dr. sc. Jadranka Polović: VIKTOR ORBAN – „NIGHTMARE“ EUROPSKE UNIJE

Na upravo završenim parlamentarnim izborima u Mađarskoj, Viktor Orban, dosadašnji premijer, uvjerljivo je osvojio još jedan mandat. Političar koji je „zaigrao“ na kartu otpora MMF-u, Europskoj komisiji i Sorosu, odbio provoditi „strukturne reforme“ i uvoziti izbjeglice, ostvario je, prema vlastitim riječima, „povijesnu pobjedu“. Naime, njegova stranka Fidesz, u koaliciji s Kršćansko-demokratskom narodnom strankom (KNDP), osvojila je 134 zastupnička mandata, od ukupno 199 u mađarskom parlamentu. Proeuropske i liberalne stranke doživjele su neviđeni poraz zbog čega su njihovi čelnici podnijeli ostavke. Oni izbore smatraju nepoštenim, zabrinuti su zbog skretanja Orbanove vlade s „europskog puta“ zbog čega bi, smatraju, Mađarska mogla osjetiti političke i ekonomske posljedice.

Izbori su, na žalost Europske unije, pokazali da Viktor Orban, kao najkontraverzniji lider Europe, uživa veliku potporu mađarskih građana, ali i vlada ostalih zemalja Višegradske skupine: Poljske, Češke, Slovačke, koje su se udružile u „pokretu otpora“ Bruxelessu. Orbanova pobjeda zasigurno je najveći izazov Europske unije u njenoj politici proširenja: „orbanizacija“ Europe nezaustavljiv je proces koji će nesumnjivo proizvesti dalekosežne posljedice na odnose nove i stare Europe. Prema riječima njemačkog analitičara Volkera Wagenera, Orbanova Mađarska predstavlja model raspada liberalnih vrijednosti u Europi nakon 1945. Naime, Orban se svrstava u red „novih odmetnika od demokracije“, poput Putina, Trumpa ili Erdogana, koji su „prirodni neprijatelji“ onoga što se desetljećima smatralo neupitnom poveznicom ujedinjene Europe: demokracije, slobode mišljenja, medija i pravne države. Međutim, liberalni Zapad, napokon bi trebao razumijeti da je posthladnoratovski „uspostavljeni konsenzus o legitimnosti liberalne demokracije i mogućnosti njene univerzalne primjene kao konačnog oblika ljudske vladavine“ (Fukuyama, 1989) na kraju, zbog čega je Orbanova „neliberalna demokracija“, koja ističe vlastiti nacionalni interes, suverenost Mađarske, nacionalni ponos i ne upada u zamke multikulturalnog duha Europske unije, osvojila povjerenje i snažnu potporu građana.

Iako je Orban bio na čelu uspješne koalicijske vlade u razdoblju od 1998. do 2002.g. koja je Mađarsku pridružila NATO-u, smanjila inflaciju i stabilizirala gospodarsku situaciju, izbore je izgubio od Ferenca Gyurcsanyja i koalicije lijevo liberalnih stranaka.

Njegov politički uspon, zapravo, kreće od 2010.g. kada je pobijedio, tada već omraženog, socijalističkog premijera koji je neprestano obmanjivao vlastiti narod o napretku Mađarske, iako je zemlja bila teško pogođena globalnom recesijom i na rubu gospodarskog sloma – prva zemlja Europske unije kojoj je bio nužan kredit MMF-a.

Mađarska je, kao i Hrvatska, u procesu privatizacije rasprodala većinu tvrtki u državnom vlasništvu, nakon čega je ovisnost o stranim izvorima financiranja rezultirala dugom od 80 milijardi eura (2010.). Na zaprepaštenje Europske komisije i međunarodnih financijskih institucija kao čuvara svjetskog lihvarskog ekonomskog poretka, tada novi mađarski premijer, Viktor Orban, 2011.g. uspostavio je nadzor nad Središnjom bankom. To je bio razlog zbog kojeg se sukobio s čuvenom „Trojkom“ koja je upravo Mađarsku namjeravala pritisnuti i „zadaviti“ mjerama štednje i tzv. strukturnim reformama (što je malo poslije učinila s Grčkom). Mađarska je postala prva europska država koja je službeno zabranila sve Rothschildove banke koje djeluju u zemlji, a nakon što je prije vremena otplatio kredite MMF-u u cjelosti, Orban je zatvorio ured MMF i protjerao ga iz zemlje, naglasivši pri tom da je Mađarska neovisna i suverena zemlja. Orban je nacionalizirao i privatni mirovinski fond, a osobitu je popularnost građana stekao kada ih je „spasio“ rasta kredita u podivljalim švicarskim francima. Naime, rast tečaja švicaraca najviše je pogodio Mađarsku u kojoj je 2011. godine preko 80% stambenih kredita bilo vezano uz franak. Orbanova je vlada, za razliku od hrvatske Vlade, uspješno zaštitila korisnike ovih lihvarskih „proizvoda“, na način da su krediti konvertirani u domaću valutu po tečaju na dan uzimanja kredita, a banke prisiljene platiti odštetu za nepravedno određene i naplaćene kamate. Mađarska je vlada nakon toga zabranila kredite u stranoj valuti, a prema poreznoj reformi bankama, osiguravajućim društvima i korporacijama uveden je porez. Ekstraprofiti stranih kreditora i korporacija time su poništeni, a nacionalizacijom plinskih i komunalnih poduzeća, Vlada je cijene komunalnih usluga za kućanstva smanjila za više od 10%.

Orban je ovim mjerama jasno pokazao kako odbija provoditi politiku liberalizacije cijena, mjere štednje i tzv. strukturne reforme, koje je označio kao „kolonizatorske politike Zapada koje su upropastila sve narode koji su pristajali na njihovo provođenje“.

Viktor Orban kao mađarski premijer dotakao se i „tabu“ teme – ustvrdio je kako je liberalna demokracija mrtva („Era liberalizma je gotova“), kako želi graditi Mađarsku na nacionalnim temeljima po uzoru na Rusiju i Tursku. Na udaru su se našli i mediji! Naime, Orban je uveo i  nadzor državnih medija, a onim privatnim uskratio je licencu djelovanja ukoliko propagiraju neprirodne vrijednosti strane „mađarskom načinu života“, i neovisnim privatnim radio i televizijskim postajama zabranio vođenje predizbornih rasprava.

Usvojeni amandmani na mađarski Ustav u ožujku 2013.g., koje je podržala većina zastupnika, ograničili su ovlasti Ustavnog suda, ali i odmakli Mađarsku od europskih pravnih normi (zakonodavstva EU), načela vladavine prava i europskih standarda (tzv. „europskih vrijednosti“). Sloboda govora ograničena je „ako vrijeđa ponos mađarske nacije“. Vlada je uvela i praksu potpuno različitu od drugih istočnoeuropskih članica EU-a iz kojih se visokoobrazovani kadar po završetku studija masovno iseljava. Naime, studenti po završetku školovanja trebaju ostati u Mađarskoj u razdoblju koliko je trajalo njihovo školovanje. U protivnom državi plaćaju trošak njihovog visokog obrazovanja.

Mađarski se premijer odbio pridržavati presude Europskog suda koji je naložio da Mađarska primi 1294 izbjeglice u skladu s europskim kvotama o raspodjeli. Migrante je nazvao „osvajačima“, a europske birokrate osobito je raspametila kampanja „Stop Soros“ koju je Orban proveo pred posljednje izbore. Naime, nakon što je državno odvjetništvo Ruske Federacije u studenom 2015.g., proglasilo Fond „Otvoreno društvo“ nepoželjnim u zemlji, i Viktor Orban počeo je propitivati utjecaj NGO’S-a kojim upravlja Soros na političke procese u Mađarskoj. Prema mađarskom premijeru „jedina mreža koja posluje kao mafija u Mađarskoj je ona Georga Sorosa“. Orban se hrabro suprotstavio i planovima Angele Merkel i EK o masovnoj migraciji, izgradio je učinkovit granični zid i razotkrio mrežu europskih političara koji se smatraju pouzdanim saveznicima Georga Sorosa.

Soroseva mreža, nesumnjivo, podsjeća na klasično venecijansko crno plemstvo, a njegov tajni utjecaj kojim prisvaja vlast i suspendira demokraciju, postavlja premijere i predsjednike unutar EU, sve izravnije postaje prijetnja europskoj demokraciji. „Open Society Fond“ osnovan je daleke 1979.g. s ciljem promocije demokracije i ljudskih prava, međutim u nešto manje od četiri desetljeća postojanja, kao institucija izvan sustava ili „fantomska institucija“, Fondacija je razvila djelovanje kroz nevladin sektor, vrlo problematično s aspekta demokratske legitimacije. „Open Society“ često izravno podriva suverenitet država, zaobilazi demokratske institucije i većinsku volju naroda izraženu na izborima. Soros se rukovodi načelom slaba država – jako civilno društvo što vodi stvaranju sustava u kojem bi NVO putem slabljenja i razaranja nacionalne države zapravo trebale pružiti legitimitet budućem uzvišenom projektu – globalnoj vladi. „Open society“ danas potpomaže organizacije koje se bave migrantima i osiguravaju koridore migrantskih ruta (500 milijuna dolara), a DC Leaks otkrio je brojne dokumente koji otkrivaju Sorosove planove za realizaciju europske migrantske krize. Ova agenda, poglavito najnovija vijest o silnom novcu koji je Soros spreman uložiti u politički preobražaj svijeta, izazvala je šok među demokratski izabranim čelnicima diljem svijeta koji strahuju da će Sorosev novac biti upotrebljen za potkupljivanje političara i novinara, s ciljem njihovog svrgavanje s vlasti.

S druge strane, Orban je suverenist, zagovara jake institucije države, a protiv Sorosa i političara iz Bruxelessa, Pariza i Berlina koju ugrožavaju Mađarsku i Europu namjerava se boriti svim sredstvima. Novim zakonima Orban uvodi nadzor nad organizacijama civilnog društva koje potiču ilegalnu migraciju. Naime, prema prijedlogu zakona, sve nevladine organizacije koje se bave migrantima trebaju se sudski registrirati i redovito podnostiti izvještaje o svojoj djelatnosti. Ukoliko su financirane iz inozemnih izvora, podliježu plaćanju poreza od 25%, može im se zabraniti pristup osam kilometara širokom pojasu uz vanjske granice Schengenskog područja, a njihovim stranim partnerima ulazak u zemlju.

I na kraju, noćna mora Europske komisije jesu bliske veze Orbana i Putina koje svoje krakove šire i na susjedne zemlje Europe. Naime, ostavka slovenskog premijera Mira Cerara na funkciju predsjednika vlade Slovenije, između ostalog, u uskoj je vezi s mogućnošću zajedničkog ulaska ruskog, mađarskog i kineskog kapitala u realizaciju trenutno najvažnijeg slovenskog državnog, ali i regionalnog projekta – izgradnju željezničke pruge između čvorišta Divača, na talijanskoj granici, i luke Koper.

U svakom slučaju, Bruxeless se sada suočava s Mađarskom, zemljom članicom Europske unije smještenom u središtu kontinenta koja postupno propituje, na neki način i odustaje od liberalnih vrijednosti zapadnog ekskluzivnog kluba. Viktor Orban, kao protu-imigrantski, nacionalistički lider, predstavlja veliki izazov za EU.

 

 

 

 

 

 

0 komentara

You may also like