dr. sc. Jadranka Polović: PLINSKI RAT

 

„Inicijativa tri mora“, koja je nedavno na summitu u Varšavi ojačana snažnom potporom američkog predsjednika Donalda Trumpa, ne prestaje intrigirati javnost. Pored Poljske, ključna uloga u novoj američkoj strategiji prema Europi i Rusiji, pripada i Hrvatskoj. Usklađivanje energetskih politika dvanaest zemalja koje izlaze na Baltičko, Jadransko i Crno more ima za cilj potiskivanje Gazproma i ruskog plina sa tržišta država srednje i istočne Europe, pri čemu je izgradnja LNG terminala u Poljskoj i Hrvatskoj ključna za dopremanje skupljeg američkog plina iz škriljevca. Jedan od prvih domaćih političara koji je javno kritizirao novi smjer hrvatske vanjske politike je europarlamentarac Ivan Jakovčić, koji smatra kako će nakon pobjede Macrona i očekivane pobjede proeuropski orijentiranih političara (Merkel ili Schulz) na skorim izborima u Njemačkoj, njemačko – francuski savez početi „diktirati drugačiji model razvoja Unije od dosadašnjeg“. U svojim vanjskopolitičkim aktivnostima, Hrvatska se treba čvršće vezati uz Njemačku, Francusku i Italiju, te što više odmaknuti od europskog istoka. „Svako naše udaljavanje od jezgre EU, a pogotovo trčanje za američkim predsjednikom Trumpom, potpuno je kontraproduktivno i suprotno hrvatskim strateškim interesima“, zaključuje Jakovčić.

U posljednje vrijeme, odnosi Hrvatske i Njemačke nesumnjivo su narušeni, što je osobito vidljivo kroz obračune premijera, Andreja Plenkovića i predsjednice, Kolinde Grabar Kitarević koju je Jakovčić javno prozvao kao političarku povezanu s američkim lobijem koji izravno radi protiv Europe. Naime, opasna „velika plinska igra“ postupno zahvaća i samu Europu u kojoj američka politika vrlo različitim sredstvima iscrtava nove linije podjele. Washington Njemačku vidi kao snažnog geopolitičkog rivala koji trenutno izravno konkurira američkim gospodarskim, trgovinskim i sigurnosnim interesima, stoga predsjednik Trump nesumnjivo igra na kartu izolacije Njemačke. Vrlo je lako zaključiti kako je dio „velike igre“ i najnovija američka geopolitička inicijativa „Tri mora“, za koju mnogi drže da je atlantistički „trojanski konj“, usmjeren na podrivanje dominantnog utjecaja Njemačke i Francuske unutar Europske unije.

Na ovom scenariju vodeći američki think thankovi rade više od dva desetljeća, još od vremena završetka hladnog rata. Proces ujedinjenja Njemačke, njezina obnovljena moć, ali i rastuća ekonomska moć EU tijekom 90-tih, nezadovoljstvo nekih europskih zemalja američkom ulogom u Europi, kao i prisutne tendencije za većim političkim utjecajem EU u globalnim odnosima, nametnuli su potrebu preispitivanja odnosa Sjedinjenih Država prema Europi. Osobito je snažna Njemačka izazvala strah vodećih europskih zemalja, pa je tako francuski predsjednik Mitterrand smatrao kako će ujedinjenjem Njemačke Europa izgubiti svoju ravnotežu, a konzervativna britanska premijerka, slavna Margaret Tacher, razmišljala je čak i o očuvanju samostalne Istočne Njemačke (Njemačke Demokratske Republike – DDR).

Jedan od prvih „velikih poteza“ tadašnje američke administracije bilo je formiranje „Višegradske skupine“ (1991.) koja je okupila četiri srednjoeuropske države – Češku, Mađarsku, Poljsku i Slovačku koje su činile svojevrsni „glacis“ prema prostoru, diplomatski rečeno, mogućih nestabilnosti. 1999. uslijedilo je prvo proširenje NATO-a na Poljsku, Mađarsku i Češku čime su Sjedinjene Države definirali granice svog utjecaja u Europi. Naime, uključivanjem srednje Europe u NATO i uspostavljanjem NATO-vih vojnih baza na prostorima koji nikada prije nisu bili dominantna sfera američkog utjecaja, granice Zapada, osobito Sjedinjenih Država pomaknute su daleko prema istoku što je otklonilo mogućnost obnavljanja ruskog utjecaja na prostoru srednje Europe. Drugi krug proširenja NATO-a treba promatrati u kontekstu razmimoilaženja SAD-a s europskim saveznicima oko američkog angažmana u Iraku i Afganistanu. Naime, Bushova najava “širenja NATO-a od Baltika do Jadrana te uspostavljanje zone mira i sigurnosti u Europi s oko 45 milijuna novih građana pod zaštitom NATO kišobrana” bila je usmjerena na pridobijanje novih saveznika na međunarodnoj sceni, ali je jasno naznačila i američke geopolitičke ciljeve. Sjedinjene su Države, jednako kao i kod prvog kruga proširenja, bile pokretač i glavna snaga ovog procesa, svaka je odluka bila donijeta unutar američke administracije i tek potom stavljena na razmatranje saveznicima unutar NATO-a. U članstvo Saveza, 2004.g., primljene su Litva, Letonija, Estonija, Slovačka, Rumunjska, Bugarska i Slovenija (veliki prasak – big bang). čime je američka vizija integracije zemalja srednje, istočne i dijela jugoistočne Europe postala stvarnost.

Drugim krugom posthladnoratovskog proširenja NATO savez je pod vodstvom Sjedinjenih Američkih Država uspostavio novu sigurnosnu arhitekturu kontinenta postupno stvarajući cordon sanitaire prema Rusiji, upravo na njezinoj zapadnoj i južnoj periferiji. Poseban značaj za američke interese u Europi imao je ulazak Rumunjske i Bugarske u NATO savez i u Europsku uniju. Naime, teritorij ovih zemalja, strateški je značajan za Sjedinjene Države jer predstavlja svojevrsni most prema Crnom moru, Kavkazu i Kaspijskom jezeru, regijama bogatim naftom, plinom i drugim energentima u kojima SAD nastoji uspostaviti dominaciju. U posthladnoratovskim međunarodnim odnosima, zbog ogromne koncentracije prirodnog plina i rezervi nafte i drugih mineralnih bogatstava, područje Kapijskog jezera i Srednje Azije te Kavkaza postalo je geopolitički iznimno značajna regija, u kojoj se oko kontrole energetskih resursa, sve više prelamaju interesi velikih sila, ali i drugih aktera međunarodnih odnosa. Zbog ogromne potrošnje energije u razvijenim državama, ali i onim u razvoju, uz rastući deficit energetskih rezervi u svijetu i prateća predviđanja poremećaja u ponudi, opskrbi i transportu nafte i prirodnog plina, pitanje energetske sigurnosti postavljeno je na agendu međunarodne zajednice kao prvorazredno političko pitanje i najveći globalni izazov. Novu energetsku krizu obilježava veliki rast potražnje za energijom, a zaoštravanje političkih napetosti između vodećih aktera međunarodnih odnosa često je posljedica nove geopolitike koja se oblikuje kroz nastojanja velikih sila za uspostavom nadzora nad izvorima nafte i plina, kao i putovima njihovog prijenosa.





Razmatrajući najnovije linije geopolitičkih podjela u Europi koje nastaju na tragu ovih trgovinskih i energetskih ratova, William Engdahl, u nedavno objavljenom članku „Fatalne greške nove Washingtonske energetske strategije“ (The Fatal Flaw in Washington’s New Energy Strategy, New Eastern Outlook, 13 July 2017) navodi kako je strateški cilj američke „duboke države“ kontrola energenata. Svi ratovi pokrenuti od početka 21.st., od okupacije Iraka 2003., razaranja Libije, 2011., rata u Siriji jesu ratovi za energente, poglavito za prirodni plin. I administracija predsjednika Trumpa svoju vanjsku politiku temelji na globalnoj dominaciji, stoga nastoji ovladati izvorima te putovima prijenosa prirodnog plina i nafte. Naravno, to uključuje uporabu vrlo različitih instrumenata – od diplomacije, obojenih revolucija, državnih udara do direktnih vojnih intervencija – kako bi se spriječili rivalski akteri, zbog čega nova washingtonska geopolitička strategija sadrži nekoliko smjerova djelovanja.

U tom kontekstu „Inicijativa tri mora“ dio je „velike plinske igre“ koja se ovog puta odvija u srcu Europe. Američki cilj je od Poljske napraviti europsko čvorište za američki plin iz škriljca, stoga predsjednik Donald Trump, osobito američka „duboka država“ neumorno rade na europskim podjelama. Ostaje otvoreno pitanje mogu li ovom opasnom igrom, trenutni trgovinski rat možda pretvoriti u stvarni rat u Europi. Već je u lipnju, u Poljsku stigla prva američka isporuka prirodnog ukapljenog plina, međutim kako navodi Engdahl – nije stigla jeftino. Naime, energetski stručnjaci procjenjuju kako je cijena u Poljskom LNG terminalu iznosila 5,97 dolara za milijun Bty, dok se isti plin na američkom tržištu prodaje za tri dolara za milijun Bty. Za usporedbu plin koji Rusija prodaje Njemačkoj stoji oko pet dolara za milijun Bty. Poljaci, ovom trgovinom, zbog svoje rusofobije bivaju dobro „preveslani“ od strane Trumpove administracije, smatra Engdahl.

Kako navodi, drugi smjer djelovanja američke energetske strategije je sabotaža plinskog saveza Katara, Irana, Sirije i Turske koji objedinjuje eksploataciju najvećih svjetskih rezervi prirodnog plina iz plinskog polja u Perzijskom zaljevu ( u teritorijalnim vodama Katara i Irana). Ovaj je plan osmišljen u suradnji sa Saudijskom Arabijom, kada je, tijekom nedavne posjete Rijadu, predsjednik Trump podržao „arapski NATO“, a samo nekoliko dana poslije uslijedile su vrlo bizarne sankcije Kataru zbog veza s Iranom i potpore terorističkim aktivnostima Muslimanskog bratstva, kojeg inače CIA-a podržava već desetljećima. Iako je Katar, nesumnjvo, bio involviran u sponoriranje terorističkih skupina tijekom rata u Siriji, općepoznato je da je Saudijska Arabija zajedno s Washingtonom „vodeći sponzor i financijer terorističkih organizacija pa i onih usmjerenih protiv SAD-a“ (11.09.). Stvarni cilj saudijske blokade Katara je spriječiti da iranski, katarski i sirijski plin dospije na plinsko tržište EU, potencijalno najvećeg plinskog potrošača u budućnosti.





Treći, vrlo važan segment djelovanja Trumpa – „predsjednika trgovca“, je, kako navesti Kinu  koja odustaje od ugljena, da se s punim povjerenjem osloni na uvoz američkog plina iz škriljevca. Na travanjskom sastanku s kineskim premijerom Xi Jinpingom, Trump je velikodušno ponudio da će podržati i olakšati izvoz američkog plina iz škriljevca u formi LNG-a u Kinu. Kina je, inače, veliki uvoznik prirodnog plina iz Katara, a uskoro bi trebala postati i važan uvoznik ruskog plina kada ogromna ruska cijev „Snaga Sibira“ bude puštena u opticaj u 2019. godini.

Međutim, Engdahl smatra kako nova washingtonska geopolitička strategija zapravo ima „fatalnu grešku“. Usprkos činjenici da se dvanaest LNG terminala gradi duž američke istočne obale i Meksičkog zaljeva, dugoročna pouzdanost opskrbe američkim plinom iz škriljevca je  opterećena brojnim dvojbama. Naime, hidraulički „fraking“ ekološki je iznimno štetan, tijekom procesa proizvodnje stvaraju se velike količine visoko toksičnih otpadnih voda, prate ga inducirani potresi, velike emisije ugljičnog dioksida kao i kontaminacija podzemnih voda. Kako bi se povećala proizvodnja plina, Trumpova je administracija najavila ukidanje velikog broja ekoloških ograničenja koja se odnose na „fraking“ plin. Ako se ona uistinu i usvoje, unatoč snažnim prosvjedima stanovnika i ekologa, to će dovesti do bitno smanjenih količina voda širom SAD-a, od Pensilvanije, preko Teksasa, do Sjeverne Dakote kao i do velikog toksičnog zagađenja podvodnih voda.

Svakako najozbiljnija mana američke energetske strategije, koja se temelji na snažnom izvozu američkog plina iz škriljevca, je stabilnost same proizvodnje te vrste plina. Iako proizvodnja bušotina u prvih 5 – 7 godina teče neometano i donosi iznimno visoke profite, nakon toga dramatično opada, čak do 80%, što znači kako održavanje razine proizvodnje plina zahtijeva veći broj bušotina po većoj cijeni, kako za krajnje potrošače, tako i okolinu. „OilPrice.com“, glasilo američke naftne industrije, u svom izdanju od 16. lipnja 2017. g., navodi, da u vrlo eksplatiranom sedimentnom bazenu Permian (Permian Basin) u Teksasu, koji je proteklih godina korporacijama osigurao iznimne profite, proizvodnja kontinuirano opada tijekom svakog mjeseca ove godine. Pad produktivnosti, navodi Engdahl, znači kako su i „najslađe“ (sweetest spots) ili najeksploatiranije točke definitivno iscrpljene pa ako se želi proizvoditi više, industrija će morati uložiti više novca kako bi započela s bušenjem u perifernim područjima. To je fatalna greška američkog „zavođenja“ plinom iz škriljevca koju svi ignoriraju, osobito Poljska, ali i Hrvatska, dodali bismo.

 

 

 

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like