dr.sc. Jadranka Polović: „SRPSKI SVET“

Od nedavno hrvatsko–srpske odnose opterećuje nova strateška odrednica srpske, kako unutarnje tako i vanjske politike, sadržana u jednostavnoj sintagmi „Srpski svet“ koja simbolizira povezanost srpskog naroda koji živi u zemljama regije s Republikom Srbijom. Ova tema je poglavito aktualizirana posljednjim zbivanjima u Crnoj Gori, u kojoj su prosrpske stranke uz snažnu potporu Srpske pravoslavne crkve osvojile najveći broj mandata.

Naime, pozornost je izazvala izjava srpskog ministra obrane Aleksandra Vulina, koji je u odgovoru na optužbe crnogorskih i bošnjačkih medija prema kojima srpski predsjednik, Aleksandar Vučić širom regije stvara „Srpski svet“, odgovorio kako se nada da su optužbe istinite. Beograd mora u sebi i oko sebe okupiti sve Srbe iz regije zbog čega se predsjednik Srbije nameće kao predsjednik svih Srba ili srpskog naroda „rasutog“ po susjednim zemljama regije, zaključio je ministar. Takav pristup podrazumijeva sasvim novi oblik političkog okupljanja, strategije ili aktivizma. Naime, Srbi širom regije trebaju biti usmjereni na proces zajedničkog donošenja političkih odluka koje se tiču njihovog statusa I budućnosti.

Ova tema, naravno, nije novost, budući da je ministar obrane, Aleksandar Vulin još početkom godine predstavio dva strateška dokumenta: Strategiju obrane Republike Srbije, i Strategiju nacionalne sigurnosti koja su izazvala veliku buru u regiji. Strategija nacionalne sigurnosti utvrđuje sedam prioritetnih nacionalnih interesa Republike Srbije, od kojih su dva izazvala zabrinutost susjednih država – očuvanje suvereniteta, neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti Republike Srbije, i očuvanje postojanja i zaštite srpskog naroda “gdje god da živi”, kao i nacionalnih manjina, njihovog kulturnog, vjerskog i povijesnog identiteta što je preduvjet “opstanka Republike Srbije, dijaspore i Srba u inozemstvu, i Republike Srpske kao entiteta u sastavu Bosne i Hercegovine u skladu s Dejtonskim sporazumom”. Naime, ova dva cilja sasvim jasno ukazuju na novo samopouzdanje Srbije, i predstavljaju ozbiljan zaokret u srpskoj politici, kojem nesumnjivo, pogoduju nove geopolitičke okolnosti u regiji. Željko Komšić, predsjedavajući Predsjedništva BiH, izjavio je tada kako bi usvajanje ovih dokumenata bio čin otvorenog neprijateljstva prema Bosni i Hercegovini i izravna ugroza regionalnog mira i stabilnosti, i zatražio da Srbija navedene dokumente smjesta suspendira. Međutim, Vulin je i tada polemizirao sa susjedima, naglasivši, da je Srbija po prvi put “smogla snage i hrabrosti izići pred čitav svijet i reći što je to naš nacionalni interes…”

Inače, Srbija je bila prva u nizu država na kojoj je NATO predvođen SAD-om primijenio, poslije učestalo korišten, koncept promjene režima (regimechange). Višemjesečnim bombardiranjem SR Jugoslavije (operacija Allied Force,1999), Sjedinjene Države i NATO su demonstrirali njihovo čvrsto protivljenje srpskoj agresiji na Balkanu. Zračni udari i prijetnja kopnenom intervencijom primorali su jugoslavenske vlasti da zatraže primirje, nakon čega je NATO na Kosovu rasporedio 50 000 dobro naoružanih vojnika iz zemalja članica NATO-a, zemalja partnera i ne-NATO zemalja (Rusija) pod jedinstvenim zapovjedništvom i nadzorom misije Kosovo Force – KFOR. Izdvajanje Crne Gore (2006) iz državne zajednice sa Srbijom i proglašenje neovisnosti Kosova (2008) u potpunosti je promijenilo geopolitički krajolik regije. Naime, teritorijalnim ”sužavanjem” Srbije, znatno je oslabljen njen utjecaj na susjedne zemlje, a članstvom Hrvatske i Albanije (2009.), Crne Gore (2017.), i Sjeverne Makedonije (2020) u NATO savez, Sjedinjene su Države sigurnosno ”zaokružile” prostor Zapadnog Balkana, geopolitički iznimno važan za kontrolu Jadranskog bazena, Istočnog Sredozemlja i Crnomorske regije.

Ako ovom prigodom izostavimo raspravu o dokumentu „Memorandum SANU 1“, koji je, uz izravno uplitanje velikih sila kao izvanjskih aktera, u značajnoj mjeri oblikovao krvavu povijest raspada Jugoslavije, svakako treba podsjetiti da su slični koncepti kao legitimni kontinuirano prisutni u srpskoj politici. Opće je poznato da Srbija u post-dejtonskom razdoblju nastoji produbiti svoje specijalne veze sa srpskim narodom u BiH. Dokument „Strategija očuvanja i jačanja odnosa matične države i dijaspore i matične države i Srba u regiji“ (Memorandumom SANU 2), kojim je srbijanska vlada postavila zahtjev za konstitutivnošću srpskog naroda u Crnoj Gori i Hrvatskoj, a zatim ga korigirala, izazvao je 2011. godine nove nesporazume u regiji. Zajednička sjednica vlada Srbije i RS, po prvi put je održana u ožujku 2011., a bliska suradnja je nastavljena nizom zajedničkih radnih sastanaka na kojima je dogovorena provedba brojnih infrastrukturnih i energetskih projekata.




Nesumnjivo, pojačani interes Srbije za statusna pitanja Srba u BiH, Hrvatskoj i Crnoj Gori može poremetiti uspostavljenu regionalnu ravnotežu. Uz opredjeljenje za „neutralnu vanjskopolitičku poziciju“, tj. strategiju balansiranja između Zapada (EU i SAD) i Istoka (Rusija i Kina), Srbija je vrlo proaktivnim, dobro skrivenim diplomatskim angažmanom započela s promjenom svoje marginalne pozicije na Zapadnom Balkanu, čak šire regije – jugoistoku Europe. Sve češće, pojedine utjecajne države Europske unije počele su percipirati Srbiju kao ključnu državu na Zapadnom Balkanu, a sada se čini da to rade i Sjedinjene Države.

Kosovo je, nesumnjivo, emocijama duboko prožeto identitetsko pitanje suvremene Srbije, međutim, istovremeno i vrlo složeno pitanje u regionalnom prostoru. Pregovori o konačnom rješenju statusa Kosova i normalizaciji odnosa sa Srbijom traju još od 2013. godine uz pomoć tzv. međunarodne zajednice (treba naglasiti duboke razlike između EU i SAD-a) koja je inicirala „unutarnji dijalog“ koji se unatoč naporima nije dogodio. Prihvaćanjem priznanja Kosova, Srbija bi neizbježno trebala pristupiti promjeni vlastitog Ustava iz čije bi preambule izbacila „Kosovo i Metohiju“, što je smrtonosna presuda za bilo kojeg srpskog predsjednika, pa i Aleksandra Vučića. Naime, iako je Kosovo još od 1999. g. izvan jurisdikcije Srbije, daljnje prekrajanje granica Srbije (teritorijalno sužavanje) aktualiziralo bi pitanje dijelova Sandžaka  (Raška oblast) s muslimanskom  većinom ili Vojvodine s mađarskom većinom, pri tom involvirajući Mađarsku i Tursku u kompleksnu regionalnu dinamiku.

Iako su Aleksandar Vučić i Hashim Tachi, već tijekom jeseni 2018. godine, promovirali ideju o razgraničenju Srba i Albanaca na Kosovu, ideju o razmjeni teritorija ili „korekciji granica“ za koju se vjerovalo da je već “gotova stvar”, usvajanjem nove Strategije, Srbija je odustala od ovog rješenja, te se založila za novi koncept održavanja “zamrznutog konflikta”. Riječ je o konceptu za koji se vjerovalo da ga Srbija može primijeniti isključivo uz potporu Rusije, Turske i Kine kao svojih “saveznika”, istovremeno i sve utjecajnijih aktera u regiji. Sada je vidljivo kako takvo rješenje nije strano ni Sjedinjenim Državama, naravno, uz mali ustupak – nogiranja Rusije i Kine – što je dogovoreno nedavno potpisanim Washingtonskim sporazumom.

U tom kontekstu svakako vrijedi naglasiti da Srbija ima sposobne analitičare koji, zasigurno, bar djelomično oblikuju njene vanjskopolitičke strategije. Tako, jedan od najznačajnijih geopolitičara Srbije, prof.dr.sc. Milomir Stepić, inače autor serije etničkih karata bivšeg jugoslavenskog prostora i jedan od pokretača znanstvenog projekta “Etnički prostor Srba”. smatra kako je, bez obzira na kosovsku neovisnost koju je Zapad proglasio 2008. kao slučaj “suigeneris”, situacija vrlo daleko od razriješene. Naime, i među samim Srbima nema konsenzusa oko priznanja Kosova – dok se jedni zalažu za tzv brzo rješenje (kompromis, razmjena teritorija, podjela…), drugi se tom rješenju protive, te predlažu očuvanje cjelovitosti teritorija Srbije “do povoljnih globalnih i regionalnih geopolitičkih prilika koje su u nastajanju”. Dio intelektualne elite svoje uporište gradi u pravoslavnom identitetu, time i sustavu vrijednosti koje iz njega proizlaze, a Srbiju doživljavaju kao veliku i moćnu, stožernu državu Balkana, zbog čega se ne mire s vazalnim statusom koji im nudi Zapad.

S druge strane, većina građana želi biti dio Europske unije, prihvaća europski identitet, ali ne i članstvo u NATO-u. Srbi ipak teško zaboravljaju neke konkretne poteze Zapada prema njima – bombardiranje NATO-a 1999., kao i izravnu potporu samostalnosti Crne Gore i Kosova, čija je posljedica teritorijalno dekomponiranje ili “sužavanje“ Srbije.

Posljedice “brzog rješenja” jesu gubitak teritorija, te gubitak resursa u kvalitativnom i kvantitativnom smislu (egzodus srpskog stanovništva s Kosova, identitetska vertikala ili kulturna baština bi bila prepuštena Albancima – 1500 spomenika, manastira, crkava, zadužbina…, međunarodni bi ugled zemlje opao, a zemlje koje su u međuvremenu povukle priznanje bile bi ovim činom ponižene). Priznanje Kosova od strane Srbije potaklo bi i ostale separatizme na teritoriju Srbije (Sandžak, Vojvodina), čime bi unutarnji politički život u Srbiji bio nepovratno kontaminiran. Međunarodno priznato Kosovo, kao sve očitija islamistička baza, smještena uz granicu Srbije, postalo bi također i snažan sigurnosni izazov i prijetnja nacionalnoj sigurnosti Srbije.

Nadalje, kako navodi Stepić, Kosovo je tek dio projekta Velike Albanije, koji bi priznanjem samo ojačao i zahvatio širi prostor regije. Kosovo i tako oslabljena Srbija bi bili usisani u NATO što je u suprotnosti sa stavom “ogromne većine stanovništva”. Istovremeno, bio bi to i antiruski i antikineski potez, budući da je sasvim u suprotnosti s podrškom koju Rusija i Kina pružaju Srbiji u VS UN-a. Riječ je o “nadolazećim zemljama” koje su moćne i koje žele mijenjati svjetski poredak. 

Koje su prednosti “zamrznutog konflikta” odnosno prolongiranog rješenja? Srbija bi zadržala 12,3 posto teritorija, istovremeno i srpsko stanovništvo u regiji koje je raspoređeno disperzivno u nekoliko enklava (120 000). Kosovo raspolaže i ogromnim rudnim bogatstvom i hidro-potencijalom, stoga je Srbija spremna braniti te vrijedne resurse koje smatra svojim. Prema Energetskoj strategiji Kosova (2013.) koju je objavilo kosovsko Ministarstvo ekonomskog razvoja, Kosovo raspolaže velikim zalihama lignita (bazeni Dukagjini i Drenica oko 12 milijardi tona), ali i olova, cinka, srebra, nikla, mangana, molibdena i bora, pa se, stoga, na Kosovu vodi borba za 1 000 milijardi dolara rudnog blaga.

Kosovo je, prema Stepiću, središnja teritorija – teritorijalna jezgra Balkana – kroz koju možda ne prolaze važne komunikacije, ali ih je s tog područja moguće kontrolirati – Koridor 4 / Koridor 8 / vrlo frekventni paneuropski prometni Koridor 10 (Salzburg – Ljubljana – Zagreb – Beograd – Niš – Skopje – Veles – Solun zaštićen je od strane NATO-a / Koridor u najavi Niš– Priština – Drač). Stepić tezama slavnog britanskog geografa Halforda Mackindera, kao i američkog geopolitičara, Nikolasa Spykmana, definira geopolitički položaj Srbije koju inače smatra “invalidnom državom” budući da nema izlaz na more. Tako zaključuje da “tko dolazi s mora ili “moravsko-vardarskim strategijskom vertikalom taj ima mogućnost upravljati Kosovom i Metohijom, a tko kontrolira KiM kao makro tvrđavu Balkana, kontrolira regiju.

Zašto bi se Srbija odrekla takvog teritorija ogromne geopolitičke važnosti, pita se autor? Stepić predlaže odlaganje rješenja i ostajanje na pozicijama “zamrznutog konflikta”, koje je, inače, već američki “recept” primijenjen na području cijele bivše Jugoslavije (Kosovo je dio toga). Srbija je upala u zamku pregovora o vlastitoj teritorijalnoj cjelovitosti, što Hrvatska, koja je odbila raspravljati o Krajini, nikad nije prihvatila, navodi autor. Sugerira da se ne poseže za brzim rješenjima u trenucima kada se na globalnom planu događaju važne geopolitičke promjene. Zamrznutim se konfliktom čuva suverenitet Srbije i odlaže se rješenje do trenutka koji bi mogao biti geopolitički povoljan za Srbiju.

Upravo ovaj prijedlog odlaganja rje-šenja ili prihvaćanja statusa quo (zamrznuti konflikt) nudi i nova Strategija nacionalne sigurnosti Srbije, što je izuzetno važna promjena političkog i diplomatskog stava susjedne države koji podcrtava značaj strateškog koncepta i politike vojne neutralnosti. Naime, po prvi put se u ovom dokumentu, otvoreno isključuje članstvo u NATO-u (suradnja ostaje na razini Partnerstva za mir), ali i u istočnom – ruskom „NATO-u“  (Organizacija Ugovora o kolektivnoj sigurnosti). Dakle, Srbija je odlučila voditi izbalansiranu politiku, suradnje s istokom i zapadom, uvažavajući činjenicu globalne promjene odnosa snaga i tranzicije unipolarnog modela međunarodnih odnosa kao mixa američkog intervencionizma i europskog soft-powera prema multipolarnosti.

I dok Europska unija tvrdoglavo ostaje zarobljena u svojoj zastarjeloj i neuspješnoj strategiji „postavljanja uvjeta“ zemljama Zapadnog Balkana kojima obećava mogućnost budućeg članstva u EU za otprilike 100 godina, Sjedinjene su Države sposobne kameleonski brzo reagirati i mijenjati strategiju prema regiji, time i Srbiji. Bez zahtjeva za priznanjem Kosova, američka je administracija ultimativnim odredbama „Sporazuma o ekonomskoj normalizaciji između Srbije i Kosova“, usvojenim pod pokroviteljstvom SAD-a, natjerala Srbiju na činjenje strateškog zaokreta i to ne prema Zapadu nego prema SAD-u. Naime, ekonomska je normalizacija urodila unosnim poslovnim aranžmanima za američke korporacije koje s ovog tržišta ne guraju samo Kinu, već i zemlje EU. Time su politički potezi Bruxellesa stavljeni ad acta.

Ako uzmemo u obzir činjenicu da Grčka postaje ključni američki saveznik na Istočnom Sredozemlju (Pompeo je moguće dogovorio premještanje opreme iz vojne baze Incirlik u Turskoj na prostor Grčke), te novu zagonetnu ulogu Izraela u regiji, Srbija bi mogla imati važnu ulogu u Eastmed plinovodu koji bi trebao povezivati Izrael, Cipar i Grčku, te se nastaviti prema Europi. SAD najavljuju reformu Daytonskog sporazuma budući da je Daytonska BiH, time i Republika Srpska glavna prepreka ulaska Bosne i Hercegovine u NATO što je Americi neobično važno. Sve ovo upućuje na promjenu percepcije međunarodnih aktera prema Srbiji. Ovdje prije svega mislim na SAD i Rusiju, situacija koja Srbiji omogućuje veću posvećenost ciljevima postavljenim u Nacionalnoj strategiji i snažniji angažman u zaštiti vlastitog naroda rasutog po regiji, koja, kako brojni kažu, proizvodi više povijesti nego što je može podnijeti.

Velika geopolitička igra SAD-a na Balkanu se nastavlja, a njezine posljedice (možda nova rekonfiguracija regije – Velika Srbija, kao i Hrvatska i Albanija) bit će vidljive vrlo skoro.

 

 

 

 

Komentari

komentar

loading...

You may also like