dr. sc. Jadranka Polović: SLUČAJ MAKEDONIJA: KAKO RAZMONTIRATI VLASTITU DRŽAVU

Makedonija, kao jedna od republika bivše SFRJ, iako u epicentru posthladnoratovskih preslagivanja interesa velikih sila na Balkanu, tijekom 90-tih, nije bila zahvaćena ratovima koji su poharali prostor bivše države. Ipak, iskušenja Makedonije kao samostalne države u okruženju (ne)prijateljskih susjeda zapravo su pregolema, dodatno opterećena žarkim nastojanjima da se europeizira tj. pridruži NATO-u i Europskoj uniji.  Makedonsko pitanje jedno je od najkontroverznijih na Balkanu, još od 19. stoljeća sukobljava zemlje regije, budući da je povijesna i zemljopisna regija administrativno podijeljena između pet država – Republike Makedonije (Vardarska Makedonija), Grčke (Egejska Makedonija), Bugarske (Pirinska Makedonija), Albanije (Prespa) i Srbije (Pohor Pčinjski). Dok je Bog blagoslovio Makedoniju i Makedonce tijekom razdoblja socijalističke Jugoslavije (snažna potpora makedonskom identitetu i samostalnom makedonskom jeziku), Makedonija se našla pod udarom neprijateljstva svojih susjeda koji su upravo u procesu geopolitičkog preustroja područja bivše države, vidjeli priliku da se „dokopaju“ dijelova makedonskog teritorija. Naime, odnosi Grčke i Bugarske i socijalističke Jugoslavije uvijek su bili zategnuti,  upravo zbog činjenice da te dvije zemlje nisu prihvaćale postojanje jugoslavenskih (makedonskih) manjinskih populacija na svom teritoriju.

Nakon raspada Jugoslavije makedonsko se pitanje usložnjava – dok su Bugari osporavali makedonsku nacionalnost, kao i makedonski jezik i kulturu smatrajući da se radi o jednom narodu, Srpska pravoslavna crkva je otvorila problem autokefalnosti Makedonske pravoslavne crkve koju je ova proglasila još 1967. g. Grčka je istovremeno osporila Makedoniji pravo na ime, budući da je Grčkoj, nakon Balkanskih ratova (1912-1913) pripao najveći dio Makedonije – Egejska Makedonija iz koje su Makedonci protjerani tijekom građanskog rata u Grčkoj (1922-1930).  Spor oko imena, uz koji se veže nekoliko problema (naziv države, etnička pripadnost, makedonski jezik i korištenje nacionalne zastave) ostao je trajan problem zbog kojeg Makedonija nije ušla u NATO, niti može napredovati u procesu pristupanja Europskoj uniji.

Zbog blizine „otvorenog“ kosovskog pitanja, početkom 90-tih, postojala je realna mogućnost eskalacije i širenja sukoba tj.  prelijevanja krize prema području Makedonije i Kosova, i destabilizacije regije uvlačenjem u sukob susjednih država izravno zainteresiranih raspadom Jugoslavije. Međutim, upravo zahvaljujući podršci i pomoći Sjedinjenih Država, tada najvećih prijatelja makedonskog naroda, koje su izdvojile ovo područje od kriznog razvoja u bivšoj Jugoslaviji, Makedonija se uspješno othrvala problemima u odnosu sa susjedima. Makedonija, danas, svoju samostalnost i teritorijalni integritet „duguje“ prije svega Sjedinjenim Američkim Državama koje su na prve znakove krize, 1993. g., uspješno postavile svojevrsni tampon tj. rasporedile gotovo 12 000 američkih vojnika na teritoriju ove male države, nastale raspadom Jugoslavije. Makedonija je proglasila svoju neovisnost 1991. godine, a zbog spora s Grčkom oko imena, 1993. je primljena u UN pod nazivom Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija (BJRM).

Međutim, unatoč „blagonaklonosti“ međunarodne zajednice i moćne supersile, SAD-a, svakako naizraženiji problem za mladu državu postali su međuetnički odnosi s Albancima koji su na zapadu Makedonije, početkom 2000.-tih počeli označavati svoja područja albanskim crvenim zastavama s dvoglavim crnim orlom i mnogobrojnim džamijama. Danas je gotovo cijela sjevenozapadna Makedonija naseljena većinskim albanskim stanovništvom.

Pod utjecajem nestabilnosti na susjednom Kosovu, dugogodišnja uspješna koegsistencija albanske manjine i makedonske većine koje su dugo vremena bile predvođene Demokratskom partijom Albanaca i VMRO-DPMNE-om prekinuta je pojavom Oslobodilačke nacionalne vojske (ONV). Ugovor o granicama potpisan je između SR Jugoslavije i BJR Makedonije u veljači 2001. g., a definiranje granice između Kosova i Makedonije na način da je novouspostavljena granica trebala razdvojiti teritorije naseljene Albancima, bilo je popraćeno prosvjednom reakcijom kosovskih i makedonskih Albanaca što je izazvalo eskalaciju etničkih napetosti na prostoru Makedonije koje su se pretvorile u oružani sukob. Nakon sedmomjesečnih sukoba, situacija je stavljena pod kontrolu potpisivanjem Ohridskog sporazuma (13.08.2001.). Ovim je sporazumom, postignutim uz posredovanje međunarodne zajednice, predvođene SAD-om, uz snažne pritiske na sukobljene strane, izbjegnut gotovo sigurnan građanski rat u zemlji.

Međutim, Ohridski je sporazum bio i prvi u nizu dokumenata kojim je počeo proces razgradnje Makedonije, a koji bi trebao završiti njezinom podjelom koja bi namirila aspiracije susjeda i uspostavila interesne sfere među velikim silama. Naime, Ohridski je sporazum predvidio donošenje nekoliko zakona čija je implementacija, već nakon 2001. znatno ojačala prava Albanaca (Zakona o upotrebi jezika / albanski je postao službeni jezik, Zakon o zapošljavanju u administraciji i Zakon o policiji kojima su ustanovljene kvote za zapošljavanje Albanaca u javnoj administraciji i policiji).

Vrlo zanimljivu analizu, možda jednu od najboljih koja najtočnije opisuje stanje i moguću budućnost Makedonije, nedavno je objavio Strašo Angelovski, makedonski političar (predsjednik MAAK- konzervativne stranke). U kolumni  „Ugovori s Grčkom i Bugarskom, dvojezičnost i nove balkanske karte“ (Denesen, siječanj, 2019.) Angelovski analizira utjecaj nekoliko važnih dokumenata – Prespanski sporazum, 2018. (kojim je ime države promijenjeno u Republika Sjeverna Makedonija, a novi službeni sjeverno-makedonski državni identitet nalazi se isključivo u granicama ovog državnog entiteta); Sporazum o dobrosusjedskim odnosima s Bugarskom, 2108. (skrivena agenda negiranja postojanja makedonskog jezika), Zakon o dvojezičnosti kao i Tiransku platformu, 2017. (konstitutivnost Albanaca, albanski jezik kao službeni, državni simboli odražavaju etničku jednakost…). Prema Angelovskom potpisani su sporazumi „nepristojne ucjene“ od strane makedonskih susjeda kojim su, ironično navodi, “napokon dobili istinske prijatelje” koji im uz pomoć velikih sila jamče svjetlu i obećavajuću budućnost. Kako navodi, ovu je analizu napisao kao upozorenje na mogući geostrateški razvoj, uz iskrenu nadu da se to neće dogoditi, ali s ogromnim strahom da je “euroatlantska” Sjeverna Makedonija, tek prva (kratka) faza prema realizaciji takvog plana tj. podjeli Makedonije.

Međutim, surova stvarnost će nas uskoro demantirati, smatra Angelovski. Naime, svi (i susjedi i velike sile) već crtaju nove balkanske karte koje ističu granice “prirodnih država”, a budući da po njima Makedonija to nije, ovi su sporazumi, zapravo, uvod u njezinu podjelu. Kako su u u posljednjih trideset godina, velike sile na prostoru Makedonije gurale najprije vlastite interese, nikako dobrobit Makedonije, Angelovski si je dao truda i jasno analizirao interese i viziju onih najutjecajnijih.

NJEMAČKA

U prvoj polovici 19. stoljeća, njemački znanstvenik Johann Gustav Droysen, pokušao je nametnuti teoriju grčkog podrijetla drevnih Makedonaca. Droysen je bio savjetnik bavarskog princa Otona 1. koji je 1832. godine, nakon pada Osmanskog carstva, okrunjen za kralja novostvorene Kraljevine Grčke. Droysenova teorija postaje dio pokušaja dinastije za stvaranjem nove nacije i istovremeno opravdanjem svoje vladavine. Budući da se njegova teorija razvija usporedo sa sazrijevanjem Megali Idea, iredentističkog koncepta grčkog nacionalizma (uspostavljanje Velike Grčke na cjelokupnom prostoru regije koji je bio pod Osmanskim carstvom i svih regija koje su tradicionalno pripadale Grcima u antičko doba – južni Balkan, Anatolija i Cipar) kao ideje vanjske politike nove njemačko-grčke monarhije, vrlo su poticajne i primjenjuju se u širenju granica monarhije. Kasnije, preko njemačke vladarske dinastije Sachsen-Coburg-Gotha dinastije uspostavljaju bugarsku monarhiju, a Simeon II kao bugarski kralj ostaje na čelu Bugarske do 1946., a od 2001.-2005. bio je i premijer Bugarske. (teorije zavjere Davida Icke kao realna povijest). Današnja moderna Njemačka, kako vidimo, odavno interesno vezana uz Balkan, stoga je glavni promotor sporazuma s Atenom i Sofijom. Njemačka podržava grčku antičku povijest, ali razvija i novu okupaciju (osobito vidljivo nakon grčke dužničke krize), podržava i Bugarsku koja se nada da će u slučaju mogućeg preslagivanja na Balkanu dobiti dio makedonskog teritorija. Zapravo, vjeruje da će upravo preko ove dvije zemlje kao svojih vjernih partnera održati svoj utjecaj na regiju, te nadvladati interese SAD-a i Rusije u njihovim nastojanjima za kontrolom Balkana. Postojanje Makedonije je, na žalost, „nepotreban rizik u geopolitičkoj strategiji Angele Merkel za Njemačku.

SJEDINJENE DRŽAVE

Za Sjedinjene Države, Makedonija je iznimno važna u smislu geostrateškog položaja. Još od vremena “duboke države” (B. Clinton-Obama-H. Clinton, nap. autorice), Sjedinjene su Države na Balkanu uspostavile iznimno lojalne partnere koji su uspješno repatrirani širom regije – Albanci kao narod u Albaniji, ali i albanske muslimanske manjine u susjednim pravoslavnim zemljama.  Za američku i savezničku (NATO) politiku dvije albanske nacionalne države – Albanija i Kosovo – ključne su na prostorima jugoistočne Europe. Albanija će u slijedećem razdoblju, najvjerojatnije u nekoj vrsti zajednice s Kosovom, ali i drugim albanskim teritorijima, na jugoistoku Europe imati poziciju kakvu na bliskoistočnim prostorima, za SAD i zapadne saveznike, ima Izrael. I kao što Amerika,  dobro naoružani Izrael stalno koristi za kontroliranu nestabilnost na Bliskom istoku, jednako tako može i dobro naoružanu Veliku Albaniju koristiti za konstruktivni kaos na Balkanu. Postojanje, Republike Makedonije u tom kontekstu predstavlja  nepotreban rizik i u geopolitičkoj strategiji duboke države.

RUSIJA

Ruska je Federacija, povijesno imala i želi nastaviti svoj utjecaj na Balkanu. Pri tom je evidentno geopolitičko nadmetanja za utjecaj. Rusija ima svoju povijesnu saveznicu Srbiju s kojom se prijateljstvo razvija, osobito nakon posljednje posjete ruskog predsjednika Vladimira Putina, Beogradu. No prvi put u povijesti, Rusija ima svog saveznika preko Drine – Milorada Dodika i Republiku Srpsku. Zato je za Rusiju razgraničenje između Srbije i Kosova izuzetno prihvatljivo, dakle podjela Kosova pri kojoj bi sjeverni dio pripao Srbiji, dok bi  južni dio s nekim malim enklavama oko Bujanovaca i Preševa ušao u sastav buduće velike albanske države. U takvom razvoju događaja, Republika Srpska bi se pridružila svojoj domovini.  Za uzvrat, zbog izgubljenog Sjevera Kosova, buduća velika albanska država dobila bi dio podijeljene Republike Makedonije. Dakle, i ovoj velikoj sili postojanje Makedonije predstavlja smetnju i nepotreban rizik, zaključuje Angelovski.

SUSJEDI

Svaki od makedonskih susjeda ili „prijatelja” vidi svoj interes u ovoj velikoj geostrateškoj igri velikih sila. Svaka od susjednih zemalja koristi svoje kartografe, etnografe, lingviste i povjesničare u definiranju svojih imperijalističkih ciljeva prema maloj i ugroženoj Makedoniji. Na našu tugu, uspješno! – piše autor. Dakle, svjesni da mirna zemlja (i miroljubivi, gostoljubivi narod) poput Makedonije, koja nikome ne predstavlja stvarnu prijetnju, ne može biti podijeljena ili izbrisana vojnom intervencijom bilo koje velike sile, jer bi to izazvalo novi rat na Balkanu, a možda i rat širih razmjera, izmislili su novu metodu koja je utemeljila proces unutarnjeg samouništenja Republike Makedonije. Glavni makedonski amerikanac, premijer Zaev, sporazumom s Atenom (i Bugarskom) izbrisao je postojanje makedonskog naroda i makedonskog jezika, dok je Tiranskom platformom i Zakonom o dvojezičnosti, otvorio prostor za federalizaciju Makedonije. Slijedeći primjer Kosova, naredni je korak za Makedoniju mirno razgraničenje.

Tako bi se na miran način stvorila Velika Albanija, u koju bi ušla Albanija, južno Kosovo i sjeverozapadna Makedonija. Nova država je moćno oruđe u zaštiti interesa SAD-a na Balkanu. Srbija će ostati bez južnog dijela Kosova, ali uz znatnu naknadu! Republika Srpska će joj se pridružiti kao iznimno moćan saveznik u obrani ruskih interesa na Balkanu. Bugarska bi bila proširena dijelom Makedonije, te uz Grčku postala čuvar njemačkih interesa na Balkanu.

Ovakvim razvojem događaja, svi susjedi i “prijatelji” Makedonije realizirali bi svoje višestoljetne državne težnje, a velike bi sile složno, bez drame, podijelile sfere utjecaja. Kao što se kaže – vuk sit i većina ovaca na broju, izuzev jedne – Makedonije.

Ovu analizu završit ću s porukom hrvatske europarlamentarke, Marijane Petir, koja je neobično hrabro europskoj, domaćoj i makedonskoj javnosti (do mene je stigla od mojih makedonskih prijatelja) poručila – Ja i nadalje planiram zvati Makedonija. Prespa Agreement predstavlja neviđeno nasilje zapadne demokracije nad jednom državom i jednim narodom, Vaša Marijana. Nemam što dodati!

0 komentara

You may also like