dr. sc. Jadranka Polović: ZAPADNA CIVILIZACIJA NA PREKRETNICI: U POTRAZI ZA EUROPSKIM IDENTITETOM

Kad sam u poštanskom sandučiću (koji se u osvit nove, 2019. godine, od mjesta očekivanja dobrih želja pretvorio u punkt neprijateljskih korporacijskih opomena), jedno jutro trećeg adventa, pronašla božičnu poruku don Ante, župnika splitske Gospe od Milosrđa, nešto je u mom agnostičkom srcu pokrenulo snažnu emociju put skeptičnog uma umornog od neoliberarnog relativiziranja u prvom redu svetosti života. Urušavanje zapadne civilizacije, proces kojem svakodnevno svjedočimo, ima manje veze s „neprijateljima“ (drugim narodima i kulturama koji pristižu), koliko s činjenicom da su zapadna društva ozbiljno ugrožena, jer većina zapadnjaka više ne vjeruje u ideje koje su zapadnoj civilizaciji omogućili uspon i napredovanje, te zbog čega su njena bitna obilježja – tolerancija i otvorenost. Kršćanstvo je jedna od temeljnih ideja i kao takva kamen temeljac zapadnog identiteta. Kao što navode, Richard Koch i Chris Smith, u knjizi „Samoubojsto zapada“ (Naklada Ljevak, Zg, 2007.), „kršćanstvo nije nikada bilo – niti jest – uobičajena religija“.  Autori izdvajaju njegovu originalnost u činjenici da je „poosobilo“ Boga, približilo ga čovjeku kojeg je istovremeno učinilo izvanredno važnim, te individualno samousavršavanje u skladu s božanskim nakanama pretvorilo u „alfu i omegu“ svemira. To je razlog zbog kojeg zapadnjaci, bilo da su kršćani, agnostici, ateisti ili čak pripadnici drugih religija – gledaju na svijet i imaju odrasce ponašanja drukčije od nezapadnjaka, ali i zbog kojeg je zapadna kultura i civilizacija toliko privlačna i nadahnjujuća za veći dio čovječanstva.

Ipak, sad kad je Zapad, već godinama „nizvodno od kršćanstva“(vidjeti, Douglas Murray, Čudna smrt Europe, Egmont d.o.o., Zg., 2018.), sve više dolaze do izražaja vrlo uznemirujuća pitanja koja dotiču smisao i svrhu življenja, zapravo ispraznost duše u hedonistički i materijalistički ustrojenim zapadnim društvima. Naime, današnje zapadno društvo oslobođeno svjetonazora Crkve, sklono potrebnim, ali i često besmislenim ljudskim pravima (u odnosu na što?) pojedinaca, zagubljeno je u moru nepotrebnih informacija koje stvaraju privid “znanja” i lažnu sigurnost u materijalnom svijetu, zaklonjeno i od mirisa vjetra i svjetla dana. Na mjesto Božjeg daha i mističnog utjelovljenja duše u čovjeku našla se cjelokupna anatomija bića koje bi htjelo živjeti zdravo i zadovoljno, međutim, život u suvremenim liberalnim demokracijama (prema Fukuyami, političkom sustavu „for ever“) postao je plitak i površan, te izgubio osjećaj svrhe. Negdje na tragu milenijskog promišljanja i nešto svježijih fizikalnih “dokaza” o ustroju svemira i mjestu čovjeka na svakoj točki te nepovratne vremenske strijele koja nezadrživo za sobom ostavlja uzroke i hrva se s posljedicama, zagubio se dublji smisao života. Duhovnost se iz prstena novosagrađenih crkava, bogoslužnih kršćanskih građevina nekako prebrzo usmjerila u obližnje mega-prodajne centre i mir u srcu prepustila nikad dovoljno debeloj lisnici. Te moćne utvrde na rubu grada postale su mjesta kolektivne potrošačke histerije, mjesta u kojima se za kreditni novac oslobađamo temeljnih konflikata između “moram, a ne mogu”. Biće u nama izgara od želje da zadovolji privremene materijalne potrebe na uštrb prazne duše i onemogućenog osjeta duha.

Katolička dogma, a pogotovo šira kršćanska ćudoredna istina zapadne provenijencije zaostala je u povijesti, zaklonjena sjenom post-modernističkog restrukturiranja i preispitivanja svih utvrđenih vrijednosti iz prošlosti. Kao da je “sveti” zadatak trenutnih „progresističkih“ političkih elita raskopati sve naslage sigurnog civilizacijskog naslijeđa, odbaciti sveukupno zapadno nataloženo dobro i nesigurno stati, individualistički i globalistički prazan, na rub provalije, ekvilibrirati nad bezdanom u iščekivanju svjetla iz mraka. Ljudsko biće misli i domišlja svakojake pogodnosti u vrlo konfuznom svakodnevnom životu, iz nemoći dosezanja viših duhovnih stanja hedonistički uživa u konzumiranju nevažnih sitnica, podilazi dosjetkama i plitkim rješenjima i sve je manje sposobno ostvariti tjelesni, ali i duhovni, ljudski kontakt s drugom osobom, kao i  osjetiti tijelo Božje, jer mu je za to atrofiralo ćulo.

Ali, kao i druga tijela, ljudsko je tijelo limitirano u manifestaciji života, pa sva očekivanja “padaju u vodu” u trenutku smrti. Taj usud ne može riješiti kreditna kartica, niti novac, jer se ne može otkupiti pravo na vječiti život. Sve što možemo kupiti nije istovrijedno onome što možemo osjetiti, a možemo li na “kraju povijesti” osjetiti dodir ljubavi, dodir višeg bića, Duha Svetog iznad partikularnih interesa otuđenih pojedinaca, otvoreno je, ne samo religijsko, već i prvorazredno filozofsko pitanje. “Što je biće samo na svijetu doli utvara bez značenja. Samoća je privremeno stanje između dva susreta, trpljiva i potrebita. Doživotna usamljenost je paradoks, o njoj ne možemo ništa znati, ništa slutiti i ništa pamtiti” (Strah od smrti, Mateo Perasović, Umjetnička akademija u Splitu, 2017.). Samo ljudsko biće potvrđuje svetost života. Sve što se može racionalizirati nije Bog, nego obična simulacija proizašla iz razgovora sa samim sobom.

Dakako, ovaj tekst ne smjera proučavati Bibliju kao svako drugo literarno djelo, nije mi namjera tražiti fakte i suprotstavljati se vjerodostojnim povijesnim podacima. Besmisleno je uspoređivanjem dokazati vjeru u Boga. Ili vjerujem, pa sam nadahnuta ili sumnjam, pa istražujem.

Zapad je vjerovao, Europa je vjerovala i istodobno tražila dokaze. Međutim, jednom kad se pričini da su neki dokazi tu, a da za druge nema mjesta, oblikuju se stavovi koji postaju intelektualni mainstream ili nova religija Zapada. Svako promišljanje završi cementiranom sumnjom i posljedično odbacivanjem svega što se ne da znanstveno potvrditi jednom, dva, tri puta, osobito vjera u Boga postaje ad acta. Bog je onemoćao i ustupio mjesto drugim izazovima. Svakojake interakcije na razini pojedinaca čine društvo smislenim, a ono božansko u osvit zore, u pogledu i u dodiru ili u snu i u nekoj čudnoj misli, ostaje onkraj potrebe i stvarne slike svijeta. Danas tvrditi da je čovjek duhovno biće postaje passe, to je još samo jedva čujni eho iz prošlosti, jer kako bi čovjek otkrio Boga na nebesima kad u kozmosu stoluju konkretna nebeska tijela. Kao što je nekad davno Bog privlačio ljudsku misao i rastvarao srca, tako danas privlače teorije Charlesa Darwina, Alberta Einsteina, Nielsa Bohra i drugih znanstvenih skeptika.  Nad metafizikom se nadvila molekularna biologija i fizikalni dokazi, zbog čega je svijet postao naizgled funkcionalan. Čuda se događaju unutar virtualne sprege apscise i ordinate, a inženjerska rješenja su na dohvat ruke. Ljudskom biću je u njegovoj znanstvenoj uspješnosti još jedino preostalo potaknuti život u Petrijevoj zdjelici od par različitih molekula, obaveznog katalizatora i nešto elektriciteta. Nakon tog alkemijskog udahnuća, potreban je još samo trunak svijesti “od nekud” (iz epruvete) i Bog je upokojen zauvijek.

U ovo vrijeme zasićenosti povijesnim faktima, u vrijeme zamora “materijala”, čovjeku ne preostaje ništa doli relaksacije i praznog hoda. Ljudi su napokon umorni i od mira u srcu.  Zapad je definitivno odustao od svog Boga, a na njegovo mjesto odlučio postaviti hedonističko divljanje. Njegove su ga „progresističke“, globalističke elite, u posljednja dva desetljeća, postupno srozale do dna! Međutim, u taj isti duhovno ispražnjeni prostor pseudomorfozom se ugnjezdilo neko drugo tijelo koje još manje mari za razlike između luteranske, baptističke, pravoslavne i katoličke crkve, a razlike između Aškenaza i Sefarda i ne primjećuje. Iako su priče o biblijskim prorocima spomenute i u Kur’anu, sveti ih zapisi iz sura i ajeta ne nose u srcu kad migrantskim putevima pohode u Europu. Muslimani svih zemalja ujedinjeni kao proleteri XX stoljeća su itekako sposobni svojom vjerom u Allaha dati smisao prostoru (Europi) koji je ostao bez smisla. Od Gibraltarskih vrata do najsjevernijeg norveškog rta milijuni ljudi različitog etniciteti udruženi u zajedničkoj vjeri  intuitivno teže ostvariti svoj životni san i u tome ih ne mogu spriječiti tlapnje o vrijednostima zapadne civilizacije, civilizacije dovedene na rub opstanka poradi partikularnog užitka pojedinaca otuđenih od obitelji, od društva, od vlastite tradicije i kulture, od kršćanstva, te na kraju od bilo kojeg zajedništva.

Pravo pojedinca na nebitne sitnice je apsurdnim „putešestvijama“ dovelo do pogubne alijenacije sljednika svetog kršćanskog nauka koji se izgubio u multikulturalnom glibu i ne primjećujući kako su akulturacija i asimilacija “prohujali s vihorom” ostavljajući zapanjenu djecu Europe da se nose sa žestokom krvlju islama. Zdrav razum mi govori da se neće muslimanski vjernici iz subsaharske Afrike, iz Maroka, Alžira, Libije i Sirije, iz Iraka, Irana, Afganistana… preobratiti na kršćanstvo, nego će Umma (zajednica vjernih) uvući i Europu u svoj teritorij. Europa, otuđena od vlastite povijesti, i ne primjećuje promjene koje su već nastale. Iz udubne pozicije civilizacijske arogancije i privremene tehnološke nadmoći, europski politički mainstream ne vidi onaj dio stanovništva koji ne mrmlja u krunicu grčkim, romanskim, slavenskim, germanskim, keltskim ili baltičkim jezikom, a nije ateistički otuđen od vjere, nego je upravo ponesen vjerom u Allaha koji obećava i opominje kao i kršćanski Bog petsto godina prije.  Ono nadahnuće koje je guralo kršćansku renesansnu Europu prema zrelosti baroka i životnoj filozofiji prosvjetiteljstva temeljenoj na razumu i znanosti, izdahnulo je i to najprije u srcu Europe. Na mjesto jedne vjere dolazi druga, svježija, snažnija i pogubnija za starosjedilačke europske narode.

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like