dr. sc. Jadranka Polović: TURSKA VIŠE NIJE AMERIČKI TROJANSKI KONJ NA BALKANU (1)

Hrvatska je predsjednica, Kolinda Grabar Kitarović, danas doputovala u Ankaru, gdje se susrela s turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom. Nakon listopadskog sastanka s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, susret s turskim predsjednikom drugi je u nizu važnih radnih sastanaka hrvatske predsjednice, tijekom kojeg će biti razmatrane ključne globalne, ali i regionalne teme: od odnosa Europske unije i Turske, uloge Ankare u upravljanju migracijama, stanja na Bliskom istoku, međutim, u fokusu hrvatske politike svakako su prilike u Bosni i Hercegovini, osobito položaj Hrvata. Naime, iako Hrvatska i Turska imaju dobre odnose, stanje u susjednoj BiH prijeti političkom blokadom nakon što je djelove izbornog zakona osporio Ustavni sud BiH. U interesu je obje zemlje potaknuti Hrvate i Bošnjake na trenutno zaustavljen dijalog, čemu može doprinijeti održavanje trilateralnog sastanka Hrvatska – BiH – Turska na najvišoj razini u prvom tromjesečju ove godine.

Očekivanja od ovog susreta su poprilična – hrvatski član Predsjedništva BiH, Dragan Čović nada se uspješnom „lobiranju za postizanje jednakopravnosti Hrvata u BiH i izmjenu izbornog zakona“. Moguću tursku ulogu u razrješenju bosanskog gordijskog čvora, domaći političari vide u osobnom prijateljstvu turskog predsjednika, Erdogana i bošnjačkog člana predsjedništva BiH, čelnika SDA, Bakira Izetbegovića, te u stereotipnom analitičkom stavu da Turska ima snažan utjecaj na bošnjačke političare unutar BiH. Da su prijateljstva u politici prilično nestabilna, dao je naslutiti i Bakir Izetbegović koji je naglasio da se radi o „pogrešnom razumijevanju mojih prijateljskih odnosa s predsjednikom Erdoganom i odnosa BiH i Turske“, dok je Erdogan rekao da je situacija u BiH, time i pitanje Hrvata, unutarnje pitanje te države vezano uz Daytonski sporazum. „Imamo stalnu težnju da pomognemo, ali bez direktiva kako treba raditi“, zaključio je turski predsjednik.

Posjet hrvatske predsjednice doista je važn s obzirom na utjecaj koji turski predsjednik, Erdogan, ima na prilike u Bosni i Hercegovini, ali i šire u regiji. Balkan je za Tursku prirodna sfera geopolitičkog utjecaja, u regiji živi osam milijuna muslimana koji Tursku doživljavaju državom – maticom. Međutim, politička savezništva su vrlo promjenjiva kategorija, zbog čega se odnosi Ankare i Washingtona snažno reflektiraju i na regiju. Kada je riječ o Bosni i Hercegovini, hrvatska bi politika svakako trebala uzeti u obzir činjenicu da je Turska, time i Erdogan, nakon zahlađenja odnosa sa Sjedinjenim Državama, izgubio „čarobni štapić“, odnosno svemogući utjecaj na bošnjačko vodstvo u BiH. Kolinda Grabar Kitarović dobro zna da Sjedinjene Države trenutno upravljaju Bakirom Izetbegovićem, te da „popravljanja“ položaja Hrvata u BiH ovisi o američkoj administraciji. Posjeta Erdoganu, kao i prethodna Putinu, jasno pokazuju da je hrvatska predsjednica diplomatski vrlo angažirana oko kontrole, pa i obuzdavanja utjecaja dviju država – Rusije i Turske čiji utjecaj u regiji nezaustavljivo raste.

Sjedinjenim Državama to sigurno nije zanemarivo, budući da se pored „malignog“ ruskog utjecaja, Amerika sve učestalije suočava i sa „samovoljnom“ politikom Turske na Zapadnom Balkanu koja nizom vanjskopolitičkih aktivnosti, posljednjih godina propituje vlastite realne mogućnosti, te pri tom sve manje prati američke interese u regiji. Naime, Turska, strateški važna članica NATO-a i, do nedavno, neupitna saveznica Sjedinjenih Država, nastoji obnoviti svoju sferu utjecaja na Balkanu, regiji koja je do Prvog svjetskog rata pripadala Osmanskom carstvu. Nesumnjivo, Turska kao regionalna sila želi sudjelovati u oblikovanju sigurnosne arhitekture u ovom dijelu Europe kojeg pragmatično smatra i svojim značajnim tržištem. Što se tiče Sjedinjenih Država, Turska je, sve do nedavno, imala gotovo „odriješene“ ruke u kreiranju svog utjecaja u muslimanskim zemljama Zapadnog Balkana – Bosni i Hercegovini, Kosovu i Albaniji, međutim, nakon propalog državnog udara protiv Erdogana, u srpnju 2016. (prema Ankari, u organizaciji CIA-e i muslimanskog klerika Fethullaha Gulena), Turska je redefinirala svoj odnos sa Sjedinjenim Državama, Europskom unijom i NATO-om, svojim dojučerašnjim saveznicima, ali i s Rusijom, te, zanimljivo, i sa zemljama Balkana.

Odnosi između Sjedinjenih Država i Turske ozbiljno su narušeni još u mandatu Baracka Obame, ali su definitivno bitno pogoršani s događajima oko pokušaja puča koji su turskom predsjedniku Erdoganu pokazali da njegovi „saveznici“, zapravo, žele njegov odlazak. Naime, nakon turskog rušenja ruskog borbenog aviona SU-24, na granici sa Sirijom, u studenom 2015. Rusija i Turska našle su se na rubu rata. Međutim, Erdoganova isprika i namjera da ponovno uspostavi bliske odnose s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, te da nastavi projekt izgradnje plinovoda „Turski tok“, bili su „kap koja je prelila čašu“, nakon čega je organizirano njegovo svrgavanje. Svoj opstanak, Erdogan može zahvaliti samo Vladimiru Putinu koji mu je dostavio važne obavještajne podatke o pripremi vojnog prevrata za koji je plan pripremljen u američkoj vojnoj bazi Bondsteel na Kosovu koja je pod zapovjedništvom NATO-a (KFOR-a).  Prema navodima turskih medija, mozak operacije bio je Fethullah Gulen koji je pokušao uspostaviti paralelne strukture s ciljem političke kontrole nad institucijama turske države, a provedbu su trebali osigurati visoki vojni dužnosnici, redom turski generali i pukovnici, velikom većinom Albanci po podrijetlu, te svi do jednog školovani na vojnim akademijama u SAD-u.

Nakon puča Sjedinjene Države odbile su izručiti Fethullaha Gulena Turskoj, pale su i optužbe za špijanažu, ali i uhićenja zaposlenika američkog konzulata u Istanbulu, nakon čega je američko veleposlanstvo obustavilo izdavanje američkih viza turskim građanima. Američka potpora Kurdima, turska nabavka ruskih raketnih sustava S-400 dodatno udaljavaju nekadašnje saveznike. Pod utjecajem vlastitog, krajnje destabiliziranog okruženja građanskim ratovima, „neuspjelim državama“, etničkim sektaškim sukobima koje predvode različite paravojne i terorističke skupine, inače proxy partneri zapadnih sila, kao i humanitarnih katastrofa, Turska je razvila novi tip vanjskopolitičkog promišljanja koji ju je, umjesto da luta na marginama nesigurnih zapadnih saveza: NATO-a i EU, „pomakao“ prema Euroaziji. Nova savezništva s Rusijom, Iranom i Sirijom rezultat su pragmatičnih turskih interesa, ali i novih geopolitičkih pogleda na ulogu i značaj Turske u međunarodnim odnosima.e

Već u knjizi „Strategijska dubina: međunarodni položaj Turske“, objavljenoj 2003.g., Ahmet Davutoglu, ugledni sveučilišni profesor, dugogodišnji ministar vanjskih poslova, kasnije i turski premijer, definira platformu nove turske vanjske politike na početku 21. st.. Davotoglu smatra kako je Turska središnja država Euroazije koja posjeduje ogroman politički potencijal što zahtijeva izgradnju novog identiteta svjetske sile, time i oblikovanje nove aktivne turske vanjske politike, osobito prema Kavkazu, Središnjoj Aziji, Bliskom istoku i Balkanu, područjima koja se teritorijalno poklapaju s oblastima nekadašnjeg Osmanskog carstva.

Što se tiče Balkana, Davutoglu navodi da je luk koji iz pravca sjeverozapada “povezuje liniju Bihać – Srednja Bosna – Istočna Bosna – Sandžak – Kosovo – Albanija – Makedonija – Kirdžali – Zapadna i istočna Trakija”, zapravo od vitalnog značenja za turske nacionalne interese. Ideja stvaranja jedinstvenog geografskog prostora na kojem žive muslimani, tzv. „zelena transferzala“ vrlo je prihvatljiva muslimanskoj intelektualnoj eliti . Uzimajući u obzir povijesnu i civilizacijsku dimenziju makro podjele Zapad – Istok, Davotoglu naglašava da su u fokusu nove turske vanjskopolitičke strategije dvije grupacije autohtonih balkanskih naroda: Bošnjaci i Albanci koji svojim opredjeljenjem za islam postaju temeljni oslonac turske politike na Balkanu. Dok se Bosna i Hercegovina nalazi u ulozi isturene “političke, ekonomske i kulturne predstraže prema Srednjoj Europi”, turska je politika Albaniji namijenila ključnu ulogu kada se radi o Balkanu, istočnom Sredozemlju i Jadranu. Stoga se Turska treba usmjeriti na rješavanje problema koji se tiču budućnosti muslimanskih zajednica u regiji, jačanju njihovog kulturnog identiteta, kao i njihove ekonomske i društvene infrastrukture, posebno očuvanju i osnaživanju islamsko osmanskog naslijeđa, te poduprijeti teritorijalnu integraciju ovih prostora.

Turska spada među tri vodeća investitora u Albaniji, na Kosovu i u Makedoniji, a ulaganja su proširena i na ostale zemlje u regiji. Do 2015.g., Turska je bila vodeći financijer škola i sveučilišta u BiH, Albaniji, Kosovu i Makedoniji, osnivani su brojni kulturni centri, izvršena je revizija udžbenika povijesti u kojima se naglašava osmansko razdoblje, potaknuta je obnova spomenika, a turske su „sapunice“ preplavile regiju. Turska je investitor autoceste kroz Albaniju i Kosovo, njenom su zaslugom obnovljene zračne luke u Skopju i Prištini, u posjedu je bosanske aviokompanije, radi se o svojevrsnom konceptu soft power-a kojim je turska politika iskazala jasne političke i strateške interese prema regiji. Njeni dugogodišnji  saveznici – SAD i Velika Britanija „oslobodili“ su prostor takvom turskom utjecaju. Naime, Turska je u posthladnoratovskom razdoblju bila respektabilni saveznik SAD-a i NATO-a u regiji, za mnoge svojevrsni američki trojanski konj na Balkanu, te je sasvim slobodno mogla „zaigrati“ na kartu neoosmanizma, pri čemu joj je potpora stizala upravo od Sjedinjenih Države i zapadnih saveznika, a s ciljem spriječavanja širenja ruskog gospodarskog, političkog i vojnog utjecaja u regiji.

Nakon zahlađivanja odnosa s Amerikom, te približavanja Rusiji, Ankara je počela provoditi samostalnu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana, ali i šire koja nikako nije po volji Sjedinjenim Državama. Kada je riječ o Balkanu, Turska je dobrim dijelom odustala od „Strategijske dubine“ Ahmeta Davotoglua, politike koja je promovirala neosmanizam, te se priklonila znatno realnijoj političkoj opciji sadržanoj u novom dokumentu „Strateška vizija 2023“. Nova strateška doktrina vanjske politike Tursku je usmjerila prema realnom pozicioniranju kao regionalne sile koja će djelovati (na iznenađenju hrvatske politike) na harmoniziranju odnosa muslimana i Srba koji, zapravo, imaju dugu zajedničku povijest. U proteklih dvadeset godina pod utjecajem prilika i geopolitičkih koncepcija SAD-a u regiji je procvjetao „vehabijski“ arapski islam, međutim, Erdoganova Turska vraća se temeljnim tradicionalnim obiteljskim vrijednostima na bazi umjerenog islama,  uvodi umjerenu islamsku demokraciju, te raskida s neosmanizmom, a s novim saveznicima na Balkanu jača svoje kulturne i gospodarske veze.

-nastavlja se-

ERDOGAN U HRVATSKOJ: KOMPENZACIJA TURSKOJ ZA SIRIJU

 

 

0 komentara

You may also like