dr. sc. Jadranka Polović: TURSKA VIŠE NIJE AMERIČKI TROJANSKI KONJ NA BALKANU (2)

Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović upravo je „odradila“ još jedan radni posjet, ovog puta s turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom od kojeg je očekivala izvršenje pritiska na Bakira Izetbegovića, člana Predsjedništva BiH i predsjednika SDA, vezano uz izmjene izbornog zakona kojima bi se osigurala jednakopravnost Hrvata u BiH. Budući da se u Bosni i Hercegovini oko ovog pitanja vode žestoke rasprave (poglavito su podijeljeni Hrvati i Bošnjaci), posjet hrvatske predsjednice Turskoj nije dobro primljen u bošnjačkoj javnosti. Dok su izjave Izetbegovića, koji i dalje naglašava osobno prijateljstvo s turskim predsjednikom, još uvijek u okvirima diplomacije, bošnjačke političke stranke, kao i mediji, optužuju Grabar Kitarović za izravno miješanje u unutarnje stvari BiH i dodaju kako takav sastanak predstavlja svojevrsnu političku okupaciju Bosne i Hercegovine i veliku uvredu za Bošnjake.

I međunarodni kontekst nije osobito naklonjen Hrvatskoj! Naime, istovremeno  je objavljen i prvi Izvještaj Komiteta za međunarodne odnose Kuće lordova pri britanskom parlamentu pod naslovom „Ujedinjeno Kraljevstvo i budućnost Zapadnog Balkana“ za razdoblje 2017.-2019.“ U Izvještaju, koji regiju vidi kao „izvor nestabilnosti u Europi“, razmatra se i utjecaj Republike Hrvatske i Republike Srbije na zbivanja u Bosni i Hercegovini, pri čemu se utjecaj Hrvatske ocijenjuje kao značajno veći (i negativniji), budući da Hrvatska vodi politiku koja Hrvatima iz BiH omogućuje državljanstvo, time i neometan pristup EU. Još u izvještaju iz 2017.g., visoki predstavnik, Valentin Incko, upozorio je kako se pitanje samouprave BiH Hrvata pojavilo nekoliko puta od 1995.g. Hrvatski političari zagovaraju reorganizaciju zemlje po etničkim linijama, uključujući i stvaranje trećeg entiteta u kojem bi Hrvati bili većina. „Lordovi“ izrijekom spominju i Dragana Čovića, predsjednika HDZ-a BiH koji smatra kako sadašnji sustav uređenja s dva entiteta znači da su bosanski Hrvati lišeni temeljnih prava i podložni asimilaciji unutar Federacije. Međutim, za ovu uglađenu ekipu, ovaj stav je vrlo problematičan, jer ukoliko entitet RS izglasa neovisnost od BiH „mi (tko su oni? op.aut.) ćemo završiti s hrvatskim elementom koji će težiti spajanju s Hrvatskom, a Europa će morati očuvati malu, neizvodljivu muslimansku državu u sredini“, te zaključuju „nezamislivo“. U Izvještaju se navodi kako su reakcije na prvostupanjsku presudu Ratku Mladiću i samoubojstvo generala bosanskih Hrvata Slobodana Praljka „primjeri nastavka naslijeđa ratova iz 90-tih godina“, stoga „ako u Bosni krene po zlu, po zlu će krenuti i u ostatku Balkana“, rekao je Paddy Ashdown, nekadašnji visoki predstavnik u BiH, koji je također svjedočio pred Komitetom za međunarodne odnose Doma lordova.

Problem hrvatskog naroda u BiH više je nego očit, međutim, hrvatska predsjednica jako dobro zna kako prava adresa za rješavanje nepovoljnog statusa Hrvata u BiH jesu Sjedinjene Države, a ne Turska. Iako je, prema riječima Bakira Izetbegovića, njegov otac Alija upravo Erdoganu ostavio Bosnu u „amanet“, turski je predsjednik ovaj radni, s hrvatske strane, slabo pripremljeni sastanak, završio mudrom, diplomatskom porukom u kojoj je jasno stavio do znanja kako se neće (na strani Hrvatske) miješati u unutarnja pitanja BiH. Takav stav je vrlo logičan, budući da je Bosna i Hercegovina, kao i cijelo područje zapadnog Balkana, prema Daytonskom sporazumu iz 1995.g. u „amanetu“ Sjedinjenih Država. Stoga je hrvatska politika trebala uzeti u obzir promjenjeni geopolitički kontekst, odnosno činjenicu da su odnosi Turske i SAD-a (obje su članice NATO-a) već duže vrijeme ozbiljno narušeni (podsjećamo, zbog odbijanja SAD-a da Turskoj izruči Fethullaha Gullena i nastavka pružanja vojne pomoći kurdskim borcima u Siriji). Naime, odavno su prošla vremena kada su i Washington i Bruxelles blagonaklono gledali na tursku ulogu na prostoru Balkana, kojoj su prepustili „ulazak“ u regionalni vakuum. „Deal“ je trebao biti obostran – Turska će osam milijuna muslimana na prostoru regije čvrsto držati pod kontrolom NATO-a, u skladu s interesima Zapada, dok će Sjedinjene Države omogućiti Turskoj jačanje svog političkog utjecaja, te se (u skladu sa „Strategijskom dubinom“) dokaže na zapadnom Balkanu kao aktivna međunarodna sila. Trebala je to biti i svojevrsna kompenzacija za neprimanje Turske u Europsku uniju. Ako se prisjetimo, Erdogan je 2015.g.u Sarajevu dočekan kao sultan, a samo godinu poslije, u obraćanju povodom otvaranja Ferhad – pašine džamije u Banja Luci, tada turski premijer, Ahmet Davotoglu je rekao: „Bili smo ovdje, tu smo sada i bit ćemo zauvijek“.

Međutim, nakon pokušaja državnog udara u Turskoj, u srpnju 2016.g., odnosi Erdogana i Sjedinjenih Država zapali su u ozbiljnu krizu, ali posljedično narušeni su, do tada idilični, odnosi i s Bakirom Izetbegovićem, te  albanskim predsjednikom, Edijom Ramom, koji su po zahtjevu SAD-a odbili zatvoriti škole i sveučilišne institucije čiji je utemeljitelj Gullen, a što je Erdogan zatražio. SAD, naime, snažno manipuliraju muslimanskim liderima u regiji. Iako  Bakir Izetbegović nastoji aktivirati i turski čimbenik na prostoru BiH i želi Erdogana kao zaštitnika njegove politike, ipak je sve očitije kako su Sjedinjene Države njegov stvarni politički pokrovitelj.

Balkan je za Tursku prirodna sfera geopolitičkog utjecaja, u regiji živi osam milijuna muslimana koji Tursku doživljavaju državom – maticom. Ova činjenica Sjedinjenim Državama sigurno nije zanemariva, budući da se pored „malignog“ ruskog utjecaja, Amerika sve učestalije suočava i sa „samovoljnom“ politikom Turske prema zapadnom Balkanu koja propituje vlastite realne mogućnosti i pritom sve manje prati američke interese u regiji. Svojim saveznicima – Sjedinjenim Državama i drugim utjecajnim članicama NATO-a, Turska jako zamjera što odbijaju uzeti u obzir turske sigurnosne i gospodarske interese. Naime, Turska već više od 50 godina čeka na članstvo u Europskoj uniji, međutim, nakon desetljeća mrcvarenja, raskidajući konačno s Ataturkovom Turskom, turska vlada istovremeno potpuno odustaje i od „europskog sna“. Erdogan je svjestan kako trenutna generacija europskih političara primanju Turske u EU nije nimalo sklona, zbog čega je ova velika zemlja prisiljena redefinirati svoje prioritete koji uključuju i nova savezništva (Rusija, Iran, Sirija, Irak), za sada tek u procesu nastajanja.

Kada je riječ o Balkanu, Turska je dobrim dijelom odustala od „Strategijske dubine“ Ahmeta Davotoglua koja je promovirala neosmanizam, te se priklonila znatno realnijoj političkoj opciji sadržanoj u novom dokumentu „Strateška vizija 2023“. Posebno će biti zanimljivo vidjeti na koji će se način obnovljeno savezništvo Turske i Rusije odraziti na zemlje regije. Naime, nova strateška doktrina vanjske politike usmjerava Tursku prema realnom pozicioniranju kao regionalne sile koja će djelovati na harmoniziranju odnosa muslimana i Srba koji, inače, imaju dugu zajedničku povijest. U proteklih dvadeset godina pod utjecajem prilika i geopolitičkih koncepcija SAD-a u regiji je procvjetao „vehabijski“ arapski islam, vrlo prisutan u mladoj muslimanskoj populaciji, međutim, sve češće i kod vjernika muslimana koji su suniti. Čak i „Lordovski“ izvještaj naglašava ovaj problem!  Tako se u Izvještaju navodi stav dr.sc. Vesne Bojičić Dželilović da prisustvo vehabija i selefija raste u posljednjih 25 godina, osobito u Sandžaku kao dijelu Srbije, ali i u BiH, te njihov utjecaj nadmašuje religijsku sferu. Naime, oni pružaju različite javne usluge, vrlo su utjecajni u oblikovanju obrazaca ponašanja i društvenih normi (sve veći broj žena slijedi islamski način oblačenja, uvodi se zabrana točenja alkohola na javnim mjestima, te svakodnevni pozivi na molitvu).





Turska, s druge strane, s Balkanom nastoji ojačati kulturne, gospodarske, time i političke veze na bazi umjerenog islama kakav je prije postojao u regiji. Turska nastoji održati snažan utjecaj i izgraditi dobre odnose s državama (Bugarska u fokusu) u crnomorskoj regiji, zbog čega bi se Turska i SAD mogle naći u poziciji suparnika. Nadalje, turska je politika i dalje snažno angažirana na Balkanu, međutim, sada s novim neočekivanim saveznicima – Rusijom i Srbijom. Rusija i Turska potpisale su 2016.g. ugovor o izgradnji plinovoda Turski tok (TurkStream) za dopremu ruskog plina u Europu preko Crnog mora. Turska će izgradnjom ruskog plinovoda na svom teritoriju i distribucijskog čvora na granici s Grčkom osigurati znatne pogodnosti, a ruski bi prirodni plin preko Crnog mora, Grčke i Makedonije trebao biti isporučen Srbiji i Mađarskoj što bi potkopalo američke napore za energetskom diverzifijkacijom Europe. Sve ovo utječe na snažniju uzajamnu gospodarsku suradnju Rusije i Turske u trgovini i energetici, ali i na formiranje novih političkih savezništva.

Ovakav zaokret rezultat je geopolitičkih okolnosti na koje je turska politika vrlo pragmatično reagirala. Suradnja Srbije i Turske na gospodarskom je planu sve snažnija i ovi odnosi važni su i za jednu i za drugu zemlju. „Deal“, naravno, postoji i u ovom neobičnom savezništvu. Naime, upravo kroz snažnu gospodarsku suradnju sa Srbijom, Turska povećava svoje investicije i svoj utjecaj na Balkanu, dok Srbija pomoću Turske svoj teritorij, ugrožen vehabizmom i albanskim vjerskim ekstremizmom, održava na okupu. Srbija je, svakako, svjesna kako Turska i dalje ima značajan utjecaj nad Prištinom, unatoč svojevrsnom natjecanju sa SAD-om koje na Kosovu imaju veliku vojnu bazu Bondsteel. Erdogan je iznenada „promijenio ploču“ i više ne zagovara Veliku Albaniju, ne spominje kako je Kosovo Turska, niti muslimane na Sandžaku poziva na secesionizam. Pored Kosova, situacija na prostoru Sandžaka poglavito je kritična po nacionalnu sigurnost Srbije. Budući da se današnji Sandžak velikim dijelom, od 1463.g do 1878.g., nalazio unutar turskog Bosanskog pašaluka, argument povijesne povezanosti Sandžaka s Bosnom i danas je snažno prisutan. Sve glasniji separatistički zahtjevi muslimanskog stanovništva na Sandžaku stvaraju kontinuiranu političku napetost, a glavni kreatori krize jesu, s jedne strane Izetbegović, Sulejman Ugljanin, lider SDA Sandžaka i predsjednik Bošnjačkog nacionalnog vijeća, kao i kosovska politička elita. Ugljanin je nedavno zatražio od Vlade Srbije i EU da, sukladno referendumu održanom 1991.g. kojim je definirana autonomija Sandžaka, „utvrde datum povlačenja srpske vojske, policije, tajnih službi, pravosudne policije i drugih institucija Srbije s teritorija Sandžaka (Raška oblast), te ih zamijene europskim snagama sigurnosti.

Tijekom nedavne posjete Srbiji, Erdogan je ohrabrio Vučića i posjetom Sandžaku, multietničkoj regiji na razmeđi Srbije, BiH i Crne Gore, koju je turski predsjednik nazvao svojim zavičajem. Erdogan poziva na poštovanje Srbije i suradnju Srbije sa susjedima (BiH), čime je dao naznake da se zalaže za prekid utjecaja Sjedinjenih Država na Balkanu. Ako se uzme u obzir i najnovija vijest o najavi otvaranja predstavništva turske vladajuće Stranke pravde i razvoja (APK) u Sarajevu (i Skopju) (Oslobođenje, 6.1.2018.), namjera potkopavanja ovog utjecaja sasvim je vidljiva. Znači li to i daljnju radikalizaciju odnosa među narodima susjedne države, osobito ako bi po uzoru na HDZBiH, bila osnovana i AKPBiH?





Ukoliko se uzme u obzir da su Turska i Rusija postigle visok stupanj međusobnog razumijevanja u pogledu krize na Bliskom istoku, neosporno treba postaviti pitanje, mogu li zajednički utjecati i na prilike na Balkanu? Ima li Turska uistinu snage kapitalizirati svoje islamsko naslijeđe i posredstvom „meke moći“ (ideologijom, investicijama) krenuti u borbu za primat u regiji. Naime, pored SAD-a i EU-a kojima je Bosna ostavljena u „amanet“, turski diplomatski, politički, gospodarski i kulturni utjecaj mogao bi biti oslabljen i posredno – kroz djelovanje organizacije „FETO“ Fetullaha Gullena koju podupiru zapadna veleposlanstva, međunarodne organizacije i fondacije, te za sada, pritajeno djelovanje ekstremne iranske terorističke organizacije „Mudžahedin Halk“ (u Iranu zabranjene i proglašene terorističkom) stacionirane na teritoriju Albanije.

 

 

 

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like