dr. sc. Jadranka Polović: SAD-IRAN: OBAVJEŠTAJNI RAT ZA KONTROLU BLISKOG ISTOKA

Bliski istok kao terminološki pojam, u suvremenoj politici i znanosti često izjednačen s pojmom Srednjeg istoka (Middle East),sinonim je za jednu od najheterogenijih i politički najkonfliktnijih regija u suvremenom svijetu. Granice Bliskog istoka slabo su definirane i često korištene proizvoljno, jer još uvijek ne postoje usklađeni stavovi o tome koje države čine regiju. Politologinja, Mirjana Kasapović u Politološkom pojmovniku upozorava na moguće kontraverze kod korištenja pojma i definiranja regije, posebno naglašava razliku između anglosaksonskog naziva Srednji istok (Middle East) i europske kontinentalne tradicije koja se uobičajeno koristi pojmom Bliski istok  (Near East) za područje koje je u političkom i fizičkom smislu vrlo blisko Europi. Kasapović smatra da regija izvorno obuhvaća devet entiteta: Egipat, Irak, Iran, Izrael, Jordan, Libanon, Siriju, Tursku i Palestinsku samoupravu koji čine jezgru regije (core area) ili Bliski istok u užem smislu, dok ostale rubne zemlje (fringe areas) čine Bliski istok u širem smislu ili tzv. Veliki Bliski istok. Do Prvog svjetskog rata pojam se rabio za označavanje jugoistočne granice Europe, tada kolonijalne sile, te se u tom smislu može smatrati “terminološkim izdankom klasičnog europskog kolonijalizma”. Ako se prisjetimo, upravo na razvalinama Otomanske imperije, 1916.g. tajnim sporazumom Sykes-Picot, iscrtane su granice i nove interesne zone Bliskog istoka u skladu s interesima kolonijalnih sila Velike Britanije i Francuske.

Međutim, arhitekturu regije uspostavljenu početkom 20.st., već više od dva desetljeća narušava američki plan stvaranja Velikog Bliskog istoka (the Greater Middle East), koji je tijekom devedesetih godina 20.st. posebno razrađen u okviru Projekta za novo američko stoljeće (Project for the New American Century). Najvažniji geopolitički i geostrateški ciljeve, izloženi u dokumentima PNAC-a, koje je kasnije usvojila administracija Georga Busha, mlađeg, uključuju očuvanje globalne nadmoći Sjedinjenih Država u međunarodnim odnosima, kao i ovladavanje ključnim regijama svijeta: Euroazijom, Mediteranom, Bliskim istokom, Perzijskim zaljevom i jugozapadnom Azijom zbog uspostave nadzora nad energetskim resursima. Upravo u dokumentu  Rebuilding America’s Defenses: Strategy, Forces and Resources For a New Century, A Report of the Project for the New American Century, september 2000, izloženom neposredno pred terorističke napade na Sjedinjene Države, 11. rujna 2001., krije se začetak američke doktrine preventivnog ratovanja i rušenja nepoćudnih režima. Izvještaj uskoro postaje integralni dio Bushove Strategije nacionalne sigurnosti (Grand Strategy, 2002), time i model vanjske politike SAD-a u kojoj rat protiv terorizma postaje globalni poduhvat neodređenog trajanja. Prema Strategiji doktrina preventivnog napada (preemtive action) obuhvaća sve one aktivnosti kojima danas svjedočimo: od političkih i gospodarskih sankcija, pomaganja opozicije do poduzimanja vojnih operacija koje mogu imati i karakter unilateralne intervencije s ciljem rušenja neprijateljskih režima.

Američka strategija redizajna Bliskog istoka podrazumijeva usitnjavanje regije, tj. slabljenje i razbijanje velikih arapskih država, dakle, stvaranja konstruktivnog kaosa, te formiranje luka nestabilnosti od Libanona, Sirije, Iraka, Perzijskog zaljeva, Irana, Afganistana, sve do Kine. U američkoj viziji Veliki Bliski istok prostire se od Maroka i Mauritanije do Afganistana i Pakistana, te Turske na sjeveru, dok je jedina regiji pripadajuća nemuslimanska zemlja Izrael. Međutim, redizajn regije temelji se na prijašnjim dokumentima, pripremljenim u Izraelu. Naime, još daleke 1982.g. „Yinonov plan“ ili „Strategija za Izrael“ objavljen u hebrejskom časopisu Kivunim jasno je definirao trajni cilj Izraela – balkanizirati arapske i muslimanske države, pretvoriti ih u etničke, sektaške mini države. Egipat, Libanon, Sirija i Irak istaknuti su kao glavni „kandidati“. U tom kontekstu slabljenje susjednog Libanona, poticanje napetosti između muslimanskog i kršćanskog stanovništva kako bi područje južno od rijeke Litani bilo predano Izraelu, navedeno je kao cilj i u dokumentu „A Clean Break: A New Strategy for Securing the Realm“ iz 1996. Svaki od dokumenta jasno poziva na neutralizaciju, odnosno razbijanje velikih država Bliskog istoka, uključujući Siriju.

Izrael u svojim geopolitičkim ciljevima nesumnjivo treba podršku SAD-a. Stoga su dva mandata predsjednika Busha, mlađeg (2001.-2009.) obilježili ratovi, vođeni protiv nepoćudnih država (rouge states) uvijek s agendom širenja demokracije i ljudskih prava, kao i borbe protiv globalnog terorizma. Međutim, invazije na Afganistan (2001.), a zatim i na Irak (2003.) esencijalni su dio strategije anakonde tj. zaokruživanja Heartlanda, kojom su Sjedinjene Države stvorile pretpostavke za dugoročnu prisutnost u regiji. Naime, države Bliskog istoka, kao pripadajućeg dijela Rimlanda, ili unutrašnjeg prstena, posjeduju obilne svjetske zalihe nafte, prirodnog plina, te drugih mineralnih bogatstava, zbog čega regija postaje područje snažnog nadmetanja i sukobljavanja globalnih centara moći oko kontrole energetskih resursa. Nova velika svjetska igra koja se vodi oko naftnih i plinovodnih projekata u regiji, direktno konfrontira interese euroatlantskih saveznika predvođenih Sjedinjenim Državama s Rusijom, Kinom, Iranom i Turskom. Stoga, američka potpora radikalnom islamu u regiji kao i različite strategije rata protiv terorizma, imaju za cilj spriječiti gospodarsku i političku integraciju prostora Euroazije, jer kako navodi veliki američki geopolitički strateg, Zbignjev Brzezinski „globalni primat Sjedinjenih Država izravno ovisi o opsegu i učinkovitosti njihove moći na euroazijskom kontinentu“.

Ključno je shvatiti da je politika SAD-a prema Siriji i regiji sukladna onoj koju kreira Izrael. Već dva desetljeća Amerika provodi politiku destabilizacije regije, upravo prema planu koji je unazad nekoliko godina otkrio američki umirovljeni general, Wesley Clark. Naime, destabilizacija sedam zemalja regije, počevši od Iraka, Sirije, Libanona, Libije, Somalije, Sudana do Irana, nakon 11. rujna postala je legitiman cilj koji je trebalo „izvršiti“ u razdoblju od pet godina. Sekularne nacije Iraka, Sirije i Libije nisu imale nikakve veze sa sunitskom islamističkom al-Qaedom koja je navodno izvršila napade na SAD 11. rujna, kao ni šiitski Iran. Međutim, ovakva koncepcija vanjske politike SAD-a koja se oslonila na iskorištavanje etničkih i sektaških sukoba, kao i uporabu islamističkih proxy vojski postala je standardna taktika američke duboke države. Izvješće Rand korporacije (Rand Corporation) iz 2008.g. pod nazivom „Unfolding the Future of the Long War: Motivations, Prospects and Implications for the U.S. Army“ osobito upućuje na potrebu poticanja konflikta između sunitskih i šiitskih muslimana radi uspostave kontrole nad energetskim resursima.

Uspostava sigurnog okruženja i hegemonije na Bliskom istoku, ostaje prioritetni cilj Izraela. Američka politika sve češće djeluje potpuno disfunkcionalno po svjetski mir što potvrđuje podatak da je zona terorizma, zbog kojeg je i pokrenut kontraverzni rat protiv terora, 2001.g. bila ograničena tek na područje Afganistana, Libanona, te Palestinske samouprave. Petnaest godina nakon, džihadističke su organizacije čvrsto pozicionirane u Iraku, Siriji, Pakistanu, Libiji, Egiptu, Tunisu, Alžiru, Maliju, Nigeriji, Somaliji kao i na prostoru Indonezije.

Nakon destabilizacije Iraka, Libije, Sirije, te eskalacije sigurnosne situacije u Afganistanu, iz kojeg je predsjednik Trump najavio povlačenje (iako široko rasprostranjenja obavještajna mreža ostaje), a trebala bi i Hrvatska, zemlja u fokusu Sjedinjenih Država je Iran.

Iran je iznimno velika zemlja, za Sjedinjene Države zaista krupan zalogaj. Od revolucije 1979.godine, Iran je u središtu interesa zapadnih sila, prvenstveno SAD-a i Izraela, koje su ga posredno, izravno ili neizravno, uvlačile u ratne sukobe – od Iraka, Sirije, Libanona, okupirane Palestine, a zemlja je niz godina izložena teškim ekonomskim sankcijama Zapada. Islamska Republika Iran, geostrateški smještena na prostoru Bliskog istoka, regije koja povezuje Perzijski zaljev i Arapsko more, Središnju i Južnu Aziju, te Kavkaz, dakle ključne regije za geopolitičko nadmetanje u 21. st., nesumnjivo je regionalna sila koja je kroz prošlost, ali i sada snažno utjecala na sudbinu Bliskog istoka. Sjedinjene Države u ovoj velikoj posthladnoratovskoj geopolitičkoj igri nastoje izolirati euroazijske sile – Rusiju i Kinu (Heartland), kontrolirajući Rimland destabilizacijom i hibridnim ratovima. U toj igri Iran je, zapravo, ključna država, kontrolom čijeg područja bi Sjedinjene Države osigurale svoju prisutnost od Turske (vojne baze), Iraka i Afganistana, te Pakistana, do Indije, Mynamara i azijsko pacifičke regije. Ako Washington uspije smijeniti režim u Iranu, te uspostaviti marionetsku vladu, time i vojnu nazočnost u Iranu, ali i Indiji, tada bi „Veliki geopolitički zid“ prema euroazijskim velikim silama – Rusiji i Kini bio dovršen.

„Velika igra“ trenutno se odvija na prostoru tijesnaca Hormuz, jednog od najvažnijih pomorskih prolaza na svijetu. Kroz Hormuz prolazi 90 posto ukupne proizvodnje nafte s područja Perzijskog zaljeva. Hormuz je strateška ”arterija” koja povezuje bliskoistočne proizvođače nafte s tržištima u Azijsko – pacifičkoj regiji, Europi i Sjevernoj Americi. Njegov najuži dio širok je tek 54 kilometra i nalazi se između Irana i Omana. Upravo zbog velikog značaja za izvoz nafte, susjedne države često se spore oko Hormuškog tjesnaca, stoga su granični sporovi česti. Sjedinjene su Države već godinama prisutne u regiji, spremne intervenirati i vojnim sredstvima kako bi očuvale slobodu prolaza tjesnacom.

Kada napetosti u odnosima dviju zemalja eskaliraju, u prvi plan uvijek izbija Hormuz i promet kroz njega, što je samo po sebi razumljivo već iz činjenice da je tjesnac točka najbližeg vojnog dodira SAD-a i Zapada s Iranom. Stoga je Hormuz, kao i cijeli pomorski promet kroz njega u Perzijskog zaljevu, uvijek na prvoj crti sučeljavanja Irana sa SAD-om, Zapadom i njihovim saveznicima. Istovremeno, mogućnost blokade tjesnaca jaka je karta na koju Iran u nadmetanju redovito igra. Incidenti i sukobi različitog intenziteta oko Hormuza traju od vremena Islamske revolucije, a tijekom iračko-iranskog rata i jedna i druga strana pokušavale su zračnim i pomorskim udarima onemogućiti izvoz nafte protivnika. Američke pomorske snage zajedno sa saveznicima tijekom tog „tankerskog rata” neposredno su osiguravale brodove neutralnih država. U travnju 1988. godine američka raketna fregata USS Samuel B. Roberts (FFG-58) klase Oliver Hazard Perry, tijekom pratnje kuvajtskog tankera naletjela je na morsku minu (tipa M-08) postavljenu, najvjerojatnije od strane  iranskih snaga, nakon čega je gotovo potonula. Usljedila je američka odmazda u operaciji “ Praying Mantis“, kojom prigodom su od strane američkih brodova, borbenih zrakoplova i helikoptera uništene dvije iranske naftne platforme koje su umjesto za izvornu svrhu služile za osmatranje pomorskog prometa i rukovođenje iranskim pomorskim snagama. Potopljena je i jedna iranska fregata, a oštećena su tri brza ophodna broda i jedna fregata.

Kada god su se odnosi zaoštravali Iran je redovito upozoravao na mogućnost blokade prometa Zaljevom i samog tjesnaca Hormuz. Intezitet vojnih aktivnosti američkih, savezničkih i iranskih snaga u trenucima zaoštravanja uvijek je rastao, ponekad kao i u travnju 1988. godine, ulazio u faze oružanog sukoba niskog intenziteta, ali s otvorenom mogućnošću prerastanja u širi ratni konflikt. Nakon sklapanja nuklearnog sporazuma sa Iranom, vojne aktivnosti u Perzijskom zaljevu i području Hormuza su se rapidno smanjile.

Slična situacija je i 2019. godine – politika „maksimalnog pritiska“ američkog predsjednika Trumpa proizvela je odgovor Teherana koji zabrinjava svijet.  Kao što smo imali priliku vidjeli proteklih dana, dogodilo se svašta – dronovi su oboreni, tankeri zaplijenjeni, međusobne uvrede razmijenjene. Međutim, obje zemlje izrijekom navode da ne žele rat, a i ponašaju se u skladu s tim. Trump je naredio zračni napad na Iran, a onda ga otkazao. Ipak, i SAD i  Iran mobilizirali su svoje obavještajne sustave u svrhu hibridnog rata koji vode. Tako, Sjedinjene Države i Iran nisu u ratu, ali njihove obavještajne službe jesu, zbog čega je strah od mogućih pogrešnih procjena i “lažnih zastava” (false flag) u porastu.

Iza sotonizacije Irana nalaze se brojne tajne obavještajne agencije koje djeluju pojedinačno i kolektivno. Središnja obavještajna agencija Sjedinjenih Država (CIA) usko surađuje s izraelskim Mossadom, ali i Saudijskom Arabijom. Tijekom 2017., CIA je oformila posebnu jedinicu – Iranski misijski centar (Iran Mission Center) koja je u potpunosti fokusirana na provedbu američkih planova protiv Irana. Aktivnosti CIA-e inače su se već provodile unutar „Persia House“ u sinergiji s iranskim stručnjacima koji su analizirali politička i ekonomska kretanja unutar Irana i iranske dijaspore. Međutim „Perzijska kuća“ vremenom se napunila Irancima sklonim SAD-u, ali sve manje usredotočenim na ključni američki cilj – promjenu režima u Iranu. Neki od njih su čak razvili osjetljivost na svoju zemlju, zbog čega je postalo sasvim jasno da Trumpova administracija treba odaniju, ali i vještiju skupinu u procesu prikupljanja obavještajnih podataka koji su im potrebni. Tako je na čelo Iranskog misijskog centra, CIA imenovala Michaela D’Andrea iza kojeg se vuku optužbe za prijašnje djelovanje, budući da je proširio program upotrebe bespilotnih letjelica tijekom čuvenog američkog „Rata protiv terorizma“. Dvoje čelnih ljudi koji trenutno predvode obavještajnu kampanju protiv Irana – Michael D’Andrea (zbog svog tvrdoglavog i rigidnog stava prema Iranu nosi nadimak „ajatolah Mike“) i direktorica CIA-e, Gina Haspel, zaduženi su za Trumpovu politiku „maksimalnog pritiska“ prema Iranu.

Međutim, ni Iran nije „sveta krava“! U članku „The war of spies in the Middle East“, Jefferson Morley, Asia Times, July 2019 (dostupno na https://www.asiatimes.com/2019/07/opinion/the-war-of-spies-in-the-middle-east/), navodi kako je Iran imao znatne koristi od američkog svrgavanja Sadama Huseina u Iraku, 2003. Od 2014. godine, Islamska revolucionarna garda (IRGC), iranska služba za obavještajne i specijalne operacije snažno je prisutna u Iraku (raširena je i u BiH), te djeluje, između ostalog i na razbijanju ISIS-a. Unutar Irana, Ministarstvo za obavještajnu i sigurnosnu djelatnost aktivno suzbija djelovanje iranskog civilnog društva (NVO), te se redovito hvali razbijanjem špijunskih krugova CIA-e.

Kada je riječ o najnovijim incidentima na relaciji Iran – SAD, Iranci kao slabija strana nesumnjivo preferiraju “asimetrično ratovanje”. S druge strane, i SAD umorne od svojih neuspjelih križarskih ratova na Bliskom istoku, imaju mnogo razloga da izbjegnu stvarni oružani rat, zbog čega predsjednik Trump koristi moćno ubojito oružje – ekonomske sankcije.

Kako navodi Morley, dok Washington razmišlja može li se Iran zapravo pretvoriti u novi Irak, činjenica je da bi se mogući sukob mogao pretvoriti u hibridni rat već viđen u Ukrajini 2013. u kojem su dominirali sukobi paravojnih snaga praćeni žestokom propagandnom kampanjom, međutim, koji se nikada nisu pretvorili u puni oružani sukob. Oslanjanje na obavještajne strukture, a ne na vojnu akciju, osigurava toliko potrebnu fleksibilnost objema stranama u ovoj „igri živaca“. Kao što je predsjednik Trump diplomatski promišljeno odustao od politike “vatre i bijesa” prema Sjevernoj Koreji, te razumno prihvatio pregovore s Kim Jong Unom, tako bi mogao odustati od politike “maksimalnog pritiska” prema ponovnom otvaranju pregovora s Iranom. Naime, ako predsjednik Trump prekrši svoje obećanje da će ostati izvan “glupih” ratova na Bliskom istoku koje su započeli njegovi prethodnici, vjerojatno će nauditi svojim izgledima za reizbor u 2020. godini.

Sadašnji obavještajni sukob nije nov. Borba između CIA-e i iranske obavještajne službe seže do 1953. godine kada su CIA i britanski MI6 pokrenuli operaciju Ajax kako bi zbacili iransku demokratski izabranu vladu. Kada je zbačen šah, 1979. godine, Iranci su osvetnički pokrenuli niz subverzivnih akcija kako bi „odstranili“ CIA-u s Bliskog istoka. Iranske su snage, 1983. bombardirale američko veleposlanstvo u Beirutu, ubivši brojne zaposlenike CIA-e.  Ipak, vremenom su obje strane uspjele suzbiti strasti. Prema studiji američkog Kongresa, od 1996. godine, Iranci nisu bili vjerodostojno povezani s bilo kakvim terorističkim napadima na američke ciljeve. Nadalje, u Iraku su SAD i Iran neizravno surađivali. Kada je ISIS okupirao zapadni Irak, 2014., šijitske militantne skupine mobilizirale su se uz otvorenu potporu Irana kako bi se borile protiv džihadističkih snaga. Saveznici Irana slijedili su iste ciljeve kao i 5.000 američkih vojnika u Iraku – pobijedili su ISIS.

S obzirom na ratobornost izjava predsjednika Trumpa, te žestoke iranske odgovore, stvarni rat ili oružani sukob čini se kao izgledna mogućnost. Ali isto tako ograničeni hibridni rat koji vode rivalske obavještajne službe SAD-a i Irana, a koje se jako dobro poznaju, ne treba izostaviti iz vida. Sve u svemu „igra živaca“ obavještajnih struktura dviju zemalja optimalno preostaje kao jedina realna opcija!

 

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like