S obzorja Bijele kuće posljednji dan travnja i prvi dan svibnja 2019. godine činili su se idealnim za „konačnu fazu“ svrgavanja venezuelanskog predsjednika Nicolasa Madura s vlasti. Vođa venezuelanske oporbe, Juan Guaido, pozvao je građane Venezuele, osobito ciljanu kategoriju – vojsku da ga podrže kako bi okončali Madurovu „uzurpaciju“. No do kraja već prvog dana postalo je očito kako je, u američkim think thankovima razrađena operacija „regime change“ (promjene režima), koja je naizgled trebala biti jednostavno provedena, zapravo, propala. Naime, pokušaj državnog udara 2019. vrlo nalikuje katastrofalnim scenarijima iz 2014. i 2017. godine. Čini se da venezuelanska oporba uistinu nema sreće iako je tijekom vremena osigurala snažnu međunarodnu (SAD, Kanada, većim dijelom EU) kao i regionalnu potporu (LIMA). Uz to, stvorile su se i zgodne regionalne okolnosti – desnica je ojačala diljem Latinske Amerike, osobito utjecajan postao je novi američki saveznik, brazilski predsjednik Jair Bolsonaro.
Kako piše The American Conservative (vidjeti Daniel Larison: The Absurdity of Our Regime Change Policy in Venezuela, dostupno na https://www.theamericanconservative.com/larison/the-absurdity-of-our-regime-change-policy-in-venezuela/), apsurd politike trenutačne administracije je nevjerojatan. Američka vlada tvrdi da Maduro više nije predsjednik, ali predsjednik kojeg oni priznaju ništa ne kontrolira. Uspjeh zamišljenog plana o promjeni režima gotovo je u cijelosti ovisio o masovnim napuštanjima venezuelanske vojske, međutim, Trumpovi ratni jastrebovi nisu pronašli odgovarajući instrumentarij kojim bi to ostvarili. Možda je najsmješnija tvrdnja prema kojoj je Guaido predsjednik Venezuele, ali njegovo predsjedanje još nije počelo. Tako je nedavno imenovani posebni izaslanik za Venezuelu, neokon Elliott Abrams, izjavio da 30-odnevno “privremeno” razdoblje Guaidova “predsjedništva” neće početi dok Maduro ne napusti dužnost. Prema Trumpovoj administraciji, Guaido je legitiman predsjednik koji još uvijek nije preuzeo dužnost, a čini se i da neće, zaključuje Larison.
Abrams, koji je tijekom 80.-tih godina, u vrijeme Reaganove administracije bio zadužen za naoružavanje i provedbu represije desničarskih odreda smrti u Nikaragvi, El Salvadoru i Gvatemali, u svom političkom djelovanju inače otjelovljuje čuvenu „Monroeovu doktrinu“. Nije nevažno spomenuti kako je Elliot Abrams i jedan od osnivača Projekta za novo američko stoljeće (Project for the New American Century), vrlo utjecajnog think thanka prema čijim je zamislima prekrojen Bliski istok.
Geopolitička i strateška važnost Venezuele za sve američke administracije proizilazi iz jednostavne činjenice da zemlja raspolaže najvećim rezervama sirove nafte na svijetu. Stoga je i administracija predsjednika Trumpa od samog početka pojačala pritisak na Venezuelu i radikalizirala svoje pozicije. U svojoj strategiji prema Venezueli Washington se izravno poziva na tzv. Monroevu doktrinu, prema kojoj je Latinska Amerika “dvorište” Sjedinjenih Država – tvrdnja koja je osobita anatema u cijeloj regiji. Naime, Latinska je Amerika gotovo dva stoljeća u fokusu interesa Sjedinjenih Američkih Država, još od daleke 1823.g. kada je predsjednik James Monroe predstavio svoj geopolitički koncept, poznat kao Monroeva doktrina. Ova platforma, koja ujedno predstavlja i prvi strateški definirani geopolitički pristup u američkoj vanjskoj politici, podrazumijeva, da tri Amerike (Sjeverna, Srednja i Južna) čine jedinstveno geopolitičko područje koje je istovremeno i ekskluzivna zona interesa SAD-a. Treba se podsjetiti kako je Monroeva doktrina nastala kao reakcija na apetite europskih država, koje su ovime odvojene od svojih kolonija u Sjevernoj (Engleska) i Južnoj Americi (Španjolska i Portugal). U svojoj poslanici Kongresu, predsjednik Monroe, tada je izričito naznačio da se američki kontinent ubuduće ni u kojem slučaju ne smije smatrati kolonijom ili posjedom bilo koje europske zemlje i da će SAD svaki pokušaj širenja europskih kolonijalnih sila prema zapadnoj hemisferi, smatrati opasnim za svoj mir i sigurnost. Za uzvrat, Amerika neće sudjelovati u ratovima koje vodi Europa, što je u međunarodnim odnosima bilo prepoznato kao američki izolacionizam, a koji su SAD u potpunosti napustile nakon Drugog svjetskog rata.
Sjedinjenim Državama 2019. godine problem više nisu europske države. Trumpova administracija nastoji obuzdati djelovanje Rusije i Kine na prostoru regije. Kao što navodi Francis Rooney, kongresmen Floride u autorskom članku „Opinion: China, Russia and Iran use South American Upheaval to Gain a Western Foothold, 03/04/2019 (dostupno na https://dailycaller.com/2019/03/04/rooney-south-america/) sve veća prisutnost američkih suparnika, poput Rusije, Kine i Irana u Latinskoj Americi, mijenja geopolitički, time i strateški krajolik južno od Sjedinjenih Država. Rusija služi kao zajmodavac, trgovinski partner, trgovac oružjem i sigurnosni jamac mnogim zemljama Latinske Amerike. Primjerice, Kuba i Venezuela duboko su povezane s Rusijom. Nedavno je Rusija oprostila 90 % od 32 milijarde dolara duga Kubi, a ruska energetska tvrtka Interrao pomogla je izgradnju četiriju elektrana.
Kao i na Kubi, Rusija je restrukturirala dugove Venezuele, jer nastavlja održavati ekonomiju ugroženu sankcijama. Ruska naftna tvrtka Rosneft ima 49,9% udio u CITGU, američkom ogranku državne naftne tvrtke Venezuele, PDVSA. Mogućnost da „Rosneft“, u slučaju bankrota Venecuele, preuzme kontrolni paket dionica „Citgo Petroleuma“, venecuelske naftne kompanije sa sjedištem u SAD-u, bile su stvarni razlog za uvođenje oštrih financijskih i političkih sankcija. Naime, venecuelanska državna naftna kompanija „Petroleos de Venezuela“ (PDVSA) posjeduje „CITGO“, veliku američku naftnu tvrtku, sa sjedištem u Houstonu, u Teksasu, još od 80.-tih godina 20. st. Iako udio „CITGA“ na američkom tržištu nije prevelik – on se kreće do 4% ukupne isporuke naftnih derivata SAD-u, ipak se radi o kompaniji koja ima brojne tvornice za preradu nafte, naftne platforme i devet naftovovoda koji prolaze kroz 24 američke države. U zamjenu za kredit od 1,5 milijardi eura koji je „PDVSA“-u, u prosincu, 2016.g. odobrio „Rosneft“, a kojim je hipoteka stavljena na „Citgo Petroleum“ i koji venecuelanska kompanija nije u stanju vratiti, Venecuela i Rusija već dulje vrijeme pregovaraju o trampi dionica kojim bi se „Rosneft“, zapravo, domogao „CITGA“.
Nadalje, Rusija u Boliviji pomaže razvoj energetskih postrojenja, uključujući nuklearni objekt u El Altu, i nekoliko naftnih polja kojima upravlja ruski energetski div Gazprom. Rusija je proširila svoj utjecaj i na druge prijateljske latinskoameričke nacije prodajući vojne helikoptere i opremu Argentini, Ekvadoru, Peruu i Brazilu. Ti trendovi američku administraciju snažno podsjećaju na strategiju SSSR-a tijekom Hladnog rata kojom se širio sovjetski utjecaj na američko „dvorište“.
Utjecaj Kine u Latinskoj Americi relativno je nov, ali je ubrzo nadmašio ruski. Komunistička Kina je već najveće izvozno tržište za mnoge latinoameričke zemlje, uključujući Brazil, Čile, Kubu, Peru i Urugvaj. Od 2006. do 2016. ukupna trgovina između Kine i Latinske Amerike porasla je za 200 posto u usporedbi s porastom od samo 38 posto između SAD-a i Latinske Amerike. Nadalje, Kineska izvozno-uvozna banka pozicionira se kao primarna opcija za velike investicijske i infrastrukturne projekte u cijeloj regiji. Kina je kroz inicijativu „Belt and Road“ uložila 150 milijardi dolara u više od 100 infrastrukturnih projekata u 16 zemalja diljem Latinske Amerike. Nadalje, kineska banka Export-Import u Ekvadoru je financirala izgradnju hidroelektrane Coca Codo Sinclair koja sada proizvodi 35% energije zemlje. Kina također izvozi svoju nuklearnu tehnologiju putem ugovora koje je potpisala za izgradnju dvije nuklearne elektrane u Argentini, a kineska tvrtka kupila je 90-postotni udio i u najprofitabilnijoj brazilskoj kontejnerskoj luci Paranaguá.
Trumpovu administraciju možda najviše zabrinjavaju dokazi o iranskom angažmanu u regiji. Naime, granično područje između Brazila, Argentine i Paragvaja (TBA zona) dugo je poznato kao baza za kriminalne i terorističke aktivnosti. Hezbollah je aktivan u TBA zoni, te se procjenjuje kako ova organizacija svake godine zaradi na tom području oko 20 milijuna dolara. Prema procjenama američke administracije riječ je o terorističkom terenu za obuku, provokativno pozicioniranom na američkom pragu. Iran je, također, sklopio partnerstvo s Venezuelom u izgradnji kemijskog postrojenja (Parchin Chemical Facility) koje proizvodi neke od ključnih komponenti raketnog goriva.
Američki kongresmen smatra da Sjedinjene Države moraju prepoznati geopolitički značaj svojih južnih susjeda i izazove s kojima se suočavaju. „Kao što to pokazuju događaji u Venezueli, katastrofalne autoritarne i socijalističke politike rezultiraju štetnim posljedicama za naše prijatelje u regiji i stvaraju vakuum koji popunjavaju naši protivnici u pokušaju destabilizacije naše hemisfere“, dodaje Rooney.
Kada je riječ o trenutačnoj krizi u Venezueli, Maduro je, za međunarodnu zajednicu predvođenu SAD-om, tek diktator koji je na prošlim izborima zabranio vodeće oporbene stranke i kandidate. Ipak, jedan od njih, Henrique Capriles Radonski kojeg je Maduro diskvalificirao, u bilo kojoj drugoj zemlji (osobito u zemljama slobodnog svijeta) vjerojatno bi još uvijek bio u zatvoru s obzirom na njegovu „uglednu“ ulogu u državnom udaru 2002. godine u kojem je vodio opsadu kubanske ambasade i sudjelovao u otmici ministra unutarnjih poslova. Capriles, i danas nova „zvijezda“, Leopold López, zajedno s drugim istaknutim oporbenim čelnicima nastavili su predvoditi još pet neustavnih pokušaja svrgavanja legalno izabrane vlade – naftnu blokadu 2002/3, postizborno nasilje 2013., pokušaje državnog udara 2014., 2017., te posljednji – upravo propali.
Etiketa autoritarnosti u svojim je temeljima dio kolonijalne teorije i prakse, a nalijepi se svakome (sada Maduru) koji se suprotstavlja univerzalizmu zapadnih vrijednosti, poglavito onima koji dovode u pitanje liberalnu demokraciju i Washingtonski konsenzus koji je osmislio jedini mogući način slobodnog tržišta (El Dorado za američke i zapadne korporacije, ne i za druge).
Američka financijska blokada, koju je prvi put uveo predsjednik Barack Obama 2015. i koju je Trump proglasio de jure 2017. godine, desetkovala je venezuelansko gospodarstvo, enormno pogoršavajući štetu koju su proizveli ključni Madurovi neuspjesi. Trumpova administracija djelovala je i diplomatski, ali neuspješno. Naime, prošlo je tri mjeseca od kada su SAD podržale Guaidoa kao „privremenog“ predsjednika, međutim, tijekom proteklog razdoblja oporba nije napravila nikakav primjetan napredak u preuzimanju vlasti, a vojska za sada ostaje čvrsto na Madurovoj strani. Najradikalniji dijelovi oporbe, koji uključuje Guaidóovu Voluntad Popular Party (VP), zajedno s bivšim predsjedničkim kandidatom Marijom Corina Machado, uvijek su imali bliske veze sa Sjedinjenim Državama. Guaidó, kao i potpredsjednik VP Leopoldo López i Carlos Vecchio, potpredsjednik vlade u sjeni u Washingtonu, školovani su na prestižnim američkim sveučilištima – što nije neuobičajeno među latinskoameričkim ekonomskim i političkim elitama.
Budući da je nametnuti „predsjednik“ Guaidó izričito povezao autoritet SAD-a, te podršku EU-a i zemalja LIMA-e s pretpostavkom vlastitog vodstva (čeka da ga Amerikanci uvedu u predsjedničku palaču), rezultat je podjednak katastrofi koju je oporba doživjela 2014. i 2017. godine kada je također pokušala zbaciti Madura. Međutim, neprikrivena intervencija američke administracije samo raspiruje antiamerikanizam u regiji i zapravo pomaže Maduru u konsolidiaciji vlastitog položaja. Snažno prisutan antiimperijalizam na tlu Latinske Amerike, ujedno i temelj „chavista“-pokreta, posljedica je američkog intervencionizma posredstvom kojega su američke korporacije desetljećima kontrolirale mnoge (i venezuelanske) resurse i diktirale ekonomsku politiku. Svi dosadašnji manevri Trumpove administracije i njenih saveznika pokazali su se kao kontraproduktivni kada je riječ o rješavanju krize. Guaidóva vlada, koju namjeravaju postaviti u Venezueli, nosi pečat „made in the U.S.A.“, čime riskiraju širenje plamena antiamerikanizma diljem kontinenta.
Unatoč svemu, Trumpova administracija nema vremenski „deadline“. U Venezueli Sjedinjene Države imaju jasan cilj: promjenu režima i „obnovu demokracije i vladavine prava“. Ipak, sankcije, međunarodna diplomatska izolacija i unutarnji pritisak nisu uspjeli ostvariti napredak. Kada će i kako Maduro napustiti vlast, kako postići promjenu režima koju traže, ni oni, kao ni njihove marionete još uvijek ne znaju, ali to ih niti najmanje ne zaustavlja. Stanje podsjeća na samouvjerene tvrdnje kojih smo se naslušali proteklih godina – „Assad mora otići“. I sada je Trumpova administracija potpuno “sigurna” u ishod (regime change) koji se čini sve manje vjerojatnim. Stoga čelni ljudi američke administracije sve češće razmatraju opciju vojne intervencije. I sam predsjednik Donald Trump javno obznanjuje da su “sve opcije na stolu”. Ipak, ostaje otvoreno pitanje u kolikoj je mjeri vojna intervencija izgledno rješenje!
(nastavlja se)
0 komentara