dr.sc. Jadranka Polović: Uspon digitalne diktature tj. autokratskog društva po uzoru na Kinu

Distopija vs. utopija

 

Još jedno okupljanje svjetske korporativne i političke elite, ovog puta na snježnim padinama virtualnog Davosa ili Svjetskog ekonomskog foruma (World Economic Forum), neobično je započelo govorom Xi Jinpinga predsjednika Kine, države “chellengera” ili izazivača unipolarnog poretka koji predvode SAD s državama saveznicama. Dakle, glavnog neprijatelja Zapada! Kako ironično navodi Washington Post, zbog pandemije, naravno, nije bilo stvarnog događaja, stoga ni toliko očekivanih susreta smrtnika koji bi u nekim prošlim vremenim imali status sudionika WEF-a s kreatorima budućih javnih politika po ekskluzivnim barovima, nije bilo potrage za kanapeima u paviljonima velikih tehnoloških tvrtki…, zapravo nije bilo “starog normalnog”. No, život ide dalje po pravilima “novog normalnog” pa su putom svoje digitalne platforme, WEF i Klaus Schwab, njegov osnivač i izvršni predsjednik, izložili vrlo ambicioznu agendu na kojoj je središnja tema bila već svima (ne)poznati Great Reset ili “veliko resetiranje” svjetske ekonomije, politike, običaja, morala, etike i načina života koje će uslijediti, budući da nam je ”COVID-19 kriza pokazala da naši stari politički, ekonomski, socijalni i sigurnosni sustavi više nisu djelotvorni u 21. stoljeću”. Naravno, sve nas zanima kako izgleda taj reset? Schwab i njegovi kolege forsiraju koncept kapitalizma “dionika” – pristup kreiranju politike koji empatično gleda dalje od interesa dioničara i k boljitku društva.

Koncept je izložen u novoj knjizi Schwaba i njegovog kolege Petera Vanhama, međutim, oslanja se na korporativni jezik ili PR-ovsku osvještenost, etičnost i društvenu odgovornost najbogatijih (poslovna etika) tako da je u nadubljoj opreci sa stvarnim djelovanjem ili tekućim raširenim nemoralnim praksama businessavelikih korporacija. Dakle, WEF je opetovano pozvao korporativne čelnike na veću  društvenu odgovornost, te vlade na suradnju s privatnim sektorom na nizu razvojnih projekata i socijalnih programa.

Međutim, usprkos već višegodišnjem nastojanju svjetske elite da izvrši taj “reset” kapitalizma, svjedočimo stvarnosti koja postaje sve problematičnija. Na temelju činjenica koje se dadu iščitati iz tiskanih medija, internetskih portala i elektroničkih prikaza, potpuno je jasna mutna slika današnjice. I pored velike rezolucije u prijenosu slikovnih podataka i savršene čitljivosti popratnih tekstova, nešto kao da “ne štima“. I pored još uvijek globalizirajućih trendova na području politika, ekonomija i kultura, svijet se napuhuje kao pjena od sapunice. Politička se globalizacija pukim trgovanjem informacija i razmjenom kulturoloških dobara neće dogoditi u zbilji, jer kako vidimo, globalizacija ide putem mrežne konfiguracije virtualnog svijeta događanja. Stoga su i ovog puta svjetski elitisti na konferenciji WEF apstraktno raspravljali o njima također apstraktnim temama. Naime, prema izvješću Međunarodne organizacije rada, tijekom prošle godine u svijetu je nestalo najmanje 225 milijuna radnih mjesta – gubici koji su četverostruko veći od onoga što je proizvela globalna financijska kriza prije više od deset godina. Studija Oxfama, neprofitne organizacije, koja istražuje rastuću nejednakost u svijetu, prezentirana tijekom trajanja WEF, iznjedrila je zanimljive činjenice. Naime, kapital deset ljudi koji su u prosincu 2020. bili najbogatiji na svijetu, od veljače se, unatoč pandemiji, povećao za pola bilijuna američkih dolara, na 1,12 bilijuna dolara. „Taj novac bi bio više nego dovoljan da se čitavo svjetsko stanovništvo cijepi protiv COVID-19 i da se osigura da nitko zbog pandemije ne osiromaši”, navodi se u studiji Oxfama i upozorava kako je riječ o „najgoroj poslovnoj krizi u posljednjih devedeset godina, sa stotinama milijuna ljudi koji su ostali bez prihoda ili posla.” U zaključku studije se navodi da iako je 1.000 najbogatijih ljudi na svijetu u nekoliko mjeseci nadoknadilo svoje gubitke tijekom pandemije, najsiromašnijima na svijetu moglo trebati više od deset godina da se oporave od gospodarskog utjecaja.

Suočeni s tim mračnim zaključcima, svjetski vođe, barem retorički, odlučili su promijeniti zauvijek tu “neizdrživu” situaciju. Tako je francuski predsjednik Emmanuel Macron izjavio je da ćemo se “izvući iz ove pandemije samo s gospodarstvom koje više razmišlja o borbi protiv nejednakosti”. Ustvrdio je ono što je debelo poznato, odnosno da je svjetski business usredotočen na “dobit koja nije povezana s inovacijama ili radom”, ali iznio i zanimljivu tezu prema kojoj liberalne demokracije trebaju odustati od “deregulacije i neprijateljstva prema državnoj intervenciji”. Dakle, rješenje je u globalnom državnom kapitalizmu, modelu političkog sustava kojeg je do perfekcije razvila Kina, što je i razlog zbog kojeg je prvom čovjeku autoritarne i neprijateljske Kine pripala čast otvoriti WEF.





Njemačka kancelarka Angela Merkel još jednom je iskoristila priliku da i ovog puta na virtualnom Davosu osudi nacionalizam i upozori na nove izazove koje predstavlja nejednaka distribucija cjepiva širom svijeta. Naime, sve su veće teritorijalne pretenzije pojedinih svjetskih aktera/država koje nas upozoravaju da nam vrijeme pred nama nije sklono, a pandemija je do neviđenih razmjera proširila jaz između bogatih i siromašnijih nacija. Pa je tako, Darren Walker, predsjednik Zaklade Ford, zaključio, da ako se želi održati kapitalizam, “moramo namjerno zabiti čavao u lijes neoliberalne ortodoksije za koju se zalagao pokojni američki ekonomist Milton Friedman”, a koja je, prema Walkeru, izravno odgovorna za politike, ekonomske doktrine i vladine svjetonazore koji produbljuju nejednakost.

U međuvremenu su pristigle brojne kritike ideja izloženih na WEF-u. Primjerice,  mnogi s desnog spektra, Schwaba i napore njegovog foruma vide kao dio šire globalističke zavjere. Argumente WEF-a o restrukturiranju globalne ekonomije vide kao “opasan pokušaj nametanja “socijalizma” i rastavljanja tradicionalnog društva ili onoga što je ostalo od njega”, tako je rezimirao indijski geostrateg C. Raja Mohan.

I ljevica se podsmjehuje priči nedodirljivih elitista o krizi kapitalizma. Ukazuje na njihovo suučesništvo, osobito foruma u Davosu u promicanju politika koje su dovele svijet u trenutni ćorsokak (neoliberalna ortodoksija, politika štednje, strukturne reforme…), stoga dovodi u pitanje sposobnost WEF-a u stvaranju rješenja koja nam se opisuju kao utopijska, iako je pred nama izrazito distopijska budućnost.





Naime, svijet i budućnost koju nam nude Schwab i ekipa su dio eksperimentalnog socijalnog inženjeringa tijekom kojeg će naša liberalna društva (trenutno s puno nedostataka) biti pretvorena u digitalne diktature po uzoru na Kinu. Zasigurno, Kina je sa svojim sustavom “socijalnog kredita” eutanazirala vlastito stanovništvo koje se neslužbeno približava brojki od dvije milijarde, ali ove zanimljive eksperimentalne metode postupno osvajaju i Zapad koji još uvijek prodaje maglu kako nezaustavljivi tehnološki napredak unaprjeđuje demokraciju, ljudima pruža veće osobne slobode i potiče povezanost diljem svijeta. Kao što vidimo na primjeru Kine, radi se o usponu digitalne diktature ili autokratskog društva, a Kina je jasno pokazala da je njena ambicija gospodarska i vojna dominacija koju namjerava postići neviđenim razvojem AI tehnologije.

Sve to sa zavišću gledaju i zapadni mega korporativni vladari i njihove sluge političari, te im se kineski model i praksa nameću kao realno rješenje za demografske, ekonomske i socijalne izazove, kao i prateće pobune. Dakle, dobrodošli u budućnost nadzora i umjetne inteligencije (AI). Naime, vidljivo je da po prvi put u povijesti čovječanstva živi ljudi kaskaju za vlastitim artefaktima (ako se izuzmu piramide koje očito nadilaze individualne i kolektivističke mogućnosti vremena u kojem su nastale; većina ostalih artefakata iz prošlosti su razumljive konstrukcije). Već sada se bore s njihovim iznimnim mogućnostima. Budućnost koja nam nužno treba, bez koje je i prošlost besmislena, više nije određena prirodnim fenomenima svijeta u kojemu boravimo i naših nezajažljivim željama za preoblikovanjem tog svijeta. Budućnost koju postmoderni čovjek zamišlja je još uvijek dobrodošla utopija u kojoj bi se razriješile sve dvojbe i uravnali svi problemi u jedan zajednički i zauvijek trpljiv odgovor. Svijet po mjeri čovjeka, za sve i zauvijek, kako nam poručuju s WEF, je utopija, budući da se u vedrom osmijehu utopije (sretne budućnosti) zrcali zluradi cerek distopije (zastrašujuće budućnosti). Pod laganim, lebdećim mjehurima od sapunice koji prskaju u otvoren prostor, urušavaju se one teže klaustrofobične nakupine u jednu nam zajedničku agoniju ili borbu za goli opstanak.

Naše su procjene o ishodu upitne, ljudi ne griješe samo kod kuće, ljudi griješe općenito, u zabludi su sa svijetom koji gledaju kroz neodgovarajuću dioptriju. Ni sad ne obraćaju pozornost na poruke koje pristižu sa Svjetskog ekonomskog foruma! Što je slika svijeta veće rezolucije, manji je osobni napor čovjeka da je sagleda u svoj njezinoj ukupnosti. Čovjek u tu sliku uranja kao slon u staklariju, tetura od piksela do piksela nebi li uredio tu slagalicu po svojoj mjeri, kao priručni puzzle na kuhinjskom stolu. Ali, ne ide, jer solidarnost kojom se gradi trpljivi svijet za sve pati od bolesti koja se zove interes za sebe. Tako je od prvih prokariota pa sve do danas. Sebstvo nije puka duhovna kategorija, nije duhovno osvještavanje sebe, svog utjelovljenog ja, nije otkrivanje neke pažljivo skrivene duše čijim bi razotkrivanjem svatko za sebe razriješio problem onoga JA. Sebe SE je uvijek u relaciji s pritiskom izvana. “Ča smo na ovom svitu?”, lucidno pjeva Toma Bebić. Dawkinsov sebični gen iz Darwinove priče o prirodnoj selekciji analogijom se transponirao u kultorološki mem koji upravo nadilazi čovjeka današnjice. Homo sapiens trči počasni krug.

Današnji je svijet naveliko distopičan u nedohvatljivim predjelima, a nedohvatljivi predjeli su zatvorene sredine velikih konglomerata ljudi različitih narodnosti koji su još uvijek upregnuti u “zajedničke” nacionalne tvorevine, uglavnom silom. Ono što su nekad bila carstva (tamnice naroda) danas su velike države.

Nedohvatljivi distopični predjeli su i rastrojene dojučerašnje male države kojima sada plemenske horde uzimaju mjeru. A te su slabe države (uglavnom rouge state ili propale države) krvlju platile interes jakih država. Ima ih u Europi, Africi, Južnoj Americi, Aziji… Trenutno je na kugli zemaljskoj porast distopijskih društava usprkos proklamiranoj tvrdnji da se globalno živi sve bolje. To bolje proizlazi iz glupih statističkih podataka kojima smo “na silu” obuzeti. Nije vrijedilo kad je geometrija vladala svijetom, a još je gore kad ju je zamijenila aritmetika.

Indikativna je činjenica da je kompjutorsko-digitalna tehnologija svoj pohod prema fondacijskoj filantropiji krenula iz Silicijske doline koja je nadomak Hollywooda sa svojom distopijskom filmskom produkcijom. Ova zbilja koju globalno živimo je realizacija apokaliptičnih ideja američke filmske produkcije koja uvijek djeluje u simbiozi s američkim ministarstvom obrane, vojno-industrijskim kompleksom i obavještajnom zajednicom. Zamisli loše i dogodit će se još lošije. To je obrazac.

Sve ono što je prvo bilo u filmu, sad je na kompjutorskim zaslonima, a zasloni su operativno spojeni na učinkovite programe koje misli provode u djela. Samo tako su Hilary Clinton i Barak Obama mogli u realnom vremenu “nazočiti” smaknućima muslimanskih “mučenika” ili (u zapadnjačkoj terminologiji) terorista u Iraku, Libiji i Afganistanu.

Zbog razlike u tehnologijama nestalo je i opreza od uzvratne akcije. U današnjem je svijetu od korporativnih američkih (i ostalih) brigada i europskog zdruga “s figom u džepu” sigurna još samo država koja vlada vlastitim nuklearnim bojevim glavam, kao npr. Sjeverna Koreja u kojoj vlada prisilni totalitarizam iz straha prema susjedima i prekomorskim silama. Nuklearno oružje nadilazi ljudsku maštu o opstanku na stvarnom, utopijskom ili distopijskom otoku, svejedno. Nema tog otoka koji ne bi bio dohvatljiv kataklizmičkom efektu nuklearnih eksplozija. Zato se i troši enormni novac na nešto što se neće(?) koristiti, zbog ravnoteže.

Ali ogromni se novac troši i na robotiku, usavršavanje učinkovitog robota-ubojice koji je kao jelka nakićen protezama, a svijetli i iznutra jer su mu modificirane i “mentalne” sposobnosti. Robot-ubojica je mrzitelj čovjeka, njega ne usavršavanju zbog zaštite čovjeka nego zbog napada i totalne neutralizacije čovjeka. To je oklopljeno zlo na putu prema bezdušnoj umjetnoj inteligenciji.

Naravno, paralelno sa sofisticiranom robotikom u službi ubijanja ide robotika u proizvodnji, zdravstvu, kućanstvu i svakodnevnom životu. Ali, ako je to budućnost robotike i umjetne inteligencije u operativno-duhovnoj nadgradnji čovjeka, gdje smo u toj slici mi, ubogi ljudski rod?

Čovjek se istodobno plaši i radi na robotici i transhumanizmu, kao opčinjen nekim neizbježnim zlom iz budućnosti, nekom zloslutnom karmom. On se plaši i zaziva moguću autonomiju hibridnih stvorenja na sliku Boga i priliku čovjeka. Plaši se, za početak nedostatne regulacije u primjeni umjetne inteligencije od strane egocentričnih trulih bogataša koji bi svijet samo za sebe, koji bi svijet spasili od svih nas ostalih. To je sama bit svake filantropije. Već je danas pod filantropskom zabrinutošću (čitaj direktivi) nastalo vrijeme apsolutne zabrane kretanja, posvemašnje kontrole ophođenja i komunikacije i potpunog nadzora nad zdravljem ukupne populacije. Povod je COVID-19!

Na djelu je globalna praizvedba trenirana u prvim desetljećima milenija na epidemijama svinjske i ptičje gripe. Reakcija je poprimila dimenzije histerije, a rješenje je nađeno u nedovoljno provjerenim cjepivima za sve, čak i za trudnice, iako je prošlo nedovoljno vremena za učinkovito testiranje istih.  Je li  ishitren ili opravdan strah od mogućih posljedica, npr. na demografiju? Sve ukazuje na to da globalna natalitetna politika 20. stoljeća nije rezultirala kontrolom prirasta stanovništva. Razvijena društva sjeverne polutke imaju negativnu stopu nataliteta, a zemlje subsaharskog i ekvatorijalnog pojasa diljem svijeta pretjeranu pozitivnu stopu. Ravnoteža je poremećena, resursi su na udaru neosviještene siromašne većine koju treba “pod hitno“ izolirati, odnosno sankcionirati prije nego se sjete uporabne vrijednosti okoliša. Devastaciju treba spriječiti, zemlju osloboditi od populacije koja se nekontrolirano taloži na zajedničko tlo. Sfere se urušavaju i prskaju kao mjehuri od sapunice, vode se truju, a tlo zagađuje. U to više nitko i ne sumnja, sve je razvidno kao dan.

Ljude u torove, a filantropima, bogatašima, priručnim znanstvenicima i političkim odličnicima osigurati zaštićene idilične prostore!

Evo, upravo “ispod radara” osviješteni multimiljarderi odjednom kupuju ogromna kopnena područja, a vjerojatno i vodena i raskužuju ih od prisustva običnih ljudi. Prekidaju svaku djelatnost na tim prostorima u pokušaju da ih vratite u prvobitno, divlje stanje. Jer, zbog čega bi se tamo neki bezimeni siromasi gurali u fantastične ambijente koji ionako u budućnosti više neće biti farme, plantaže ili turističke destinacije za sve ili bilo koga, nego sačuvani, prirodno dizajniran (čitaj re-dizajniran) prostor samo za izabrane.

Naravno, privremeno uživati u blagodatima i nije neki životni izazov, treba u tome opstati što duže, po mogućnosti zauvijek. A to se može samo uprezanjem ukupnog tehničkog znanja u učinkovitu preobrazbu običnog čovjeka u jedno, za početak tjelesno i intelektualno, a onda i duhovno nad-biće koje će napokon egzistirati po vlastitoj volji, što znači apsolutno razmaženo. Dakako, taj projek košta malo više nego puno, pa ostaje samo pojedincima na dispoziciji, a pojedinci nismo Vi ili ja, nego upravo razvikani filantropi koji diktiraju tempo života već sad. Ponovo se sjetimo Korone, lockdowna  i cijepljenja. Već su sad gomile u doživotnoj karanteni. Samo se nadajte istim starim vremenima. Njih više nema. Zapitajte se što zaista znači NOVO NORMALNO?

Budući svijet je za malobrojne bogate utopija, a za sve ostale (koji prežive) distopija. Iskustvo zatvaranja zidovima i utvrdama, ucrtanim granicama, fortifikacijama i žicom nam govori da smo već spremni na izolaciju, na prekid kretanja, na prekid druženja. Mi smo već prihvatili, ali to još sebi ne priznajemo zbog nasljednog osjećaja slobode, uzništvo kao NORMALNO stanje.

Toliko o Svjetskom ekonomskom forumu (WEF)!

 

 

 

 

Komentari

komentar

You may also like