dr. sc. Jadranka Polović: ULAZAK U SHENGEN: BENEFIT ILI PROBLEM ZA HRVATSKU

Na Hrvatskoj se tako prelama dualizam politika EU prema migracijama – dok se s jedne strane hrvatska policija proziva zbog kršenja ljudskih prava migranata (nema veze s istinom), s druge strane od Hrvatske se zahtijeva da štiti vanjsku granicu EU-a. Međutim, što to, u kontekstu „novih vrijednosti“ i „zaštite ljudskih prava“ znači za Hrvatsku? Poruka je primite migrante koje mi dovlačimo u ionako politički, ekonomski i socijalno destabiliziranu BiH, pa se tijekom razdoblja ovih kompliciranih procedura bavite njima. Hrvatska je ionako potpisala Marakešku deklaraciju ili tzv. Globalni kompakt o sigurnim, uređenim i zakonitim migracijama, dokument koji je podigao veliku buru u hrvatskoj javnosti krajem prošle godine. Vlada nas je uvjeravala da je riječ o neobvezujućem dokumentu, tek političkoj deklaraciji UN-a, koja ne proizvodi nikakve pravne učinke za RH, budući da svaka zemlja pristupnica set preporuka i mjera iz ovog dokumenta (kataloga mjera) može po vlastitom izboru i vlastitoj odluci primijeniti na vlastito zakonodavstvo. Naravno, ovakva formulacija, pokazalo se, nije ni izbliza točna. Naime, Marakeška deklaracija, pravo na migracije po prvi put definira kao temeljno ljudsko pravo, a vrlo različite kategorije migranata kao ranjive skupine.

Dok protuimigrantski raspoloženi Slovenci, duž hrvatsko-slovenske granice raspoređuju jedinice dobrovoljaca, tzv. „Štajersku stražu“ koje bi trebale braniti Sloveniju od prodora migranata, a talijanski ministar unutarnjih poslova i čelnik Lige, Matteo Salvini, ruši vlastitu vladu i obračunava s Richardom Gereom, sugerirajući mu da 160 migranata spašenih pred Sicilijom, zrakoplovom prebaci u Hollywood i smjesti u vlastitim vilama, hrvatska je vlada tehnički i politički potpuno spremna za ulazak u Shengenski prostor. Ipak, nalazimo se uslijed mrtve sezone, stoga čekamo na političku odluku ili „zeleno svjetlo“ Bruxellessa, što bi se moglo dogoditi vrlo skoro.

Hrvatska vlada, koja bespogovorno slijedi briselsku agendu, ulazak u Shengen, kao i uvođenje eura, smatra svojim velikim političkim uspjehom. Stereotipni razlog hrvatskog pridruživanja EU, time i Shengenu, odnosi se na onu „čuvenu“ prednost koju naši političari redovito ističu – Hrvati sada bez putovnice mogu putovati zemljama EU (zapravo, zemljama bogate europske jezgre). Međutim, ulaskom u Shengen, Hrvatska bi, između ostalog, trebala i preuzeti pozamašan broj migranata koji čekaju pred granicom s BiH, dakle, nesretnika koje razni filantropi i nevladine organizacije, uz pomoć UN-a i IOM-a, te liberalnih europskih vlada šetaju „od nemila do nedraga“. Kako su nas izvijestili mediji, novopečena predsjednica Europske komisije, a bivša njemačka ministrica obrane, Ursula von der Leyen, već je posjetila Zagreb u kojem je neformalno časkala o svom novoupakiranom starom prijedlogu „pakta za migracije i azil“ koji su bezuspješno već nastojali implementirati njemačka kancelarka, Angela Merkel, te odlazeći predsjednik EK, Junker. Dakle, ovu otrcanu ideju o europskoj solidarnosti u prihvatu migranata, lepršava, otmjena i samo naizgled nježna Ursula, predstavila je s plemenitim ciljem „ravnomjerne raspodjele napora u okviru EU-a“. Dok je tijekom zagrebačkog susreta, premijer Plenković i dalje drvio na „jačanju demokratskog legitimiteta EU“ ili poštivanju koncepta spitzenkandidata, nova je predsjednica govorila o potrebi uspostavljanja „regionalne ravnoteže“ u procedurama prihvata migranata. Hrvatska je, prema riječima von der Leyen „izrazito uspješna priča“, što je vrhunac hipokrizije novopečene predsjednice, stoga ne možemo, a da ne prenesemo komentar osvanuo na njemačkom portalu DW, u kojem se autor pita – Zna li Ursula gdje je došla, te izrijekom navodi: „…revoltirani se hrvatski građani pitaju žive li oni u državi koju je predsjednica danas posjetila…

Republika Hrvatska, zbog svoga specifičnoga oblika, položaja, ali i povijesnih okolnosti, još uvijek ima brojna otvorena pitanja koja se tiču granica, time i odnosa sa susjedima. Osim s Mađarskom i Italijom, sve druge granice su sporne i nerješene, od Slovenije, BiH, Srbije i Crne Gore. Osobito se izrazito duga kopnena granica s Bosnom i Hercegovinom (932 km), u kontekstu migracijske krize na području susjedne države, pokazala teškom za uspostavu stvarnog graničnog nadzora.

EU je od svog osnivanja do danas, doživjela radikalnu transformaciju s obzirom na kontrolu graničnog režima. Od vrlo složenog postupka za ulazak na prostor Zapadne Europe, posljednja dva desetljeća svjedočimo snažnoj liberalizaciji i otvaranju granica, iako mnogi još uvijek govore o „tvrđavi Europi“ –  od početka Arapskog proljeća, 2011., u Europu je, vrlo lako, ponekad i uz biblijske prizore nevjerojatne za 21. stoljeće, ušlo na milijune ljudi. Posljedica toga je činjenica da EU, osobito režim upravljanja njenim vanjskim granicama prolazi kroz transformaciju bez presedana. Naime, uvođenjem šengenskog režima, granica između unutarnje i vanjske sigurnosti, doživjela je neviđene konceptualne promjene. Sigurnosni izazovi za države članice u posthladnoratovskom razdoblju proizilaze iz djelovanja mafije i organiziranog kriminala koji su razvili sasvim solidan business – trgovinu drogama, ljudima, oružjem. Međutim, svakako najveći problem kod nadzora državnih granica, danas, predstavlja  izbjeglička kriza i pojava terorističke prijetnje. Ukidanje nadzora unutarnjih granica država članica šengenskog sustava u praksi je prouzročilo „sigurnosni deficit“, pa se niz država zbog povećanog protoka migranata i tražitelja azila nakon 2015. te niza terorističkih napada koji ne prestaju, odlučilo u skladu sa Zakonom o shengenskim granicama na uvođenje unutarnjih kontrola. Radi se o mjeri koja bi trebala biti privremena i iznimna, ali dvije godine poslije Francuska, Austrija, Njemačka, Danska, Švedska i Norveška imaju kontrolirane granice.

EU je, kao što znamo, najbolja na području donošenja brojnih propisa, uredbi i zakona, dakle na području usvajanja institucionalnih rješenja koja su, zbog nedjelotvorne vanjske i sigurnosne politike zemalja članica, zapravo neprimjenjiva. Tako su se tijekom procesa pristupanja, nove, istočnoeuropske članice Rumunjska, Bugarska i Hrvatska našle pred zahtjevom za usvajanjem Poglavlja 24 (ljudska prava, pravosuđe…) čiji je dio i šengensko zakonodavstvo i s njime povezane politike azila, nadzora vanjske granice i useljavanja. Najviše problema na tom području izaziva sloboda kretanja ljudi, jer je prisutna stalna bojazan da će se ukidanjem unutarnjeg nadzora omogućiti slobodno kretanje i kriminalcima, krijumčarima narkotika i ilegalnih useljenika, stoga granični nadzor obuhvaća pregled osoba, traženih i ukradenih vozila, dokumenata, bianco ukradenih isprava, ukradenog oružja i provjeru ispunjavanja uvjeta za ulaz u šengenski prostor.  Da bi se osigurao kvalitetan nadzor vanjskih granica EU, a posebno sigurnost unutar šengenskog prostora, od posebnog je značaja suradnja policijskih organa država članica, međutim, upravo to je izostalo u smislu razmjene obavještajnih i drugih podataka. Kako su države članice ukinile nadzor na svojim unutarnjim granicama javila se potreba i za usklađivanjem migracijske politike, što je dodatno stvorilo veliku pomutnju u odnosima država članica. Za razliku od zakonodavne djelatnosti i implementacije pravnih normi u nacionalna zakonodavstva, problemi se javljaju kako u interpretaciji koncepta sustava sigurnosti (otpor zemalja Višegradske skupine), tako i u neposrednoj primjeni donesenih propisa.

Nepostojanje jedinstvenog pravnog sustava na razini EU, u kojem bi se o vanjskim granicama bavila za to nadležna institucija, veliki je problem koji će i Hrvatska osjetiti. Dok samim činom pristupanja EU nova članica postaje i dio unutarnjeg (prvenstveno ekonomskog) tržišta, vanjskom šengenskom granicom nastoji se uokviriti jedan teritorij u okviru kojega nema unutarnjih granica i gdje je slobodno kretanje formalno zajamčeno. To je, naravno, neriješeni disbalans unutar EU protiv kojeg su ustale Italija i Grčka, Mađarska je u potpunosti protiv. Uloga Hrvatske koju će dobiti ulaskom u Shengen je uloga čuvara vanjske granice EU što pomalo podsjeća na ulogu Hrvatske u obrani Vojne krajine kao vanjske granice Habsburške monarhije. Naime, pred napadom Osmanlija uspostavljen je cordon sanitaire, a zadatak Hrvatske tijekom 16. – 19. stoljeća nije bio nimalo jednostavan. Pored vojnih, to razdoblje nosi i brojne socijalne implikacije koje se odražavaju na suvremenu Hrvatsku.

Dakle, što za Hrvatsku znači ulazak u Shengen? Hrvatska je, kako vidimo, pod nevjerojatnim pritiskom da prihvati migrante koji nezakonito prelaze granicu RH. Ilegalne, nezakonite migrante, također za nevjerovati – štite zakoni EU, objasnila je prije neki dan pučka pravobraniteljica, Lora Vidović. Dakle, svaka država ima pravo štititi vlastitu granicu, ali ne smije dovoditi u pitanje pravo na međunarodnu zaštitu, odnosno prema Zakonu o shengenskim granicama, Zakonu o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, EU direktivi o azilnim postupcima, zabranjeno je prisilno udaljavanje (non refoultment)  ili vraćanje migranata koje ovi zakoni definiraju kao „ranjive skupine“.

Dakle, kad migrant bez ikakvih dokumenata jednom prijeđe hrvatsku granicu, policajci bi ga valjda trebali dočekati s čuvenim welcome, te nakon toga nastaviti s dugotrajnim procedurama ostvarivanja prava na azil, uz zabranu prisilnog vraćanja.

Na Hrvatskoj se tako prelama dualizam politika EU prema migracijama – dok se s jedne strane hrvatska policija proziva zbog kršenja ljudskih prava migranata (nema veze s istinom), s druge strane od Hrvatske se zahtijeva da štiti vanjsku granicu EU-a. Međutim, što to, u kontekstu „novih vrijednosti“ i „zaštite ljudskih prava“ znači za Hrvatsku? Poruka je primite migrante koje mi dovlačimo u ionako politički, ekonomski i socijalno destabiliziranu BiH, pa se tijekom razdoblja ovih kompliciranih procedura bavite njima. Hrvatska je ionako potpisala Marakešku deklaraciju ili tzv. Globalni kompakt o sigurnim, uređenim i zakonitim migracijama, dokument koji je podigao veliku buru u hrvatskoj javnosti krajem prošle godine. Vlada nas je uvjeravala da je riječ o neobvezujućem dokumentu, tek političkoj deklaraciji UN-a, koja ne proizvodi nikakve pravne učinke za RH, budući da svaka zemlja pristupnica set preporuka i mjera iz ovog dokumenta (kataloga mjera) može po vlastitom izboru i vlastitoj odluci primijeniti na vlastito zakonodavstvo. Naravno, ovakva formulacija, pokazalo se, nije ni izbliza točna. Naime, Marakeška deklaracija, pravo na migracije po prvi put definira kao temeljno ljudsko pravo, a vrlo različite kategorije migranata kao ranjive skupine. Kako su izbjeglice (iz ratnih područja) već zaštićene Ženevskom konvencijom, novi set mjera odnosi se na „ekonomske migrante“ koji ovih dana čekaju pred vratima RH (Alžirce, Marokance, Pakistance i Afganistance), budući da još uvijek nema onih „klimatskih“.  Regija očito postaje „hot spot“, zbog čega je RH već sada izložena brojnim sigurnosnim ugrozama uslijed ilegalnih migracija.  I bez pristupanja ovom „Globalnom kompaktu“, a osobito s njim, Hrvatska se nalazi u nezavidnoj situaciji u kojoj se kontekst migrantske krize nametnuo kao humanitarno pitanje zaštite ranjivih skupina koji Marakeška deklaracija zahtijeva od vlada pristupnica. Izgradnja kapaciteta – „capacity-building activities“ naglašava snažnu ulogu nevladinih organizacija  i privatnog sektora, te uklanjanje „strukturalnih čimbenika“ koji sprječavaju neometan ulazak ovih kategorija migranata. Svako zatvaranje granica ili loše postupanje s migrantima, suočava hrvatsku Vladu s optužbama za kršenje ljudskih prava. Sporazum briše jasnu granicu između legalnih i ilegalnih useljanika, dakle onih koji u zemlju ulaze poštivajući često zahtjevnu, pa i kompliciranu proceduru useljavanja, i onih koji pristižu bez ikakvih dokumanata.  Dakle, u potpunosti je out provjeravati radi li se o teroristima, pripadnicima ISIL-a ili kriminalnih skupina. Hrvatska je vlada već donijela paket mjera i poticaja za zapošljavanje i integraciju migranata u hrvatsko društvo, nakon čega je Hrvatski zavod za zapošljavanje započeo s uključivanjem migranata na tržište rada (za sada sukladno Zakonu o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, dakle, zaposliti se mogu oni kojima je odobren azil ili privremena zaštita ili je u postupku). Pristupanje Deklaraciji upućuje Vladu na potrebu mijenjanja radnog zakonodavstva (migrant treba imati isti ugovor kao i zaposlenik u zemlji u koju dolazi), migranti trebaju biti uključeni u obrazovni, zdravstveni i mirovinski sustav, te postaju korisnici socijalne pomoći. I na kraju, Hrvatska bi slijedom već postojećih zakona trebala osigurati neizostavnu zaštitu migranata izloženih „ksenofobiji, rasizmu i diskriminaciji“, odnosno primijeniti kazneni progon na sve državljanje (znači li to i političke stranke) koji se protive masovnoj migraciji.

Ako znamo da se svakodnevno iseljava ogroman broj ljudi iz Hrvatske (ali i s prostora regije) u zapadne zemlje, a da se ovaj prostor „puni“ migrantima, nesumnjivo je riječ o eksperimentu zamjene stanovništva, moguće islamizacije ovih prostora.  Dakle, sve na rubu „teorija zavjere“! Stoga bi hrvatska Vlada, nesumnjivo, trebala razmotriti stvarne nacionalne interese RH umjesto da slijedi globalističku agendu definiranu u Bruxellesu,  čiji su lideri, kako u izvrsnoj knjizi „Čudna smrt Europe: Imigracija – Identitet – Islam“, tvrdi ugledni britanski novinar, Douglas Murray, „odlučili počiniti samoubojstvo“. Naime, suvremena europska etika iz koje proizilazi europski identitet i ideologija (europske vrijednosti) utemeljena je na napuhanoj „ideologiji ljudskih prava“, dok se europski lideri bave isključivo „poštivanjem različitosti“, smatra autor. I dok takve „plitke definicije o sebi“ mogu pomoći da preživimo još nekoliko godina, one nikako ne mogu potaknuti dublju odanost koju europska društva trebaju dosegnuti kako bi opstala. Dok bi dolazak milijuna ljudi iz drugih kultura u jaku i čvrstu kulturu mogao funkcionirati, njihov dolazak u iznurenu i umiruću kulturu Europe, zapravo ne može. Ipak europski lideri i dalje trabunjaju o integraciji milijuna pridošlica, zaključuje Murray.

I na kraju koje su, zapravo, prednosti priključenja RH zoni Schengena? Sloboda kretanja ljudi, roba, usluga i kapitala načelno je temeljna vrijednost EU koja bi se trebala pozitivno odraziti na gospodarstvo, znanstvenu suradnju, itd…, da ne spominjemo onaj stereotipni razlog hrvatskog pridruživanja EU koji ističe prednost slobode putovanja. Propagandno, politika naglašava samo ove benefite, međutim, sustav shengenskih pravila pokazao se potpuno besmislen i neučinkovit tijekom migrantske krize 2015. godine i od onda praktički ne funkcionira. Grčka i Italija su bile prve zemlje Shengenskog prostora koje su migrante bile obvezne primiti, a kako vidimo, tijekom godina sustav se raspao, osobito je talijanski ministar unutarnjih poslova Salvini odlučio staviti „točku na i“ na beskrajne igre briselske administracije. Shengen je bio prvi test (ne)jedinstva EU, a pet zemalja – Njemačka, Austrija, Švedska, Norveška i Danska ponovno su uvele kontrole na svojim nacionalnim granicama, dok su Mađarska i Slovenija, obje članice Shengenskog prostora, lijepo, između sebe postavile žicu. Dakle, sasvim je nejasno zbog čega je vlada toliko sklona ulasku u Shengenski prostor.

 

 

 

0 komentara

You may also like