javno raspravljati o budućnosti neovisne Katalonije, a kamoli izjašnjavati protiv, jer su smjesta bili etiketirani kao „fašisti“. Na ulicama se rasplamsao  pravi rat plakatima, a referendum je postao jedina tema o kojoj se priča ili svađa, koja je podijelila obitelji, prijatelje, suradnike…

Naime, jedan od temeljnih problema suvremene Španjolske, danas u fokusu europske javnosti, povijesni je sukob između centralizma Madrida i njegove periferije. Prosperitetna Španjolska, posljednjih godina zahvaćena gospodarskom krizom, danas se suočava s jakim regionalnim, separatističkim pokretima koji jačaju diljem zemlje: od Katalonije i Baskije, do Valencije, Aragona, Andaluzije i Galicije. Španjolska nikada kroz povijest nije bila u stanju izgraditi snažan kolektivni identitet, niti integrirati sve svoje regije koje se sve češće suprotstavljaju središnjoj vladi u Madridu. Razloge treba potražiti u povijesnom naslijeđu, jezičnim i kulturnim podjelama. Nakon Frankove diktature (Franko je umro 1975.g.), suvremena je Španjolska krenula putem demokratske tranzicije. Prema Ustavu iz 1978.g. zemlja je podijeljena na 17 autonomnih zajednica i dva autonomna grada – Ceuta i Melila na sjeveru Afrike, te su u uporabi četiri službena jezika – španjolski (kastilijanski), katalonski, baskijski i galicijski. Međutim, desetljećima nakon Franka, zbog zahtijeva „povijesnih nacija“ – Katalonaca, Baskijaca i Galicija traju rasprave oko federalizacije ili konfederalizacije Španjolske.





Hrvatskoj javnosti sigurno je najpoznatije djelovanje ETE (Euskadi Ta Askatasana ili Baskijska država i sloboda), organizacije koju su 1959. oformili radikalno orijentirani studenti s ciljem odvajanja baskijskog teritorija od Španjolske. ETA je bila dio odgovora na represiju diktatorskog Frankovog režima, koji je, kao i Kataloncima, zabranio baskijski jezik i baskijsku kulturu, i žestoko ponižavao bilo kakav oblik baskijskog nacionalizma. ETA je vrlo skoro počela djelovati kao paravojna organizacija koja je prvi napad izvela 1968.g. u vrijeme velikih studentskih prosvijeda širom Europe i Sjedinjenih Država. Epitet „terorističke organizacije“, ETA je priskrbila ubojstvom admirala španjolske mornarice, Luisa Carrero Blancoa, 1973.g. kojem je diktator Franko prepustio premijersko mjesto samo šest mjeseci prije atentata. U četiri desetljeća  djelovanja ETA, jedna od najpoznatijih terorističkih organizacija Europe, ubila je više od 800 osoba, planirala ubojstvo kralja Huana Carlosa, kao i premijera Aznara. Reketarenjem baskijskih poduzetnika („revolucionarni porez“), otmicama i pljačkama banaka, ETA je godinama financirala svoje djelovanje. Od 2011.g. ETA se potpuno odrekla korištenja terorističkih akcija ali i dalje djeluje preko koalicije Harri Batasuna koja svoj cilj – samostalnost i neovisnost Baskije nastoji ostvariti političkim sredstvima.

Katalonija ima drukčiju, ali jednako tako vrlo složenu povijest – zahtjev za neovisnošću i političkom autonomijom pokrajine rezultat je povijesnog procesa koji traje stoljećima. Već u 13.st. imala je jaku političku organizaciju, zajedno s Aragoncima bila je velika sila na zapadnom Mediteranu. Kada je krajem 18.st. proglašena prva Španjolska republika, a posebno nakon proglašenja Druge, Katalonci su jasno artikulirali svoje zahtjeve za priznanjem političke posebnosti unutar zajedničke države. Katalonci su tradicionalno republikanci, Španjolska je monarhija koja je obnovljena nakon Frankove smrti uz pomoć SAD-a, Njemačke i Vatikana. Kralj Juan Carlos tada je za velike sile predstavljao sigurno jamstvo da ova velika zemlja izmučena diktaturom, nakon Franka neće skrenuti previše ulijevo. Katalonci imaju dugu republikansku tradiciju, brane svoj nacionalni i kulturni identitet, vrlo su zamoreni monarhijom kao i dvopartijskim političkim sustavom u kojem se u posljednjih 35 godina na vlasti smjenjuju dvije stranke – socijalisti i desni konzervativci (u vladu su 2015.g. ušli Podemos i Građani). Postavljeno referendumsko pitanje – „Jeste li za to da Katalonija bude samostalna država u formi republike“, svakako snažno zadire u ovu problematiku.

Osnivač WikiLeaksa, Julijan Assange, trenutnu situaciju u Kataloniji nazvao je prvim svjetskim internetskim ratom, jer se i Barcelona kao i Madrid aktivno koriste internetom za realizaciju svojih ciljeva. Assange je katalonski referendum nazvao najznačajnijim zapadnim sukobom između građana (naroda) i nacionalne države, još od pada Berlinskog zida, koji će uspostaviti presedan za demokraciju. U svom obraćanju studentima Sveučilišta u Barceloni putem video linka, Assange je rekao „Gdje Katalonija krene, druge zemlje će je pratiti“. Nesumnjivo, zbivanja u Barceloni predstavljaju snažan izazov i za Europsku uniju, čiji se čelnici još uvijek ne izjašnjavaju i ne miješaju u ovaj sukob, na koji očito gledaju kao na unutarnje pitanje Španjolske. Međutim, katalonski referendum može otvoriti neželjene procese, jer na području Europske unije egzistiraju brojni separatistički pokreti, a mnoge „regije – nacije“ unutar bogate europske jezgre – Flandrija, Baskija, Grenland, Južni Tirol, Veneto, teže vlastitoj emancipaciji. Katalonskim se referendumom zapravo propituje pravo na samoodređenje kao integralni dio ljudskih prava koja su se nakon završetka hladnog rata neočekivno “prometnula” u temeljno načelo međunarodnih odnosa. Naime, fokus posthladnoratovske sigurnosne politike postupno je pomaknut s prava država na prava etničkih skupina ili čak pojedinaca, na način da se državni suverenitet počeo shvaćati kao kategorija uvjetovana poštivanjem ljudskih prava, odnosno kroz prizmu obveza i odgovornosti države prema svojim građanima. U tom kontekstu Katalonci su žrtve vladine represije, njihov politički cilj nameće se kao legitiman, i dobiva potporu svjetskih medija i intelektualnih autoriteta (Assange, Chomsky). S druge strane legitimnost postupanja vlade u Madridu, koja je policijskom akcijom štitila teritorijalni integritet i suverenitet Španjolske, stavljena je pod sumnju, a njezini daljni potezi mogu postati i predmet međunarodne kontrole.





Španjolska vlada, stoga, načelno ne podržava separatizam, niti pravo na samoodređenje koje postaje jako „moderno“ unutar starih članica EU-a.  Upravo zbog separatističkih procesa koji je potresaju, Španjolska nije priznala niti neće (pod ovom vladom) Kosovo. Naime, odcjepljenje Katalonije nosi u sebi pogubne posljedice po Španjolsku: gospodarski bi je devastiralo (BDP bi se smanjio za 20%), oslabilo njezin politički utjecaj unutar Europske unije ali i Latinske Amerike, i moguće pokrenulo novi val separatističkih pokreta, npr. u Baskiji. Zato se Vlada predsjednika Rajoya odlučila na ponovnu centralizaciju koristeći se svojim utjecajem na Ustavni sud ali i većinom u Senatu.

Ipak, pravo na samoopredjeljenje etničkih zajednica, velike su sile spremne podržati selektivno, ovisno o vlastitim interesima. Dok se secesija Kosova snažno podržavala, međunarodna je zajednica odbila prihvatiti rezultate referenduma na Krimu. Upravo završeni kurdski referendum, unatoč snažnom protivljenju Turske, Iraka, Sirije i Irana, imao je neskrivenu potporu Sjedinjenih Država i Izraela. Izumiranjem klasične vestfalske države – nacije, Europa ulazi u vrlo nestabilno vrijeme, budućnost bez čvrstih normi međunarodnog prava u kojoj bilo kakav separatizam može rezultirati sukobima. Katalonska neovisnost može pokrenuti Pandorinu kutiju – osim zapadnoeuropskih prostora i istočna, kao i jugoistočna Europa vrlo je zainteresirana za referendumske mogućnosti – pored Republike Srpske koja se želi izdvojiti iz BiH (i pripojiti Srbiji), Albanci sanjaju objedinjavanje svih “albanskih teritorija”. Polet referendumskih mogućnosti zapljusnio je i Vojvodinu koja je ovih dana osvanula s ispisanim grafitima “Vojvodina – Katalonija”.

Ideje usitnjavanja europskog prostora možda idu u prilog federalizaciji Europe i realizaciji Macron – Merkel koncepta Sjedinjenih Europskih država, međutim, istovremeno, ovaj model globalne vlasti potpuno je neprirodan jer otvara prostor manipulacija velikim igračima – SAD-u, NATO savezu, Njemačkoj i Francuskoj – koje će ove nove feudalne državice ili “subjekte međunarodne zajednice” gurnuti u političku i gospodarsku ovisnost.

 

 

 

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like