dr. sc. Jadranka Polović: Split – grad pod opsadom kriminala

Posljednjih dana svi su hrvatski mediji (ali i strani) izvješćivali o nemilom događaju koji se zbio u Splitu u poslijepodnevnim satima mirne zimske subote, 11. siječnja, kada je psihički rastrojen mladić, Filip Zavadlav, ubio (smaknuo) trojicu narko-dilera, koji su, prema riječima splitskog vijećnika Josipa Markotića „konstantno maltretirali sve oko sebe… dilali drogu, reketarili, tukli, prijetili…“ Dok je jedan od njih ubijen „greškom“ ostala dvojica uzeli su na „zub“ nesretnog Filipa nastojeći, zasigurno brutalnim metodama, iskamčiti novac kojim je ovaj trebao podmiriti bratov dug za drogu. Ubijeni su već godinama poznati građanima, policiji i pravosuđu, iako njihovi dosjei ne evidentiraju teška kaznena djela, tek prekršajne prijestupe oko sitnih krađa ili posjedovanja droge. Jedino je Jurica Torlak osuđen na tri godine zatvora zbog prometne nesreće koju je izazvao 2004. godine i u kojoj je ispred svoje škole smrtno stradala nedužna osmogodišnja djevojčica, Ivona Lalić. Nije loše podsjetiti se da je Torlak do pravomoćnosti presude pušten iz pritvora, tek mu je bila izrečena zabrana upravljanja motornim vozilom. Sud je presudom prihvatio kvalifikacije iz optužnice da je Torlak, vozeći u pješačkoj zoni, s umišljajem kršio prometna pravila i time izazvao smrt osmogodišnje djevojčice, međutim činjenicu da je pobjegao s mjesta nesreće ne pružajući pomoć nesretnoj djevojčici, sud nije uzeo u obzir, budući da je odvjetništvo odustalo od te „beznačajne“ optužbe. Kao olakotne okolnosti Torlaku je, osim mladosti (tada je imao 22 godine), priznato to što do tada nije bio kažnjavan, što je priznao djelo (ali ne i bijeg), te se pokajao. Toliko o splitskom pravosuđu!

Krvavi splitski incident je ponegdje označen kao osvetnički, a ponegdje kao preventivni čin mladog čovjeka, naoko normalnog momka iz obitelji ovisnika, duboko zabrinutog i nemoćnog pred prijetnjama “opakih” tipova iz narko-miljea. Filip, koji se narednih dana prometnuo u osobu ozbiljno narušenog psihičkog zdravlja,  trenutno je postao celebrity osoba – Zorro osvetnik ili splitski Robin Hood kojem je gotovo 20 000 građana preko društvenih mreža pružilo potporu i osiguralo mu obranu jednog od najboljih hrvatskih odvjetnika, Branka Šerića, koji se iste i prihvatio.

Nakon masakra, umjesto rasprave o neviđenom valu nasilja koji Split potresa već duže vrijeme, uslijed obračuna mafijaških skupina koje se bore za prevlast u razgranatom narko-biznisu, u fokusu interesa javnosti našla se detaljna priča o Filipovom nesretnom odrastanju u „disfunkcionalnoj“ obitelji. Dakle, gotovo u potpunosti je izostala rasprava o odrastanju u „disfunkcionalnom“ društvu u kojem je konzumiranje droge među mladima, prema riječima splitske psihologinje Mirjane Nazor „zadobilo status normalnosti, pa i legitimnosti“.

Zbog svog strateškog položaja u blizini južnog dijela balkanske rute, Hrvatska se smatra tranzitnom zemljom za trgovinu drogom. Ova ruta uglavnom se koristi za krijumčarenje heroina podrijetlom iz Afganistana, a odnedavno i za krijumčarenje drugih ilegalnih droga u zemlje zapadne Europe. Većina zaplijenjenih proizvoda kanabisa, najvećim dijelom biljni kanabis, potječe iz Albanije (kojoj je Macron s pravom blokirao otvaranje pristupnih pregovora s EU) i krijumčare se u Hrvatsku kopnom preko Crne Gore i Bosne i Hercegovine. U posljednje vrijeme na važnosti dobijaju i tzv. pomorske rute. Naime, kokainske pošiljke, koje tradicionalno pristižu iz zemalja Južne i Srednje Amerike, nekada su u Hrvatsku dolazile kopnom iz Zapadne Europe ili Turske. Sada su organizirane i udružene kriminalne skupine zapadnog Balkana (bratstvo i jedinstvo kriminalaca bivše Jugoslavije, budući da sve imaju i moćne hrvatske partnere), u suradnji s kartelima iz Južne Amerike, uspostavile rute kojima kokain na europsko tržište stiže izravno iz Latinske Amerike. Amfetamin i MDMA/ecstasy uglavnom se krijumčare iz zemalja proizvođača kao što su Belgija i Nizozemska, te metanfetamin iz Istočne Europe i Azije. Dostupni podaci govore da se nove psihoaktivne tvari kojima je preplavljen Split uglavnom kupuju na mreži.

Istraživanje provedeno 2013. godine (prof. dr. Slavko Sakoman) pokazalo je da se u Splitu do heroina može doći vrlo jednostavno, za manje od pola sata, a situacija je od tada nesumnjivo napredovala, tako da danas ne treba niti deset minuta, budući da se dileri na splitskim ulicama i pred očima policije, nalaze „na svakom kantunu“. To je gola činjenica za koju ne treba statistika, „empirijsko“ iskustvo imaju svi građani ovog grada. Prema istraživanju najtraženija je marihuana, a zatim po učestalosti prodaje slijedi heroin, amfetamini, kokain, opioidni lijekovi, tablete, ecstasy i nove sintetičke droge.  Po brzini nabave heroina na narkotržištu, Split je te 2013. bio drugi na ljestvici sedam gradova, odmah nakon Pule. Razlog za takvo stanje, zaključio je tada Sakoman, treba tražiti u odnosu snaga između lokalnog organiziranog kriminala i represivnog aparata, što nam, dakle, govori da u Splitu mafijaške skupine imaju značajnu prednost pred policijom i pravosuđem.



Iako policija, gradonačelnik, ministar policije, ministar pravosuđa, državni odvjetnik itd…, ovih dana osnaženi statistikom, uporno dokazuju kako je Split, zapravo, više nego siguran grad, popis nerazrješenih paleži automobila, pucnjava, obračuna, nasilja, likvidacija u drugom najvećem gradu u Hrvatskoj, u proteklih nekoliko godina, jasno dokazuje kako je Split pod opsadom mafijaških skupina koje na različite načine ugrožavaju sigurnost građana. Posljedice njihovih „aktivnosti“ pred kojima institucije zatvaraju oči jesu brojni ovisnici, uništeni životi i razorene obitelji, prometne nesreće koje učestalo izazivaju osobe pod utjecajem opijata, ali i ubojstvo osmogodišnje prekrasne curice, prije petnaest godina, kao i trostruka egzekucija u režiji Zavadlava. Kao što sam već navela – mafijaške skupine, danas, na ulicama Splita vode rat za prevlast u vrlo unosnom biznisu – trgovini teškim drogama i kamatarenju (reketu) i, zapravo im nitko neće i ne može ništa.

Sada razrješiti nastalu situaciju, iznaći (ne)opravdanje za (ne)preventivno djelovanje je težak posao. Trenutno je u fokusu istraga o zločinu čiji su i najmanji detalji poznati svima, o nužnosti suzbijanja droge i uklanjanju narko dilera s ulica grada se ne raspravlja. Esencijalnu srž konkretnog slučaja, hrvatske institucije nisu ni počele rješavati, niti će, budući da se u javnosti stalno podgrijava teza kako je uzimanje pravde u svoje ruke nedopustivo (što je definitivno točno), kako je masakr koji se dogodio presedan, nešto što se moglo dogoditi bilo gdje, kako je Split siguran grad itd… Upravo ta činjenica je razlog najšire potpore mladom čovjeku, koji se, zahvaljujući sustavu, pretvorio u masovnog ubojicu, sociološki okvir priče koju ovih dana imamo prilike gledati u izvrsnom američkom filmu „Joker“, u kojem glavni lik, osjetljiv, iznimno dobar, ali psihički bolestan muškarac, sa snovima o mogućoj boljoj budućnosti (za koju se uistinu trudi, ali nema sreće), zbog potpune indiferentnosti opakog društva, oličenog u Gotham cityju, postaje zastrašujući nasilnik. Film nam pokazuje kako je u Americi jednostavno nabaviti i posjedovati oružje, ali sada smo se uvjerili da je to isto moguće i u Hrvatskoj u kojoj je Filip Zavadlav nabavio čuveni „kalašnjikov“ (s kojim se može smaknuti u trenutku na desetke ljudi), ali to je uspjelo i ekipi Jutarnjeg lista za manje od 48 sati. Nečuveno!

Naravno, predstavnici političkih stranaka, policije, državnog odvjetništva i pravosuđa, lokalnih vlasti nisu niti sada sposobni razumijeti raspoloženje javnosti budući da, za razliku od građana, žive zaštićeni u paralelnoj stvarnosti. Predstavnici pravosuđa bahato odbijaju bilo kakvu odgovornost bez obzira na činjenicu što dilere uhvaćene sa značajnom količinom heroina namjenjenog prodaji i uništavanju tuđih života i razaranju obitelji, neobjašnjivo puštaju da se brane sa slobode. Svoje odluke brane nerazumljivim pravnim konstrukcijama, pa smo imali prilike nedavno i čuti nevjerojatnu izjavu pravosudnog dužnosnika o „petogodišnjem studiranju na Pravnom fakultetu kao uvjetu za razumijevanje procesa donošenja sudskih odluka“. Koliko bi stoljeća tek trebalo studirati fiziku da bi se shvatilo kvantno sprezanje čestica. Važno je napomenuti da se ovdje praktični um doslovno zagubio, pa bi problematični sadržaj trebalo vratiti na preispitivanje spekulativnom umu. Ipak, uvaženi su zagovaratelji opće etike i primijenjenog morala ovlaš priznali neke opće pojave koje „zvižde“ u pravosuđu, poput korupcije.

Što je korupcija, svima je jasno, ali je nejasno kada je korupcija? Je li tek onda kada se obznani završetkom sudskog postupka, što će zagovarati predstavnici pravosuđa, ili je moguće uvažiti percepciju javnosti koja smatra da je ova pojava široko rasprostranjena u društvu. Ipak, javnost ne posjeduje dokaze ili ih iz straha ne želi obznaniti (imali smo priliku vidjeti kako završavaju „zviždači“), oslanja se na „rekla – kazala“ kao neprovjereni glas naroda, ali u svijetu prava i pravosuđa vrijede tek dokazi, koje, opet, naše institucije ne uspijevaju pribaviti.

Gdje je tu nestalo ćudoređe ili javni moral? Kako će neučinkovito pravosuđe riješti problem korupcije u pravosuđu? Kako će lopovsku privatizaciju društvenog u privatno razriješiti nositelji te iste privatizacije? U odnosu na konkretni slučaj u Splitu, svi se pitamo (ali znamo i odgovore) – je li zakazala prevencija, socijalizacija ili naknadna resocijalizacija? Kako to da imamo registrirane disfunkcionalne obitelji, veliki broj ovisnika, prijetnju sigurnosti građana, a u stvari nemamo preventivna rješenja? Nema učinkovitog plana. Ili da izvedemo zaključak do kraja? Zar nije i svako (ne)djelo prevencija? Okrutno ubojstvo Karmelina  Fistanića u Omišu usred „bijelog dana“ ili smaknuće trojice u Splitu, je u glavi ubojice moglo imati i smisao preventivnog djelovanja – ja ću likvidirati tebe prije nego što ti uništiš mene i moju obitelj. Uostalom, to se događa i globalno. Iranski general Qassem Soleimani je ubijen preventivno. Američki predsjednik se čak ponosi vlastitom odlukom koju je javno objavio. Iranskog generala, dakle, državnog dužnosnika visoko pozicioniranog u iranskoj strukturi vlasti  je trebalo maknuti sa scene jer je planirao zlo i naopako. Gdje i što? Trump ne nudi odgovor.  Znači, ako se ubija, siluje, raseljava, svakojako tlači u ime nejasnih korporativnih interesa ili interesa nacije zarađuje se lenta hrabrosti (i novac), a ako se isto to učini u afektu, strahu, smišljenoj prevenciji prizišloj iz iracionalnog straha od moguće (ili stvarne) ugroze, onda je to neprihvatljivo. Tada se kvalificira kao teški zločin. Što se tiče konkretnog događaja, „ugledna“ hrvatska javnost koja ima pristup medijima se zgraža, a premijer, kao i svaki „odgovorni“ političar ponavlja mantru da praksa uzimanja pravde u svoje ruke nema mjesta u Hrvatskoj.  Naravno, nije mjesto, nije vrijeme i nije način, svi se s time slažemo, budući da od ruke takve pravde svi možemo postati žrtve. Nitko ništa takvo ne opravdava! Međutim, poanta nije na Zorro osvetniku, naglasak bi trebao biti na uzroku ovoga čina, jer o njemu znate sve – u policiji, u državnom odvjetništvu, u pravosuđu i u politici. Odakle droga, odakle nezakonita preprodaja,  kamatari, netransparentna zaštita aktera i nedodirljivost nalogodavaca? Je li to tek percepcija građana, jesu li to tek priče koje se smišljaju na ulici ili je to zbilja s kojom treba u Splitu živjeti? Zašto se neomentano prijeti odvjetniku Branku Šeriću? Hoćemo li se amerikanizirati do kraja? Tri pištolja i automatska puška po glavi stanovnika. Kako izgleda, sve vodi k tomu.

Koliko je nepropusna  mrena na očima naših političara i dužnosnika koji vode prozvane institucije? U Hrvatskoj je car gol, on ne vidi i ne čuje glas građana. Traži se Crni labud, greške u procjeni, greške u proceduri, greške u aktivnostima „na terenu“, samo ne vlastite greške. Sve je razvidno do kraja, sve se zna. O tome se govori, raspravlja, o tome se piše, ali ne dopire do onih koji o našoj budućnosti odlučuju. Još jednom napominjem – postoje krucijalni problemi u našem društvu. Oni su evidentni. Društvo je raslojeno, dakle, nestabilno, dakle, disfunkcionalno. Jesmo li spremni nešto učiniti?

 

Komentari

komentar

loading...

You may also like