dr.sc. Jadranka Polović: Trump je uništio ugled Amerike

Američki predsjednik iza sebe ostavlja rasno, ekonomski i zdravstveno razorenu zemlju

Fokusiran na usko definirane ekonomske interese, predsjednik je gotovo potpuno zanemario ostale ciljeve američke vanjske politike – pokazao je vrlo malo interesa za ljudska prava, unapređenje demokracije, ublažavanje humanitarnih teškoća ili rješavanje globalnih izazova poput migracija, klimatskih promjena ili zaraznih bolesti

Predstojeći predsjednički izbori u Sjedinjenim Državama tema su kojom ćemo se svakako baviti u idućim mjesecima, sve do studenoga 2020., kada se bira novi američki predsjednik. U tom kontekstu vrlo je intrigantno pitanje – može li Donald Trump, nakon zaista turbulentnog mandata, postati novi predsjednik Sjedinjenih Američkih Država. Problematika njegova nasljeđa svakako je u fokusu brojnih analitičara. Jedan od najutjecajnijih, Richard Haass, američki  diplomat i bivši predsjednik uglednog i moćnog Vijeća za međunarodne odnose, u članku “Present at the Distruption: How Trump unmade U.S. Foreign Policy” vrlo iscrpno analizira političku, gospodarsku i sigurnosnu “ostavštinu” neviđeno osporavanog američkog predsjednika koju definira kao “raspad” međunarodnog poretka, ali i naslijeđenog blagostanja Sjedinjenih Država. Hasss politiku Trumpove administracije uspoređuje s razdobljem predsjednika Andrewa Jacksona koji je još u 19. stoljeću iskazao samovolju (poznat kao “narodni predsjednik”, Jackson je uništio Second Bank of the U.S., osnovao Demokratsku stranku i pokrenuo politike koje su rezultirale prisilnom migracijom Indijanaca) ili politikom izolacionizma od međunarodnih zbivanja, što je bio pristup kojeg se Amerika držala između dva svjetska rata, ali ga je definitivno napustila nakon Drugoga svjetskog rata.

Prošla slava

Richard Haass podsjeća na slavne trenutke američke političke prošlosti – predsjednik Franklin Roosevelt, kao i njegov nasljednik, Harry Truman izgradili su nakon Drugoga svjetskog rata, ništa manje nego novi međunarodni poredak. Osobito je Trumanova administracija tvorac jedne od najuspješnijih američkih vanjskopolitičkih strategija – politike obuzdavanja Sovjetskog Saveza i komunističke ideologije tijekom hladnoga rata. Truman je “pretvorio” Njemačku i Japan u demokracije, izgradio mrežu saveza u Aziji i Europi (NATO, EU…), pružio ekonomsku i vojnu pomoć razorenoj Europi, ali i spasio Tursku i Grčku od Staljina. Uspostavio je niz međunarodnih organizacija, uključujući Ujedinjene narode, Međunarodni monetarni fond, Svjetsku banku i Opći sporazum o carinama i trgovini (prethodnica WTO-a). Sa svojim nasljednicima izgradio je modernu državnu strukturu za vanjsku i obrambenu politiku (Vijeće za nacionalnu sigurnost, CIA-u i Ministarstvo obrane).



Teorijske škole

Vanjske politike prva četiri posthladnoratovska predsjednika – Georgea H. W. Busha, Billa Clintona, Georgea W. Busha i Baracka Obame – predstavljaju svojevrsni miks teorijskih škola mišljenja koje su definirali pristup SAD-a međunarodnim odnosima još od Drugoga svjetskog rata. Dakle, spoj realizma (globalna stabilnost uz održavanje ravnoteže moći, nastojanje oblikovanja vanjskih politika drugih zemalja); idealizma (promicanje ideologije ljudskih prava, time i utjecaj na unutarnje politike tuđih država) i humanitarnosti (uklanjanje siromaštva, ublažavanje bolesti i briga o izbjeglicama i prognanicima). Ovdje bismo, za razliku od Haassa, dodali i niz vojno-humanitarnih intervencija širom svijeta, čije su posljedice upravo siromaštvo, migracije, nestabilnosti i terorizam. Trumpovi su prethodnici vjerovali da će američke kompanije, radnici i investitori procvjetati ako Sjedinjene Države pomognu oblikovati globalno gospodarstvo, koristeći svoju moć i vodstvo za postavljanje pravila za trgovinu i ulaganja. Zaljevski se rat, primjerice, vodio ne zbog američke kontrole nad naftom, nego za osiguranje izvora i transportnih pravaca za sve. Zaista plemenito, iako tako ne izgleda.

Prekinuti niz

Pobjedom na predsjedničkim izborima 2016., Trump je prekinuo ovaj kontinuirani niz uspješnih diplomatskih, gospodarskih i vojnih poteza svjetske supersile. Kako navodi Haass, novi je predsjednik u Ovalni ured ušao u siječnju 2017., odlučan raskinuti s navedenom “harmoničnom” vizijom američke vanjske politike. “Desetljećima smo unapređivali inozemnu industriju na štetu američke industrije, branili granice drugih nacija, odbijajući obraniti svoje. Potrošili smo milijarde dolara u inozemstvu, dok je američka infrastruktura propadala. Učinili smo druge zemlje bogatima, dok su se bogatstvo i snaga naše zemlje te povjerenje naših građana raspršili preko horizonta. Od ovog dana Amerika će biti prva”, zaključio je Trump pred zabezeknutim američkim establišmentom. Donald Trump je odlučio završiti “razdoblje beskrajnih ratova” te je zatražio jasnu usredotočenost na obranu vitalnih interesa Amerike. Mnogi temeljni elementi Trumpova pristupa međunarodnim odnosima mogli su se iz ovog iščitati – SAD se previše bavio drugima dok je situacija kod kuće bila sve gora; globalna trgovina i imigracija uništavali su ne samo radna mjesta nego i lokalne zajednice; druge zemlje, prije svega saveznici, iskoristile su Sjedinjene Države… Prema predsjedniku Trumpu “troškovi američkog globalnog vodstva znatno su nadmašili koristi”. Richard Haass to tako, naravno, ne vidi te navodi da iz Trumpova svjetonazora nedostaje “bilo kakvo uvažavanje onoga što je, iz perspektive SAD-a, bilo značajno u proteklih 70 godina: odsutnost rata velikih sila, širenje demokracije u većem dijelu svijeta, ogroman rast američke ekonomije, desetogodišnje povećanje životnog vijeka prosječnog Amerikanca itd. Također nedostaje priznanje da je hladni rat, upravo zahvaljujući američkom vodstvu i američkim saveznicima, okončan mirno, pod uvjetima koji teško mogu biti povoljniji za Sjedinjene Države.

Ubijeni vojnici

Fokusiran na usko definirane ekonomske interese, predsjednik je gotovo potpuno zanemario ostale ciljeve američke vanjske politike – pokazao je vrlo malo interesa za ljudska prava, unapređenje demokracije, ublažavanje humanitarnih teškoća ili rješavanje globalnih izazova poput migracija, klimatskih promjena ili zaraznih bolesti. Kad je riječ o Saudijskoj Arabiji, nije dopustio da kršenje ljudskih prava ometa prodaju oružja. Nije reagirao na rusku vojnu intervenciju u Siriji, rusko miješanje u američku politiku ili nedavne “dokaze” da su ruski agenti plaćali talibanima da ubijaju američke vojnike. Snažna razlika između Trumpa i prijašnjih predsjednika vrlo je izražena i kad je riječ o sredstvima vanjske politike. I dvojica republikanskih i dva demokratska predsjednika prije njega vjerovala su u multilateralizam, podržavali saveze, ugovore ili institucije. To ne znači da su potpuno odustali od jednostranog djelovanja, ali svi su shvatili da, u većini slučajeva, multilateralni aranžmani uvećavaju američki utjecaj i donose određeni stupanj predvidljivosti u međunarodnim odnosima. Trump je, nasuprot tome, odlučio povući SAD iz multilateralnih obveza, od Trans-pacifičkog partnerstva (TPP), Pariškog klimatskog sporazuma, Iranskog nuklearnog sporazuma, Ugovora o nuklearnim silama srednjeg dometa, UNESCO-a, Vijeća za ljudska prava UN-a, Svjetske zdravstvene organizacije i Ugovora o otvorenom nebu. Trumpove Sjedinjene Države također su se odbile pridružiti vrlo spornom Globalnom migracijskom paktu, kao i EU-u na programu razvoja cjepiva za Covid-19.

Ostali u panici

Svi predsjednici donose odluke o uporabi vojne sile ovisno o slučaju, navodi Haass. Trump je, kao i Obama, vrlo oprezno pristupao novim vojnim zapletima – uporaba sile protiv Sirije i Irana bila je kratka i ograničena, a njegove prijetnje da će “vatra i bijes” američkih snaga uništiti Sjevernu Koreju brzo su ustupile mjesto pregovorima, usprkos tome što je ova zemlja nastavila raditi na svojim nuklearnim i raketnim arsenalima. U Siriji su partneri Sjedinjenih Država, Kurdi, ostali u panici kada je Trump neočekivano najavio povlačenje američkih postrojbi krajem 2018. Ali jedna je stvar zaključiti da je SAD pogriješio u Afganistanu i Iraku te da bi trebao izbjegavati takve ratove u budućnosti, a sasvim drugo izjednačiti te intervencije s raspoređivanjem američkih snaga u Njemačkoj, Japanu ili Južnoj Koreji, koje je pomoglo u održavanju stabilnosti desetljećima. Najava administracije u lipnju da će povući 9500 vojnika iz Njemačke, naizgled potaknuta odbijanjem njemačke kancelarke Angele Merkel da putuje u Washington na sastanak G-7 usred globalne pandemije, a ne zbog nacionalne sigurnosti, bila je potpuno u skladu s Trumpovim odnosom prema NATO-u i Europskoj uniji. Ta odluka, donesena bez prethodnih savjetovanja s Berlinom, baš kao što je odluka o otkazivanju velikih vojnih vježbi s Južnom Korejom donesena bez savjetovanja sa Seulom, samo je pogoršala ionako lošu situaciju. Ovi potezi odražavaju Trumpovu naglašenu ravnodušnost prema saveznicima. “Amerika First” jasno daje do znanja da su američki saveznici na drugome mjestu. Trumpova neumoljiva fiksacija na nadoknađivanje troškova prekooceanske vojne nazočnosti Sjedinjenih Država bila je jasna poruka europskim saveznicima da je američka potpora uvjetna. Haass osobito zamjera predsjedniku Trumpu znatno “toplije postupanje s neprijateljima i konkurentima”, ruskimm predsjednikom Vladimirom Putinom, kineskim predsjednikom Xijem Jinpingom i sjevernokorejskim vođom Kim Jong-unom, nego sa svojim “demokratskim” kolegama.

Stara rivalstva

Na početku svog mandata Trump se suočio s brojnim naslijeđenim krizama – rastućim rivalstvom velikih sila, sve moćnijom Kinom, burnim Bliskim istokom, Sjevernom Korejom kao nuklearnom silom, brojnim konfliktnim situacijama unutar zemalja, nereguliranim cyber-prostorom, terorističkom prijetnjom, ubrzavanjem klimatskih promjena itd. Danas je nered znatno veći, navodi Haass. Izazovne situacije koje je Trump naslijedio pogoršale su se jer je neke zanemarivao, a neke potpuno ignorirao. Tako je ugled Sjedinjenih Država u svijetu narušen zbog nestručnog upravljanja Covid-19 krizom, njegova negiranja klimatskih promjena, odbijanja prihvata izbjeglica i imigranata, brojnih masovnih pucnjava i jačanja rasizma. Sjedinjene se Države danas smatraju ne samo manje atraktivnima i sposobnima nego i manje pouzdanima jer se povlače iz multilateralnih sporazuma i distanciraju od saveznika. Ali nema povratka onom što je Amerika nekad bila, zaključuje Haass te navodi da četiri godine možda ne predstavljaju predugo razdoblje, ali su sada dostatno duge da se stvari nepovratno promijene. Kina je bogatija i jača, Sjeverna Koreja ima više nuklearnog oružja i bolje rakete, klimatske promjene su napredovale, američko veleposlanstvo je premješteno u Jeruzalem, Nicolás Maduro je bolje pozicioniran u Venezueli, kao i Bashar al-Assad u Siriji. To je nova stvarnost. A Trumpova spremnost da izazove Peking pretvorena je u nekoherentnu politiku. Administracija je koristila jezik konflikta, ali je izostavila sve one alate kojima je mogla kontrolirati Kinu – odustala je od TPP-a, upućivala je stalne kritike saveznicima u Aziji i Europi. Trump se usmjerio isključivo na postizanje usko shvaćenog trgovinskog sporazuma koji obvezuje Kinu na veći uvoz američke robe. Nisu ga zanimala kršenja ljudskih prava u Hong Kongu ili, primjerice, postupanja s Ujurima u Xinjiangu. Uglavnom je pasivno promatrao i kad je Kina učvrstila kontrolu nad Južnim kineskim morem. U međuvremenu su smanjena izdvajanja za znanstvena istraživanja kod kuće te postavljena ograničenja za ulazak kvalificiranih stručnjaka i znanstvenika. Naposljetku, loše upravljanje pandemijom Covid-19 učinilo je zemlju manje konkurentnom u odnosu na Kinu.

Na Bliskom istoku Trumpova je politika distrupcije na sličan način potkopala američke ciljeve i povećala nestabilnost. Više od pet desetljeća, Sjedinjene Države su bile pozicionirane kao vjerodostojni posrednik u izraelsko-palestinskom sukobu koji je vrlo suptilno štitio interese Izraela. Međutim, predsjednik je odustao od stvarnog mirovnog procesa na temelju pogrešnog uvjerenja da su Palestinci preslabi, a sunitske arapske vlade spremne na suradnju s Izraelom kako bi se zaštitile od utjecaja Irana. Administracija je premjestila američku ambasadu u Jeruzalem, a “mirovni plan” je postavio temelje za izraelsku aneksiju dijelova Zapadne obale. Ova politika predstavlja veliki rizik, sadrži sjeme nestabilnosti i ugrožava budućnost Izraela kao demokratske države. Kad je riječ o Iranu, predsjednik Trump je 2018. donio odluku o jednostranom povlačenju iz Nuklearnog sporazuma (JCPOA), uvodeći novu rundu sankcija koje su znatno naštetile iranskoj ekonomiji, baš kao i ubojstvo Qasema Soleimanija, zapovjednika Iračke revolucionarne garde – Quds. Rezultat takvog pristupa je obnavljanje nuklearnog programa, ali i regionalnih ambicija Irana koji svojim uplitanjem u Irak, Libanon, Siriju i Jemen nastavlja s preoblikovanjem većeg dijela Bliskog Istoka.

Novi nered

Dakle, realnost je nepovratno promijenjena nagore jer se nered u međunarodnom sustavu znatno proširio pod Trumpom. A što ako Donald Trump bude ponovno izabran? Na neki način proces raspada je započeo bez mogućnosti povratka na staro i mogao bi se pretvoriti u razaranje. Naime, nebrojene međunarodne norme, savezi, ugovori i institucije mogli bi oslabjeti ili čak potpuno nestati. Svijet bi postao više hobbesovski (Thomas Hobbes: “čovjek je čovjeku vuk”), borba svih protiv svih postala bi novo pravilo. Sukobi bi postali češći, demokracija bi oslabjela, savezi bi izgubili sposobnost uvjeravanja prijatelja i odvraćanja neprijatelja. Obnovile bi se sfere utjecaja. Trgovina bi u najboljem slučaju usporila rast, a američki dolar počeo bi gubiti svoje jedinstveno mjesto u svjetskoj ekonomiji, dok bi alternative poput eura, a možda i renminbija ili raznih kriptovaluta, postale sve važnije. Američka zaduženost mogla bi postati obveza. Globalni poredak koji je postojao 75 godina zasigurno bi došao do kraja, veliko je pitanje tko bi, ili što bi, ako išta, zauzeo njegovo mjesto. Ako Trump pobijedi još jednom, uloga koju su Sjedinjene Države imale u međunarodnim odnosima od Drugoga svjetskog rata do 2016. pokazat će se kao odstupanje – relativno kratak izuzetak u dugoj tradiciji izolacionizma, protekcionizma i nacionalističkog unilateralizma američke politike. Stoga, ova perspektiva budućnosti globalne supersile zahtijeva alarm, zaključuje Haass.

 

Komentari

komentar

loading...

You may also like