Na nedavno održanom 7. kongresu Stranke demokratske akcije BiH (SDA BiH) usvojena je Programska deklaracija, dokument koji je dodatno dolio ulje na vatru turbulentnih političkih prilika u susjednoj Bosni i Hercegovini. Programska deklaracija, neobično, započinje pozivanjem na „vjeru u Boga i odlučnost da se pridržavamo moralnih vrijednosti koje proizlaze iz temeljnih vjerskih i etičkih načela“, čime neizbježno asocira na jedan drugi dokument – Islamsku deklaraciju koju je prvi predsjednik BiH, Alija Izetbegović, napisao već 1970. Široj jugoslovenskoj javnosti ovaj manifest postaje poznat tijekom „Sarajevskog procesa“, 1983. godine kada je Izetbegović po drugi put osuđen za islamski fundamentalizam.
Primajući ovo stanje kao izraz Božije volje, mi jasno tvrdimo da se islamski svijet ne može obnoviti bez i protiv Islama, Islam i njegove zasade o mjestu čovjeka u svijetu, svrsi ljudskog života i odnosima između čovjeka i Boga i čovjeka i čovjeka, ostaju trajna i nezamjenjiva etička, filozofska, idejna i politička osnova svake istinske akcije u pravcu obnove i poboljšanja stanja muslimanskih naroda.
Naš cilj – islamizacija Muslimana; naša deviza: Vjerovati i boriti se, stoji u Islamskoj deklaraciji dostupnoj na http://www.n-um.com/wp-content/uploads/2017/09/Islamska-Deklaracija-knjiga-o-islamizaciji-muslimana-Alija-Izetbegovic.pdf
U novoj Programskoj deklaraciji, SDA navodi nekoliko programskih ciljeva koji su sporni za Hrvate i Srbe kao konstutitivne narode BiH. Naime, ustavno preuređenje Bosne i Hercegovine u Republiku BiH, organiziranu na tri razine vlasti – državnoj, regionalnoj i lokalnoj razrađeno je u posebnoj Rezoluciji o ustavnoj reformi i izbornom zakonodavstvu. U Rezoluciji se navodi kako bi Republika BiH imala predsjednika države i Vladu RBiH, te dvodomni parlament, pri čemu bi uz Zastupnički, drugi dom – Dom naroda imao ovlasti isključivo zaštite identitetskih pitanja naroda i nacionalnih manjina, dok bi središnje mjesto u novoj organizaciji države imao građanin. Ovakva formulacija izravno se suprotstavlja odredbama daytonskog Ustav BiH koji je utvrdio prednost prava konstitutivnih naroda nad individualnim pravima građana. Odredbu Ustava BiH stavio je izvan snage i Europski sud za ljudska prava koji je 2009. godine, baveći se slučajem “Sejdić i Finci protiv BiH”, presudio da su određene odredbe Ustava BiH u suprotnosti s Europskom konvencijom o ljudskim pravima. Radi se inače o sporu kojeg su pred Europskim sudom za ljudska prava pokrenuli Židov Jakob Finci i Rom Dervo Sejdić. Dvojica građana BiH ustvrdili su da im Ustav BiH (skrojen u Daytonu) kao pripadnicima nacionalnih manjina ograničava pasivno biračko pravo u procesu kandidiranja za člana Predsjedništva i za Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH.
Nije sasvim netočno da su građanima/kama koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici konstitutivnih naroda uskraćena određena politička prava, između ostalog i pravo kandidiranja za najviše državne funkcije, međutim, u kompleksnosti političkih prilika u Bosni i Hercegovini, daytonski Ustav čini se manje zlo. Naime, upravo predloženo rješenje unitarne BiH, s građaninom (umjesto konstitutivnih naroda) u epicentru političkog sustava, nesumnjivo bi omogućila vladavinu najbrojnijeg naroda – Bošnjaka, dok bi Hrvati i Srbi izgubili politički subjektivitet, Riječ je, dakle, o pretvaranju BiH u državu Bošnjaka.
Uz afirmaciju isključivo jedinstvenog bosanskog jezika i bošnjačkog identiteta, nekoliko drugih točaka deklaracije pokazuje se spornim za bosanske Srbe, ali i Hrvate. U Rezoluciji o ustavnoj reformi i izbornom zakonodavstvu, tako stoji da je Grad Sarajevo, kao glavni grad Republike Bosne i Hercegovine politički, administrativni, kulturni, ekonomski i društveni centar Republike BiH, te će se SDA zalagati da administrativno područje Grada Sarajeva obuhvati cjelokupnu teritoriju prijeratnog Sarajeva s najmanje deset opština, u okviru šire regije. Isto tako se ističe i potreba uređenja Grada Mostara kao jedinstvenog gradskog područja s više jedinica lokalne samouprave uz obveznu rotaciju na čelnim funkcijama u Gradu, što treba osigurati jedinstvenim Federalnim zakonom u skladu s Ustavom Federacije.
Temeljna teza na kojoj počiva Deklaracija je da je BiH država muslimanskog (bošnjačkog) naroda koji će unutar BiH biti dominantan i privilegiran. Radi se o platformi preuzimanja središnjih državnih institucija, strategija koju SDA BiH već godinama provodi. „Programska deklaracija SDA dokaz je organiziranog političkog, ideološkog i medijskog nasilja nad Hrvatima u BiH. Bošnjačka politika se ne može predstavljati kao dobronamjerna, ona koja drži do građana, izgradnje boljih odnosa i perspektivne budućnosti BiH dok istodobno provodi rušilačku politiku i podržava opstrukcije“ – navodi se u reakciji Hrvatskog narodnog sabora (HNS) koji okuplja najveći broj hrvatskih političkih stranaka u BiH, dok su reakcije Milorada Dodika i njegove stranke SNSD znatno radikalnije. Budući da je još 2015. SNDS usvojio Deklaraciju o slobodnoj i samostalnoj RS prema kojoj joj pripada pravo na otcjepljenje ukoliko drugi konstutitivni narodi budu ustrajavali na kršenju Daytonskog sporazuma, Dodik je afirmirao pravo na samoopredjeljenje. Promptno održan sastanak s Vučićem, iznjedrio je sasvim novu poziciju Srbije koja je jasno dala na znanje da je potpisnica i jamac Dejtonskog sporazuma, te da će reagirati na sve pokušaje rušenja istog.
Naravno, hrvatska vlada samozatajno šuti. Još je Račanova vlada 2000. godine odustala od održavanja bliskih veza s Hrvatima u BiH. Hrvatska politika je nakon godina pasivizacije svog odnosa prema Bosni i Hercegovini i odustajanja od bilo kakve zaštite Hrvata kao konstitutivnog naroda, kroz političke istupe predsjednika Ive Josipovića i premijerke Jadranke Kosor očitovala prilično nejasna nastojanja da podupre institucionalnu ravnopravnost Hrvata u BiH. Takvu političku poziciju zadržali su i naredni premijeri, sve dok nismo proteklih mjeseci svjedočili eskalaciji napetosti u odnosima Hrvatske i Bosne i Hercegovine do koje je došlo nakon što je novinarka Jerusalem Posta predsjednici Grabar Kitarović pripisala izjave prema kojima je BiH pod kontrolom militantnog islama, povezana s Iranom i brojnim drugim terorističkim organizacijama koje oblikuju politiku susjedne države. Iako je sama novinarka dijelom opovrgla iznijete tvrdnje ili umanjila njihov značaj, reakcije članova kolektivnog predsjedništva BiH, Šefika Džaferovića i Željka Komšića, kao i poglavara Islamske zajednice u BiH, Huseina Kavazovića, predsjednika Židovske zajednice, Jakoba Fincija itd., bile su daleko od diplomatskih.
Iako su Ured Visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH (OHR) i veleposlanstvo SAD-a osudili deklaraciju SDA kojojm se ukida nacionalni ustroj i uspostavlja građanska BiH, te pozvali na poštivanje Daytonskog sporazuma, činjenica je da njihove nejasno sročene diplomatske reakcije nisu umirile ni bosanske Srbe ni Hrvate. Ostaje otvoreno pitanje je li SAD i šira međunarodna zajednica doista podržavaju Dejtonsku BiH ili su na djelu elementi njene destabilizacije, konkretno stvaranje islamske države u srcu regije. Činjenica je da su na prostoru BiH danas prisutna tri koncepta – stvaranje unitarne Bosne i Hercegovine (SDA); odcjepljenje Republike Srpske (SNSD) i ustavni preustroj BiH kroz stvaranje trećeg entiteta (HNS).
Naime, nakon više od petnaest godina od potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma vidljivo je da međunarodna zajednica nije uspjela stabilizirati Bosnu i Hercegovinu, a kamoli stvoriti funkcionalnu državu s djelotvornim zajedničkim institucijama. Daytonski sporazum, nastao kao rezultat kompromisa zaraćenih strana i međunarodnih aktera, uvažio je, ratnim sukobima i etničkim čišćenjima, izvršenu etničku podjelu Bosne i Hercegovine, te uspostavio međunarodni suverenitet zemlje u postojećim granicama. Ova kontradiktornost proizašla iz Daytonskog sporazuma, tijekom vremena je dovela do potpunog zastoja u funkcioniranju države (protektorata). Tijekom kampanje za Opće izbore u BiH održanim 2018., najvažnijim od potpisivanja Daytona, otvorena su neka od potencijalno eksplozivnih pitanja – razgraničenje sa Srbijom (s obzirom na razgraničenje Srbije i Kosova), pitanje unutarnje strukture (ukidanje konstitutivnosti kao temelja ravnopravnosti tri naroda, afirmacija načela „jedan čovjek jedan glas“), kao i uspostavljanje trećeg entiteta (nakon čega bi svaki od naroda imao svoju „državu u državi“).
Prisjetimo se, daytonski Ustav Bosne i Hercegovine, nastao kao rezultat mirovnog sporazuma 1995.g., zaustavio je rat i uspostavio mir, ali nije ponudio odgovarajuća institucionalna rješenja za izgradnju zajedničke funkcionalne državne zajednice. Ustavom BiH, prema kojem je Bosna i Hercegovina podijeljena na dva entiteta Republiku Srpsku i Federaciju BiH koji čine temeljnu strukturu države, uspostavljen je vrlo složen politički sustav koji je iskorišten za daljnje etničke podjele. Kao ključne točke razmimoilaženja i sporenja domaćih političkih elita, o prijeko potrebnim ustavnim promjenama u Bosni i Hercegovini, nametnula su se pitanja entitetskog glasovanja i postupak zaštite vitalnih nacionalnih interesa konstitutivnih naroda. Temeljni problem daytonskog Ustava BiH je neusklađenost njegovih odredbi koje propisuju konstituiranje organa vlasti (koji u pravilu odražavaju sastav naroda BiH) i ustavnih odredbi koje štite ljudska prava svih građana bez diskriminacije, po bilo kojem osnovu, a koje nisu u dovoljnoj mjeri usklađene s međunarodnim instrumentima za zaštitu ljudskih prava.
Specifičnost postdaytonske Bosne i Hercegovini je u činjenici što je mir uspostavljen i održavan isključivo intervencijama međunarodne zajednice: UN-a, NATO-a, EU i OESS-a. Bosnom i Hercegovinom formalno upravlja kolektivno tročlano Predsjedništvo i Vijeće ministara, međutim stvarna vlast je u rukama međunarodne zajednice koja preko Ureda visokog predstavnika (Office of High Representative) upravlja zemljom. Tijekom proteklih godina Visoki je predstavnik više puta neposredno intervenirao u ustavni sustav Bosne i Hercegovine na način da je donosio amandmane na ustave entiteta, kao i zakone, stvarao nove institucije, te time promijenio i način izbora organa zakonodavne, sudske i izvršne vlasti u BiH. Visoki je predstavnik, tako 2000.g. ustanovio Distrikt Brčko, a njegovom odlukom, 2002. g., formalno su osnovani Sud Bosne i Hercegovine i Federalno tužilaštvo FBiH kao državne institucije. Međunarodna je intervencija putem OHR-a osobito bila izražena u smislu utjecaja i vršenja neformalnog pritiska na političke aktere, posebno kroz politiku uvjetovanosti, a s ciljem ispunjavanja određenih političkih obveza neophodnih za prijam BiH u međunarodne organizacije. Posebno uspješni primjeri bili su reforma vojske i uvođenje sustava indirektnog oporezivanja (PDV-a) kao temelja fiskalnog federalizma u BiH.
Nakon 2005. g. rasprave o neophodnosti provedbe ustavne reforme u BiH, kao najznačajnije pretpostavke za funkcionalnu organizaciju države suprostavile su potpuno različite stavove političkih elita o budućnosti Bosne i Hercegovine. Konceptu jačanja središnje države prijenosom ovlasti s entiteta, koji snažno zagovaraju jednonacionalne bošnjačke stranke (SDA) kao i Socijaldemokratska partija BiH (SDP) kao multietnička stranka, suprostavili su se zahtjevi za daljnjom etničkom teritorijalizacijom koje su istakle srpske političke stranke, ali i stranke hrvatskog korpusa. “Aprilski paket” ustavnih promjena nastao 2006.g. pod pritiskom američke administracije, prema kojem je Bosna i Hercegovina kao federalna država trebala uspostaviti nadležnost nad Sudom i Tužiteljstvom BiH, preuzeti ingerencije za obranu i sigurnost, te podijeliti i niz drugih nadležnosti s entitetima, nije prihvaćen u Parlamentu BiH. Takva situacija pojačala je političku i sigurnosnu nestabilnost u zemlji, ali naznačila i svojevrstan poraz politike međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini.
Danas je Bosna i Hercegovina duboko politički podijeljena zemlja, a već time i sigurnosno nestabilna. Ključnu ulogu u održavanju takvog stanja koje oblikuje sigurnosni diskurs imaju izvanjski akteri, dakle, oni „legitimni“, poput SAD-a, NATO-a, EU-a, Velike Britanije, Njemačke ili drugih moćnih zapadnoeuropskih država koji smatraju da je upravo njima bivši američki predsjednik, Bill Clinton, Daytonskim sporazumom Bosnu ostavio u „amanet“, ili brojni drugi „nelegitimni“ – od kojih je u medijskom i političkom prostoru osobito zastupljen ruski „maligni“ utjecaj. Međutim, unutar BiH (ali i Kosova, Albanije i Makedonije) snažno su prisutni i drugi zainteresirani akteri – Turska čije se djelovanje grana u dva vrlo suprotstavljena smjera (snažan utjecaj predsjednika Erdogana, ali još uvijek raširena mreža muslimanskog klerika Fethullaha Gulena); zemlje Arapskog zaljeva, od kojih je najznačajniji utjecaj Saudijske Arabije i UEA; diplomatsko – humanitarno – obavještajno strukture Islamske Republike Irana; te posljednji, ali svakako znakovit utjecaj Pakistana s kojim je bošnjački SDA uspostavio vrlo bliske veze (BiH u Pakistanu ima veleposlanstvo, te čak tri konzulata). Pakistan je, inače, još u Islamskoj deklaraciji izdvojen kao ključna zemlja s kojom BiH treba uspostaviti kontakte. Djelovanje ovog komplota, međusobno često konkurirajućih islamskih zemalja na prostoru Bosne i Hercegovine za druga dva konstitutivna naroda (Hrvate i Srbe), kao i za susjedne zemlje (Hrvatsku i Srbiju) nesumnjvo predstavlja sigurnosni izazov, stoga oni imaju sasvim legitimno pravo zaštititi svoj ustavni položaj unutar institucija BiH.