dr.sc. Jadranka Polović: PUT U KAOS: države kradu jedna od druge, prijeti nestašica hrane, upitna sigurnost

Nova pandemija koronavirusa postala je zaista globalni događaj. I dok su njene geopolitičke implikacije za sada ostavljene po strani, budući da su u prvom planu mjere koje se odnose na pitanja zdravlja i sigurnosti ljudi, neviđene posljedice pandemije koronavirusa COVID-19 koje će ostaviti po ekonomiju, jasno su pokazale da su zapadna društva, uključujući i javni i privatni sektor slabo pripremljena za zdravstvenu krizu ovakvih razmjera. Ugled zapadnih demokracija u posljednjih sedam desetljeća izgrađen je ne samo na bogatstvu i posljedično, globalnoj moći, već i na podjednako važnom legitimitetu koji proizlazi iz javnih politika, „domaćeg“, upravljanja javnim dobrima i uslugama, te sposobnosti i spremnosti za pružanje koordiniranog odgovora na javnozdravstvenu krizu. U tom smislu, pandemija koronavirusa testira sve elementa zapadnog liderstva – globalnu ekonomiju, time i globalizaciju, krizni menađment vlada i međunarodnih organizacija (EU, NATO, WHO), osobito savezničke odnose unutar Europske unije, te NATO pakta. Globalna proizvodna, gospodarska ovisnost o Kini, nedostatak kriznog upravljanja, kao i zapanjujući manjak solidarnosti između SAD-a i članica EU-a, ali i između članica Europske unije, postupno zapadne demokracije tranzitira prema „divljem“ Zapadu, dakle, političkom prostoru s kojeg nestaju običajne i pravne norme, a osobito vrijednosti koje su ga do sada krasile.

Nepotrebno je spominjati da se Europa, povedena neoliberalnom dogmom skrojenom na američkim sveučilištima i realiziranom 80-tih, početno kroz politike administracija Ronalda Reagana i Margharet Tacher, dovela u situaciju u kojoj se mnoga dobra, u ovom slučaju ona od strateške važnosti – zaštitna oprema (rukavice, maske, zaštitna odjela za liječnike i medicinsko osoblje, respiratori), testovi i strateške komponente mnogih lijekova proizvode u Kini. Kina je tako postala globalni dobavljač bolničke opreme (tijekom 2018. godine osigurala je 43 posto svjetskog uvoza štitnika za lice, zaštitnih odjevnih predmeta, maski, rukavica i naočala). New York Times je nedavno izvjestio da su kineske isporuke sada dvanaest puta veće, nego prije izbijanja epidemije.  Uglavnom, ta je zaštitna oprema namijenjena tržištu, iako Kina djeluje i humanitarno, pa zaštitnom opremom snabdjeva najpogođenije europske zemlje. Međutim danas Sjedinjene Države i Europska unija, kao i zemlje članice EU-a između sebe doslovno vode „rat oko maski“, otimajući jedna drugoj već pripremljene isporuke. Talijanski mediji su još unazad dvadesetak dana izvjestili o presretanju i otimanju kontingenta od 500.000 kompleta za testiranje na koronavirus iz tvornice u Brescii od strane američke kompanije. Dakle, u Italiji je postojala značajna rezerva dijagnostičkih testova,  dostupna u labaratoriju svega nekoliko desetaka kilometara od epicentra Covid-19. Testovi su, zatim, zrakoplovom Američkog ratnog zrakoplovstva (USAF) iz NATO-ve baze u Avianu, prebačeni u SAD-e nakon čega je otvoren rat „svih protiv svih“, bez ikakvih saveza i obveza. Francuski su dužnosnici svjedočili o poslovnoj praksi američkih privatnih kompanija koje za potrebe vlade nude kineskim dobavljačima tri ili četiri puta više od ugovorene cijene za preusmjeravanje kritičnih zaliha. Njemačka je optužila SAD za oduzimanje tisuća zaštitnih maski za lice koje su berlinske vlasti već platile nazvavši to “činom modernog piratstva”, a vrhunac se zbio nekoliko dana prije kada je predsjednik Trump pokušao oteti njemačku tvrtku Cure Vac koja razvija cjepivo za koronavirus, transakciju koju su njemačke vlasti spriječile.

Tradicionalno gledano nacionalna sigurnost odnosi se na sve aktivnosti koje nacionalna vlada provodi kako bi obranila svoje stanovništvo i teritorij od prijetnji neprijateljskih nacija ili subnacionalnih skupina, ali i drugih ugroza, poput prirodnih, elementarnih nepogoda. Te aktivnosti uključuju vrlo različita sredstva – od diplomatskih do vojnih. Međutim, vrijeme globalizacije u kojem su različiti dijelovi svijeta međusobno povezani informacijama u realnom vremenu, kao i brzim prijevoznim sredstvima, zahtijeva da se  tradicionalni koncepti nacionalne sigurnosti redefiniraju zbog čega sve više govorimo o globalnoj sigurnosti. Globalni razvoj sada sugerira potrebu za još jednom analognom, bitno širom definicijom nacionalne sigurnosti koja bi uključivala ekonomiju, resurse, okoliš i demografska pitanja.

Zarazne bolesti bilo prirodne etiologije, bilo umjetno izazvane kao sredstvo biološkog rata ubojito utječu na nacionalnu sigurnost nacije/države. Kao prvo, kretanje bakterija i virusa koji uzrokuju izbijanje bolesti nisu ograničene nacionalnim granicama, tako da svaka epidemija ima potencijalno globalni doseg, a  povijest epidemija, kao i trenutna pandemija coronavirusa COVD-19 virusa jasno pokazuju da su one često više ugrožavajuće za populaciju i ekonomije država od bilo kojeg potencijalnog vojnog ili terorističkog napada.

Ugroza javnog zdravlja vrlo je snažan izazov za nacionalnu sigurnost, a kao što vidimo i globalnu i to iz nekoliko specifičnih razloga. Ono što sada prvo vidimo i čega se pribojavamo je zapanjujući pad ekonomskih aktivnosti koji će utjecati na mikro i makro razinu gospodarstva. Europska su gospodarstva trenutno u stanju duboke hibernacije izazvane koronavirusom. Čak i gospodarski najsnažnija članica – Njemačka, priprema se za neizbježnu recesiju. Mnoge vlade država članica EU-a odobrile su ogromna sredstva, vidimo da su se mnoge spremne zadužiti i kod MMF-a kako bi tvrtke, čak i sektore održale na površini, garantirajući pri tom plaće zaposlenih i odlaganje plaćanja poreza.

Međutim, ove su mjere samo privremene. Kad prođe pandemija, građani će se suočiti s opustošenim ekonomijama svojih zemalja iz kojih će nestati svi oni „slavljeni“ investitori i banke koji u ovim vremenim ne pokazuju ni najmanju razinu solidarnosti, te strahovitom nezaposlenosti, kao i novim velikim javnim dugom. Dakle, ovaj model ekonomske politike neće dati rezultate, ali neće biti ni promjenjen budući da kriza ide na ruku najbogatijima koji će u ovim nesretnim vremenima samo dodatno do nevjerojatne razine akumulirati svoje bogatstvo. Široko kritizirane, (ali i dalje „sveto pismo“ ekonomske politike) mjere štednje iz prethodnog razdoblja sada se ponovno koriste kao recept spasa, iako bi mogle postati vrlo skoro oblik političkog samoubojstva kreatora javnih politika. Kako vidimo, najavljuje ih i premijer Plenković.





Mikroekonomski učinci proizlaze izravno iz raspoloživosti i produktivnosti radnika, te su usko vezane uz mogućnost potrošnje građana, troškove poduzeća, naravno i uz potporu vlada. U situacijama zdravstvenih kriza uobičajeno se povećava izostanak zaposlenika s posla, bilo da je riječ o oboljelima ili odgovoru na potrebu da ostanu kod kuće i brinu o sebi ili članovima obitelji. U vrijeme pandemije koronavirusa,  ovaj je kriterij iznimno naglašen odlukama vlada da se zatvore obrazovne institucije, mjesta javnog okupljanja, a zatim javne ustanove, te naposlijetku većina privatnih firmi.  Ova mjera dovodi do vrlo niske produktivnosti, ali drastično mijenja i prirodu potrošnje. Osobna se potrošnja u takvim situacijama često preusmjerava iz konzumerizma, tj. bjesomučne kupovine robe i usluga, globalizacijska praksa koju smo razvili posljednjih desetljeća, tek na kupovinu hrane, te lijekova, kao i na plaćanje zdravstvenih usluga. Sve češće i medicinski eksperti, kao i ostali stručnjaci istupaju javno i izražavaju neslaganje s ovim drakonskim mjerama, apostrofirajući njihov zastrašujući utjecaj na svjetsku ekonomiju, ali i po zdravstvenu skrb budući da se bitno smanjuje opseg i kvaliteta usluga pacijentima poput srčanih bolesnika ili onih oboljelih od raka i drugih ozbiljnih bolesti.

Na poslodavce i tvrtke ova situacija djeluje ubojito, a razina širenja epidemije koja može desetkovati stanovništvo utječe i na promjenu strukture radne snage, odnosno gubitak kvalificiranih i obučenih zaposlenika. Primjerice, mnoge afričke države snažno pogođene HIV/AIDS epidemijom uzrokovala je visoke stope bolesti i smrtnosti među radnicima u najproduktivnijim godinama. Tvrtke koje osiguravaju zdravstveno osiguranje svojim zaposlenicima (SAD-u), a koje imaju visoku stopu bolesti među svojim radnicima vjerojatno će imati povećane premije osiguranja. S druge strane i troškovi nacionalnih vlada, te njihovo izdvajanje za zdravstvo iznimno se povećavaju. Općenito, potreba da vlada odjednom mora potrošiti značajna novčana sredstva za rješavanje problema javnog zdravlja rezultirat će preusmjeravanjem sredstava iz nacionalnog proračuna kojim je predviđena podrška drugim programima, uključujući i one koji su posvećeni postizanju svih aspekata nacionalne sigurnosti (Hrvatska je tako odustala od nabavke vojnih zrakoplova)

Stoga, kad je riječ o državnoj potrošnji, izvanredna javna zdravstvena situacija negativno utječe na mnoge aspekte nacionalne sigurnosti preusmjeravanjem novca iz ekonomskih, socijalnih, zdravstvenih i sigurnosnih programa kojima je cilj održati prihvatljivu razinu kvalitete života stanovništva i zaštititi ga od unutarnje i vanjske prijetnje. Učinci preusmjeravanja državnih sredstava za rješavanje izvanrednih situacija u javnom zdravstvu posebno su problematični za sigurnost u zemljama čija su gospodarstva i politička infrastruktura posebno osjetljivi na nemire.





Izvanredne situacije u  javnom zdravstvu mogu značajno utjecati i na makroekonomsko blagostanje i rast. Makroekonomski učinci izravno pogađaju strana ulaganja i dovode do smanjenja BDP-a. Naime, država koja doživljava epidemiju zarazne bolesti mogla bi postati neprivlačna za strane ulagače, i to zbog opće bojazni da se epidemija ne proširi. Ponekad se čak takvim zemljama nameće i trgovinski embargo. Trgovinska ograničenja koja su posljedica pokušaja sprječavanja širenja bolesti provedena su prema Maleziji 1999. godine, kada je epidemija virusa Nipah dovela do gašenja izvoza svinjskog mesa te zemlje. Slično tome, uvoz morskih plodova i ribe iz Perua bio je zabranjen zbog epidemije kolere 1991. godine. U svim se slučajevima turizam zaustavlja, što sada vidimo na primjeru Hrvatske koja se u potpunosti oslonila na turistički sektor iako je opće poznato da je riječ o vrlo senzibilnoj gospodarskoj grani koja može lako biti destabilizirana. Sve to naravno dovodi i do bitno smanjenog BDP-a. U ožujku 2020., uslijed rastućih obustava zbog straha od smrtonosne pandemijske bolesti svijet je krenuo prema ekonomskom kolapsu bez presedana u povijesti. Po prvi put nakon završetka Drugog svjetskog rata, raspravljamo o razmjerima velike depresije tijekom koje je, primjerice, najviša stopa nezaposlenosti u SAD-u bila je 24,9%, 1933. godine. Prema projekcijama s kraja ožujka 2020., stopa nezaposlenosti u SAD-u tijekom panike s koronavirusom mogla bi doseći 32%, znatno veću od one u vrijeme Velike depresije (1929-1933), pa bi 42 milijuna Amerikanaca moglo izgubiti posao. Ništa bolja situacija ne čeka ni Europe.

Naravno, sve ovo može dovesti do snažnih socijalnih poremećaja, stvaranja panike, a uloga medija, osobito društvenih mreža i interneta povećala je vjerojatnost da će se informacije o razmjerima epidemije/pandemije brzo širiti među pogođenom populacijom. Danas se kineska vlada optužuje da je sakrivala prisutnost zdravstvene krize zbog mogućih negativnih političkih i ekonomskih implikacija, međutim, to se isto može reći i za talijansku vladu ili Europsku komisiju koje se nisu obazirale na krizu koja se odvijala u Kini. PR-ovsko ili krizno komuniciranje kakvo danas provodi hrvatski Nacionalni stožer je iznimno bitno, ali ne može biti vječno, time zasigurno vodi opadanju sposobnosti vlada (time i hrvatske) da umanje paniku među stanovništvom. Naime, brzina prenošenja informacija na društvenim mrežama ili usmenom predajom (bez obzira na mjere samoizolacije) može pridonijeti širenju informacija koje ne moraju biti tek fake news, a koje same po sebi mogu izazvati zabrinutost i uznemirenost, te postupno dovesti do nepovjerenja u političke institucije čije djelovanje javnost opravdano može shvatiti kao manipulativno i neodgovarajuće.

Sasvim je jasno da postoji neizravna, ali stvarna veza između visoke stope zaraznih bolesti i učestalosti političke nestabilnosti na nekom području, osobito u zemljama u razvoju. To je situacija koja zbog desetljeća destabilizirajućih čimbenika koji su protresli zapadne demokracije – migracije, terorizam, politika štednje…), može biti prisutna i na prostoru Europske unije i SAD-a. Obrnuto proporcionalan odnos između javne sigurnosti i javnog zdravlja dokumentiran je u literaturi, pa je tako opće poznato da društva preplavljena sigurnosnim rizicima nisu sposobna osigurati zdravstvenu skrb svojim stanovnicima. Vrijedi i obrnuto da zdravstvene ustanove ne uspjevaju funkcionirati u nesigurnim područjima. Stoga, vlada može izgubiti legitimitet za vrijeme trajanja javnozdravstvene krize, osobito u situacijama ako ne uspijeva pružiti dostatno sigurnosti za liječnike i zdravstvene radnike koji su mobilizirani da se izbore s izvanrednim zdravstvenim stanjem. Građani mogu dobiti percepciju da je vlada izgubila kontrolu nad situacijom, time i prirodni impuls za bijeg iz beznadežne situacije. I na kraju, pandemija koronavirusa dovela nas je do situacije masovnog nadzora od strane vlada, promjena zakona koji se tiču naše privatnosti, promjene životnih navika  koje vode socijalnom inženjeringu bez presedana – rad od kuće, online, socijalna distanca itd, vodi prema neviđenom društvenom eksperimentu koji može izazvati niz socijalnih nereda, pobune i revolucije.

Izvori:

https://www.nti.org/analysis/articles/public-health-emergencies-security/

https://www.dailymail.co.uk/news/article-8127511/PICTURED-Air-Force-flies-500-000-coronavirus-testing-kits-Italy-quiet-Reach-911-mission.html

 

 

Komentari

komentar

You may also like