Reforma Francuske elektroprivrede, projekt Hercule – kakva je usporednica s HEP-om i nadolazećim Zakonom o tržištu električne energije
Francuski mediji mjesecima su zaokupljeni prijedlogom reforme svoje nacionalne elektroprivrede, širom svijeta poznate Electricite de France (EDF). Projekt je nazvan Hercule. Prijedlog reorganizacije EDF-a kao vertikalno integrirane elektroprivrede, privatizirane prije petnaest godina s udjelom nešto višim od 15 posto, izazvao je ogromnu pozornost kako političara tako i široke javnosti. EDF je u Francuskoj institucija koja je nakon nacionalizacije daleke 1946. godine prerasla u jednu od najvećih svjetskih elektroenergetskih tvrtki s 58 nuklearnih elektrana i ponajvećim operatorom prijenosnog sustava.
Transformacija francuske elektroprivrede predviđa podjelu glavnih djelatnosti u tri segmenta: nuklearne elektrane koje ostaju pod nadzorom države, hidroelektrane – poglavito brane, i konačno, distribuciju električne energije i opskrbu. Osim nezadovoljstva iskazanog napisima u raznim glasilima koje se tiču podjele nacionalne elektroprivrede, posebnu je pozornost izazvala mogućnost ulaženja privatnog kapitala u područje reguliranih djelatnosti a to su distribucija i prijenos električne energije. Za informaciju, u Hrvatskoj te djelatnosti regulira Hrvatska energetska regulatorna agencija. Općenito je mišljenje stručnih energetskih krugova da se regulirana djelatnost treba i mora zadržati u državnom vlasništvu. Iz iskustva se zna da je kontrola takvih (monopolističkih) djelatnosti od strane nacionalnih regulatora otežana kada se radi o privatnim kompanijama za prijenos i distribuciju.
Međutim, u Francuskoj su se digli na noge parlamentarci i sindikati jer predosjećaju da se pod imenom Herkul kriju opasnosti od gubitka i postupnog slabljenja nacionalnih interesa (vrlo slično je s Hrvatskom elektroprivredom). Bivši predsjednik francuske elektroprivrede Henry Proglio je publicirao knjigu naslova: „Les Joyaux de la couronne“ (Dragulji krune) gdje kritizira predloženi pristup koji vodi gubljenju industrijske supremacije kakvu je imala desetljećima francuska elektroprivreda. Korisno je spomenuti njegov intervju prije godinu i pol dana u francuskom tjedniku Marianne kada je rekao kako je prilikom susreta s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel o budućnosti nuklearne energije u Njemačkoj, primio slijedeće objašnjenje (kancelarke Merkel): „Ja nisam uopće protiv nuklearnih elektrana, ali idem u koaliciju sa Zelenima, a oni ne vole nuklearne elektrane“. Dakle Merkel je bila prisiljena odustati od nuklearne tehnologije i zatvoriti sve njemačke nuklearne elektrane do kraja 2022. godine. Sada se sličan scenarij priprema i za Francusku, jer zeleni neće niti nuklearke.
Kako bi se ova tema povezala s događanjima u hrvatskoj energetici, potrebo je pojasniti naznaku prijedloga Zakona o tržištu električne energije. Zakon predviđa preoblikovanje Hrvatskog operatora prijenosnog sustava – HOPS u dioničkog društvo (u roku od 6 mjeseci – članak 134. prijedloga Zakona). U Zakonu se nejasno navode odnosi tvrtke majke – Hrvatske elektroprivrede (HEP) i HOPS-a ali se naslućuje da je privatizacija društva strategija i cilj. Očito je da je energetika u sklopu strategije Europske komisije poprimila šire konotacije, a to je zasigurno privatizacija nacionalnih energetskih kompanija. U stvari, možemo slobodno reći da se poslije tragičnih zbivanja s INA-om bliži slično rješenje za HEP, nacionalnu stožernu tvrtku na koju su naslonjene i mnoge preostale hrvatske industrijske branše. Treba se prisjetiti zadnjih pokušaja privatizacije HEP-a kako bi se osigurala sredstva za otkup INA-e od MOL-a.
Više je nego očito da se privatni kapital nastoji ubaciti u probitačni energetski biznis. Pitanje je pod kojim uvjetima i kako će hrvatska država odrediti pravila igre. Ako će se zakonske procedure odvijati kao što je državna administracija iz razdoblja 2006-2008 godina omogućila beskrupulozno bogaćenje uglavnom stranih investitora u cilju uvođenja obnovljivih izvora energije, loše nam se piše.
Ono što je važno za buduće rasprave o strategiji energetike, poglavito zelene tranzicije je omogućiti fer raspravu i maksimalno uključiti javno mišljenje. Nužno je spriječiti lobističke udruge i pojedince koji često s pozicije državnih službenika zagovaraju rješenja koja su protivna interesima hrvatskih građana i općenito društva.
Naime, već više puta prozivanu vjetroelektranu Krš-Pađene označiti kao krivca za lošu percepciju obnovljivih izvora, je pretenciozno i netočno. Bilo tko se bavi tarifnim sustavima za obnovljive izvore energije zna kako ta elektrana ne dobiva najveće poticajne cijene kao i to da je niz ostalih tehnologija debelo preplaćen, puno više nego dotična elektrana. U biti se radi o tome da je ondašnje Ministarstvo određivalo tarife bez ozbiljne evaluacije čime je opteretilo kako industriju, tako i kućanstva.
Ipak, pitanje koje se postavlja pred građane Europske unije i napokon Hrvatske glasi: hoće li budućnost Europe biti moguća bez nuklearne tehnologije odnosno prirodnog plina kao ekološki prihvatljivog goriva? Naime, nuklearne elektrane su s gledišta emisije štetnih plinova neutralne kao i obnovljivi izvori. Plinske elektrane to nisu, ali emitiraju oko 40% stakleničkih plinova u odnosu na elektrane na ugljen. Zato se plin smatra izvrsnim prijelaznim rješenjem, poglavito imajući u vidu nova inovativna rješenja zasnovana na korištenju vodika s prirodnim plinom. Osim Francuske, koja je iz gore navedenih razloga na svojevrsnoj prekretnici, slične se dileme događaju u Poljskoj koje je navijestila zatvaranje elektrana na ugljen ali i mogućnost gradnji čak šest nuklearnih elektrana (u pregovorima sa spomenutom francuskom elektroprivredom).
U međuvremenu PR (public relation) konzultanti, razni fakulteti i privatne udruge nadmeću se u licitiranju gradnje tisuća megawata vjetroelektrana i sunčanih elektrana, naravno pod uvjetom primjene premijskog modela koji investitorima jamči sigurni i veliki povrat ulaganja, naravno, iz džepova svih hrvatskih građana. Dakle, tržišno natjecanja u području električne energije je zaboravljena tema te se može reći da su temelji oca moderne ekonomije Adama Smitha trajno pokopani. Klima i borba za klimu je „conditio sine quanon“ ali je pritom zarada osigurana za pojedince a platiše su kao i dosada građani Republike Hrvatske.
Kako će se ova priča odvijati u budućnosti potpuna je nepoznanica ali se već dade naslutiti da će Hrvatski operator tržišta energije – HROTE ostati bez potrebitih sredstava za isplatu poticaja, jer se novi obnovljivi izvori pojavljuju uz očekivanje isplate premija, a HROTE već sada ima velike financijske obveze. Loša je stvar da je potrošnja električne energije u Hrvatskoj u 2020. godini pala za gotovo šest posto. S obzirom da se obnovljivi izvori financiraju proporcionalno iz potrošnje električne energije odnosno naknade za obnovljive izvore, izgledan je pad prihoda.
Za Vladu RH bi bila iznimna hrabrost povećati naknade za obnovljive izvore energije u ovom trenutku ali će se to dogoditi prije ili kasnije.
Posebna priča, koja se obično podcjenjuje, su potrebna velika dodatna ulaganja u razvoj prijenosne i distribucijske mreže kako bi se na njih priključili obnovljivi izvori energije. Spomenute lobističke skupine djeluju u smjeru smanjivanja naknade za priključenje obnovljivih izvora na mrežu a koju novi proizvođači plaćaju operatorima prijenosnog i distribucijskog sustava. Što znači da će se morati povećati naknade za korištenje prijenosne i distribucijske mreže koje opet plaćaju svi građani.
Zaključak je – troškove ćemo snositi svi solidarno a profit će uzeti samo neki.
