Strategija obrane Republike Srbije i Strategija nacionalne sigurnosti, dva najvažnija strateška dokumenta u sferi obrane koje je nedavno srpski ministar obrane, Aleksandar Vulin, predstavio tijekom redovitog zasjedanja Narodne skupštine Srbije, izazvala su veliku buru u regiji. Željko Komšić, predsjedavajući Predsjedništva BiH, izjavio je kako bi usvajanje ovih dokumenata bio čin otvorenog neprijateljstva prema Bosni i Hercegovini i izravna ugroza regionalnog mira i stabilnosti, te zatražio da Srbija navedene dokumente smjesta suspendira.
Strategija nacionalne sigurnosti utvrđuje sedam prioritetnih nacionalnih interesa Republike Srbije, od kojih su dva izazvala zabrinutost susjednih država – očuvanje suvereniteta, neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti Republike Srbije, te očuvanje postojanja i zaštita srpskog naroda “gdje god da živi”, kao i nacionalnih manjina, njihovog kulturnog, vjerskog i povijesnog identiteta što je preduvjet “opstanka Republike Srbije, dijaspore i Srba u inozemstvu, te Republike Srpske kao entiteta u sastavu Bosne i Hercegovine u skladu sa Dejtonskim sporazumom”. Naime, ova dva cilja sasvim jasno ukazuju na novo samopouzdanje Srbije, te predstavljaju ozbiljan zaokret u srpskoj politici kojem nesumnjivo pogoduju nove geopolitičke okolnosti u regiji.
Naime, Srbija je bila prva u nizu država na kojoj je NATO predvođen SAD-om primijenio, poslije učestalo korišten, koncept promjene režima (regime change). Višemjesečnim bombardiranjem SR Jugoslavije (operacija Allied Force, 1999), Sjedinjene Države i NATO su demonstrirali njihovo čvrsto protivljenje srpskoj agresiji na Balkanu, a strateški cilj je postao smanjiti sposobnost Srbije za vođenje vojnih operacija. Zračni udari i prijetnja kopnenom intervencijom prisilili su jugoslavenske vlasti da zatraže primirje, a nakon toga je NATO na Kosovu rasporedio 50 000 dobro naoružanih vojnika iz zemalja članica NATO-a, zemalja partnera i ne-NATO zemalja (Rusija) pod jedinstvenim zapovjedništvom i nadzorom misije Kosovo Force – KFOR. Izdvajanje Crne Gore (2006) iz državne zajednice sa Srbijom i proglašenje neovisnosti Kosova (2008) stubokom je promjenilo geopolitičke odnose u regiji. Naime, teritorijalnim ”sužavanjem” Srbije, znatno je oslabljen njen utjecaj na susjedne zemlje, a članstvom Hrvatske i Albanije (2009.), te Crne Gore (2017.) u NATO savezu (očekuje se skori prijam Sjeverne Makedonije), Sjedinjene su Države sigurnosno ”zaokružile” prostor Zapadnog Balkana, geopolitički iznimno važan za kontrolu Jadranskog bazena, istočnog Sredozemlja i Crnomorske regije.
Dvadeset godina poslije, Srbija u novonastalim geopolitičkim okolnostima koje pored utjecaja SAD-a i NATO-a, sve više afirmiraju ulogu Rusije, Turske i Kine u regiji (dok je EU utjecaj marginaliziran) nastoji promijeniti uspostavljeni “balans” na Zapadnom Balkanu, pa i šire na jugoistoku Europe. Naime, ministar Vulin je tijekom svog izlaganja, naglasio da je Srbija po prvi put “smogla snage i hrabrosti da izađe pred čitav svijet i da kaže šta je to naš nacionalni interes… Ta rečenica koju sam sada izgovorio nikada nije našla svoje mjesto pod suncem, u povijesti moderne srpske države. Nikada srpska država, nikada država Srbija nije rekla da je njen nacionalni interes očuvanje života Srba bez obzira gdje oni žive. I nikada, kao u dokumentu koji je pred vama, nije rečeno da je Republika Srpska i njeno očuvanje prioritet naše vanjske politike.”
Ako ovom prilikom izostavimo raspravu o dokumentu Memorandum SANU 1 koji je u značajnoj mjeri oblikovao krvavu povijest raspada Jugoslavije, svakako treba podsjetiti da su slični koncepti kao legitimni kontinuirano prisutni u srpskoj politici. Opće je poznato da Srbija u postdejtonskom razdoblju nastoji produbiti svoje specijalne, usporedne veze sa srpskim narodom u BiH. Dokument Strategija očuvanja i jačanja odnosa matične države i dijaspore i matične države i Srba u regiji (Memorandumom SANU 2), kojim je srbijanska vlada postavila zahtjev za konstitutivnošću srpskog naroda u Crnoj Gori i Hrvatskoj, a zatim ga korigirala, izazvao je 2011. godine nove nesporazume u regiji. Zajednička sjednica vlada Srbije i RS, po prvi put je održana u ožujku 2011., a bliska suradnja je nastavljena nizom zajedničkih radnih sastanaka na kojima je dogovorena provedba brojnih infrastrukturnih i energetskih projekata.
Nesumnjivo, pojačani interes Srbije za statusna pitanja Srba u BiH, Hrvatskoj i Crnoj Gori može poremetiti obnovljene odnose, uspostavljenu regionalnu suradnju, ali i sve manje izglednu europsku perspektivu regije. Iako su mnogi analitičari politiku tadašnjeg srpskog predsjednika, Borisa Tadića, doživjeli kao obnovu politike Slobodana Miloševića i miješanje u unutarnje stvari Bosne i Hercegovine, evidentno je da je Srbija proaktivnom vanjskom politikom prema Zapadu, ali i prema regiji već tada započela mijenjati svoju marginalnu poziciju na jugoistoku Europe. Pored toga, pojedine utjecajne države Europske unije sve su češće počele percipirati Srbiju kao ključnu državu na Zapadnom Balkanu.
Novi prijedlog Strategije nacionalne sigurnosti koji se nedavno našao pred zastupnicima u srpskom parlamentu naglašava da za Republiku Srbiju nije prihvatljiva “jednostrano proglašena neovisnost teritorije koja administrativno obuhvaća Autonomnu pokrajinu Kosovo i Metohija” (Republika Kosovo). Prema riječima ministra Vulina, Srbija će se nastaviti zalagati za aktivniji pristup UN-a po pitanju “Autonomne Pokrajine Kosovo i Metohija” i nastavka angažirnja KFOR-a koji je moguć isključivo u skladu s Rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a – 1244. Jasno se navodi da se Srbija protivi prijemu Kosova u UNESCO i INTERPOL, te transformaciji naoružanih formacija u Kosovsku vojsku.
Kosovo je, nesumnjivo, emocijama duboko prožeto identitetsko pitanje suvremene Srbije, međutim, istovremeno i vrlo složeno pitanje u regionalnom balkanskom prostoru. Pregovori o konačnom rješenju statusa Kosova i normalizaciji odnosa sa Srbijom traju još od 2013.g., te su postupno uz pomoć tzv. međunarodne zajednice koja je inicirala „unutarnji dijalog“ gotovo pripremili srpsku javnost na priznanje realnosti, odnosno kosovske državnosti. Prihvaćanjem priznanja Kosova, Srbija bi neizbježno trebala pristupiti promjeni vlastitog Ustava iz čije bi preambule trebala izbaciti „Kosovo i Metohiju“. Kosovo je još od 1999.g. izvan jurisdikcije Srbije kojoj se nudi mogućnost trampe Preševa i Bujanovaca za sjever Kosova. Međutim, daljnje prekrajanje granica Srbije (teritorijalno sužavanje) otvorilo bi pitanje djelova Sandžaka (Raška oblast) s muslimanskom većinom ili Vojvodine s mađarskom većinom. Naime, Srbija ima „otvorena pitanja“ i na Sandžaku i u Vojvodini, gdje separatistički orijentirani lideri (Sulejman Ugljanin, Nenad Čanak), uporno rade na „cjepanju“ teritorija Srbije. Prema srpskom povjesničaru Čedomiru Antiću, ovakav scenarij nije prihvatljiv niti Mađarskoj koja ima veliku manjinu u Vojvodini, ali ni Turskoj koja jača odnose sa Srbijom i Rusijom i koja će nastojati djelovati kao čimbenik stabilnosti na Sandžaku i BiH.
Ipak, srpski predsjednik, Aleksandar Vučić i kosovski, Hashim Tachi, već tijekom jeseni 2018. godine, promovirali su ideju o razgraničenju Srba i Albanaca na Kosovu, ideju o razmjeni teritorija ili „korekciji granica“ za koju se vjerovalo da je već “gotova stvar”. Međutim, nova Strategija odustaje od ovog mainstream rješenja, te se zalaže za novi koncept održavanja “zamrznutog konflikta” koji Srbija može nametnuti isključivo uz podršku novih “saveznika”, istovremeno sve utjecajnijih aktera u regiji – Rusije, Turske i Kine.
U tom kontekstu vrijedi se podsjetiti na nedavno izlaganje jednog od najznačajnijih geopolitičara Srbije, prof.dr.sc., Milomira Stepića koji je autor serije etničkih karata bivšeg jugoslovenskog prostora i jedan od pokretača znanstvenog projekta “Etnički prostor Srba”. Stepić smatra da bez obzira na kosovsku neovisnost koju je Zapad proglasio 2008. kao slučaj “sui generis”, situacija je vrlo daleko od razrješene. Naime, i među samim Srbima nema konsenzusa oko priznanja Kosova – dok se jedni zalažu za tzv “brzo rješenje” (kompromis, razmjena teriorija, podjela…), drugi se tom rješenju protive, te predlažu očuvanje cjelovitosti teritorija Srbije “do povoljnih globalnih i regionalnih geopolitičkih prilika koje su u nastajanju”. Srbija je jako podijeljena u svom nacionalnom biću – dio intelektualne elite svoje uporište gradi u pravoslavnom identitetu, time i sustavu vrijednosti koje iz njega proizilaze. Srbiju doživljavaju kao veliku i moćnu, stožernu državu Balkana, zbog čega se ne mire s vazalnim statusom koji im nudi Zapad.
S druge strane, većina građana želi biti dio Europske unije, prihvaća europski identitet, ali ne i članstvo u NATO-u. Srbi ipak teško zaboravljaju neke konkretne poteze Zapada prema njima – bombardiranje NATO-a 1999., kao i izravnu potporu samostalnosti Crne Gore i Kosova, čija je posljedica teritorijalno dekomponiranje ili “sužavanje“ Srbije.
Posljedice “brzog rješenja” jesu gubitak teritorija, te gubitak resursa u kvalitativnom i kvantitativnom smislu (egzodus srpskog stanovništva s Kosova, identitetska vertikala ili kulturna baština bi bila prepuštena Albancima – 1500 spomenika, manastira, crkava, zadužbina…, međunarodni bi ugled zemlje pao vrlo nisko, a zemlje koje su u međuvremenu povukle priznanje bile bi ovim činom ponižene). Priznanje Kosova od strane Srbije potaklo bi i ostale separatizme na teritoriju Srbije (Sandžak, Vojvodina), čime bi unutarnji politički život u Srbiji bio nepovratno kontaminiran (čak spominje i građanski rat). Međunarodno priznato Kosovo kao sve očitija islamistička baza, smještena uz granicu Srbije, postalo bi također i snažan izazov, te prijetnja nacionalnoj sigurnosti Srbije.
Nadalje, kako navodi Stepić, Kosovo je tek dio projekta Velike Albanije, koji bi priznanjem samo ojačao i zahvatio širi prostor regije. Kosovo i tako oslabljena Srbija bi bili usisani u NATO što je u suprotnosti sa stavom “ogromne većine stanovništva”. Istovremeno, bio bi to i antiruski i antikineski potez, budući da je sasvim u suprotnosti s podrškom koju Rusija i Kina pružaju Srbiji u VS UN-a. Riječ je o “nadolazećim zemljama” koje su moćne i koje žele mijenjati svjetski poredak. Naime, Rusija i Kina nisu priznale Kosovo, ali to nije učinila ni najmnogoljudnija islamska zemlja – Indonezija, pa ni Vatikan, Indija, kao i veći dio Latinske Amerike i Afrike.
Koje su prednosti “zamrznutog konflikta” odnosno prolongiranog rješenja? Srbija bi zadržala 12,3 posto teritorija, istovremeno i srpsko stanovništvo u regiji koje je raspoređeno disperzivno u nekoliko enklava (120 000).
Kosovo raspolaže i ogromnim rudnim bogatstvom, te hidropotencijalom, stoga je Srbija spremna braniti te vrijedne resurse koje smatra svojim. Prema Energetskoj strategiji Kosova (2013.) koju je objavilo kosovsko Ministarstvo ekonomskog razvoja, Kosovo raspolaže velikim zalihama lignita (bazeni Dukagjini i Drenica oko 12 milijardi tona), ali i olova, cinka, srebra, nikla, mangana, molibdena i bora, pa se, stoga, na Kosovu vodi borba za 1 000 milijardi dolara rudnog blaga.
Kosovo je, prema Stepiću, središnja teritorija – teritorijalna jezgra Balkana – kroz koju možda ne prolaze važne komunikacije, ali ih je s tog područja moguće kontrolirati – Koridor 4 / Koridor 8 / vrlo frekventni paneuropski prometni Koridor 10 (Salzburg – Ljubljana – Zagreb – Beograd – Niš – Skopje – Veles – Solun zaštićen je od strane NATO-a / Koridor u najavi Niš – Priština – Drač). Stepić tezama slavnog britanskog geografa Halforda Mackindera, kao i američkog geopolitičara, Nikolasa Spykmana, definira geopolitički položaj Srbije koju inače smatra “invalidnom državom” budući da nema izlaz na more. Tako zaključuje da “tko dolazi s mora ili “moravsko-vardarskim strategijskom vertikalom taj ima mogućnost upravljati Kosovom i Metohijom, a tko kontrolira KiM kao makro tvrđavu Balkana, kontrolira regiju.
Zašto bi se Srbija odrekla takvog teritorija ogromne geopolitičke važnosti, pita se autor? Stepić predlaže odlaganje rješenja, te ostajanje na pozicijama “zamrznutog konflikta” koje je inače već “recept” primjenjen na području cijele bivše Jugoslavije (Kosovo je dio toga). Srbija je upala u zamku pregovora o vlastitoj teritorijalnoj cjelovitosti, što Hrvatska koja je odbila raspravljati o Krajini, nikad nije prihvatila, navodi autor. Sugerira da se ne poseže za brzim rješenjima u trenucima kad se na globalnom planu događaju važne geopolitičke promjene. Zamrznutim se konfliktom čuva suverenitet Srbije i odlaže se rješenje do trenutka koji bi mogao biti geopolitički povoljan za Srbiju.
Upravo ovaj prijedlog odlaganja rješenja ili prihvaćanja statusa quo (zamrznuti konflikt) nudi i nova Strategija nacionalne sigurnosti Srbije, što je izuzetno važna promjena političkog i diplomatskog stava susjedne države koji podcrtava značaj strateškog koncepta i politike vojne neutralnosti. Naime, po prvi put se u ovom dokumentu, otvoreno isključuje članstvo u NATO-u (suradnja ostaje na razini Partnerstva za mir), ali i u istočnom NATO-u (Organizacija Ugovora o kolektivnoj sigurnosti). Dakle, Rusija je odlučila voditi izbalansiranu politiku, suradnje s istokom i zapadom.
Naime, sve je očitije da je angloamerički projekt posthladnoratovskog uređenja prostora bivše Jugoslavije značajno istrošen. Zapadni je Balkan ponovno u fokusu velikih sila, ne samo zbog brojnih sigurnosnih izazova kojima regija obiluje, već prvenstveno zbog suprotstavljenih geopolitičkih i strateških interesa Sjedinjenih Država, NATO-a, zemalja članica Europske unije, te Rusije, Turske, Kine i zemalja Perzijskog zaljeva. Svaki od navedenih aktera nastoji transformirati geopolitičku ulogu regije, te je u cjelosti (ili bar djelomično) uvući u okrilje vlastite interesne sfere. U kontekstu novih geopolitičkih prilika u regiji ostaje upitno daljnje proširenje NATO-a na Srbiju i BiH. Rast utjecaja ne-zapadnih aktera dio je globalne promjene odnosa snaga i tranzicije unipolarnog modela međunarodnih odnosa kao mixa američkog intervencionizma i europskog soft-powera prema multipolarnosti, što mijenja postojeću realnost Zapadnog Balkana i predstavlja podlogu za vanjskopolitički zaokret Srbije.
