dr. sc. Jadranka Polović: RUSIJA POSLIJE PUTINA: DOPRINOS RASPRAVI O NOVIM, PAMETNIM METODAMA UPRAVLJANJA DRŽAVOM

Surkov smatra kako politički sustav koji je stvoren u Rusiji (pod Putinom) nije pogodan tek za „domaću uporabu“,  već on ima i značajni izvozni potencijal. Naime, potražnja za njim ili njegovim sastavnicama već postoji, njegovo iskustvo se izučava i djelimično prenosi, a podržavaju ga kako vladajuće tako i oporbene grupe u mnogim zemljama, navodi autor.Rusiju danas mnogi optužuju za mješanje u demokratske izbore u drugim zemljama, međutim, ona se, po njegovom mišljenju, „umiješala u njihove mozgove, zbog čega sada mnogi ne znaju što s vlastitom promjenjenom sviješću“. Naime, vrijednosti koje je Rusija zagovarala, poput nacionalnog suvereniteta i nacionalnih interesa (na uštrb globalizacije), a koje su mnogi smatrali zastarijelima, sada ponovno postaju „in“.  

Upravo završena Minhenska konferencija o sigurnosti, koja je ove godine okupila uistinu impresivan broj diplomata, kao i najveću američku delegaciju ikad, samo je jedan u nizu događaja koji je potvrdio da je međunarodni poredak kao globalni sustav institucija, savezništva i normi (međunarodnog prava) u najvećoj krizi do sada. „Minhen ili Rekvijem za Zapad“, napisao je kolumnist The New York Timesa, Roger Cohen (Munich or a Requiem for the West, NYT, Feb. 15, 2019,)!  Izazovi pred kojima se našao globalni svjetski multilateralni poredak su zaista višestruki –  bilo unutarnji, strukturni, zbog čega liberalne elite strahuju pred rastućim populizmom, nacionalizmom i uzletom „autoritarnih“ režima. Naime, transatlanska se sigurnosna alijansa (SAD – EU) sukobljava oko niza značajnih međunarodnih pitanja (Iranski nuklearni sporazum, Venezuela, Sjeverni tok 2, Pariški sporazum o klimi…), zahvaljujući američkom predsjedniku Donaldu Trumpu i novom konceptu američkog izolacionizma. S druge strane, izazovi su i izvanjski – postojeći unilateralni poredak suočava se sa sve snažnijim pritiskom Rusije i Kine koje su odlučne u nastojanju da postanu ravnopravni protivnik Sjedinjenim Državama. Stoga, multipolarni svjetski poredak u nastajanju (ili unilateralni u raspadanju) izaziva zabrinutost za stanje svjetske sigurnosti, usložnjava međunarodne odnose, a nova ravnoteža snaga, kao temelj novog globalnog poretka budućnosti, nesumnjivo se rađa kroz interesno sukobljavanje vodećih aktera, trgovinske ratove (pored „pravih“ – regionalnih), recesiju i krizu sustava vrijednosti.

U pitanju je ne samo ekonomski prosperitet kao (upitan) rezultat globalizacije, već stabilnost i mir koji je (bar za Zapad) bio najbolji rezultat multilateralizma. Liberalne elite nastoje zadržati status quo dok nezadovoljni “autoritarci” postojeći poredak žele revidirati. Međutim, nemoguće je zaboraviti da su u proteklih 25 godina, upravo najliberalnije države Zapada, koje su ovaj međunarodni poredak i aktivno stvarale, djelovale na njega revizionistički, agresivno izvozeći i šireći zapadni tip demokracije koji mnogi nisu željeli niti trebali.

Bilo da se radi o globalnom ili državnom liberalnom poretku – rasprava koja sukobljava mišljenja, napokon je otvorena. Dakle, slavna Fukyjamina teza o vječnosti liberalne demokracije i liberalnog poretka više ne vrijedi. Zanimljiv analitički članak o budućnosti liberalnog poretka moguće je vidjeti na portalu Foreign Affairs (The Future of the Liberal Order is Conservative / Jennifer Lind William C. Wohlforth /March/April 2019), a „nova pametna metoda upravljanja“ predmet je nedavne analize analitičarke portala Geopolitika News, dr. sc. Sanje Vujačić (Pametna metoda upravljanja Europom: karizmatični predsjednik koji je i „lijevo“ i „desno“, Geopolitika News, 2. veljače, 2019.). Dr. Vujačić, analizirajući situaciju u Francuskoj, navodi kako bez konkretnih prijedloga za suzbijanje društvenih nejednakosti, dobitnici globalizacije (političke i financijko-korporativne elite) dovode u pitanje vlastiti opstanak, zbog čega je razvoj pametne upravljačke metode i uspostava društvene ravnoteže upravo u njihovom interesu. Autorica poziva na raspravu o stanju u Hrvatskoj, kojoj se odazvao kolega novinar Davor Dijanović (Zašto u Hrvatskoj ne dolazi do promjena – jedan pogled, Portal hrvatskog kulturnog vijeća / hkv.hr, 10. veljače 2019.).

Prije nego što se osobno uključim, podsjetit ću na vrlo zanimljivu raspravu (preraslu u otvoreno sukobljavanje) koja se proteklih dana vodila između Vladislava Surkova, ruskog biznismena i političara, samoproglašenog autora „Putinovog političkog sustava“ –  koncepta suverene i upravljive demokracije, i Vladimira Dugina, također vrlo utjecajnog ruskog politologa, sociologa i geopolitičara. Rasprava, koja je izazvala uistinu veliku pozornost ruske, ali i svjetske javnosti, odnosi se na analizu političkog sustava suvremene Rusije, ali donosi i dijametralno suprotna futuristička predviđanja o Rusiji poslije Putina.

U autorskom tekstu „Putinizam je oblik ruske državnosti za 21. stoljeće“ (preuzeto s Novi Standard; http://standard.rs/2019/02/13/putinizam-je-oblik-ruske-drzavnosti-za-21-vek/, 13.02.2019.), Vladislav Sukrov iznosi tezu o „suverenoj verziji demokratskog razvoja Rusije“. Naime, nakon razdoblja devedesetih, tijekom kojih je pod utjecajem Jelcina vladala „iluzija izbora“, a prihvaćanje zapadnih demokratskih normi bilo „must have“, Vladimir Putin je odlučno zaustavio „protuprirodni i antipovijesni raspad“ Ruske Federacije (RF) koji se nastavio nakon raspada Sovjetskog Saveza. Rusija pod Putinom počela se obnavljati, te se vratila u svoje prirodno i jedino moguće stanje – zajednice naroda.  „Neskromna uloga dodijeljena našoj državi u svjetskoj povijesti ne dopušta nam silazak sa scene ili položaj statista, te određuje složeni karakter sadašnje državnosti“, navodi Sukrov, i naglašava kako se suvremena ruska državnost (država novog tipa) formirala sredinom 2000-tih. Zabrinjava, ipak, što ovaj proces ne pobuđuje u dostatnoj mjeri znanstveni interes, pogotovo ne na Zapadu.

Ruska povijest poznaje četiri temeljna modela države koja su uvjetno povezana s njihovim vladarima: Država Ivana III. (Velika Moskovska kneževina, 15.-17.st.); Država Petra I. Velikog (Rusko carstvo, 18.-19. st.),  Lenjinova država (Sovjetski Savez, 20. st.) i Putinova država (Ruska federacija 21. st.). Sukrov ih naziva „velikim političkim strojevima“ koji su, bez obzira na izazove s kojima su se suočavali, osigurale Rusiji uporno kretanje naprijed. U tom je kontekstu, Putinova Rusija, novi veliki politički stroj koji se tek zahuktava i osposobljava za dug i težak put / razdoblje, međutim, autor je siguran da će i poslije mnogo godina (dakle, poslije odlaska Putina) opstati Putinova moćna i stabilna država. Sukrov, njenu simboliku komparira sa suvremenom Francuskom koja se oslanja na državnu karizmu Charlesa de Gaullea i republikansko naslijeđe Pete Republike, Turskom koja se gradi (unatoč trenutnom stanju) na Ataturkovom naslijeđu i ideologiji „Šest strijela“, kao i na vrijednosnom sustavu SAD-a koji se temelji na idejama „očeva osnivača“ (Frnaklin /Jefferson…). Stoga je nužno razumijevanje i analiziranje Putinovog sustava vlasti, kao kompleksne mreže ideja i dimenzija „putinizma kao ideologije budućnosti“.  Naime, sadašnji Putin – teško da je „putinist“, kao što ni Marx nikada nije bio „marxist“ (u značanju koje danas ima – ideologije, op. aut.), stoga autor predlaže znanstveni pristup proučavanju ove metode vladanja s ciljem njezinog prenošenja generacijama koje dolaze.  Surkov smatra kako politički sustav koji je stvoren u Rusiji (pod Putinom) nije pogodan tek za „domaću uporabu“,  već on ima i značajni izvozni potencijal. Naime, potražnja za njim ili njegovim sastavnicama već postoji, njegovo iskustvo se izučava i djelimično prenosi, a podržavaju ga kako vladajuće tako i oporbene grupe u mnogim zemljama, navodi autor.

Rusiju danas mnogi optužuju za mješanje u demokratske izbore u drugim zemljama, međutim, ona se, po njegovom mišljenju, „umiješala u njihove mozgove, zbog čega sada mnogi ne znaju što s vlastitom promjenjenom sviješću“. Naime, vrijednosti koje je Rusija zagovarala, poput nacionalnog suvereniteta i nacionalnih interesa (na uštrb globalizacije), a koje su mnogi smatrali zastarijelima, sada ponovno postaju „in“.  U 21. stoljeću „ispalo je po našem“, a Brexit, Trump /„Make America Great Again“, antiimigracijsko raspoloženje Europe, samo su prve točke sveprisutne manifestacije deglobalizacije, resuverenizacije i uspona nacionalizama. Rusija je prva ukazala na zamke Mreže (Interneta), nakon čega je Zapad razvio pravu histeriju oko cyberkriminala, tako da, danas, osmišljava cyberpoliciju, cyberšpijune, ali i cybermoraliste. Sve se promijenilo s čuvenim Putinovim Minhenskim govorom, koji je 2007. djelovao disidentski, a danas se svi slažu s onim što je rečeno. Naime,  Amerikom su svi nezadovoljni, uključujući i same Amerikance, budući da je američka duboka država (deep state) proizvela tek privid – „blistavu fatamorganu demokracije, iluziju izbora i osjećaj superiornosti“.  Zapadnu demokraciju, Sukrov opisuje kao „sistem kontrole i moći (checks and balance)“, kao „dinamičku ravnotežu niskosti, balans pohlepe, harmoniju podlosti“, zbog čega zapadni građani počinju sumnjati i odmeću se u potrazi za drukčijim primjerima i načinima postojanja. I vide Rusiju, čiji sistem ne izgleda elegantnije, ali izgleda poštenije, zaključuje Sukrov.

Analizirajući rusku državnost, autor navodi da se ruska država „ne dijeli na duboku i vanjsku, ona je izgrađena kao cjelina od svih svojih djelova i vanjskih manifestacija“. Najbrutalniji djelovi njezinog vrijednosnog kostura nalaze se izravno na fasadi, neskriveni bilo kakvim arhitektonskim ukrasima. Visoka unutarnja napetost, u uskoj vezi s kontrolom ogromnih nehomogenih teritorija, čine vojno-policijske snage države najvažnijim i odlučujućim, te nimalo skrivenim iza liberalnih vrijednosti individualizma i ideologije ljudskih prava. Naime, prema Sukrovu, Rusijom nikada nisu upravljali „trgovci“ (liberali), izuzev nekoliko mjeseci 1917. i tijekom 90.-tih. Dakle, ova korporativna družina, vojni poziv smatra nižim od „trgovačkog“, zbog čega se odriču policijskih ili autoritarnih metoda vladanja (iako su upravo to skrivene metode kojima održavaju svoju vlast). U Rusiji to nije slučaj – „duboke države“ naprosto nema, država je u svojoj ukupnosti vrlo vidljiva (pa i policijska, autoritarna), ali zato postoji „duboki narod“ koji se nikada do kraja ne podvrgava ruskoj vladajućoj eliti. Ruski narod uvijek o sebi vodi računa – nedostižan je za sociološka istraživanja, ali i za agitaciju ili prijetnje.  Iako navodi da je nejasno što je to „duboki narod“ (u raznim epohama to su bili seljaci, proleteri, partijski neopredjeljeni, hipsteri ili oni na državnom proračunu“ ipak taj narod svojom „golijatskom supermasom stvara neodoljivu silu kulturne gravitacije“ koja ujedinjuje naciju i privlači elite rodnoj grudi (majčici Rusiji op. aut.) iako ove s vremena na vrijeme imaju poriv da „kozmopolitski odlepršaju“.

Nacija prethodi državnosti, određuje njezinu formu, ograničava fantazije teoretičara, ali prinudno djeluje i na praktičare (vladajuću elitu)  koji prema tome određuje svoje politike. „Duboki narod“ ili nacija ima moćnu sposobnost integriranja i stvaranja zajedništva, stoga se u nju neizbježno slivaju sve političke ideje – od konzervatizma, socijalizma ili liberalizma. Sposobnost da se čuje i razumije narod, te da se u skladu s tim djeluje unikatno, glavno je obilježje Putinove Rusije, te temeljni pricip nove ruske državnosti. U novom političkom sustavu sve su institucije podređene temeljnom zadatku – povjerljivom dijalogu i uzajamnom prožimanju vrhovnog vladara i građana. Za razliku od zapadnog modela demokracije, u Rusiji se različite grane vlasti koncentriraju u osobi lidera, njihova vrijednost određena je mjerom u kojoj osiguravaju ovu vezu. Postoje i neformalni načini komunikacije, međutim, kada „glupost, zaostalost ili korupcija“ stvaraju smetnje u linijama osobne komunikacije, poduzimaju se odlučne mjere da se ta „čujnost“ obnovi, navodi autor.

Političke institucije koje je Rusija preuzela sa Zapada imaju samo formalni karakter, one su „odjeća za izlazak“, da Zapadu „ne bodu oči“ i ne ljute ih. Dakle, prilično nevažne, budući da društvo ima povjerenja „samo u prvo lice“. Ono što je, po Sukrovu, iznjedrila Putinova Rusija, je suvremeni model ruske državnosti koji počinje s povjerenjem i na povjerenju se održava. U tome je njegova bitna razlika u odnosu na zapadni model demokracije koji njeguje političku kulturu nepovjerenja i kritičnosti prema modelima upravljanja i političkim elitama. Upravo u tom je snaga ruskog sustava, zaključuje Sukrov. Stoga će i u novom tisućljeću Putinova Rusija postojati kao stabilna i međunarodno utjecajna, moćna država. Pred njom je duga i slavna povijest. Neće se slomiti, a s tim će se prije ili kasnije morati pomiriti svi oni koji zahtijevaju da Rusija promijeni ponašanje.  Jer samo im se čini da imaju izbora, zaključuje Sukrov.

Na odgovor Aleksandra Dugina nije trebalo dugo čekati!

(Nastavlja se)

0 komentara

You may also like