dr. sc. Jadranka Polović: TREĆI SVJETSKI RAT: REALNOST ILI FIKCIJA

Foto: Strategic Culture Foundation

Unatoč brojnim regionalnim krizama koje ciklički destabiliziraju međunarodnu zajednicu, činjenica je da su brojne generacije ljudi diljem svijeta imale ”privilegiju” odrastati i živjeti u miru. Naime,  više od 70 godina od posljednjeg velikog svjetskog rata (II. svjetski rat), svijet nije pogodio globalni sukob. Analitičari su vrlo podijeljeni oko pitanja međunarodne stabilnosti – znači li to da smo kao čovječanstvo uistinu nadmašili takvu razinu sukoba ili se primičemo globalnoj katastrofi, mogućem Trećem svjetskom ratu koji bi značio i kraj civilizacije kakvu poznajemo (Putin, 2018.). Trenutno, zasigurno svjedočimo novom Hladnom ratu, iako mnogi smatraju da je već sukob u Siriji, koji je preko posrednika uključio brojne međunarodne aktere (proxy war), imao globalni karakter.
Znanstvenik sa Sveučilišta Colorado, Aaron Clauset nastojao je istražiti jesmo li kao čovječanstvo krenuli prema novom velikom globalnom sukobu ili je ”dugi mir” zapravo naša (sretna?) budućnost. Rezultati istraživanja dostupni su u članku ”Trends and fluctuations in the severity of interstate wars”, objavljenom na Science Advances, u veljači 2018.  Clauset se koristio informacijama iz službene baze podataka o ratovima (Correlates of War interstate conflict) koji se odnose na 95 međudržavnih sukoba od 1823. godine pa do 2003. Podaci ne uključuju građanske ratove ili terorističke akcije, kao ni ratove u Iraku, Siriji i Jemenu koji se (neopravdano op. aut.) vode kao građanski. Dakle, od 1945. godine bilo je relativno malo velikih međudržavnih ratova, osobito u usporedbi s prethodnih 30 godina, kada se čovječanstvo suočilo s užasima dva svjetska rata.

Međutim, ovaj kontekst međunarodne stabilnosti, koji se ponekad naziva i ”dugim mirom”, prema autoru je vrlo kontraverzan. Predstavlja li to trajni trend uzrokovan istinskom promjenom u temeljnim procesima stvaranja sukoba ili je realnost međunarodnih odnosa prepuna napetosti koje mogu eksplodirati? Empirijski modeli koje je koristio u istraživanju pokazali su da ”dugi mir” i razdoblje velikog nasilja koje mu je prethodilo (I. i II. svjetski rat) nisu statistički neuobičajeni obrasci. Međutim, modeli ukazuju da bi poslijeratni uzorak mira trebao izdržati još najmanje 100 do 140 godina kako bi postao statistički značajan trend.  Drugim riječima, statistička studija učestalosti velikih ratova u ljudskoj povijesti pokazala je da takozvani 70-godišnji “dugi mir” jednostavno nije neobičan fenomen koji ukazuje na razdoblje bez presedana. Studija je zaključila da nema razloga vjerovati da će dosadašnje razdoblje ”dugog mira” trajno opstati, budući da povijesni obrasci rata upozoravaju da ”dugi mir” može biti znatno krhkiji unatoč nastojanjima da se identificiraju mehanizmi koji smanjuju vjerojatnost međudržavnih sukoba.

I jedna druga studija također upozorava da se svijet približava katastrofi globalnih razmjera. U članku The “disintegration” of global capitalism could unleash world war 3, warns top EU economist (https://medium.com/insurge-intelligence/the-disintegration-of-global-capitalism-could-unleash-world-war-3-warns-top-eu-economist-769487210e8f?sk=7b4cb6edfa61d0b591de3c1150c06347), autor Nafeez Ahmed analizira radnu studiju profesora Sveučilišta u Beču, Gerharda Hanappija (predsjedavajući Jean Monnet odjela za političku ekonomiju EU-a / Institute for Mathematical Models in Economics at the Vienna University of Technology), objavljenu u siječnju 2019., u kojoj ovaj ugledni economist tvrdi kako se globalna ekonomija još od financijske krize 2008. godine, postupno udaljava od modela ”integriranog kapitalizma”, te usmjerava prema ”dezintegriranom”, pomak koji je obilježen trendovima gotovo podjednakim onima koji su prethodili Prvom i Drugom svjetskom ratu.

Pod ”integriranim kapitalizmom”, Hanappi podrazumijeva ekonomiju 20. stoljeća koja se temeljila na multilateralizmu, zapravo razdoblju trgovinskih sporazuma. Najvažnija svjetska gospodarstva bila su u trajnom stanju trgovinskih pregovora, zaključujući dva najveća globalna multilateralna sporazuma: Opći sporazum o tarifama i trgovini (GATT) i sporazum o osnivanju Svjetske trgovinske organizacije (WTO). Nesumnjivo, pogodnostima ovih multilateralnih sporazuma okoristili su se prvenstveno strani investitori, dok su zemljama u razvoju otežali pristup tehnologiji, upravljanje protokom kapitala, osobito su ograničili diverzificiranje njihovih gospodarstava kroz industrijske i poljoprivredne politike (Hrvatska je živi primjer). Prema jednom od najpoznatijih svjetskih ekonomista, Daniju Rodriku, trgovinski sporazum i politike koje ih prate, odražavaju asimetriju moći u međunarodnoj zajednici, ali su i razlog za političke neuspjehe unutar društava zemalja u razvoju. Rješavanje politika osiromašivanja susjeda nalaže poboljšanje upravljanja unutar zemlje, a ne donošenje međunarodnih pravila, zaključuje Rodrik u članku ”Ne plačite radi propalih trgovinskih sporazuma”, objavljenom u Poslovnom dnevniku, 12.12.2016.

Ipak, vratimo se Hanappiju! Autor smatra kako urušavanje međunarodnih institucija i trgovinskih sporazuma prate vrlo zabrinjavajući trendovi, vrlo slični onima koji su se razvili pred I. i II. svjetski rat. Kao ključne koji dokazuju da se svijet nalazi na vrlo skliskom terenu, te se kreće prema novom globalnom sukobu smatra: novu globalnu utrku u naoružanju i drastično povećanje vojnih proračuna SAD-a (i saveznika), Rusije i Kine; činjenicu da liberalne demokracije poprimaju oblike autoritarnih policijskih država; jačanje geopolitičkih napetosti diljem svijeta između velikih sila, ponovno pojavljivanje populističkih režima i na ”lijevoj” i na ”desnoj” strani; slabljenje (slom) uspostavljenih globalnih institucija koje upravljaju transnacionalnim kapitalizmom; nemilosrdno širenje globalnih nejednakosti;





Naime, veći dio dvadesetog stoljeća globalni je kapitalizam bio na putanji integriranja, krećući se prema koncentraciji transnacionalnog bogatstva kroz uspostavljen globalni okvir multilateralnih organizacija. Zahuktalu globalizaciju s početka stoljeća prekinula su dva svjetska rata. Međutim, nakon razdoblja velikih brutalnosti i nasilja, pojavio se novi oblik ”integriranog kapitalizma” koji se utemeljio na institucionalnom okviru koji je zapadnim zemljama osigurao strelovit razvoj. Naravno, uspon međunarodnih institucija i pravila značajno je pridonio međunarodnoj stabilnosti i održanju svjetskog mira više od 70 godina.

Ovaj sustav sada ulazi u razdoblje dezintegracije. Naime, uspostavljeni je sustav (ili međunarodni ekonomski poredak) desetljećima omogućavao zapadnoj srednjoj klasi da kroz koncept države blagostanja (welfare state) uživa u plodovima globalne podjele rada. Međutim, istovremeno, međunarodne su se tenzije podmuklo širile kroz transnacionalni upravljački okvir i sporazume za regulaciju kapitala. Nakon financijske krize 2008. godine, status srednje klase, osobito radništva, u zapadnim, vrlo bogatim zemljama počeo se rapidno pogoršavati. Sve veći nerazmjeri između superbogatih i većine građana koji jedva spajaju kraj s krajem, snažno su utjecali na povratak nacionalizmu u kojem su globalne i transnacionalne strukture odbačene, a strani kapital demoniziran.

Dok je ”integrirani kapitalizam” ovisio o transnacionalnom institucijskom okviru koji je dopuštao ”stabilnu eksploataciju na nacionalnoj razini”,  ”dezintegrirajući kapitalizam” uspostavlja nove oblike hijerarhijske podređenosti zaposlenih koji se razlikuju kada je riječ o Sjedinjenim Državama, Europskoj uniji, Rusiji ili Kini, tvrdi autor.  Naime, ove države (EU je integracija) suočene s mogućnošću izbijanja unutarnjih sukoba okreću se prisili uz svesrdnu pomoć informacijskih tehnologija (brutalnost francuske policije u obračunima sa ”žutim prslucima”,  sustav masovnog nadzora ili ”socijalnog kredita” u Kini…). U međunarodnim okvirima, ovim novim ”autoritarnim carstvima” potrebna je međusobna konfrontacija kako bi opravdali vlastite politike.





Hanappi istražuje tri moguća scenarija za razvoj novog globalnog sukoba. U fokusu su tri najistaknutije vojne sile – SAD, Rusija i Kina.  Od završetka hladnog rata, sve tri zemlje su iznimno povećale vojne proračune, time i vojnu potrošnju. Međutim, ono što autora brine je činjenica da su sve tri istovremeno doživjele i autoritarni zaokret. Oslanjajući se na teoriju igara, Hanappi zaključuje da u velikom globalnom sukobu ni jedna od njih ne bi mogla pobijediti, što može utjecati na promjenu percepcije lidera tih zemalja (odustajanje od globalnog sukoba). Hanappi je matematičar, stoga je precizno izračunao vjerojatnost preživljavanja za svaku od ovih sila – za Kinu je ona najveća (52%), slijede SAD (30%) i Rusija (18%). Taj izračun sugerira da bi Kina mogla biti najsklonija eskalaciji izravnih neprijateljskih vojnih aktivnosti ako budu ugroženi njeni interesi. S druge strane, Sjedinjene Države (ali i Rusija) zainteresirane su za prikrivene, neizravne, zapravo proxy vojne aktivnosti, pa bi buduće konflikte mogle pokrenuti preko posredničkih zemalja ili skupina.  SAD, na primjer, preko svojih ”vazala” – Saudijske Arabije i Izraela na Bliskom istoku.

Sve je više znakova pojačanih napetosti koje bi mogle izbiti potpuno slučajno ili neočekivano, te prerasti u globalni sukob koji, zapravo, nitko ne želi. Američko-kineski trgovinski rat eskalira, obje se vlade sukobljavaju oko tehnoloških tajni, te povećavaju svoje prisustvo u Južnom kineskom moru. Američko (NATO-ovo) gomilanje naoružanja, jačanje američke mornarice i zrakoplovstva ukazuje na pripreme za veliki potencijalni sukob s Kinom ili Rusijom. I SAD i Rusija su odbacili nuklearni sporazum uspostavljen nakon Hladnog rata što je otvorilo put utrci u nuklearnom naoružanju. Sjeverna Koreja zadržava program, dok Trumpovo rušenje nuklearnog sporazuma s Iranom destimulira tu zemlju da poštuje uvjete razoružanja i izvješćivanja.

Hanappijev drugi scenarij istražuje mogućnost niza ”malih” građanskih ratova ili unutarnjih sukoba u mnogim zemljama”. Takav se scenarij temelji na analizi ponovnog rasta i jačanja desničarskog, kao i lijevog populizma. Oba oblika populizma – ponekad implicitno, ponekad eksplicitno – odnose se na prošli povijesni nacionalni državni oblik na koji se žele vratiti, navodi autor. Dok se desničarski populizam vraća na autoritarne, rasističke režime uspostavljene u Njemačkoj i Italiji tridesetih godina 20. stoljeća, lijevi populizam žudi za povratkom na model “integriranog kapitalizma” koji je postojao tijekom prva tri desetljeća nakon Drugog svjetskog rata, dakle na prevladavanje neoliberalnih neravnoteža putem ponovne uspostave socijalne mreže ili ”države blagostanja”. Međutim, taj povratak zapravo nije moguć, budući da je “integrirani kapitalizam” već zahvaćen vlastitim unutarnjim dubiozama koje ga nezaustavljivo pomiču prema dezintegraciji.

To ljevičarski populizam stavlja na sustavno slabiju poziciju, jer je desničarski u prilici koristiti argumente koji ukazuju na višestruke neuspjehe starog modela kapitalizma (kapitalizam s ljudskim licem), osobito neuspjeh da se prevladaju klasni antagonizmi i ispuni obećanje boljeg života za većinu ljudi.

Prema Hanappiju, predstavnici ”integriranog kapitalizma” diskreditirani su i ne mogu djelovati kao vođe, pa je stoga pokret prisiljen eksperimentirati s novim oblicima nacionalnih organizacija. Participativni oblici demokracije koji se nameću kao rješenje, zahtijevaju vrijeme, te uključivanje više društvenih skupina što slabi ljevičarske pokrete u odnosu na desničarski populizam. U tom kontekstu, smatra Hanappi, postoji potencijal za izbijanja nacionalnog građanskog rata između paravojnih struja desničarskih i lijevih populističkih pokreta u nastajanju. Autor upozorava na mogućnost regionalnog ili globalnog učinka “zaraze” ili širenja ovih pobuna ukoliko se ovi procesi dogode u sličnom vremenskom okviru. U tom scenariju socijalni bi prosvjed i neslaganje s vladinim politikama militarizma i intervencionizma u inozemstvu, te mjerama neoliberalne štednje  kod kuće mogli poslužiti kao potencijalni okidač za nasilje. Čimbenici rizika su višestruki, uključujući “povećanje udjela korisnika interneta”, veća urbana koncentracija stanovništva (osobito bez zaposlenja i stabilnih prihoda), povećanje smrtnosti uslijed pada standarda zdravstvene skrbi i rastuća mlada populacija.

Hanappijev treći scenarij odnosi se na globalnu pobunu siromašnih, te je gotovo identičan s nizom studija koje predviđaju da će se svijet u nadolazećim godinama vjerojatno suočiti s nizom super napetih ”pandemija“ u obliku „antiimperijalističkih pokreta“ ili „pokreta za neovisnost“, te osobito pobuna povezanih s dvije posebne ideologije – marksizmom i islamizmom. Naime, iako je BDP u nizu zemalja, kao i globalno u cjelini nastavio značajno rasti, zbog čega svakodnevno izniču novi milijarderi, ipak nejednakosti u prihodima i bogatstvu u gotovo svakoj zemlji su se proširile i izgledaju kao da će se još više izoštriti. Ako se ovaj ciklus nastavi, pobuna najsiromašnijih i njihovo ujedinjavanje koje omogućava povezanost komunikacija u eri pametnih telefona, više je nego izgledna.

I zaključno, Hanappi smatra da kombinacija ova tri scenarija mogućnost izbijanja globalnog sukoba čini uvjerljivom opcijom.  U tom kontekstu, “Treći svjetski rat” zasigurno će se dogoditi. Da bi se ta kataklizma spriječila, autor sugerira usvajanje djelotvornih kontra strategija, poput globalnog mirovnog pokreta. ,

Njegov koncept “dezintegrirajućeg ili raspadajućeg kapitalizma” koji donosi povećanu sklonost nasilnim sukobima, dobro se slaže s širim ekološkim konceptom civilizacijskog propadanja istraženim u nedavnom radu američkog geografa dr. Stephanie Wakefield (IInhabiting the Anthropocene back loop, Resilience, Vol.6, 2018, Issue 2). U ovoj novoj fazi postoji paralela između eskalacije ekoloških kriza i intenziviranja političkih poremećaja.

Nesumnjivo, “integrirani kapitalizam” koji se pojavio nakon Drugog svjetskog rata i nastavio se razvijati kroz “zlatno doba” neoliberalnog rasta od 1980.-ih do ranih 2000.-ih, nepovratno je ušao u fazu dezintegracije. Urušavaju se ne samo stare infrastrukturne institucije, već i političke ideologije. Da bismo odgovorili na fazu raspada kapitalizma i prijetnje globalnog rata, od nas se traži više od starih modela poput ideja o ”globalnom mirovnom pokretu” – potrebna nam je potpuno nova etika i praksa  djelovanja. To je, naravno, vrlo nesiguran operativni prostor koji ne nudi sigurna rješenja i pruža jamstva. Jedino što možemo učiniti je da postanemo kreatori novih vrijednosti i novih dogovora koje treba aktivirati bez obzira na to izbije li globalni sukob ili ne. Što god se na kraju pojavilo, kraj nije blizu – kao čovječanstvo stojimo na nepoznatom prostoru novog početka, zaključio je Nafeez Ahmed koji je u svom vrlo promišljenom članku predstavio razmišljanja navedenih autora.

 

 

 

 

 

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like