dr.sc. Jadranka Polović: „Resetiranje“ rada i radnih odnosa nakon pandemije Covid-19

Svjetski ekonomski forum (WEF) je u listopadu 2020. objavio još jedan u nizu dokumenata koji prediktivno oblikuje našu distopijsku budućnost – „Resetting the Future of Work Agenda in a Post – Covid World” koji su naši ekonomisti udruženi sa stručnjacima iz IT sektora, a u okviru sponzoriranog brainwash-a predstavili kao blistavi program radikalnog zaokreta u svijetu rada. Dakle, za sve one koji imaju sreću da se još uvijek smatraju zaposlenicima, ali i za mlade koji će tek tražiti prvi posao vrijedi već izlizana frazeologija u formi PR jezika neoliberalnog individualizma – kontinuirano učenje, stjecanje novih znanja i vještina, što zahtijeva fleksibilnost, pozitivan stav prema cjeloživotnom učenju i (svakako!) znatiželju.

Prema procjenama World Economic Forum (WEF), transformacija tržišta rada uslijed Četvrte industrijske revolucije proizvest će već do 2022. godine 133 milijuna novih poslova, međutim ogromna većina njih  (čak 27% zanimanja) biti će vezani upravo uz obradu podataka i umjetnu inteligenciju, cloud, razvoj proizvoda, marketing, zdravstvenu njegu i zelenu ekonomiju. Zadovoljavanje potreba nove tehnološke ere i tržišta rada poslovima i vještinama u nastajanju moglo bi povećati globalni BDP za 11,5 bilijuna dolara u sljedećih deset godina.

Kako se navodi u dokumentu, tijekom posljednjih 10 godina, rasprava o budućnost rada uglavnom je povezana s automatizacija poslova. Međutim, iako u post-covid budućnosti (već sadašnjosti) ovaj trend nesumnjivo ostaje dio relevantne rasprave, priroda svijeta rada, ekonomija, kao i naših društava, a sve u okolnostima sveobuhvatne krize COVID-19 donosi „reset”, odnosno radikalni zaokret u kojem su rad, radna mjesta i radna snaga organizirani bitno drugačije. Prevedeno, povratak u „staro normalno“ kojem se većina ljudi nada, zapravo je nemoguć, budući da pandemija COVID-19 ostavlja duboke i dugoročne posljedice na gospodarstvo i društvo, uključujući i budućnost rada i radnih odnosa.

Kako znamo, automatizacija, još od 1960-tih godina 20. stoljeća, utječe na smanjivanje broja industrijskih radnika u razvijenim zemljama Zapada. Bankrot mnogih industrija 80-tih, globalizacija i tehnološke inovacije bitno su smanjile broj radnih mjesta u industriji, dok je istovremeno kontinuirano raslo zapošljavanje u administrativnim i uslužnim djelatnostima. Ipak, definitivno najsnažniji utjecaj na stabilnost tržišta rada kao i na stabilnost dohotka imala je reagan-thatcherovska neoliberalna agenda sa svojim inventivnim „novinama“ – premještanjem industrijske proizvodnje na istok (preseljeni poslovi) i fleksibililizacijom rada (prekarni poslovi  – privremeni ili povremeni rad). Obje situacije uključuju jeftinu radnu snagu, snižene radne standarde, nisku razinu zaštite ljudskih i socijalnih prava zaposlenika.

Za najmanje jednu trećinu radne populacije u proteklim je desetljećima, obilježenim zahuktalom globalizacijom, životna egzistencija na novom fleksibilnom tržištu rada postala je nesigurna, poslovi sve manje dostojanstveni, a radna prava često stavljena pod upitnik (osmosatno radno vrijeme, godišnji odmor, stanka tijekom radnog dana, mirovina…). Osjećaj nesigurnosti destabilizirao je brojne zaposlenike – od uredskih administratora zaposlenih sa skraćenim radnim vremenom, ugostiteljskog i trgovačkog osoblja do neovisnih ugovornih zaposlenika visoke tehnologije. Štoviše, nakon zlatne ere američke Silikonske doline (Silicon Walley), današnji poslovi u području visoke tehnologije podjednako su nepostojani kao i bilo koji drugi. Nedavno provedene studije potvrđuju da više od polovice zaposlenika u „zlatnoj“ dolini pripada kategoriji zaposlenika s privremenim ili povremenim ugovorima. Upravo je u Silicon Walleyu postotak radnika zaposlenih preko agencija tri puta veći od nacionalnog prosjeka. Ponekad ove „softverske lutalice“, neovisnost i mobilnost smatraju većom prednošću od sigurnosti institucije kreirajući „IT brand“ (predsjednik / direktor / poduzetnik) u vlastitoj profesionalnoj uslužnoj firmi (start up). Još daleke 1997.g, američki je časopis „Details“, u broju posvećenom budućnosti rada dao svoju viziju mogućnosti za „Generaciju X“, tada tridesetogodišnjake. Naime, ovim odvažnim „lumenima“, koji posjeduju diplome, magisterije, čak i doktorate, budućnost će biti ispunjena „sjajnim, profitabilnim snowboarding poslovima u kompanijama za proizvodnju video-igrica, te kontinuiranom zabavom samozapošljavanja“, što se i obistinilo. Vrijeme promišljanja sebe kao zaposlenika definitivno je stvar prošlosti – život bez radnog mjesta, bez šefova, budućnost je ovih novih „pružatelja usluga“ koji svoja znanja i vještine iznajmljuju najboljem ponuđaču. Cilj tehnoloških promjena kojima svjedočimo nije učiniti zaposlenike uspješnijim i efikasnijim, nego ih u potpunosti ukloniti. Najveće i najuspješnije korporacije današnjice zapošljavaju sve manji broj ljudi, pa je tako vrlo zanimljiv primjer Instagrama, koji je u trenutku kad ga je Facebook kupio (za milijardu dolara) imao svega 13 zaposlenika.




Dakle, što nam nudi Great Reset u području rada i radnih odnosa i to nakon devastirajućeg lockdown-a kojim se naizgled sprječava širenje koronavirusa? Zatvaranje ekonomije tijekom pandemije temelji se na socijalnom inženjeringu ključnom za restrukturiranje globalne ekonomije. Primijenjeno gotovo istovremeno u neuobičajeno velikom broju zemalja, zaključavanje je pokrenulo zatvaranje nacionalnih gospodarstava, zajedno s destabilizacijom trgovinskih, transportnih i investicijskih i drugih ključnih globalizacijskih aktivnosti. Pandemija je tako postala čin ekonomskog rata protiv čovječanstva, a posljedice se ogledaju u narastajućem globalnom siromaštvu i masovnoj nezaposlenosti. Sada moćni politički i financijski establishment, uključujući i ultra bogate filantrope koriste mjere zaključavanja kao snažan politički instrument u provedbi projekta restrukturiranja globalne ekonomije. Postavlja se pitanje je li lockdown koji je pokrenuo ekonomski kolaps i financijski slom pravi cilj pandemije koronavirusa kojim je moguće izvršiti tranziciju iz humanističkog u transhumanističko društvo?

Planirane poslovne mjere kao odgovor na COVID-19 temelje se na najvećem socijalnom eksperimentu u povijesti rada i radnih odnosa – radu na daljinu, te uključuju ubrzanu digitalizaciju, nakon čega će do 84% svih radnih procesa postati digitalno ili virtualno. Zaboravimo poslovna putovanja, budućnost su virtualne video konferencije u kojima više neće biti žive interakcije između kolega – norma je potpuna i kontrolirana socijalna distanca ili odvajanje čovječanstva od ljudskog kontakta.

Naravno, digitalizacija, obrazovanje i spremnost na usvajanje novih znanja i vještina uskoro će dodatno polarizirati društva. Naime, eksplozija” poslova za niskokvalificirane radnike (unos/sortiranje/filtriranje) postaje prijetnja budućnosti bez zaposlenja i socijalne sigurnosti. Međutim, proces preobrazbe postojećih poslova, postupno zahvaća i srednjekvalificirane radnike koji su obavljali do jučer, zaštićene i dobro plaćene poslove. Zahvaljujući tehnološkim inovacijama „beskorisni“ postaju bankovni službenici, burzovni mešetari, turistički djelatnici, time i kompletni financijski i informatički odjeli u tvrtkama, jer njihove poslove preuzima algoritam, robot u virtualnom obliku. Na udaru su i vrhunski profesionalci: odvjetnici (virtualni uredi brže pretražuju zakone i sastavljaju ugovore), liječnici (dijagnostika sve više ovisi o vrhunskoj tehnologiji), profesori (digitalni nastavnici, on – line učenje), farmaceuti (ljekarna s robotom – farmaceutom, bez zaposlenika već uspješno radi u San Francisku) itd…





Nesumnjivo, tehnološki razvoj uništava veći broj poslova nego što ih kreira, procjena da je oko 50% postojećih radnih mjesta u EU i SAD-u ugroženo novim tehnologijama (Sveučilište Oxford, 2013.). Uredski poslovi, knjigovodstvo, prevođenje, uslužna djelatnost, administrativna podrška, prodaja, trgovina, prijevoz, proizvodnja, kao i usluge visoke kvalifikacije – porezno savjetovanje, prevođenje, klize prema ozbiljnom problemu „tehnološke nezaposlenosti“ o kojoj je govorio još i John Maynard Keynes. Nova tržišta su fragmentirana, budući da ne zahtijevaju stalni angažman, ni cjelodnevno radno vreme. Dakle, komodifikacija ide zajedno s GIG ekonomijom koja podrazumijeva sustav slobodnog tržišta u kojem se neovisni radnici i profesionalci uključuju u kratkoročne (short-term) poslovne aranžmane. Pojam GIG odnosi se na tranzicijsku ili prolaznu prirodu dostupnih poslova koji su ponuđeni freelancerima, konzultantima, nezavisnim profesionalcima ili radnicima isključivo na određeno vrijeme (jedan sat, dan…). Razlog zbog kojeg je posljednjih nekoliko godina GIG ekonomija u fokusu je taj što je tehnologija (razne platforme i aplikacije) toliko smanjila prepreke za ulazak na tržište rada da su ovakvi „poslići“ postali lako dostupni neviđenom broju ljudi. U GIG ekonomiji istovremeno smo pružatelji usluga (možemo dostavljati pizzu u poslijepodnevnim satima) i kupci brojnih usluga koje nekad nisu bile monetizirane (čišćenje, kuhanje, njega starijih i bolesnih osoba).

Ekonomija sluga ili GIG ekonomija iznenada se pojavila tijekom i nakon surovih godina financijske krize, kada su uslijed spiralnog rasta troškova života, time i sve veće nejednakosti, radničke obitelji, ali i mnogi pripadnici srednje klase postali ekonomski i socijalno izrazito ugrožena kategorija. GIG ekonomija postupno je počela preuzimati svijet. Poslovi nezavisnih dobavljača postali su nova normalnost. Uspon UBERA, te osobito eksplozija platformi koje omogućuju GIG-ekonomiju (ekonomiju honorarnih poslova, zapošljavanja na određeno vrijeme, ugovora o radu s kratkim rokovima) iz temelja su promijenili budućnost rada i prije pandemije. Danas, promatramo uspon “neo-feudalne” ekonomije ili ekonomije sluga u kojoj zaposleni nemaju zdravstvenu zaštitu i mirovine, nemaju reguliranu minimalnu plaću, naknade za vrijeme nezaposlenosti, nemaju plaćena bolovanja, pa čak ni maksimalno ili minimalno radno vrijeme. Njihov, kao i život njihovih obitelji odvija se po ćudljivosti platforme kojoj su se odlučili pridružiti.

Neviđena razina nejednakosti podignuta je posvuda. Primjerice, u Kaliforniji je, s obzirom na stambenu krizu i povećane plaće u tehnološkom sektoru (za vrlo uski krug menadžera) – naglasila je razliku između onih koji imaju koristi od GIG ekonomskog sustava i onih koji to nemaju, te su zapravo postali – luzeri ili sluge. Novinarka Lauren Smiley tijekom istraživanja nove društvene dinamike koju stvara ova neo-feudalna ekonomija, posjetila je stambenu zgradu u San Franciscu u kojoj se stanovi iznajmljuju za čak 5000 dolara, te se suočila s činjenicom da korisnici stanova rijetko ili čak nikada ne koriste svoje glamurozne kuhinje. Oslanjaju se gotovo isključivo na usluge GIG ekonomije – dostave hrane, usluge čišćenja, kao i razne druge oblike ispunjavanja izvitoperenih potreba. Sve veći broj milijardera u državi, posebno u Silicijskoj dolini imaju koristi od trenutnog ekonomskog modela jer mogu plaćati ljudima da za njih obavljaju ponekad vrlo bizarne usluge, masa potplaćenih nesretnika ili novi kmetovi, s druge strane, sanjaju nedostižan san o poštenoj plaći i reguliranim radnim satima. Dakle „Silicijska dolina“ iznjedrila je nove društvene klase koje se u društvu potpuno poremećenih vrijednosti sve više udaljavaju. Razmaženi tinejdžer zavaljen na stražnjem sjedištu UBERA simbolizira dobitnika globalizacije, dok vozač čije radno vrijeme ne prestaje, dio je gubitnika ovog proslavljenog sustava.

U neo-feudalističkoj Kaliforniji najveći gubitnici su srednja klasa privatnog sektora. To uglavnom uključuje vlasnike malih poduzeća, profesionalce i kvalificirane radnike u tradicionalnim industrijama na koje se primjenjuju brojne regulatorne promjene, ali i najviše stope poreza (vrlo slično je i u Hrvatskoj). Najbrže rastuća klasa novih siromaha trajno ostaje bez vlasništva. Prema siromašnim čistačima ili dostavljačima hrane postupa se kao prema robovima (djeca im se smiju iza leđa), dok tvrtka koja ih angažira  izbjegava plaćanje bilo kakvih poreza.




Mentalitet “Silicijske doline” koji se ogleda u tehnološkom determinizmu propagira ideje i „proizvode“ koji hrane određeni svjetonazor, u pravilu darvinistički. Npr. visoko obrazovani stručnjaci, primjerice istočnoeuropski dizajneri ili indijski radiolozi pristaju raditi za nečovječno niske nadnice, podcjenjujući time svoje kolege u razvijenijim zemljama. Na digitalnim platformama poput Upworka, Fiverra ili Freelancer.com možete kupiti bilo koju usluge – često od nekoga s drugog kraja svijeta, ponekad za svega nekoliko dolara. Na Fiverru, jednoj od najpopularnijih web platformi, možete naići na raznovrsne ponude – netko će vam napisati  e-knjigu “o bilo kojoj temi”; netko će dizajnirati logotip za vašu tvrtku, možda trebate ljubavno pismo ili prijevod. Svejedno! Ljudi koji prodaju ove usluge žive u Nigeriji, Meksiku, Velikoj Britaniji ili Bangladešu, ali i u Srbiji, Bosni i Hercegovini, vjerojatno i u Hrvatskoj.

No, iako su web platforme nekim profesionalcima možda povećale primanja i općenito povećale broj potencijalnih poslodavaca, činjenica je da je ovaj novi kontekst globalnog digitalnog tržišta suočio svakog novog radnika s beskrajnom konkurencijom, niskim plaćama i socijalnom nestabilnošću. Sada, neovisne tvrtke i pojedinci koriste internet kako bi pronašli najjeftinije moguće usluge na svijetu. Diljem zemaljske kugle, ljudi poput grafičkih dizajnera i umjetnika, pisaca i trgovaca moraju nastaviti snižavati svoje cijene da bi se nadmetali.

Većina naručitelja ili „kupaca“ nalazi se u zemljama s visokim dohotkom poput Sjedinjenih Država ili Europe, dok većina „prodavača“ obitava u zemljama poput Indije, Nigerije i Filipina, sve češće i nama susjednih, jedva preživljavajući. Korporativni digitalni kapitalizam uspostavlja neofeudalno gospodarstvo, a tržište rada temelji se na zaposlenicima – slugama koji nisu zaštićeni nikakvim radnim zakonodavstvom (gdje je ILO – Međunarodna organizacija rada?), niti znaju što je minimalna plaća, beneficije, sigurnost posla i propisi. Vladajućim digitalnim kapitalistima ne pada na pamet podijeliti išta od njihova opscenog bogatstva. Odbijajući platiti poreze, opsjednuti pohlepom i životom ispunjenim hedonizmom i i ekstravagancijom, lišeni empatije, kreiraju društvenu stvarnost isključivo po vlastitoj mjeri. Podivljali kapitalizam je postao iznimno moćan, otvoreno je pitanje kako ga obuzdati!

Resetiranje budućnosti rada koje nudi Svjetski ekonomski forum (WEF) opasna je totalitarna verzija “1984” Georgea Orwella koja nudi turobnu budućnost za najveći dio svjetske populacije. Unatoč postojanju transparentnog dokumenta koji bi se trebao provesti u vremenskom okviru od deset godina – do 2030., ljudi se još uvijek nadaju povratku u „staro normalno“, odnosno u život koji smo definitivno izgubili.

 

Komentari

komentar

You may also like