Kako reformirati kapitalizam, nova je pomodna tema kojom se posljednjih godina bave svjetski poznati ekonomisti (Thomas Piketty, Joseph E. Stiglitz, Paul Krugman, Emmanuel Saez, Gabriel Zucman…), ali i drugi teoretičari, vrlo različitih „usmjerenja“ o čemu je u tjedniku 7Dnevno i analitičkom portalu Geopolitka News već pisala kolegica, dr.sc. Sanja Vujačić u tekstu pod naslovom Geoekonomski trend: kako resetirati kapitalizam.
U knjizi Gabriela Zucmana i Emmanuela Saeza, “The Triumph of Injustice” (Trijumf nepravde) autori iznose podatak da je “prvi put u zabilježenoj povijesti” 400 najbogatijih američkih obitelji platilo znatno manji porez od većine prosječno bogatog, pa i značajno siromašnijeg dijela američke populacije. Autori su „nadahnuli“ i američku senatoricu Elisabeth Warren (najizgledniju kandidatkinju demokrata na predstojećim predsjedničkim izborima), te američkog „socijalističkog“ političara, Bernia Sandersa da prijedlog o uvođenju porezne stope za najbogatije ugrade u svoje predizborne programe. Suprotno kontinuiranoj medijskoj propagandi koju manipulativno oblikuje poslovni, korporativni tisak istina je sasvim drukčija – između 67% i 72% najvećih korporacija u Sjedinjenim je Državama oslobođeno plaćanja poreza (na njih se primjenjuje nulta porezna stopa), dok one manje i ne toliko moćne, porez ipak plaćaju, ali po stopi od 14%. Istovremeno, njihovi zaposlenici porez plaćaju po stopi između 25% i 30%. Prema US Internal Revenue Serviceu (savezna porezna agencija) porezne utaje su ogromne – 458 milijardi dolara javnih prihoda izgubljeno je svake godine. Najveće američke korporacije zaštitile su više od 2,5 trilijuna američkih dolara u prekomorskim poreznim utočištima gdje ne plaćaju nikakve poreze, čak nisu ni obveznici jednokratnih poreznih stopa.
Ova vruća tema, na žalost, u Hrvatskoj je vrlo malo zastupljena, na marginama je interesa hrvatske znanosti, iako vlada svojim „inovativnim“ poreznim rješenjima uporno produbljuje, čak generira vrlo izražene socijalne nejednakosti u Hrvatskoj, te ciljano koncentrira nacionalni BDP u rukama sve manjeg broja ljudi. Tako je i posljednjim paketom porezne reforme koji je stupio na snagu 1. siječnja 2020., vlada odlučila ozbiljno nagraditi ili „rasteretiti“ najbogatije, ali i osigurati nevidljive benefite za zaposlenike kojima je podigla olakšice s 3800 na 4000 kuna, što će im povećati plaću za sramotnih 48 do 56 kuna (ovisno o tomu koliki je prirez u mjestu njihovog stanovanja). Ipak, i tu ima vrlo strogih restrikcija, kako i priliči pravnoj državi, pa tako npr. Zagrepčani, Splićani, Riječani i svi ostali u zemlji s plaćama nižim od 3800 kuna neće dobiti ni lipe veće plaće jer im je sada osobni odbitak jednak plaći ili veći od nje.
Izmjene gotovo svih poreza donijet će 2,4 milijarde kuna poreznog rasterećenja, izračunalo je Ministarstvo financija, a s njima će se krug ljudi koji ne plaćaju porez na dohodak – trenutačno je takvih 1,7 milijuna ljudi – proširiti za 75.000 do 80.000. To znači da polovica ljudi koji rade, primaju mirovine ili imaju oporezive prihode, zarađuje manje od 4000 kuna ako je riječ o samcima, manje od 5500 kuna ako uzdržavaju jedno dijete ili manje od 8050 kuna ako imaju dvoje djece. Zaista je veliko pitanje kome idu u prilog najnovije porezne izmjene koje ne zahvaćaju polovicu onih koji su trebali potporu, osobito s obzirom na činjenicu da se debela većina građana guši u minusima i živi na granici bijede (postotak građana koji žive u riziku od siromaštva u Hrvatskoj premašio je 20%)?
Unatrag dvije godine, pitanje povećanja generalno niskih plaća jedno je od najvažnijih političkih pitanja u Hrvatskoj. Unatoč rastu BDP-a, ogromnim profitima ostvarenim od turizma, većina zaposlenika javnog, kao i privatnog sektora i dalje jedva spaja kraj s krajem – Hrvatska je na europskom dnu po visini plaća, nesigurnosti radnog mjesta i kršenju prava zaposlenika što se odražava na trend masovnog iseljavanja. Dominirajući „znanstveni“ model svih dosadašnjih gospodarskih i socijalnih politika, bez obzira na vlade lijevog ili desnog predznaka, zasniva se na niskim plaćama, vrlo „inovativnim“ uštedama na zaposlenicima, njihovoj masovnoj eksploataciji, ali i na vladinim poreznim „poklon paketima“ poslodavcima koji im omogućuju da stečeni profit pretvore isključivo u vlastitu dobit ili prihod. Teret svih poreznih reformi koje „olakšavaju poslovanje poslodavaca“, te su temelj za povećanu zaradu istih, idu isključivo na trošak državnog proračuna, odnosno većine zaposlenika kao poreznih obveznika. Poslodavci povećanu dobit nisu obvezni uložiti u poslovne investicije niti u unaprijeđenje životnog standarda vlastitih zaposlenika, a kamoli u povećanje njihovih plaća, stoga je ulažu u vlastiti standard što je dovelo do neviđene stope nejednakosti u Hrvatskoj (na što je čak i utvrda neoliberalizma – Svjetska banka, prošle godine upozorila hrvatsku vladu, te savjetovala pronalaženje rješenja).
Godinama slušamo o „glomaznoj državi“, „uhljebima“ ili visokim porezima, tj. „nemogućoj poslovnoj klimi“ za poslodavce. Međutim, nesporna je činjenica da u usporedbi s drugim državama EU, Hrvatska ima vrlo skroman državni aparat, a porezno opterećenje dohotka na razini je drugih članica. Najveći dio prihoda hrvatska država ubire kroz PDV, porez na potrošnju, s 25% Hrvatska je na čelu Europe, dok su porezi na kapitalnu dobit među najnižima, ako ne i najniži u Europi (čak se i Trump zadržao na 21%) „Četvrti krug porezne reforme“ tako je išao na ruku još jednoj ekipi poduzetnika na način da je povećao prag prihoda s 3 na 7,5 milijuna kuna za plaćanje poreza na dobit. Novih 10 tisuća poduzetnika čiji je godišnji prihod manji od 7,5 milijuna kuna, nadalje će plaćati porez na dobit po nižoj stopi od 12 posto. Vlada je donijela i odluku o sniženju stope PDV-a za ugostitelje (s 25% na 13%), da ne govorimo da je hrpa privatnih iznjmljivača gotovo potpuno oslobođena plaćanja poreza (plaćaju sramotno nizak paušal), unatoč astronomskim zaradama koje, kako sam već navela, snažno pojačavaju velike socijalne razlike u hrvatskom društvu, ali i među regijama.
Zapravo, Hrvatska je pravi raj za ultra bogate, malo manje bogate, strane korporacije, ali i domaće uspješne poduzetnike!
Jedno od prvih pitanja koje bi trebalo biti raspravljeno u Hrvatskoj jest pitanje ekonomskog identiteta. Naime, upravo pod pritiskom nametnute nehumane agende, tranzicijske zemlje istočne Europe, tako i Hrvatska, razvijale su se pod snažnim utjecajem ideologije neoliberalizma. Program strukturnih prilagodbi za tranzicijska je društva posebno dizajniran u okviru Washingtonskog konsenzusa, još daleke 1989.g. Objedinjavajući politički i ekonomski pristup Sjedinjenih Država, Europske unije i novih globalnih aktera međunarodnih financijskih institucija: MMF-a, WB, WTO-a, Washingtonski je konsenzus ponudio standardizirane preporuke ili jedinstveni “recept” za sveobuhvatnu “demokratizaciju” ovih zemalja. Njegov autor, John Williamson, novi diskurs rasprave koji je prevladao unutar međunarodnih financijskih institucija, pretočio je u deset temeljnih zapovjedi za zemlje u razvoju: fiskalna disciplina, porezna i vanjskotrgovinska liberalizacija, liberalizacija financijskog sustava, otvorenost prema stranim ulaganjima, privatizacija, deregulacija, jasna vlasnička prava, te ideja minimalne vlade. Time su mjere deregulacije i liberalizacije nacionalnih tržišta, kao i komodifikacije državne imovine postale preporučene reformske politike, a uskoro je projekt eurointegracija i stvaranja jedinstvenog tržišta izložio istočnu Europu, time i Hrvatsku, zahtijevanom procesu privatizacije i hiperliberalizacije prethodno zaštićenih sektora – od financijskog, telekomunikacija, komunalnih, kao i ostalih javnih usluga.
Tranzicijska su društva, čak i novih članica Europske unije, u usporedbi s bogatim članicama europske jezgre, izrazito siromašna. Novo siromaštvo, uzrokovano krizom postaje značajan problem urbanog i nezaposlenog stanovništva. Postotak siromaštva kreće se od 10% u Češkoj do 22% u Bugarskoj. Stopa rizika od siromaštva u Hrvatskoj je iznad 20% što znači da više od milijun građana preživljava s dohotkom čiji je iznos ispod praga rizika od siromaštva.
Dok retorika hrvatskih političkih elita naglašava vladine ciljeve: stvaranje dobre poduzetničke klime, osiguranje poduzetničkih sloboda i poticaja poduzetnicima, kao neophodnih preduvjeta kompetitivne moći, gospodarskog rasta i stvaranja novih radnih mjesta, socijalne implikacije fantomskih „strukturnih reformi“ su više nego vidljive: bitno smanjivanje dostupnosti zdravstvenih usluga, rezanje socijalnih programa i rast društvene nejednakosti. Što se tiče “stvaranja novih radnih mjesta”, vidimo da ih je iz godine u godinu sve manje, pregledom ponuda može se zaključiti da se radi o nekvalitetnim, privremenim i slabo plaćenim poslovima. Stoga, Hrvatskoj nesumnjivo treba resuverenizacija, odustajanje od poslušnosti Bruxellesu, te promišljanje vlastite političke i ekonomske agende.
Naime, pitanje distribucije bogatstva ili pravedna raspodjela ukupnog nacionalnog dohotka – BDP-a, ako takvo nešto (s obzirom na prostornu neuhvatljivost kapitala) uopće postoji, jedno je od najprisutnijih i najkontraverznijih pitanja suvremene društvene rasprave, predmet istraživanja brojnih znanstvenih disciplina. Dovodi li dinamika akumulacije privatnog kapitala neizbježno do sve veće koncentracije bogatstva i moći u rukama vrlo malog broja ljudi ili gospodarski rast (kojim se uporno hvali hrvatska vlada), konkurentnost i tehnološki napredak reduciraju društvene nejednakosti i povećavaju sklad među klasama, pitanja su o kojima se sve više raspravlja, naravno, ne i u Hrvatskoj.
Kako navodi Thomas Piketty, jedan od najslavnijih francuskih ekonomista, autor bestselera „Kapital u 21. stoljeću“, pitanja su previše važna da bi se prepustila isključivo ekonomistima (što je u Hrvatskoj pravilo), budući da ona u sebi sadrže „izrazito subjektivnu i psihološku dimenziju, neizbježno političku i konfliktnu, koju nikakva navodno znanstvena analiza ne može smiriti“. Povijest raspodjele bogatstva oduvijek je duboko politička povijest, stoga se ne može svesti isključivo na ekonomske mehanizme. Piketty svoju knjigu temelji na implicitnoj moralnoj tvrdnji prema kojoj koncentracija bogatstva u rukama nekolicine krši inherentni osjećaj pravednosti, zbog čega predlaže rješenje o kojem se sve više raspravlja – uvođenje globalnog poreza na bogatstvo.
Piketty smatra da je suvremena ekonomija i kao teorija i kao praksa u potpunosti zarobljena u „infantilnoj strasti za matematikom“ (dodala bih i statistikom) i teorijskim, očigledno neutemeljenim, ideološkim spekulacijama. Ovo je definitivno točno ako se pogleda Hrvatska! Naime, suvremena hrvatska ekonomska znanost, politike vlade, kao i najmanje poduzetničke inicijative (da ne govorim o krupnom kapitalu) u popunosti su pod utjecajem neoklasične ekonomske teorije (neoliberalne ekonomske doktrine), kao i ideoloških uvjerenja Miltona Friedmana, danas ozloglašenog, ali vrlo utjecajnog ekonomiste druge polovice 20. stoljeća (ideološkog gurua Margaret Tacher i Ronalda Reagana). Na hrvatskim se sveučilištima vrlo rijetko proučava politička ekonomija, a povijesna istraživanja ove znanstvene discipline, kao i približavanje drugim društvenim znanostima u potpunosti su „out“.
Stoga je, prema novoj paradigmi, i udruga poreznih obveznika „Lipa“, još prošle godine istakla svoje „prirodno pravo“ da uplaćuju u državni proračun što manje, odnosno da poduzetnici budu izuzeti od državne intervencije ili „neovlaštenog političkog uplitanja“ Ove individualističke premise snažno podsjećaju na Hobbesov „Levijatan“, prirodno stanje „rata svih protiv svih“ ili „čovjek je čovjeku vuk“. Naime, profitno društvo treba biti prihvaćeno kao „prirodno“ i nepromijenjivo stanje u kojem su državne institucije (time i politika) podvrgnute isključivo tržišnoj logici. Građani su tek „mušterije“ ili potrošači državnih usluga koje trebaju biti pretvorene u privatnu opskrbu na ugovornoj osnovi.
Tekuća porezna reforma vlade sastavni je dio najgorih ekonomskih mjera koje prema neoliberalnom scenariju (Washingtonski konsenzus) vode daljnjem snižavanju plaća, kao i radnih standarda zaposlenika. Naime, riječ je o gotovo četiri desetljeća dugom procesu kontinuiranog smanjivanja poreznih stopa na bogatstvo, što je rezultiralo golemim prinosima na akumulirani kapital. Ili jednostavno – u političkom okruženju koje je dizajnirano kao potpora poduzetnicima i vrlo bogatim, ne postoji način da se obogatite vlastitim radom. Sve više ljudi, uz stalne poslove, obavlja i niz honorarnih poslova (čime se radno vrijeme beskonačno produžuje), međutim ukupni prihodi ostvareni radom vrlo se slabo odražavaju na njihov životni standard. Kao i u društvima viktorijanske Engleske ili Belle epoque u Francuskoj, i danas je bolje usredotočiti se na pronalaženje bogatog supruga ili supruge, ukoliko već niste sretni da ste okrunjeni nasljedstvom. Od rada samo rijetki profitiraju!
Apokaliptična vizija budućnosti čovječanstva proistekla iz društvenih nejednakosti koje se kontinuirano povećavaju u suvremenom tehnološki determiniranom svijetu, navela je Pikettyija da u svojoj knjizi „Kapital u 21. st“ razmotri povijesni razvoj raspodjele bogatstva. Svoju je analizu, pored ostalih, osobito usmjerio na dvojicu najutjecajnijih ekonomista 19. st. – Davida Ricarda i Karla Marxa koji su sasvim jasno ukazali na problem nejednake raspodjele. Naime, obojica su svoje teze utemeljili na tvrdnji da će mala društvena skupina – zemljoposjednici (Ricardo) ili industrijalci (Marx) neprestano prisvajati sve veći udio u proizvodnji i prihodima. U svom izvrsnom djelu, klasiku političke ekonomije „Načela političke ekonomije i oporezivanja“, Ricardo cijenu zemlje analizira kroz „načelo oskudnosti“. Naime, kako cijene u kapitalizmu nemaju ograničenja kao ni morala, neke cijene mogu doseći ekstremne vrijednosti tijekom desetljeća (primjer nekretnina u metropolama), te duboko destabilizirati društva. Piketty navodi kako je za razumijevanje globalne distribucije bogatstva u 21. stoljeću, odnos ponude i potražnje, odnosno „načelo oskudice“ i te kako važno. Ako bismo u Ricardovom modelu cijenu poljoprivrednog zemljištva zamijenili cijenom urbanih nekretnina ili cijenom nafte, te znanstveno potvrđene trendove između 1970. – 2010. projicirali na razdoblje od 2010. do 2100. lako bi došli do zaključka koji bi mogao obeshrabriti mnoge. Naime, razmjeri nevjerovatnih gospodarskih, društvenih, time i političkih neravnoteža, kako među državama, tako i unutar njih, nisu daleko od vizije Ricardove apokalipse. Kako navodi Pikety, „prerano je najaviti čitatelju, inače žitelju europskih metropola, da će 2050. stanarinu plaćati katarskom emiru, te postavlja sasvim logično pitanje – hoće li svijet tada biti u vlasništvu trgovaca, vrhovnih menadžera i ultrabogataša, možda arapskih zemalja bogatih naftom ili Kineske banke, ili opet „poreznih rajeva“ u koje će se na neki način skloniti svi zajedno?
Poduzetnici u Hrvatskoj vjeruju da su isključivi „stvaratelji dohotka“ – to znanje su im usadili korporativni mediji. Stoga se opravdano pitaju – zašto bi nastavili plaćati porez za druge?. Glavna uloga poreza na dobit i kapital nije tek financiranje „uhljeba“ (političko uhljebljivanje ogroman je problem u Hrvatskoj, slažem se!) i besposličara, nego reguliranje podivljalog kapitalizma (regulacija financijskih i bankovnih sustava) koji neviđenom društvenom nejednakošću destabilizira društva. Porez na kapital omogućio bi prevagu općih interesa nad privatnim interesima što je osobito važno za koheziju društva, a Europljani su (vjerujem da se takvim smatraju i Hrvati) jako privrženi “europskom socijalnom modelu”. Na teorijskoj razini definitivno postoji izvjestan konsenzus o apstraktnim načelima socijalne pravde, međutim burna neslaganja postaju evidentna kad se tim socijalnim pravima i nejednakostima pokuša pridati određeni sadržaj, pogotovo ugraditi ga u ekonomske politike. Široko prihvaćeni egoizam (individualizam), na žalost, djeluje kao crv – njegova razorna moć usmjerena je ne samo na društvo ( koje po M. Thatcher ne postoji), već i na obitelj, te nadasve na kršćanske korijene europske civilizacije koji su na izdisaju.
