Na upravo završenim predsjedničkim i parlamentarnim izborima u Turskoj, aktualni predsjednik, Recep Tayyip Erdogan s osvojenih 53% glasova koji su mu omogućili još jedan, ovog puta petogodišnji mandat, konsolidirao je svoju poziciju na čelu ove osamdesetmilijunske zemlje. U svom prvom obraćanju javnosti, Erdogan je naglasio da su pobjednici ovih izbora demokracija i Turska i da nitko nema pravo dovoditi u pitanje njihovu legitimnost, aludirajući pri tom na ogromnu izlaznost birača (gotovo 90%). To je „lekcija demokracije koju smo očitali cijelom svijetu“, rekao je Erdogan, podsjetivši pri tom zapadne liberalne demokracije na njihovu dugogodišnju boljku – nisku potporu vlastitih birača.
Protekli izbori, na kojima je formalno završena tranzicija turskog političkog sustava iz parlamentarnog u predsjednički, definitivno su jedni od najvažnijih u turbulentnoj povijesti Turske. Naime, Erdoganova uvjerljiva pobjeda zapravo je pobjeda novog turskog pro-islamskog i konzervativnog svjetonazora nad Ataturkovom, liberalnom, sekularnom i prozapadnom Turskom. U svom trijumfalnom govoru Erdogan je najavio odlučnost u borbi protiv „neprijatelja Turske u zemlji i inozemstvu“, što god da to značilo.
Iako je postotak glasova (42,5%) koji je ostvarila Erdoganova Stranka pravde i razvoja (AKP) tek nešto veći od izbora 2015. godine, zahvaljujući koaliciji sa Strankom nacionalističkog pokreta (MHP) osvojila je 343 mjesta u novom sazivu parlamenta što je sasvim dovoljno da novom / starom predsjedniku osigura stabilnu vladajuću većinu. Naime, zahvaljujući ustavnim promjenama, usvojenim na referendumu 2017.g, koje su unijele važne promjene u politički sustav Turske, novi izborni zakon omogućio je političkim strankama stvaranje izbornih saveza, što prije nije bilo moguće. Političke stranke koje sudjeluju na parlamentarnim izborima, trebale su do 2018.g. samostalno, s 10% glasova prijeći izborni prag kako bi osvojile mjesto u parlamentu. Nakon ustavnih promjena još uvijek vrijedi prag od 10 %, ali sada se taj broj odnosi na koalicije što je otvorilo prostor manjim strankama koje su se, sada u savezu s velikima, našle u prilici osvojiti više mjesta u parlamentu. Tako je i AKP u suradnji s malim strankama (MHP i BBP) formirala parlamentarni savez Narodna koalicija čiji je zajednički predsjednički kandidat postao predsjednik Recep Tayyip Erdogan.
Zahvaljujući sporazumu između AKP-a i MHP-a, postignutom nakon referenduma u travnju 2017.godine, predsjednički i parlamentarni izbori u Turskoj koji su redovno trebali biti održani u studenom 2019.g., održani su 24. lipnja ove godine. Što su bili razlozi koji su naveli predsjednika Erdogana na prijevremene izbore? Treba reći kako se Turska trenutačno nalazi u vrlo osjetljivom položaju i na unutarnjem i na vanjskopolitičkom planu. Turska je vlada u siječnju ove godine po šesti put produljila izvanredno stanje, uvedeno nakon pokušaja državnog udara 15. srpnja 2016.g. Odnosi s Washingtonom, dugogodišnjim saveznikom, narušeni su odbijanjem američke vlade da isporuči Fetullaha Gulena kojeg su vlasti u Ankari optužile za pokušaj puča, međutim i nakon toga serija nesporazuma snažno opterećuje odnose dviju zemalja. Naime, američka potpora Kurdima na sjeveru Sirije osobito je razljutila turskog predsjednika, a nakon odluke turske vlade da modernizira svoju vojsku ruskim raketnim sustavima S-400, Sjedinjene su Države zaprijetile uvođenjem sankcija. Stanje turske ekonomije i vanjska politika, bili su, zapravo, ključni razlozi zbog kojih se odlučio na prijevremene izbore. Naime, Erdogan nesumnjivo želi osigurati konsenzus o budućnosti zemlje i s političke agende ukloniti pitanje legitimnosti vlastitog upravljanja zemljom.
Prema provedenim predizbornim anketama najveća briga i interes turskih glasača je stabilnost turske ekonomije, poglavito stabilnost turske lire. Zato je u svojoj izbornoj platformi, Stranka pravde i razvoja istaknula Erdoganova postignuća u posljednjih šesnaest godina, koja su vrlo primjetna u gospodarstvu, javnim politikama, vanjskoj politici i zaštiti nacionalne sigurnosti. I sam Erdogan je tijekom svoje kampanje naglašavao ključna pitanja turske ekonomije: „…zahvaljujući gospodarskom napretku, postignutom u proteklom desetljeću, standard je narastao„ niska razina turskih plaća „pomaknuta“ je na srednju, a sada nam je cilj povećati ih na razinu najbogatijih zemalja svijeta“. Za europske, osobito Hrvatske prilike, Turska je neobično jeftina zemlja, što sam proteklog mjeseca, boraveći u Istanbulu, mogla i osobno provjeriti. Dvokrevetnu sobu u hotelu s četiri zvjezdice, gotovo u centru Istanbula, možete naći već za 30 eura, jesti u finom restoranu za 50-100 kuna (dvije osobe), iznajmiti stan od 80-tak kvadrata za tisuću kuna i platiti režije u iznosu od 400 kuna, dostupnost dobre zdravstvene skrbi i obrazovanja, turska je realnost zbog koje je, unatoč prisutnim jasnim podjelama između bogatih i siromašnih ili uspješnih i neuspješnih, moguće primjetiti da većina Turaka ima dobar životni standard..
Međutim, pod pritiscima velikih regionalnih geopolitičkih događanja, turska ekonomija je u padu, došlo je do značajnog slabljenja turske lire i podizanja kamatnih stopa, uz povećanje nezaposlenosti. Erdogan je tijekom kampanje obećao smanjenje kamatnih stopa, smanjenje inflacije i trgovinskog deficita, uvođenje stroge porezne discipline i najavio ulaganja u tehnologiju i industriju, poglavito obrambenu, kao i zaštitu i potporu brojnim turskim robnim markama. Naime, od 2002. godine, pod vodstvom AK stranke Turska je doživjela začuđujući rast BDP-a. Gospodarski rast od nevjerovatnih 7.4 % zadržao se i u prvih nekoliko mjeseci 2017.godine. Na izbornom okupljnju krajem svibnja Erdogan je predstavio ključne točke svoje izborne platforme – demokracija, više slobode i više blagostanja za turski narod. Borba protiv siromaštva i nezaposlenosti (koja u Turskoj nije osobito primjetna) dio je programa trenutno vodećih projekata u zemlji – Channel Istanbul, Canakkale Bridge i Third Airport of Istanbul. Treba reći kako je Erdogan tijekom šesnaest godina svoje vladavine u Turskoj „proizveo“ investicijski i infrastrukturni bum koji je neviđeno modernizirao Tursku, spasio mnoge obitelji od siromaštva, ali odustajanjem od temeljnih postulata Ataturkove Turske, obnovio vjeru, islam. Odluka o ukidanju zabrane nošenja islamskih marama u školama i javnim uredima, dodatno mu je osigurala popularnost.
Erdoganova vlada trenutno uživa i visoku potporu za svoju vojno-intervencionističku politiku u Siriji. Predsjednik Erdogan obećao je nastavak prekograničnih operacija u Siriji poput Štita Eufrata i Maslinove grančice (Operation Euphrates Shield / Operation Olive Branch). Obje operacije podupiru i oporbene stranke s obzirom na svoj cilj – osiguranje stabilnosti duž sirijske granice koja je područje stalnih sukoba. Uz nastavak vojnih operacija predsjednik je obećao i potporu domaćoj obrambenoj industriji, koju je, inače, pratio dinamičan rast i izvoz tijekom posljednjih nekoliko godina.
Tijekom izborne kampanje Erdogan je naglasio kako je jedan od njegovih najvažnijih vanjskopolitičkih ciljeva pomirba s Europskom unijom i da Turska nije nikad odustala od punopravnog članstva u EU, međutim, s obzirom na turbulentno okruženje istakao je važnost novih saveza koje je Turska stvorila. Turski geostrateški položaj dozvoljava formiranje saveza s različitim akterima, a država može i hoće zadržati neovisnu vanjsku politiku, zaključio je Erdogan. Naime, turska vanjskopolitička strategija ciljano je usmjerena na otklanjanje turske ovisnosti o Zapadu. Stoga je stvaranje novih saveza ključno za održavanje ravnoteže moći i jačanje turskog utjecaja na regionalnoj razini. Budući da Turska želi voditi samostalnu i suverenu vanjsku politiku, posljednjih je godina primjetna njezina refokusacija s dugogodišnjih tradicionalnih saveznika – Sjedinjenih Država i Europske unije (koji i dalje ostaju, svakako, važni, unatoč evidentnim sporovima) na nove saveznike poput Rusije i Irana. Bolji odnosi, čak i moguće savezništvo s Kinom i Indijom, također su značajni za balansiranje turske ovisnosti o Zapadu.
Predsjednik Erdogan jedan je od ključnih pokretača ustavnog referenduma kojim je uspostavljen novi predsjednički sustav u Turskoj. Naime, nakon ovih izbora Turska po prvi put dobiva vladu u kojoj će predsjednička funkcija biti osobito osnažena, koja objedinjuje ulogu šefa države i premijera (ova funkcija se ukida) za idućih pet godina Predsjednik, čije su ovlasti znatno proširene u odnosu na Ustav iz 1982. godine, imenuje potpredsjednika/e (broj nije ograničen), ministre i druge članove vlade, ali ono što je za oporbu poprilično sporno su ovlasti predsjednika da samostalno imenuje čelne ljude svih javnih institucija i rektore 17 javnih sveučilišta. Predsjednik također može presuditi kada postoje proturječja između njegovih dekreta i zakona koje donosi parlament kojeg može i raspustiti Još jedna bitna promjena, proizišla iz ustavnih reformi 2017. g., je „proširena“ uloga koju predsjednik ima pri odabiru članova Visokog vijeća sudaca i tužitelja (HSYK), tijela koje nadgleda pravosudni sustav u Turskoj. Od sada predsjednik osobno može imenovati suce, odlučivati o ratu i miru (sigurnosnim politikama), pripremiti proračun i proglasiti ratno stanje. Iako je Erdogan obećao ukidanje izvanrednog stanja proglašenog nakon 2016., čini se da će se na odluku o puštanju tisuća kurdskih aktivista, zastupnika, odvjetnika, profesora, sudaca i novinara, zapravo dugo čekati. Valja podsjetiti kako je u godini nakon puča više od 160 tisuća ljudi otpušteno, mnogi od njih su i uhićeni.
Jedna od ključnih promjena odnosi se na trajanje mandata, pa će se tako parlamentarni i predsjednički izbori održavati svakih pet godina. Nova pozicija predsjednika Turske izravna je posljedica referendumske odluke više od 70% glasača koji su glasali za predložene izmjene, kao što su izravni izbori predsjednika ali i druge brojne ustavne reforme (ukupno 18) koje su oslabile turski parlamentarizam, a znatno ojačale predsjednički sustav. U novi politički sustav Erdogan je ugradio mehanizme kojima predsjedničku poziciju štiti od volje parlamenta (čiji sastav ne bi bio po njegovoj volji), međutim parlament je i dalje Erdoganu vrlo važan za potvrđivanje svog legitimiteta. Broj zastupnika u parlamentu povećava se s 550 na 600 zastupnika što znači da je stvoreno pedeset dodatnih mjesta kojima se može utjecati na formiranje parlamentarne većine koja, opet, odlučuje o formiranju vlade. Dob kandidata za parlamentarne zastupnike spuštena je s 25 na 18 godina. Članovi vlade ne mogu biti parlamentarni zastupnici, a o opozivu predsjednika više ne odlučuje parlament već Ustavni sud.
Pobjeda Erdogana nesumnjivo je olakšala njegov položaj, ali je pitanje hoće li ona stabilizirati prilike u Turskoj upravo zbog velikog nezadovoljstva oporbe koja traži resetiranje parlamentarizma. Muharrem Ince, ugledni turski političar, zastupnik od 2002.g., predsjednički kandidat ispred najveće oporbene stranke CHP (jedini ozbiljno suprotstavljen Erdoganu) tijekom kampanje kritizirao je ideju predsjedničkog sustava, a zajedno s koalicijskim strankama radio je na pripremi „civilnog ustava“ kojim bi se ojačala parlamentarna demokracija i okončalo izvanredno stanje, te pristupilo rješavanju kurdskog pitanja putem pregovora. Ince vjeruje u mogućnost uspostave boljih odnosa između Turske i EU, a njegove političke ideje podsjećaju na reforme Tanzimata (doba reformi Osmanlijskog carstva od 1839 – 1876 koje su modernizirale Tursku i usmjerile je prema Zapadu: uvođenje jednakosti pred zakonom, jednakosti religija, odricanje od ovlasti sultana nad državnim službenicima, ukidanje vojnog roka…) Ince također smatra kako treba obnoviti veze sa SAD-om, iako je primjetno njegovo inzistiranje na izručivanju Fetulaha Gullena i zatvaranju američke vojne baze Incirlik.
Tema izbjeglica vruća je tema u Turskoj unutarnjoj politici, ali i u odnosima s Europskom unijom. Naime, Turska je primila više od 3,2 milijuna izbjeglica koje su pristigle iz Sirije, Iraka i Afganistana i skrbi o njima. Mnogi smatraju kako Erdogan uživa njihovu potporu, a upravo je Ince učestalo kritizirao vladu zbog dopuštanja sirijskim izbjeglicama da svakodnevno putuju u Siriju na posao, a zatim se vraćaju u Tursku, pri tom uživajući beneficije izbjegličkog statusa.
Nakon ovih izbora, kojima se izvršna vlast napokon koncentrirala u rukama predsjednika Erdogana, Turska će se, moguće, znatno bolje suočiti s brojnim ekonomskim i sigurnosnim izazovima, međutim, nesumnjivo će i dalje ostati duboko podijeljeno društvo. Pobjeda Erdogana svakako je i novi kamen smutnje u odnosima s SAD-om i NATO-om, poglavito zbog sve izraženijih geostrateških interesa dugogodišnjih partnera, međutim, njegovo ponovno ustoličenje svakako je zadalo glavobolju samouvjerenim čelnicima Europske unije koji su se pritajeno nadali porazu Erdogana nakon čega bi sporazum EU – Turska oko migranata mogli zadržati u statusu quo.
Vrlo zanimljiv komentar o budućnosti odnosa Erdogan – EU objavio je Guardian (Simon Jenkins: Blame Liberal democracy’s flaws for Erdogan’s win, not the voters; Guardian, 25 Jun 2018)! Naime, kako navodi Jenkins, europski čelnici, nesposobni percipirati realnost svijeta koji se mijenja, suočili su se na južnim granicama Europe s još jednim populističkim (i vrlo popularnim) autokratom – Erdoganom. Nakon Putina i „populističkih autokrata“ u Mađarskoj, Slovačkoj, Češkoj i Austriji, na njihovu žalost, populizam postaje normom. Churcilova „željezna zavjesa“ tako se ponovno spušta na europski kontinent, ovog puta ne u formi sovjetskog komunizma (iako prokletstvo malignog ruskog utjecaja ostaje ponavljajuća mantra), već u formi populističke autokracije. Analizirajući uspon populizma, Jenkins navodi kako ljudi koji glasaju za ove „autokrate“ uistinu ne vole biti označeni kao idioti, rasisti ili nacisti kada svojim glasovima podržavaju ono što vide kao svoj nacionalni interes ili nacionalni identitet. Liberalne politike sve manje imaju prolaz, a to je realnost s kojom se liberalni političari trebaju suočiti. Dok stariji ljudi još uvijek vjeruju u vrijednosti liberalnih demokracija, anketa provedena prije dvije godine jasno je pokazala u kolikoj je mjeri generacija milenijalaca odmakla od spomenutih vrijednosti. Gotovo četvrtina američkih milenijalca smatra kako je demokracija „loš put“ u vođenju zemlje, a slično smatra i većina Europljanja. Visoki postotak mladih Nijemaca, Španjolaca, Amerikanaca ili Japanaca spremno je podržati odlučnog jakog lidera, čija vlast neće biti ograničena parlamentom ili izborima. Nesumnjivo, vjera u demokraciju među mladim Europljanima kontinuirano opada, a Jenkins osobito naglašava da „liberalni zapad doslovno krade mlade i obrazovane ljude, stručnu radnu snagu s istoka Europe, prisiljavajući ove zemlje na prihvat azijskih i afričkih izbjeglica koje trebaju popuniti njihova mjesta“. Krivnju za uspon „populističkih autokrata“, etiketa koja je zalijepljena i Erdoganu, ne treba tražiti kod birača, već u institucijama liberalnih demokracija – vladama, političkim strankama, sveučilištima, medijima… koji ne reagiraju na zahtjeve milenijalca. Stoga se oni sve češće okreću čelnicima koji to čuju!
Izvor: Kilic Bugra Kanat, Jackson Hannon, Meghan Backer: Turskey’s Election 2018: report; SETA
0 komentara